Djeca traze razgovor i razumijevanje, a sta im roditelji nude?

EbuHafs

New Member
Koliko pažnje poklanjamo odgoju djece?
Još od najranijih vremena ljudi su bili svjesni posebne uloge djeteta u društvu i otuda izreka: “Dijete je covjeku otac.”


Svako dijete pocinje svoj život u razlicitom okruženju. To okruženje, koje nazivamo socijalni kontekst, obuhvata interpersonalne i kulturalne utjecaje, kao i utjecaje zajednice u kojoj individua živi i razvija se. Socijalni kontekst pocinje u kuci: svako dijete rada se u porodici, pri cemu svaki od clanova porodice vrši izuzetno jak i složen utjecaj jedan na drugoga koji, pak, može teci u više smjerova. Medutim, socijalni kontekst koji okružuje dijete proteže se dalje od granica same porodice. Iz miljea u kojem se rada, individua kroci u život koji je pod utjecajem odredene kulture, društvenog sloja, etnicke ili geografske pripadnosti, tako da ce dijete rodeno u Japanu ili SAD-u biti odgajano na sasvim drugaciji nacin od djeteta rodenog u ostalim zajednicama. U zemljama Bliskog i Dalekog Istoka, naprimjer, roditelji njeguju ovisnicki odnos i porodicnu bliskost, dok u zapadnoevropskim zemljama roditelji stimuliraju ranu neovisnost i odvajanje djeteta od porodice.



Razliciti elementi socijalnog konteksta snažno oblikuju djeciji život, cesto i prije nego se ono rodi. Prenatalna briga za dijete umnogome se razlikuje od majke do majke i od nje, u znatnoj mjeri, ovise kasnije zdravlje i opstanak dojenceta i malog djeteta. Stilovi odgojne prakse, obrazovni sistemi, prisustvo rata ili mira, razvijena ili nerazvijena ekonomija su promjenjljivi socijalni uslovi i stanja koja takoder oblikuju naše živote. Otuda je i samo ljudsko ponašanje izraz sadejstva mnoštva faktora, a prije svega psihickih, fizioloških, historijskih, kulturalnih i socijalnih.


Naime, historija otkriva da su u nekim zajednicama, stav i ponašanje odraslih prema djeci u ranom periodu ljudskog postojanja predstavljali kombinaciju surovosti i zapostavljanja. Vremenom se taj odnos mijenjao u korist vece odgovornosti u zadovoljenju djecijih potreba, te je pružanjem adekvatne brige i zaštite došlo do razvoja snažnog osjecanja pripadanja, voljenja i sigurnosti.



Ako pogledamo na koji sve nacin porodica, zajednica i kultura utjecu na razvoj u toku djetinjstva, vidjet cemo da se taj utjecaj krece u dva smjera: socijalni kontekst utjece na dijete ali i dijete utjece na njega. Taj reciprocni utjecaj je najocigledniji u miljeu koji je ujedno i najbliži novorodenom djetetu – a to je porodica.


Porodica kao sistem


Uopceno gledano, dijete je društveno bice po svojoj prirodi i samim tim predodredeno da se od rodenja ponaša na nacin koji promovira uspostavljanje veza i kontakata sa osobama koje ga okružuju, u prvom redu s majkom. Uloga primarne osobe koja se brine o djetetu prakticki je nezamjenjiva. Njena sposobnost da odgovori na signale koji izražavaju potrebe djeteta za ljubavlju i bezuslovnim prihvatanjem, osigurava optimalno okruženje za dalji rast i razvoj. Svaki poremecaj u razvoju te interakcije, izazvan bilo nedostatkom, gubitkom, promjenom stava majke, diskontinuitetom, deprivacijom ili na drugi nacin, dovodi do narušavanja normalnog socijalnog, intelektualnog i emocionalnog rasta i razvoja djeteta. Na srecu, pozitivne promjene, ako se dese, u neposrednom okruženju djeteta, mogu te posljedice uciniti reverzibilnim.


Potpuna ovisnost djeteta po rodenju, cini da ona imaju enormnu moc. Njihovim rodenjem mijenjaju se sve vrste relacija u porodici jer je porodica grupa ciji su clanovi u uzajamnoj reakciji, ovise jedan o drugome, funkcionirajuci na taj nacin kao cjelina. cak i najmanja tradicionalna porodica ukljucuje razlicite osobe (muškarac, žena, dijete) s razlicitim ulogama (supruga, majka, suprug, otac). U prisustvu veceg broja djece, porodicnom sistemu pridodaje se uloga više (uloga brata i/ili sestre) a time i mnogo više složenosti.



Odnos izmedu supružnika s jedne strane, utjece na dijete u razvoju a, s druge strane, sam po sebi, “pogoden” je rodenjem djeteta. Naime, rodenjem prvog djeteta, mnoge stvari u dotadašnjem životu bracnog para podliježu promjenama – nacin na koji provode vrijeme, prijatelji s kojima se druže, stvari koje se cine važnim i, zasigurno, nacin na koji se ophode jedno prema drugom. Supružnici se suocavaju sa problemom prilagodavanja na ulogu roditelja, no, i uprkos toj maloj dozi stresa, roditeljstvo nosi i veliko zadovoljstvo, jer djeca donose mnoštvo osjecanja - ljubav, radost i srecu, što predstavlja nepresušan izvor emocionalnog bogatstva. Iskustvo roditeljstva ima pozitivnog utjecaja na dalje psihološko sazrijevanje roditelja kao individua, jer briga i staranje o novorodenoj bebi cine da se roditelj osjeca ispunjenim i obogacenim. Roditelji i sami cesto kažu da se nakon rodenja djeteta osjecaju odraslijim i zrelijim; manje su okrenuti sebi, manje sebicni, i više razmišljaju o buducnosti.


Kvalitet braka ima utjecaja na kvalitet roditeljstva, a time i na razvoj djeteta. Ishrana i njega novorodenceta, po prirodnom slijedu stvari, pripadaju majci. Medutim, koliko ce majka biti uspješna u toj ulozi ovisi i od konkretne emocionalne podrške koju joj suprug pruža. Osim toga, blizak odnos supružnika stimulira i ocevu zainteresiranost za zajednicko podizanje njihovog djeteta. Ocevi koji su vrlo uspješni u bracnoj komunikaciji pokazuju vecu angažiranost u neposrednoj njezi i brizi oko djeteta. Ukoliko je majka, u toku perioda prilagodavanja na novu ulogu zadovoljna svojim brakom, i njen odnos sa novorodencetom dobija na kvalitetu, jer ono preko nje prima “poruke” i signale” roditeljskih odnosa. Brojne studije su pokazale da se bracni stres negativno odražava na sposobnost majke da emocionalno odgovori na potrebe svog djeteta, a time i na jacinu odnosa vezanosti djeteta za majku jer se, u prisustvu narušenih bracnih odnosa, ono osjeca nesigurnim i nezašticenim. (Steinberg, Belsky, 1991).





Roditeljska uloga


Sve što se dešava izmedu majke i djeteta (ukljucujuci ponašanje, uzajamni odnos, osjecanja i ocekivanja) dio je razvojnog procesa i jedna od najznacajnijih interakcija u životu svake individue. Ta veza zauzima centralno mjesto u inicijalnoj fazi razvoja self-koncepta, u odnosu djeteta sa drugima, kao i nacinu na koji ce se ono razviti nakon odvajanja od majke. Odnos vezanosti djeteta za majku razlikuje se kod svakog djeteta u snazi njegove sigurnosti. Sigurnost vezanosti je opseg do kojeg dijete, u zadovoljenju svojih potreba, može racunati na majku kao na sigurno “mjesto” koje predstavlja temelj za izgradnju buduceg povjerenja u vlastite snage, svoju neposrednu okolinu i svijet u kojem živi. Ovdje naravno ne smijemo zanemariti ulogu oca kao jedne od najznacajnijih figura u razvoju djeteta, koji može biti jednako - emotivno i kompetentno - angažiran kao i majka. Prema mišljenju psihoanaliticara, tek u uzrastu izmedu 3. i 5. godine, otac dobija centralnu ulogu u porodicnoj dinamici. Istina je, medutim, da je otac posredno ili neposredno prisutan i znacajan kao roditeljska figura u svim fazama djecijeg razvoja. Vec smo napomenuli da su zadovoljstvo i sigurnost majke u bracnoj dijadi preduslov da ona na najprimjereniji nacin iskoristi svoje najbolje emocionalne potencijale u odnosu na dijete.


U današnjoj nuklearnoj porodici, u vrijeme bitno izmijenjenih uloga oba roditelja, osobito u sasvim mladim brakovima, otac je sve cešce “onaj drugi”, tacnije “jedan od dvoje” koji podižu dijete. Jedna vrsta jaza koja postoji izmedu te dvije uloge, po mišljenju vecine današnjih psihologa, prvenstveno je vezana za obicaje kulture u kojoj porodica živi. U našem društvu, od muškarca se ocekuje da skrbi za dijete i porodicu dok žena na sebe preuzima neposrednu brigu o djeci. cak i onda kada oba roditelja rade, briga o djetetu i dalje ostaje ženski dio posla, a za oceve koji se više angažiraju u njezi i odgoju djece obicno se kaže da su to muškarci koji “krše” vec odavno ukorijenjene socijalne norme, te da se oni ponašaju drugacije od svojih oceva i djedova. Medutim, svaki roditelj osjeca i doživljava ulogu majke i oca na svoj nacin. Svojim nacinom njege, komunikacije, stavova i dr., otac sa djetetom razvija svoj sopstveni signalni sistem preverbalnog komuniciranja koji dijete postepeno i sve finije pocinje da razlikuje od majcinog. Svojim aktivnostima otac igra veoma znacajnu ulogu i u formiranju tragova pamcenja, u ranim mogucnostima odlaganja neposrednog zadovoljenja i kontrole nagona, te u formiranju djetetovog bazicnog osjecanja sigurnosti ili nesigurnosti. Posredno ili neposredno, ucestvuje u osamostaljivanju i odvajanju djeteta, u ranom formiranju licnosti preko ranih identifikacija sa njegovim izrecenim i neizrecenim zabranama, odnosno ponašanja u cjelini.
 
Top