Jučer Mladi muslimani, danas ''vehabije''

[Lejlla]

Drotovska posla: Jučer Mladi muslimani, danas ''vehabije''


Najekskluzivniji i najbolje plaćeni obavještajni izvještaji su oni koji se odnose na aktivnosti “vehabija”. Znajući da su džamije i drugi vjerski objekti Islamske zajednice najčešća zalazišta ”vehabija”, obavještajci su na terenu angažirali policiju da se kod mjesnih imama raspita i sastavi spisak i aktivnosti džematlija. Kao nikad do sad, to im nije uspjelo. Glavni krivci su reisul-ulema i njegovi saradnici



Piše: Kemal Baković


Ima i više od dvije godine kako je Saff objavio povjerljive dokumente domaće obavještajne službe FOSS koji potvrđuju da i nakon agresije na BiH, kao i onomad u vrijeme zloglasne UDBE, obavještajne službe najviše sredstava i vremena troše špijunirajući muslimanske vjernike. Iz dokumenata je jasno vidljivo kako ni sam reisul-ulema i njegovi najbliži saradnici nisu bili pošteđeni obavještajne obrade. Posljednjih se dana to opet dokazuje. Motivi ''balkanskih špijuna“ isključivo su materijalne prirode. Strane obavještajne službe, naime, dobro plaćaju svake pa i izmišljene informacije o aktivnostima Islamske zajednice i njenih članova. Posebno se plaćaju izvještaji o aktivnostima islamskih organizacija koje su okarakterizirane kao ''vehabijske''. To nam je potvrdio i jedan visokorangirani pripadnik SIPA-e koji, zbog posla, želi ostati anoniman.




IZ u kandžama obavještajnih službi


Kako smo obaviješteni, pripadnici policije u Srednjobosanskom i Hercegovačko-neretvanskom kantonu obilaze imame i pokušavaju ih vrbovati da rade za njih nudeći i nemale sume novca. Od imama se traži da dostave spiskove džematlija sklonih ''vehabijskom'' učenju. S obzirom da se spiskovi, naravno, ne bi provjeravali, ''vehabija'' doslovce može biti svaki čovjek na kojeg efendija upre prstom. Za pripadnost mladomuslimanskom pokretu znao je nekoć osuditi i komšija s kojim je špijun u sukobu. Međutim, Islamska zajednica danas nije poput one iz Titova vakta. Reisul-ulema Mustafa ef. Cerić na vrijeme je prozreo šta je krajnji cilj i zabranio imamima saradnju sa obavještajnim službama. ''Imami su danas meta obavještajnih službi. Oni moraju biti svjesni pokušaja vrbovanja, podvala, napada. Mi, imami, moramo štititi sebe'', poručio je Muharem Hasanbegović, šef kabineta reisul-uleme, svojim kolegama. I sam reisul-ulema na sastanku sa imamima u Stocu oštro je osudio policijske upade u kuće imamima i pokušaje vrbovanja. Kako smo nezvanično saznali, imami su od reisul-uleme dobili naredbu da o ovim pokušajima vrbovanja ni s kim javno ne pričaju. I sami smo se uvjerili u to pokušavši saznati informaciju više od nekoliko imama za koje znamo da im je na vrata dolazila policija. Niko od njih nije želio javno govoriti. Za izjave su zaduženi samo oni koje reis ovlasti. I to puno govori o ozbiljnosti problema.

Prvo spiskovi, pa obrada, pa linč


''U BiH imate najmanje tri tajne policije. Osim toga, u međunarodnoj zajednici djeluju razne protuhe, ljudi koji se bave prikupljanjem informacija. Na osnovu tih informacija vrše se svakakve analize o svemu, o imamima, o Islamskoj zajednici, o našem narodu...“, tvrdi Hasanbegović. I potpuno je u pravu. Ovakve aktivnosti mogu itekako naštetiti Islamskoj zajednici. Jer, zamislite da se za dvadeset godina opet pojavi knjiga poput one o saradnicima UDBE u kojoj se imami prozivaju za saradnju. Ali ne treba smetnuti s uma da te aktivnosti puno više štete cjelokupnom bošnjačkom narodu. Sjetimo se koliko je nedužnih Bošnjaka i njihovih porodica stradalo u ratu obavještajnih službi protiv Mladih muslimana. Kao i u to doba, danas se prvo prave spiskovi. Nakon spiskova preći će se na obavještajnu obradu ljudi sa spiskova, a na kraju će uslijediti linč. Zahvaljujući trezvenosti vrha Islamske zajednice ova institucija nije uspjela nasjesti trikovima obavještajnih protuha. Da li će nasjesti neka druga, ostaje da vidimo.

saff

 

[Lejlla]

Kaze dr. Reis ef. Ceric:

"Mnogi su mislili da će se govori međunarodnih predstavnika u Potočarima 2005. god. povodom desetegodišnjice genocida nad muslimanima pretvoriti u konkretnu akciju pomoći povratku preživjelih Srebreničana. Umjesto toga danas imamo šatorsko naselje Srebreničana u Sarajevu, jer im je život u Srebrenici nemoguć. Jer ne mogu podnositi daljna ponižavanja. Čovjek nekako i može podnijeti određeni stupanj nepravde, ali ne može podnijeti ni trun neistine. Dakle, Srebreničani odbijaju živjeti sa neistinom koja im se nameće kroz politiku izjednjačavanja žrtve i dželata. I kad vide da su njihovi predstavnici u vlasti nemoćni da im osiguraju osnovna prava, osjećaju se kao žrtve i zato traže od međunarodne zajednice da ih zaštiti. Naravno da je pozicija žrtve najgore stanje koje čovjeka može zadesiti.

I kad se tome doda sotonizacija muslimana kroz elektronske i pisane medije, onda nije čudno što su muslimani danas u stanju straha poput onog iz 1983. god. kad se vodila medijska hajka oko "islamskih fundamentalista", kao i straha kojeg su neki mediji proizvodili oko "terorističkog kampa Pogorelica". Dakle, sve je isto osim imena ("vehabizam") oko kojeg treba muslimane zabaviti i podijeliti tako da zaborave svoja temeljna prava - pravo na život, na vjeru, na slobodu, na imetak i pravo na čast.

U mom pedesetogodišnjem životu ne sjećam se trenutka u kojem muslimani nisu bili za nešto krivi. I tamam kad se otkloni stara odmah se izmisli nova krivnja i tako u nedogled. Pratite pa ćete vidjeti, čim se završi priča o "vehabijama" i "vehabizmu" - a završit će se, ako Bog da, pojavit će se nova priča - nova krivnja muslimana. Nije važno koja. Važno je da muslimani budu pod stalnim pritiskom krivnje i stalnim osjećanjem poniženja. I naravno da se na njih ukazuje kao na "opasnu pojavu" za Europu i svijet. Slijedom toga, vaš kolega Mirko Šagolj nije ništa novo otkrio kad je ovih dana u glavnoj kolumni "Oslobođenja" objavio urbi et orbi kako sam ja "opasna politička pojava"."

Dakle...? Hocemo li i njemu prlijepiti pecat i naziv "vehabija" kojeg nece moci otkloniti od sebe ili cemo zazmureti i necemo pogledati cinjenici u oci da zapravo Ceric krivi drugu stranu (antiislamizam) za ove podjele i ovu mrznju prema islamu koja se uocava u "prici o 'vehabijama'"?

Dalje kaze Reis Ceric:

Nadalje, raspoloženje muslimana danas je u osjećanju stida zbog nehumanog odnosa prema Arapima koji su se ovdje ili zatekli kao studeniti ili su došli kao dobrovoljci da pomognu muslimanima u njihovoj borbi za goli život. Zašto im se baš sada, nakon što su formirali porodicu i zaimali djecu, oduzima bosansko državljanstvo?

Naravno, ako ima onih koji su se ogriješili o pravedne zakone bosanske države, treba da snose konsekvence. Međutim, način na koji se postupa s njima upućuje na zaključak da je riječ o zakonima koji sadrže predrasude te rasnu i vjersku diskriminaciju. To je za bosanske muslimane ravno moralnom samoubistvu, jer ih se prikazuje da su nezahvalni i narod nedostojan pomoći. Ko će im ikad više pomoći ako su takvi?

Pa to i jeste cilj - udaljiti muslimane od onih koji im hoće i mogu pomoći. Uglavnom su nepoželjni arapski dobrovoljci koje su mediji sotonizirali do te mjere da nikome, pa ni onima kojima su pomogli da im se ne dogodi genocid, ne pada na pamet da im kažu jednu riječ podrške ili da zahtjevaju od država da odustane od njihove deportacije te razbijanja njihovih obitelji za koje se zna da nemaju nikakve krivnje osim što su arapskog porijekla i što su pomagali ljudima u nevolji kao što su to činili i mnogi drugi iz raznih krajeva svijeta a koje zbog toga niko ne progoni.

Dakle, nije lahko nositi stigmu žrtve. Nije lahko živjeti u strahu od podjela i stalno se braniti od podvala i laži. I nije lahko nositi stid pred Bogom i svijetom zbog nemoći da se zahvalimo ljudima koji su nam pomogli kad nam je bilo najteže.

No, Allah Uzvišeni najbolje zna naše stanje i zato Ga molimo da budemo dostojni Njegove milosti.

Sta reci? Zar Ceric brani one koje optuzuju da su donijeli nekakav "vehabizam" na nasim prostorima? Zar da brani one koji su "okaljali ugled muslimana u ratu u Bosni" kako to zeli clan bhpatriot da predstavi pa iznosi najgnusnije lazi koje su se mogli izreci o ovome ("da su oni ubaceni od Tudjmana..."!? Boze sacuvaj nam pamet!

Dalje kaze uvazeni Reis Ceric:

Meni nije poznato da su "vehabistićki autoriteti" izabrali za svoje djelovanje centralne džamije u Starom gradu u Sarajevu. Prvo, nema ni osobe ni institucije u svijetu koja određuje ili daje diplomu da bi neko mogao biti "vehabistički autoritet". Drugo, sve džamije u Sarajevu su vlasnišvo IZ-e i sve aktivnosti u njima provode se prema planu i programu Medžlisa IZ-e Sarajevo. Ono što se oko Careve džamije događalo nije ništa drugo nego incident koji se mogao dogoditi bilo gdje. Treće, Sarajevo je uvijek bio grad u kojem su se tolerirale različite interpretacije islama u općem duhu kur'anske objave koja pretpostavlja sedam harfova, ili sedam tedžvida, tj., načina učenja ili čitanja Kur'ana. Nije s*!*!*!*!a raznolikost islamskog izraza. S*!*!*!*!o je nasilje. Bilo koje i zbog bilo čega. Sarajevo je simbol raznolikosti i tolerancije. Posebno unutar muslimanske tolerancije. Zato se nadam da oni koji napuste grad pa se ponovo vrate u njega to nisu zaboravili. Ukoliko zaborave, ima onih koji će ih na to podsjetiti.

Hmm, zar da Cericu nije poznato da "vehabije" "osvajaju" jednu po jednu dzamiju u BiH? Zar on brani one koje nazivaju "vehabijskim autoritetima" i otvoreno kaze da nepostoji niko ko moze izdati diplomu da bi neko postao "vehabijski autoritet"? Nego je Reis Ceric uvjeren da su oni koje nazivaju "vehabijama" posteni i casni ljudi koji praktikuju islam i u praksu a ne samo na jeziku i njih Reis ne naziva "vehabijama" vec vjernicima pa zbog toga i kaze da nema niti jedne dzamije koju su kao "zauzele" "vehabije".

Zatim iznosi Reis Ceric:

Svako treba da radi svoj posao, pa tako i policija treba da radi svoj posao, korektno i pošteno. Nas je međutim strah medijske hajke oko "vehabija" i "vehabizma" koja se ponekad pretvara u pravo nasilje, što jedan reče, u "granatiranje muslimanske pameti". Nadalje, priča o "vehabijama" često se pretvara u napad na IZ-u pa je ljudima nejasno šta se želi postići: "suzbiti ektremizam pojedinaca" ili "rušiti instituciju IZ-e"? No, svima treba biti jasno da su prošla vremena hajki i tjeranja vještica. IZ-a ima obavezu štiti prava svih muslimana, pa i onih sa kojima se ne slaže oko nekih pitanja. Ali, isto tako, svima mora biti znano da se u našoj zemlji moraju poštivati norme IZ-e u javnom tumačenju i prakticiranju islama. Dakle, u svim džamijama, mektebima, medresama, islamskim fakultetima, na dženazama, mevludima i drugim javnim islamskim manifestacijama samo ovlaštene osobe od strane IZ-e su pozvane i odgovorne da tumače islam i predvode muslimane.



Prvi dio analize Reisovog intervjua kojeg mozete procitati na trecoj stranici ove teme: www.sandzak24.net/Foru...rt=40.html

 

[Lejlla]

Prvi period djelovanja "Mladih Muslimana" obuhvata zbivanja od začetaka Pokreta 1939 godine.


Tokom 1947. i 1948. godine održano je više sudskih procesa članovima "Mladih Muslimana".


20. i 21. februara 1949. godine u Sarajevu je održan značajan skup Mladomuslimanskog Pokreta. To je bio plenum na kome su donijete vrlo bitne odluke. Na plenumu je imenovano i rukovodstvo Pokreta u sastavu Hasan Biber, Halid Kajtaz, Salih Behmen i Tarik Muftić.

Dva mjeseca nakon plenuma počela su masovna hapšenja mladomuslimana. Održano je više sudskih procesa širom BiH. Glavni proces je organiziran u Sarajevu i trajao je od 1. do 12. augusta 1949. godine: na tom suđenju izrečene su smrtne presude za Hasana Bibera, Halida Kajtaza, Nusreta Fazlibegovića i Omera Stupca. Tokom hapšenja i istrage ubijeni su Omer Kovač, Fikret Pločo i Asim Čamdžić.

Period od 1949. do 1991. godine obilježen je stalnom represijom komunističkog režima prema "Mladim muslimanima":

· Pohapšeni i suđeni članovi Pokreta izdržavaju zaTvorske kazne i druge oblike represije od strane tadašnjeg komunističkog režima. Cilj je da se Pokret u potpunosti zatre i unište tragovi (naročito idejni) njegovog postojanja. Iako Pokret više nije djelovao, svi njegovi članovi pomno su praćeni i nakon odsluženja dugogodišnjih zatvorskih kazni

I proces muslimanskim intelektulacima 1983. godine u Sarajevu bio je u svojoj osnovi ponovno razračunavanje sa protagonistima Mladomuslimanskog Pokreta čija je djelatnost počela da utiče na idejna kretanja unutar užeg kruga muslimanske inteligencije. Naime, u pripremama za proces muslimanskim intelektualcima 1983. godine kada je ispitivano, hapšeno i pretresano oko hiljadu Muslimana u BiH, svi bivši mladomuslimani, osim nekolicine bolesnih, “tretirani” su informativnim razgovorima i u pritvoru, a i među osuđenima su svi stariji nekad bili mladomuslimani, odnosno peterica njih - Alija Izetbegović, Salih i Omer Behmen, Rušid Prguda, Ismet Kasumagić, svi članovi rukovodstva Pokreta. Da im je i u procesu 1983. godine nekadašnja djelatnost bila uzeta kao otežavajuća okolnost, ne treba posebno ni isticati. Kada je u pitanju suđenje 1983. godine, može se konstatirati da je ono od strane režima pripremljeno skoro na identičnoj matrici kreiranoj 1949. godine.

http://www.mm.co.ba/organizacija/historijat/6decenija.html

 

[Lejlla]

Imami - žrtve komunističke torture: Mehmed-efendija Handžić


Nikad nije otkriven
razlog prerane smrti
velikog alima



Komunističku diktaturu su na svojoj koži najviše osjetili vjerski službenici. Posebno imami. Veliki broj njih je prošao kroz zatvore i doživio razna mučenja. Tačan broj zatvaranih imama nikad se nije saznao. Ovaj feljton će donekle rasvijetliti koliko je komunizam poštivao ljudska prava i demokratiju. Pozivamo sve vas iz čije porodice je ubijen ili zarobljen član, a koji je bio imam ili učenik medrese, da nam dostavite njegovu biografiju. Nek' se zna i nek' se nikad ne zaboravi!
Pišu: Kemal Baković i Nusret Hodžić
--------------------------------------------------------------------------------





Iako je poprilično renovirana i dograđivana kuća, a posebno avlija, u kojoj je rođen i živio Mehmed-efendija Handžić, u sarajevskom naselju Cicin Han, odiše posebnošću i toplinom bosanske kulture življenja oplemenjenom islamskom duhovnošću. Prostrana kaldrmisana avlija uzmirisana miomirisima raznobojnog cvijeća, zaklonjena od vanjskog svijeta zidom i kapijom koja se i dan-danas zatvara mandalom. Ispod kuće je ogromna bašča i imanje. "Nas je bilo devetero djece, šest braće i tri sestre. Mehmed je bio najstariji, a ja najmlađi. Svi smo u ovoj kući rođeni i živjeli''- priča nam Mustafa Handžić, dok nas prima u rodnu kuću velikog alima. Mehmed-efendija rođen je 16. decembra 1906. godine, a iznenada umro 26. jula 1944. godine. Njegov brat Mustafa svog najstarijeg brata pamti više iz onoga što su mu drugi kazivali. "Moja najličnija osjećanja, ona koja me najsnažnije vežu za moga rahmetli brata Mehmeda, po kojima ga ja najviše pamtim jesu sjećanja da me je tjerao da učim. Kao dijete drukčije sam to doživljavao, a sada vidim koji mi je bio prijatelj. I mrtav mi je prijatelj, a, ako Bog da, pored njega ću i u zemlju leći, u greblju na Hambinoj carini. I dan-danas čuvam prostor između njegovog i očevog mezara za sebe."

Najbolji student El-Azhara

Nakon što je završio Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu, Mehmed-efendija je otišao u Kairo i upisao Fakultet islamskih nauka na čuvenom Univerzitetu El-Azhar. Vrlo brzo se istakao i svojim znanjem briljirao među hiljadama studenata iz svih islamskih zemalja. U tom periodu objavio je nekoliko radova na arapskom jeziku koji su štampani u Kairu. Jedan od najvećih vaiza u Egiptu profesor na El-Azharu, Ali Mahfuz, volio je na predavanja sa sobom povesti mladog Handžića. 1930. godine polaže završni ispit na El-Azharu kao najbolji student. Posebno se Handžić-efendija posvetio izučavanju nauke hadisa. Za to je imao odobrenje (idžazetnamu) najvećih učenjaka tog vremena, što je bila rijetkost u Bosni. Vrativši se iz Egipta u Bosnu, Handžić je odmah počeo okupljati ljude oko sebe, prije svega omladinu. Bio je veliki učenjak i vođa.
"Kada se Mehmed vratio sa studija u Egiptu, kao muderiz, zaposlio se u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, kao nastavnik i kao prefekt, danas je to vaspitač. Ubrzo po njegovom dolasku u Gazijinu medresu, tamo je izbio štrajk učenika. Štrajk je bio pokrenut zbog discipline, jer je moj brat htio da se u tu školu vrati i ojača disciplina među učenicima. Po prvi put je ta Medresa počela dobivati udžbenike na bosanskom jeziku, tada su napisani i uvodi u hadisku i tefsirsku nauku. Učenici su se tome obradovali, posebno oni stariji. Ja sam isto bio đak Medrese i završio je. Kad se Mehmed zaposlio bio sam prvi razred. Poslije toga Mehmed je dobio radno mjesto u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, koja je u to vrijeme bila u jednom posve jadnom stanju, zapuštena i od svih napuštena. Nije ni imala bibliotekara, već neke usputne poslužitelje koje, uopće, nije brinulo to što je biblioteka zapuštena, u neredu i što toliko blago propada"- prisjeća se Mustafa Handžić.

Handžić i ''Mladi Muslimani''

U tom periodu osniva se organizacija "Mladi Muslimani". Mustafa nam kaže da Mehmed u njezinom osnivanju nije imao učešća. On je tada, u odnosu na "mladomuslimane", već bio starija generacija, jer su tu organizaciju osnovali uglavnom učenici srednjih škola i pokoji student. Tek koju godinu kasnije, s početka Drugog svjetskog rata, 1941.-1942. godine, da bi se malo usmjerilo djelovanje "Mladih Muslimana", jer je omladina u to doba masovno odlazila u raznorazne vojne formacije, legalne i ilegalne, njemačke, ustaške, organizacija je uključena u El-Hidaju, kao njezina sekcija. Postali su omladinska sekcija El-Hidaje, a predsjednik El-Hidaje je bio Mehmed-efendija. "Sjećam se da je jedno vrijeme predsjednik te gimnazijalske omladine, i to kao nametnut, bio Kasim Dobrača. "Mladi Muslimani" su tek kasnije izašli na glas, kada su se suprotstavili komunistima koje su partizani ustoličili na vlasti, kada su pale prve komunističke žrtve, kada je nastupilo vrijeme komunističkog terora, kada se nije smjelo govoriti o tome ko je bio mladi musliman, kada su krenula masovna hapšenja Bošnjaka, kada se stotine i stotine bošnjačkih mladića našlo u zatvorima, a da nisu ni znali da postoje "Mladi Muslimani", a da i ne spominjem masovna hapšenja onih koji su na bilo koji način imali neki kontakt s tom organizacijom, iako mnogi nisu ni znali šta je program "Mladih Muslimana". A njihov prvobitni program nije bio revolucionaran, više je to bila borba za povratak vjeri, za buđenje u vjerskom smislu omladine koja je očito bila podobro zastranila od vjere, tako je i mladomuslimanska ideja sve više dolazila do izražaja. Naravno, to je štitonošama komunističkog ateističkog bezumlja smetalo, pa su krenuli sa hapšenjima mladomuslimana i njihovih pristalica"- priča Handžić.

Misteriozna smrt

Mladomuslimani su Mehmeda Handžića smatrali svojim vjerskim uzorom i vođom. Nakon što je preselio na Ahiret u časopisu El-Hidaja u broju posvećenom njegovoj smrti, mladomuslimani, između ostalog, pišu: "Želeći da se što bolje i temeljitije upoznamo sa svim disciplinama islamske misli, da što bolje shvatimo nauku islama, zamolili smo da nam on predaje pojedine dijelove islamske nauke. Odmah je pokazao veliku naklonost prema našim željama, a na pitanje kako ćemo mu se odužiti, odgovorio je: 'Učenjem i radom!'...On nam je uvijek i svojim životom i radom pokazivao pravi put za naš uspjeh i tako ''Mladi Muslimani'' s njim gube svog najvećeg čovjeka."
Mehmed ef. Handžić je umro 1944. godine, poslije bezazlene operacije bruha. Nije umro od operacije, već navodno od zgrušavanja krvi, od tromboze, kada mu je ugrušak krvi dospio do srca. A bio se potpuno oporavio od operacije. Mustafa Handžić sjeća se zadnjih dana bratova života: "Na pet-šest minuta prije nego što će umrijeti kod njega je bio jedan od braće i s njim lijepo razgovarao, kao sa potpuno oporavljenim insanom. Samo što je brat izišao od njega, nije ni kući stigao, Mehmed je umro(!?). Bilo je to za cijelu porodicu iznenađenje i žalost. Imao je tek 38 godina života i bio u najboljoj i fizičkoj i umnoj snazi, ali, eto, umro je." Umro je alim u najboljim godinama života a u najtežem periodu kroz koji su prolazili njegovi sunarodnjaci. O pravim razlozima njegove smrti se svašta nagađalo. Niko nikad nije otkrio pravi razlog prerane smrti. Možda odgovor treba tražiti u godini njegova preseljenja na Ahiret. Svi smo Allahovi i njemu se vraćamo.
Tarih na Mehmedovim nišanima napisao je jedan od njegovih najboljih prijatelja Kasim ef. Dobrača.

 

[Lejlla]

Jos jedna zrtva komunizma u BiH, covjek koji se borio protiv Tita!

Rodjen je 1. aprila 1914. u Gorici kod Trebinja, a strijeljan je 29. juna 1945. godine, sto znaci da je imao svega 31 godinu kada je ubijen. U tom kratkom zivotu on je ipak izrastao u vrhunskog intelektualca. Po zavrzenoj osnovnoj skoli upisao se u medresu u Travniku, gdje je zavrsio tri razreda u Elci Ibrahim-pasinoj Fevziji, a nastavio je skolovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, gdje je i maturirao. Jos kao medreslija objavljivao je izuzetno zrele i kvalitetne radove u »Islamskom svijetu«, »Novom Beharu«, »Islamskom glasu«, »Muslimanskoj svijesti«, »Obzoru«, »Svijesti«, »Kalendaru Islamskog svijeta«, »Kalendaru Narodne uzdanice«, »El-Hidaji«, »Glasniku VIS -a«, »Kalendaru Hrvata«, »Vecernjoj posti«, »Nasoj domovini« i drugim publikacijama. Nakon toga upisao se na Vilu islamsku serijatsko-teolosku skolu u Sarajevu, gdje je diplomirao 1940, godine. Kao student bio je predsjednik Udruzenja studenata. Iza toga je proveo dvije godine u Rimu na postdiplomskom studiju iz orijenta- listike. Jedno je vrijeme na radiostanici Rima bio spiker za hrvatski jezik. Tada je bio suradnik italijanskih casopisa »Mono Arabo« i »Orijente Moderno«. Bio je zaposlen u Sarajevu kao profesor na Serijatskoj gimnaziji, a honorarno je radio u Zenskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehnickoj skoli. U profesorskoj karijeri pokazao se odlicnim pedagogom i metodicarem. Pored prosvjetnog i pedagoskog rada mnogo je pisao i prevodio. Njegov je publicisticki rad obiman. Pored orijentalnih (arapskog i turskog) dobro je poznavao njemacki, francuski i italijanski jezik. Bio je odlican govornik.M. Busuladzic jedan je od najvecih ovovjekih boraca za islam i muslimane na ovim prostorima. U svom kratkom zivotu ucinio je za muslimane u Bosni i Hercegovini vise od mnogih koji su znatno duze zivjeli.Bio je pisac, prevodilac, publicist, kriticar i recenzent, govornik i mislilac, poliglot, a nadasve borac i pregalac za islam, cijem je razvoju na ovom tlu posvetio cio svoj zivotni vijek. Dr. Muhamed Hadzijahic (1918.-1986.) rekao je o Busuladzicu sljedece: »Mene je posebno cudilo njegovo poznavanje jezika. Mustafa je tako tecno govorio svaki od tih jezika, i zato je moja ocjena da smo izgubili dva velika covjeka: hadzi Mehmed-ef. Handzica i Mustafu Busuladzica. Handzic je ucenjak kakav se nije rodio u posljednjih sto godina, vrlo je bio znacajan za muslimane Bosne i Hercegovine, no smatram da je Busuladzic jos i znacajniji zato sto je, pored velike ucenosti, poznavao i evropske jezike.« Prof. Hazim Sabanovic odulevljeno Mustafa Busuladzic cio je svoj zivot posvetio borbi za napredak muslimana. Posto su svi muslimani braca, nije mogao a da ne opise tesko stanje muslimana u carskoj Rusiji, koje se jos vise pogorsalo kad su na vlast dosli komunisti. A kakvo je bilo i ostalo stanje muslimana u tom boljsevicko-komunistickom kazamatu, to su tek donekle objelodanili sami jugoslavenski komunisti nakon rezolucije Informbiroa 1948. U najnovije doba desavanja s Cecenima upotpunosti su razotkrila krajnje surovi, beskurpulozni, zlocinacki boljsevicki rezim naocigled cijelog svijeta. Kamo srece da je Busuladziceva knjiga »Muslimani u Sovjetskoj Rusiji« otvorila oci Bosnjacima jos rane 1943. godine, pa se ne bi poveli za komunistima, nego bi pravovremeno poduzeli sve mjere i pravilno se organizirali, kako nas ne bi zadesilo ovo sto se kod nas sada desava.Da zlo bude jos vece, neki nazovi-muslimani ni dan-danas ne vide korijene svega zla.Ocajavaju, snebivaju se i ne znaju sta da rade. Sjecajuci se tragicne smrti Mustafe Busuladzica, zeljeli bismo da probuditi uspavane i otvoriti oci onima koji svjesno ili nesvjesno zatvaraju oci pred istinom. Komunisti su ubijali islamske vodje, a i druge aktivne muslimane, jos prije nego sto su dosli na vlast. Tako je ubijen Esad Karadjozovic, kao jedan od vodecih organizatora pokreta »Mladi muslimani«. Trojicu Mladih muslimana strijeljali su u Vitezu, nakon sto su ih u Janjicima, blizu Zenice, izveli iz voza (Asafa Serdarevica, Nurudina Gackica, Sakiba Nilica i jos neke saradnike »Merhameta«), a bili su »krivi« samo zato sto su bili nabavili zito za izbjeglice. A kada su upali u Sarajevo, komunisti su pozurili da medju prvima uhapse Mustafu Busuladzica. Vojni ga je sud brzo osudio na smrt, skupa s Atifom Hadzikadicem, direktorom Trgovacke akademije i tadasnjim gradonacelnikom. Vojni zatvor i vojni sud bili su smjesteni u bivsoj Osman-pasinoj vojarni, koju su kasnije nazvali kasarna »Marsal Tito«. Tu je odmah bilo zatvoreno vise uglednih gradjana muslimana, a i drugih koji nisu bili po mjeri novog komunistickog rezima. Ovaj sud tada je uglavnom izricao smrtne kazne. Rijetki su bili postedjeni, iako su stari ljudi maltretirani. Tako je tu bio i knjizevnik Edhem Mulabdic, kojeg su kao psa vodili da puzuci na koljenima ise zatvorske hodnike. To je vidio i kasnije pricao Ismet-ef. Gavrankapetanovic, Munirov otac, koji je takoder bio pritvoren. Abdulah Skaka bio je tada zatvorski brijac, pa je kao cestit covjek prenosio poruke porodicama zatvorenih. A da se to ne bi otkrilo, njemu je svake veceri dolazio njegov rodak Mehmed-ef. Mujezinovic, koji je kroz nocne kapidzike obilazio zabrinute porodice zatvorenih. Kasnije je ovaj sud bio nesto blazi, pa su, iako nevini, osudjivani na zatvorske kazne Nedzib Sacirbegovic, Alija Izetbegovic, Esref Campara i drugi 1946., kao i Vahid Kozaric, Ibrahim Trebinjac, Ismet Kasumagic i drugi 1947. godine. Neki su pricali kako je Busuladzic, uoci pogubljenja, cijelu noc ucio Kur’an. Evo sta kaze Abdulah-ef. Skaka o rastanku s rahmetlijom: »Predao mi je Kur’an i tespih da predam njegovom sinu. Posto mu je sin bio sasvim mali, to sam taj Kur’an predao Mustafinom bratu. Poveli su ga navecer. Bio je miran. Odveli su ga Atifom Hadzikadicem, a uz njih su bila i dva nemuslimana, neki brijac Prudelj i Ante Jurin. Odveli su ih prema Zeljeznickoj stanici. Kasnije se saznalo da su strijeljani u Velesicima iza Zeljeznicke stanice. Njihov pratilac, neki Ivica, trazio je da ih zakolje, ali je to sprijecio sudija Sefko Hadziomerovic, pa su ih strijeljali. Neki mjestanin nasao je naocale i izresetan fes Busuladzica, sto je predao njegovoj sestri i supruzi kada su dokle da obidju grob.« Sestra i supruga rahmetlije, ne znajuci da su vec pogubili Mustafu, dosle su mu u posjetu i umjesto da im bar to saopce na primjeren nacin, osoro su ih vratili, bas sudija, izjavivsi: »Sta hocete?! Pognjavili smo ih kao pascad! « Kad su obilazile grob, coban im je pricao da je na njegove oci izvrseno strijeljanje, ali vjerovatno to nije tacno jer je strijeljanje izvrseno nocu. Tako su, eto , postupali oni koje su neki nazivali oslobodiocima Sarajeva. Neka im Allah plati njihov zlocin dzehenjemskom vatrom, a nama neka rasvijetli razum i ukaze na pravi put. I neka sve nevine zrtve, a posebno rahmetli Mustafu Busuladzica, nagradi najvisim deredzama Dzenneta. Rahmetullahi alejhi

Prof. Ismet Kasumagic

 

[Lejlla]

Indulgencija u Islamskoj zajednici


Da vas posjetim dragi čitaoci, u vrijeme vladavine komunističke diktature u našoj zemlji, kroz Titove kazamate prošlo je oko 1000 Bošnjaka, mahom učenika medrese, studenata islamskog teološkog fakulteta i imama. Od posljedica stravičnih mučenja, trinaest njih je izgubilo život. Tadašnja Islamska zajednica na sastanku Sabora održanom 1949. godine donijela je rezoluciju u kojoj se ograđuju od pripadnika "terorističke organizacije" Mladi muslimani. Time se IZ javno odrekla, između ostalih, i nekoliko najvećih bosanskih alima kao što su Kasim Dobrača, Mahmud Traljić, Abdulah Budimlija... Samo te godine uhapšeno je 97 đaka medrese i 49 imama. Do danas Islamska zajednica nije javno oprostila tim ljudima. Nikad Rijaset Islamske zajednice nije donio odluku kojom amnestira pripadnike organizacije Mladi muslimani čiji član je, podsjećam, bio i sam bivši presjednik BiH rahmetli Alija Izetbegović.

Da bismo, bar donekle, obznanili istinu o tim nevinim, nikadpobrojanim žrtvama, u jednom od narednih brojeva Saffa počet ćemo s objavljivanjem njihovih imena, načina na koje su hapšeni i njihove kraće biografije. Koristim ovu priliku pozvati sve vas koji ste u svojoj porodici imali učenika medrese ili imama a koji je uhapšen ili ubijen od strane komunističke vlasti da nam pošaljete podatke o njima.

Još jedno podsjećanje... Najveći krivci za torture kroz koje su prolazili Mladi muslimani i skupina istaknutih bošnjačkih intelektualaca bili su njihove kolege među kojima i određen broj imama. Srećom, skupina tih ljudi, spremnih radi vlastite pozicije u društvu izdati najveće svetinje i počiniti najveće grijehe-potvoru i špijunažu, pored toga što je zauzela dobre pozicije u društvu, mala je i mizerna.

Na redovnoj sjednici Rijaseta Islamske zajednice održanoj 23. marta ove godine, uz poziv da se iskreno pokaju, zvanično su amnestirani svi članovi Islamske zajednice koji se spominju kao saradnici UDBE. Pametnom je informacija dovoljna.

Kemal Baković

 

[Lejlla]

Adil Zulfikarpasic je januara 1942 dobio zadatak da putuje u Focu gdje je bio vrhovni stab i Tit tom svom putovanju je ostavio pismeni trag.

Adil je inace jahao prema Foci zajedno sa Radom Hamovicem, zapovjednikom odreda i Perom Kosovicem zapovjednikom bataljona i sa jos nekoliko pratilaca asvuda ih je docekivala ista slika.Svuda je bila ista slika,svuda pustos gladni psi koji su vijali oko muslimanskih sela;
Seljak na kojeg su naisli je objasnio sta je bilo.Ah sa Turcima? Satrli ih brate, i sjeme im satrli.Puni ih potoci to ce u proljece, ako ih zvjeri dotle ne pojedu da smrdi.Jos cemo kakvu bolest navuci.Kazao sam ja vojvodi Klarciu:Iskopajte jame , zatrpajte , nacerajte neka sami sebi jame kopaju....



U vec pomenutom "putu u Focu" Ferida Mulabdci studentkinja medicine, partizanka, Na Zulfikarovo pitanje da li su koljaci uspjeli pobjeci, odgovora da ih je pobjeglo samo desetak "Ostali su ovdje , ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kocevic, samozvani cetnicki vojvoda koji je bio jedan od najgorih koljaca.Nista nije ucnio da se kazne."......


Kada je gosp.Zulfikarpasic vidio tog cetnika upitao je Tita."Sta ovaj radi kod tebe."To je komandant focanskog partizanskog odreda, ostavio je cetnike i presao nama , vrijedan je mladic preko njega cemo privuci mnoge ljude..........


G. Zulfikarpasic je svome referatu govorio o nuznosti ukidanja focanskog narodnog odbora u kome su samo srbi neki od nih i cetnici i samo jedan musliman, o nuznosti ukidanja sadasnjeg suda koji umjesto da sudi koljacima osudio 12 muslimana, medu njima i narodnog tribuna........


Na sve to Tito je odgovarao:

''Mi ne mozemo voditi protiv srpsku politiku , u nasoj se vojsi nalazi preko 95% srba.. G. Zulfikarpasic je odgovorio " To nije protiv srpska vec protiv koljacka politika''..

 

[Lejlla]

1942 iz Drine i Cehotine je izvaden veliki broj leseva; svi oni koji nisu mogli biti prepoznati su sahranjeni u focanskom mezaristanu Musala. Vlasti nisu dozvoljavale da se stavi bilo kakvo spomen obiljezje jer navodno zrtve nisu identifikovane.
Godine 1972 Ovo mezarje je razoreno.(imalo je povrsinu od 4000kv.m na kojem je bilo oko 1500 Kaburova i pomenuta masovna grobnica)Kada se taj teren pripremao za gradnju stambenih zgrada, bagerima su humke i nisani tovareni na kamione i sitresani na plato zvani "pijesak" radi ravnjanja tog terena. Svi protesti bosnjak i IZ bili su odbaceni te se tako zatro svaki trag tom mezaristanu i najmasovnijoj zajednckoj grobnici u Foci.

 

[Lejlla]

ZLOCINI U TRAVNIKU

Prvi partizanski juriš na grad Travnik u srednjoj Bosni izveli su 15. studenog 1943. godine (dva tjedna pred komunističku skupštinu AVNOJ i obnovu Jugoslavije), srpska 6. lička brigada i Bosanski korpus, sveukupno 10 tisuća jugoslavenskih partizana nasuprot 2,5 tisuće hrvatskih branitelja u 6. domobranskoj konjičkoj pukovniji, Zagrebačkoj pukovniji, Travničkoj posadnoj bojni i Kupreškoj bojni. Napad je počeo ispaljivanjem 1000 granata na grad iz 26 topova i talijanskih tenkova koje su fašisti nakon kapitulacije Italije prepustili komunistima. Juriš je odbijen, a gubici na hrvatskoj strani iznosili su 34 mrtva i 120 ranjenih branitelja. Dana 4. siječnja 1944. je crveni maršal od zapadnih anglo-američkih Saveznika zatražio zračnu podršku, koju je i dobio: u zračnom napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na grad Travnik 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika (od ustaških vojnika nije nitko poginuo). Tijekom 1944. se Travnik nalazio pod partizanskom blokadom, sve do 19. listopada 1944. kada su partizani izvršili novi juriš na Travnik, ovaj puta u jačini divizija. Travnik je osvojen 22. listopada. Izginula je većina hrvatskih branitelja, među njima i zapovjednik obrane, pukovnik Bona Bunić, zvan „Vitez Zrinski od Travnika". Zajedno s njim je poginulo 30 časnika Hrvatskih oružanih snaga NDH. Hrvatski bojovnici su iz stroja izbacili oko četiri tisuće jugoslavenskih partizana. Dan nakon pobjede i «oslobođenja» Travnika uslijedila je partizanska osveta: „Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije", kako su partizani nakon Avnoja od 29. „novembra" 1943. godine preimenovali svoje oružane formacije, poubijala je 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše (vojnike Ustaške vojnice) su partizani skinuli do gola i zaklali. Partizani su ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku, a 24. listopada 1944. su Titovi partizani ubili oko 800 građana Travnika i nešto zarobljenih hrvatskih vojnika koje su zatvorili u gradsko sklonište i minirali. Dana 8. siječnja 1945. godine su hrvatske snage oslobodile Travnik od krvave okupacije jugoslavenskih partizana, da bi Travnik 22. veljače 1945. opet pao u kandže crvenih fašista. Za vrijeme ponovnog osvajanja Travnika od strane partizana je taj stari srednjovjekovni grad do temelja izgorio. Partizanski „oslobodioci" su 22.2.1945. maltretirali profesore i učenike isusovačke gimnazije u Travniku, ubili njih 13, a također su ubili 11 civila i dva zarobljena časnika hrvatske vojske. Politička policija KPJ (Ozna) izdala je nakon druge okupacije Travnika slijedeće javno priopćenje: „Opće je poznato da je travnička gimnazija u staroj Jugoslaviji bila rasadnik ustaštva i odgojitelj omladine ustaštvu." 26.6.1946. okružni sud u Sarajevu izvršio je po nalogu jugokomunista konfiskaciju imovine Nadbiskupske velike gimnazije u Travniku (presuda br. 487/46). Optužba je bila zbog „kaznenih djela protiv naroda i države", čl. 3 točka 6 i 9 kaznenog zakona Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Posljednja lažna propaganda jugokomunističkog režima protiv Isusovaca u Bosni objavljena je u sarajevskom političkom dnevniku „Oslobođenje" 31.1.1989. na str. 15 iz pera Đure Kozarca.

 

[Lejlla]

Posebno a mozemo reci i najvise su stradala pogranicna mjesta, izdvajam par njih.

-U selu Grdijevici cetnici su ubili 160 bosnjaka zapalili 53 kuce i protjerali svo stanovnistvo. U ovom selu vise NE zive Bosnjaci.

-U selu Toholji cetnici su ubili 1941/42 godine 102 Bosnjaka a do 1945 taj broj premasuje cifru od 1000 zajedno sa nestalim licima. zapalili su 60 kuca a preostalo stanovnistvo protjerali.

-U selu Krna Jela cetnici su ubili 52 Bosnjaka i popalili svih 21 kuca u kojima su oni zivjeli. Od tada u ovome selu Ne zive Bosnjaci

-U selu Kunovo cetnici su ubili 226 bosnjaka a tacan broj nestalih se ne zna.Zapalili 91 kucu.U ovome selu Ne zive vise Bosnjaci

-U selu Celebici cetnici su ubili 135 Bosnjaka i zapalili 43 kuce a ostali su protjerani i od tada tu vise nema Bosnjaka.


Izjava br. 39123
"izjavljujem i dajem ovu prijavu da su cetnici 1943 godine , ubili moje 3 djece : Hilma 10god. Abida 8 god , Sacira 5 god.
Od bande sam poznvala Stojanovic Dusana iz sela Brusna koji je poginuo u Foci 1943god , Pera Kovaka koji se i danas nalazi u sumiOvdje navedeni svjedoci garantuju i scvjedoce da su cetnici pobili moju djecu.
1.Komar Jusuf
2.Brkovic Alija


Izjava br. 39738
"Dana 2.sept. 1942 god oko 21 sat dosla je jedna grupa cetnika naoruzanih sa puskama nasilno u moju kucu , meni nepoznati. Po dokazu Janka Babica i Radovana Trivuna oba iz Kremina, cetnici koji su dosli u moju kucu bili su pod komandom Spasoja Dakica rodom iz Celebica, srez Foca.

Navedena grupa cetnika bacii su u vatru u mojoj kuci moju kcer Hasibu staru 9 god. Timu staru 5 god i punicu Fatimu Mahmutovic
staru 70god, gdje su sve tri izgorjele na velikim mukama"

Izjava br.39735
"Dana 31.dec. 1941 god u 21 casova dosla je u moju kucu jedna veca grupa cetnika , kojih je bilo 20 koji su odmah svezali u mojoj kuci moga muza Jusa Mirojevica starog 55god. i sina Asima M. Starog 18 godina, kao mirne gradane bez oruzja i sa njima jos 22 muslimana mojih komsija. Ocerali u Ustikolinu i pobili. Od grupe navedenih cetnika poznati su mi 1.Dordo Skipina, 2.Mladen Skipina 3. Pero Babic 4.Milan Trivun 5.Mitar trivun 6. petar trivun. Od njih prva 4 se nalaze u selu kremin, MNO Borovnici srez, Foca a peti i sesti se nalaze u selu Bratovcici , MNO Lokve , srez Foca.


General JNa Kosta Nad kada je boravio u Foci u vrijeme tz. "prvog oslobadjanja Foce"potresno svjedoci o klanju Bosnjak u Foci:
"ne sjecam se da sam ikada u zivotu vidio nesto jezovitije od onoga sto sam zatekao u ovom gradu. Most na Drini pruzao je groznu sliku. to je bilo stratiste neduznog muslimanskog naroda, prava klaonica ljudi .....

zivotinjsko divljanje gore je od krvolocnih zvjeri. Zene i djevojke prije klanja silovane su naocigled roditelja, muzeva i brace. Strahote se ne daju opisati.
(Vjesnik od 25 svibnja 1952)

Bosnjaci clanovi focanske porodice Vejo ubijeni tokom 2. sv. rata
1. Vejo Bajra Hadzira 5 Kosman(mjesto)
2.Vejo Bajra Mehmed 6 "
3.Vejo Bajra Hajra 2 "
4.Vejo Muja Hasan 4 "
5.Vejo Muja Hadzira 2
6.Vejo Muja Salko 1 "
7. Vejo Salka Fatima 42 "
8. Vejo Muha Fatima 4
9. Vejo becira hako 34
10. Vejo Arifa Zejna 21
11. Vejo Murata Hasan 6
12. Vejo Murata Fata 3
13.Vejo Halima Begija 7
14. Vejo Halima Hamid 8
15. Vejo Halima Belka 4
16.Vejo Bajra Izeta 6
17. Vejo Mustafe Ziba 5
18.Vejo Hasana Huso 59 Prijedel
19.Vejo Husa Bajro 36
20. Vejo Husa Murat 34
21.Vejo Husa Melca 42
22. Vejo Bajra Zejna 33
23. Vejo Nuhana Ibro 5 Popov Most
24.Vejo nuhana Munira 3 Popov most
25 Vejo Husa Muho 52 Curevo
26.Vejo Muha Smajo 17
27.Vejo Muha hava 11
28.Vejo Muha Pasa 6
29.Vejo Muha Hajra 3
30.Vejo Jusa Devlija 42

 

[Lejlla]

Predsjednistvo antifasistickog vjeca narodnog oslobodenja Jugoslavije donosi odluku o opstoj amnestiji u Beogradu 21 novembra 1944(sluzbeni list DFRJ broj 1, str. 6 od 1 februara 1945).Slijede i nove amnestije od 5 jula 1945 ...

Svi cetnici amnestirani.

 

[Lejlla]

Njemački magazin Bild sastavio je listu najvećih masovnih ubojica koji su obilježili 20. stoljeće. Na "Top 10" našao se i maršal Josip Broz Tito

Autori članka na posljednje, deseto mjesto stavili su ime maršala Josipa Broza Tita, pokojnog doživotnog predsjednika Jugoslavije. Organizirao je i vodio Narodnooslobodilački rat (1941-1945), bio na čelu Socijalističke federativne republike Jugoslavije punih 35 godina te je Hrvatskoj vratio Rijeku i otoke.
Njemački Bild pritom ističe da je Tito tijekom svoje vladavine bio odgovoran za smrt milijun ljudi.

 

[Lejlla]

1. Novi Pazar - Acif Hadziahmetovic - Uspio da spasi grad od tri (3) velika napada cetnika. Sva tri puta porazio neprijatelje. Zadnji pokusaj cetnici su cak prevarili Njemce da su u Novom Pazaru kontrolu nad gradom preuzeli komunisti kako bi im ovi pomogli u napadu sto se i desilo. Ipak, Bosnjaci pobijedjuju. Poslije prvog napada na grad organizovao je kontra-napad na srpski grad Rasku (sjeverno od Novog Pazara) i stigao skroz do u grad gdje je dobio naredjenje od Njemaca da se mora vratit. Strijeljan je od strane komunista 1945. godine na Hadzetu (Novi Pazar) gdje je strijeljana vecina bosnjackih gazija.

2. Tutin - Dzemail Konicanin - Njegova milicija bila je jedna od najjacih u Sandzaku iz dva razloga. Prvi, stanovnistvo Tutina je 99% bosnjacko, a drugi razlog je sto je bio mlad, pametan i lukav borac te je odma efikasno zavladao svim dijelovima koje je branio. Posto nije imao mnogo problema u samom Tutinu, sa svojim borcima je isao u odbranu drugih sandzackih mjesta. Najvise se pokazao u odbrani Novog Pazara na poziv Acifa Hadziahmetovica. Osim Novog Pazara, svojom borbom je zauvijek zaduzio i Sjenicu, Prijepolje, Bijelo Polje i Berane. Gine 1944. godine u borbama protiv partizana koji tom pobjedom zauzimaju njegov kraj.

3. Sjenica - Hasan Zvizdic - Posto mu se familija seli iz Hercegovine, koju non-stop napadaju Crnogorci, on dolazi sa familijom u Sjenicu. Posto Sandzak pada u ruke Srbije i Crne Gore 1912., na kraju Prvog svjetskog rata 1918. godine cetnici mu ubijaju citavu familiju, na njega pucaju ali on iskace kroz prozor i spasava glavu. U Drugom svjetskom ratu prvi staje na odbranu ovog, po svemu sudeci najgoreg za odbranu, mjesta u Sandzaku. Najpoznatije je njegovo djelo kojim je zaplasio cetnike 1941. godine iako u tom trenutku nije imao ni jaku vojsku, a ni oruzija. Kada su cetnici dosli na "pregovore" vidjeli su topove, tenkove i veliku vojsku, i odma su se pokajali i odlucili da prvo napadnu Novi Pazar. Ustvari ti tenkovi i topovi bili su sulendari od sporeta i furuna postavljeni na kolima za konje i pokrivenim ceradom. Vojska je takodje bila "velika" jer su poslije prolaska pored cetnika utrcavali i mijenjali odjecu i prolazili drugi put kao druga vojska. Komunisti ga po padu Sjenice proganjaju i bjezi u Tursku gdje umire 1980. godine.

4. Prijepolje - Sulejman Pacariz - Hodza koji je pod svojom kontrolom drzao grad kroz citav rat, iako Bosnjaci u tom dijelu nisu bili velika vecina. Poznat je po mnogim stvarima, a prva rijec koja nam pada na pamet kada pomislimo na njega je - hrabrost. Prijepolje je nekoliko puta napadato od strane cetnika i svaki put Hodza je pobijedio. Poznat je po tome da je poznatog i glavnog crnogorskog cetnika Pavla Djurisica na pregovorima osamario jedan od njegovih boraca na mostu u Bijelom Polju, posto je ovaj prije toga popalio 33 bosnjacka sela. Isto tako je poznat jer je sa jos tri borca prije pocetka rata dosao u centar grada gdje su bili okupljeni cetnici (njih oko 200) i zaprijetio istima da se razidju iz centra sto su ovi i uradili. Poznat je po tome da su njegovi borci u najvecoj bitci za Prijepolje presudili bitku tako sto su stavili mitraljez na minaret od dzamije i tako poskidali cetnike kojih je bilo mnogo vise. Poslije rata sakrio se u Kozarcu (BiH) gdje ga nalaze partizani i ubijaju 1945. godine.

6. Priboj - Camil Hasanagic - Zato sto je branio Priboj morao je da prodje kroz dosta stvari sto ostale vodje nisu morale. Posto je Priboj na granici sa BiH, cetnicima je postao mnogo vazan. On ga nije predao. Morao je dosta puta da pregovara sa cetnicima ali ga nije predao. Branio je vecinom svoj kraj. Poslije pada u ruke partizana, krece sa ostalima preko Bosne i Hrvatske u bjegstvo i stize u Austriju. Tamo ih hvataju i prebacuju nazat u Jugoslaviju. Najzalosnije je da ga je prepoznao nekadasnji cetnik, koje su na veliko pomilovavali, protiv koga je ratovao. Camila ubijaju komunisti na kraju rata 1945. godine.

 

[Lejlla]

7. Pljevlja - Hamdija Krijestorac - Borio se iskljucivo protiv cetnika. Ni jednom nije napadao partizane. Nazalost, Pljevlja stradaju pravoslavnog Bozica 1943. Tim napadom je upravljao sam Pavle Djurisic. Taj napad je osakatio ovaj kraj za sva vremena. Posto je Italija kapitulirala 1943. godine on i njegovi borci se prikljucuju partizanima uz obecanje da ce isti sprijeciti pokolj Bosnjaka. U partizanima ostaje do kraja rata. Nakon rata hapse sve njegove borce pa i njega. Osudjuju ga na 20 godina. Poslije 8 godina, ipak ga nalaze nevinim i pustaju ga iz zatvora. Umire 1990. godine.

8. Bijelo Polje - Cazim Sijaric - Kao prvo, ponosan sam reci da mi je ovo djedov amidza. Bio je sigurno najaktivniji vodja Muslimanske milicije. Razlog toga su veliki napadi na njegovu teritoriju od strane i crnogorskih cetnika i crnogorskih partizana koji su htjeli da se preko ove teritorije pripoje svojim jedinicama u Srbiji. Saradjivao je najvise sa vodjama iz Prijepolja, Sjenice, Tutina i Berana. Na pravoslavni Bozic 1943. godine Pavle Djurisic predvodi cetnike koji pale cak 33 bosnjacka sela na njegovoj teritoriji. Bio je to sigurno najveci napad na Sandzak za vrijeme rata. Napad biva odbijen bas u selu odakle je moja familija porijeklom. Poslije toga, u pomoc pristizu borci iz Prijepolja, Sjenice, Berana i Tutina i za par mjeseci Cazim ponovo uspostavlja svoju vlast nad ovom teritorijom. U tom kontra-napadu poznata je bila i bitka gdje je skroz porazio poznatog cetnika Rada Kordu. Njegove jedinice poslije ovog poraza vise nisu postojale. Cazim je u toj bitci izgubio dosta boraca ali je jednom za sva vremena zgazio cetnicki pokret tog kraja. Pri kraju rata partizani pobjedjuju na skoro svim frontovima, i Cazim kao i dosta ostalih vodja im se pridruzuje uz obecanje da ce ovi stititi Bosnjake. U partizanima ucestvuje kao obicni vojnik. Na kraju rata 1945., Cazima ubijaju ti isti kojima se pridruzio.

9. Berane - Osman Hrastoder - Italijani ga natjeravaju u saradjivanje sa cetnicima. On pregovara i prijeti cetnicima da ne napadaju njegovu teritoriju i da nece imati problema. Tako i biva... par nedelja. Cetnici hvataju Osmanovog sina i na jednoj svojoj pijanci ga kolju. Osman istog dana napada isto selo i ubija nekoliko cetnika. Nije jos stigao nazat u svoje selo, a cetnici su vec napali. Cetnici napadaju i dolaze skroz do njegove kuce... Osman pruza jak otpor i na kraju bjezi kroz prozor. Nakon toga se vode jake bitke za ovaj prostor koji je bio odma na meti poslije ona 33 zapaljena sela. Saradjuje sa vodjama iz Rozaja i Bijelog Polja i odbija napad. Nije htio da se prikljuci partizanima i sa svojim borcima se krije. 1946. godine partizani su saznali da se nalazi u jednoj pecini sa svojim borcima i natjeravaju njihove familije da nose slamu i sijeno pored ulaza jer ovi nece pucati, i slamu onda pale. Zbog gusenja koje je izbilo, Osman nekako uspjeva pobjeci iz pecine. Drugi nisu imali takve srece. Odma nakon toga ga opet pronalaze i ubijaju u pokusaju da pobjegne.

10. Rozaje - Jakup Kardovic - Hodza koji je uzivao veliko postovanje svih Bosnjaka. Posto je Rozaje, kao i Tutin, bilo vecinski bosnjacko, nije imao problema iz unutrasnjosti vec je vecinom branio druge dijelove Sandzaka. Ucestvovao je u dvije veoma vazne bitke. Prva, u odbrani Novog Pazara. Na poziv vodje iz Pazara, odma je stigao. Njegovi borci su bili medju prvom na linijama i unistili su vazna cetnicka podrucija. Druga bitka bila je posto su cetnici bili krenuli ka Rozajama. Dobija pismo od Osmana, vodje iz Berana, da se prema njim uputila velika cetnicka vojska. Bilo je to za vrijeme Ramazana. On svojim ljudima govori da se odma hvataju pusaka. Neki ga pitaju zar mogu jer je Ramazan i zbog toga sto poste. Tu Jakup izgovara poznate rijeci da, iako je hodza, on ce prvi popiti vodu i krenuti u boj jer u pitanju je odbrana doma i naroda, a propusteni dani ce se ispostiti nakon toga. Tako i biva. Dobro su se ukopali na jednom brdu kojim su trebali ovi preci i cekali cetnike koji su nasjeli. Porazili su cetnike. Nakon rata komunisticka vlast dobija vijest da se zna gdje je Jakup. On se navodno "krio" u svom domu. :roll: Jakup se nije krio jer se nije osjecao krivim, zbog toga je i bio u svom domu. Ali po njihovim navodima, on se "krio u svom domu" gdje dolaze i ubijaju ga jer je pokusao "pobjeci posto je saznao da oni znaju gdje se nalazi". :? Tako gine jos jedan od vodja otpora.

11. Plav - Adem Sabanhakovic - Crnogorski cetnici, mislili su preko Plava i Gusinja preci na teritoriju Kosova. Ovo mjesto, kao i mnoga do sada, planirali su prekrstiti u Donje Vasojevice, a Bosnjake i Albance prognati, a potom naseliti Crnogorcima. Na liniju im staje Adem sa svojim borcima. U jakom napadu, cetnici zauzimaju skoro pola njegove teritorije. U tom trenutku krece jaka ofanziva koja ih ne samo vraca na svoje pozicije, vec nastavlja kako bi ih totalno unistila. U toj bitci, cetnici su pokusavali spasiti glavu preplivavajuci rijeku Lim, ali su se tu mnogi podavili. Poslije ove bitke nisu se usudjivali za nove napade. Partizani proganjaju Adema jer je odbio da im se prikljuci zbog toga jer je znao njihove planove, a planovi su im bili napadi na Albance sa Kosova koji su pomogli Ademu da porazi cetnike. Posto je odbio, poceli su da ga proganjaju i on bjezi sve do 1947. godine. Te godine mu partizani dovode porodicu na celu kolone i pozivaju ga da se preda. On to cini i biva uhapsen. Prvo je osudjen na smrtnu kaznu, a onda su to promijenili na 18 godina robije od kojih je odlezao 12. Umire 1977. godine.

 

[GAZIJA]

Esselamu Aleikum

Da te Allah nagradi za ove informacije. Dosta ubistava sto su se desila sa strane partizana bila su od cetnika koji su presli u partizane. U nas u istocnoj hercegovini ljudi su gubili glave samo zbog fesova koje su nosili i dosta muslimana iz istocne hercegovine je pobjeglo pred naletom partizana(cetnika) u njihovim redovima.

 

[Lejlla]

Ve alejkumusselam!

Samo procitaj Titov odgovor Adilu Zulfikarpasicu i sve ce ti biti jasno ko su bili uopste ti takozvani ''partizani''. Takodje se nadam da je brat Muharem sve ovo procitao,jer je ovo vezano bas za onu temu u vezi namaza i komunizma . Takozvani partizani su nam prvo pobili vecinu vodja i onih koji bi se mogli zalagati za prva Bosnjaka i staviti se na njihovo celo . Sto nisu pobili to su pohapsili ,hodze za tajnu sluzbu vrbovali . Sa narodom koji je tako politicki i vjerski obezglavljen ,narod koji je genocid prezivio lako je bilo dovesti u stanje u kakvo je bio 1992 godine.Kakav je bio to svi znamo ali polako pocinje oporavak naseg Bosnjackog muslimanskog naroda inshAllah .

 

[uskupi]

assalam alaikum ...i nakon svega toga Islam i Muslimani su jos uvjek tu ,i bit ce tako do Sudnjega Dana.To su zrtve koje mi mozemo podnjeti.Neka Allah Uzviseni i Hvaljeni da dzennet onima koji su prije nas bili i podnosili sve ovo, a nas ucvrsti i ujedini u ovoj nasoj Plemenitoj Vjeri(DIN)...assalam alaikum