Emir Demir, prof.
Ovo su riječi jednog fanatika koje su još u doba Poslanika, s.a.v.s., obilježile prvu pojavu zastranjivanja. Inače, historijski fakti svjedoče da nema nijedne zajednice, skupine i društva, a da u njoj nema različitih struja koje manje-više nastoje da vladajuću ideologiju usmjere u svom pravcu, tj da je protumače u skladu sa svojom percepcijom teorije i prakse. Zapravo nema nijedne činjenice, bila ona velika ili mala, a da joj se ne može dati pogrešno tumačenje. Međutim, razlika između islama i drugih svjetonazora je da je Poslanik, s.a.v.s, na samom početku islama zacrtao jasan srednji put, te oštro upozorio i nagovijestio pojavu onih koji će učenja islama tumačiti prema svome nahođenju.
Islamska historija je bila svjedokom različitih nasrtaja na originalna kur'ansko-hadiska učenja. Imami ehlissuneta su tokom cijele historije bili štitovi i čvrste tvrđave odbrane islama od svih primjesa koje su se pokušavale i pokušavaju i dan-danas ubaciti u islam.
Naime, ataci na učenja islama su tokom cijele historije išli u dva smjera: prvi tok je išao u smjeru zatezanja, cjepidlačenja i površnog bukvalističkog shvatanja tekstova Objave, a to je pravac haridžija. Drugi pravac je, također, iz drugog aspekta, sebi dao zadatak da sasvim jasnim tekstovima Objave daje ezoterijska (unutrašnja) tumačenja. Ovaj pravac se najprije ogledao u urotništvu nekih nearapskih naroda, koji su prihvatali islam, a i dalje nastojali u njemu pritajeno zadržati učenja mazdejske, hinduističke i grčke filozofije. Kasnije su iz ove druge skupine izrodile različite sekte sa veoma dubokim obrisima ezoterije. Obje skupine su bile na pogrešnom putu. Interesantno je da su prve tri hadisom pohvaljene generacije islama bile potpuno čiste od ovih devijacija.
U ovom tekstu želim skrenuti pažnju na prvu skupinu. Situacija ne bi bila tako alarmantna da nas nije preplavio novi val površnog prilaska šerijatskim tekstovima. Više se ne koriste stare haridžijske metode, već je ta površnost postala kompleksnija. Ako se metodološki sagladaju izjave i ideje, uočava se jasna nit koja uvezuje klasični haridžizam i neoharidžizam. Na svaki način se pokušava nametnuti tumačenje koje odgovara njihovoj viziji o stvarnosti i ljudima. Današnji priznati islamski učenjaci, a učenjaci su nasljednici vjerovjesnika, suočavaju se sa problemom ekstremizma, tekfira i nasumičnog ubijanja muslimana, isto onako kako je Poslanik, s.a.v.s, doživio i kako su se prvi muslimani, a posebno za vrijeme Alijja, r.a., borili protiv ove pojave.
Prapredak fanatika reče Poslaniku, s.a.v.s., „Budi pravedan, Muhammede!“. Ovakve riječi povlače niz negativnih konotacija, a jedna od njih je prigovor Allahu Uzvišenome, jer je, navodno, poslao Poslanika, s.a.v.s., koji pravedno ne postupa, iako to zagovara.
Nedavno čuh jednu veoma čudnu konstataciju: „Za mene nije musliman onaj ko bude ukopan sa flašom alkohola.“ Ove riječi su me duboko zaintrigirale iz nekoliko aspekata: Uvidjeh, kao prvo, da čovjek maštovito razmišlja i iznalazi opcije da otekfiri ljude prosipajući svoju energiju na pitanja od kojih nema velike koristi. Drugo: Zar nije moguće da čovjek na samrti oporuči da se sa njim ukopa alkohol iz ljubavi prema ovom grijehu, a da ne negira njegovu zabranu? Želi reći: „Da je alkohol smatrao zabranjenim, ne bi oporučio da se sa njim zajedno ukopa.“ Subhanallah, isto su i haridžije govorile za velike grijehe: „Da ih ne smatraju dozvoljenim, ne bi ih ni činili!“ Ne smije se iz ovoga nikako shvatiti da neko podržava ovakav grijeh i ogavan postupak, ali radi se o pitanjima imana i kufra, pa smo prisiljeni da kažemo ispravan stav islama o tome. Također, ne smije se shvatiti da je svaka osoba koja umre na ovakav način vjernik, već govorimo o okolnostima kada osoba čini grijeh i priznaje da je zabranjen, pa ga njegova strast nadvlada, ili nam je uvjerenje takve osobe nepoznato i ne možemo bez jasnih dokaza donijeti sud o njenom kufru. Sjetimo se ashaba koji je nekoliko puta doveden pred Poslanika, s.a.v.s., radi opijanja i uvijek je bičevan. Ljudi su ga počeli proklinjati, a Poslanik, s.a.v.s, reče: „Ne proklinjite ga, on voli Allaha i Njegovog poslanika.“ I pored ustrajnosti u tom grijehu, Poslanik, s.a.v.s, svjedoči da je taj čovjek vjernik. A šta bi rekle stare haridžije? Rekle bi: „Dokaz njegovog kufra je prije svega ustrajnost u grijehu i to pred Poslanikom, s.a.v.s.,! Da je vjernik ne bi se svojim opijanjem opirao živom Poslaniku, s.a.v.s.,, a opiranje Poslaniku, s.a.v.s., je nevjerstvo! Njegovo djelo jasno govori da niječe zabranu alkohola.“
Druga ekstremna inovacija koju nedavno čuh je nova definicija irdžaa (murdžiluka). Na upit o ovoj definiciji, reče: „Za mene je murdžija svaki onaj ko izdvaja djela iz imana teoretski, a da neko ne bi bio kategorisan kao murdžija, mora praktično dokazati svojim djelima!“ Subhanallah, vel-aksu sahih! (Upravo je suprotno ispravno!) Osoba je murdžija sve dok izdvaja djela iz imana, pa makar savršeno činila sva propisana djela. U suprotnom bi svaki grješnik koji smatra da su djela dio imana bio murdžija, a time bi se pokucalo opet na vrata fanatičnog haridžluka koji onoga ko počini veliki grijeh ili izostavi obavezno djelo svrstava u nevjernike.
Nekoliko faktora je utjecalo na formiranje ove nove ideologije sa starim korijenima:
• Političko ugnjetavanje. Činjenice govore da je sjeme savremenog tekfira posijano u egipatskim zatvorima kao kontraefekat ogromne torture nad pokretom „Muslimanska braća“ iz kojeg su kasnije proizašle ekstremne struje i pravci poput: „Džema'atul-muslimin“ ili „Džema'atut-tekfir vel-hidžre“ i dr.
• Gubitak povjerenja u ulemu koju često optužuju za naklonjenost vlastima i izdavanje fetvi koje idu u korist vlasti i vladarima. Iako je ova činjenica veoma izvjesna, to ne smije biti opravdanje za drugu nepravdu oličenu u pretjerivanju i izlasku iz okvira Kur'ana i Sunneta. Pretjerivanje uvijek dolazi od osoba podložnim emocijama i sljedbenika vlastitih prohtjeva, a ne onih koji svoje emocije obuzdavaju vjerom. Haridžije se nisu osvrtale na preporuke ashaba, a i današnji fanatici ne uvažavaju mišljenja eminentne uleme. Nije svako ko traga i čita alim, već se znanje čovjeka ogleda u ispravnom shvatanju onoga što je naučio, onako kako su to prezentirali priznati učenjaci od prvih do zadnjih generacija.
• Miješanje manje jasnih kur'anskih i hadiskih tekstova. Naravno da naivnjaci odabiru što žešća značenja, a primjer je miješanje velikog i malog kufra, tj. kod njih postoji samo veliki kufr koji izvodi iz vjere.
• Vezivanje za navode El-Mevdudija i Sejjida Qutba. Njihove riječi su im došle kao lijek na ranu, pa su objeručke dočekali mišljenja o izolacionizmu, neklanjanju u mjesnim džamijama, ostavljanju metoda Ispravnih prethodnika i sl.
• Neznanje o temeljima Šerijata i metodama argumentacije. Ovo je prioritetno najopasnija bolest. Zalutali u argumentaciji idu lijevo-desno i ne znaju gdje će ih njihov put odvesti. Možda misle da ima spoznaju, a ne znaju da ne znaju. Eš-Šatibi kaže: „Neznanje o ciljevima Šerijata, slobodan i nasumičan govor o značenjima bez ikakve potvrde i prihvatanje tih značenja na prvi pogled - ovako ne postupa onaj ko ima duboko znanje!“ Svi danas zagovaraju da slijede Kur'an i Sunnet, čak i najveći heretici govore da imaju uporišta u Kur'anu i Sunnetu. Međutim, nije poenta samo da se kaže: „Argumentiram Kur'anom i Sunnetom“, već je poenta da to argumentiranje bude ispravno i usaglašeno sa shvatanjima prvih generacija islama
• Slijeđenje karizmatičnih neznalica koje govore o vjeri, a nisu toga dostojne, koje sebi prizivaju tumačenje Kur'ana i Sunneta i u pogrešan kontekst stavljaju navode ispravnih prethodnika, četverice imama, Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjima, Muhammeda b Abdul-Vehhaba i njegovih potomaka.
• Neznanje o tuđim pravima je jedan od povoda nastanka ovakvih smutnji. Onaj ko kod sebe ima neobuzdane smjelosti i ljubomore, usudit će se ući u smutnju. A šta je Zul-Huvejsiru Et-Temimija natjeralo kaže Poslaniku, s.a.v.s., „Budi pravedan, Muhammede“ osim njegovo neznanje o pravima Poslanika, s.a.v.s.,?! Mentalitet ove kategorije ljudi je do današnjeg dana ostao surov i nepristupačan. Poslanik, s.a.v.s, je znao da je njihovo neznanje kompleksno i zato je u nastavku hadisa rekao: „Teško tebi, ko je pravedan ako ja nisam pravedan? Propao si ako ja nisam pravedan! Omer, radijAllahu anhu, reče: „Poslaniče, dozvoli mi da ga ubijem!“ Poslanik, s.a.v.s, reče: „Pusti ga! Od ovoga će proizići ljudi, pa jedan od vas će smatrati mizernim svoj namaz u odnosu na njihov, i svoj post u odnosu na njihov. Izlazit će iz vjere kao što strijela ogromnom brzinom prođe kroz ulov, tako da na njoj ne ostane nikakvog traga.“ Znači, oni ulažu veliki trud u ibadetu, poste, klanjaju, ali su im uvjerenja o šerijatskim postavkama i tuđim pravima sazdana na neznanju.
• Ljubav prema dunjaluku i ljubav za vođstvom i pozicijom. Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže: „Svi buntovnici, poput haridžija i drugih, ustajali su protiv vlasti samo zbog u prsima pritajene pohote za dunjalukom i vođstvom. Put za to im je bio improviziranje nekih šerijatskih pitanja ili (navodna) ljubomora prema očuvanju Šerijata. Sve to su putevi realizacije pritajenih strasti.“
• Udaljavanje od ispravnog metoda preuzimanja znanja. Kur'anski ajeti i hadisi se pokušavaju shvatiti bez osvrta na ulemu. Potom su prišli tumačenju Kur'ana iz jezičkog aspekta. Prvo zasnuju neko uvjerenje, a onda u Kur'anu traže odgovarajuća značenja. Evo jednog primjera: Uzvišeni kaže: „Svakako, ko stekne loše djelo i koga njegov grijeh okruži, takvi su stanovnici vatre. U njoj će vječno ostati.“ (El-Bekare, 81) Rekli su: „ Ko uradi veliki grijeh, i ne pokaje se, i u njemu ustraje, njegov grijeh će ga okružiti, od njega se neće moći odvojiti i tako će postati otpadnik od islama.“ Ako ovaj kur'anski tekst uzmemo zasebno, onda se i može doći do ovakovog površnog tumačenja. Ali, ako sagledamo kontekst ovog ajeta, vidjet ćemo da govori o Benu Israilu i njihovom iskrivljavanju Allahove objave. Allah im odgovara na njihovo tvrdnju prema kojoj da će ostati samo određen broj dana u vatri zbog iskrivljavanja Knjige svojim rukama, pa onda kaže da su stekli veoma loše djelo koje ih je okružilo i da će ući u vatru vječno, a ne na nekoliko dana. (El-Bekare, 78-81) Svima je poznato da je mijenjanje Allahove objave jasno nevjerstvo, makar se radilo samo o jednom slovu! Zato je uspoređivanje iskrivljavanja Knjige, kao djela nevjerstva, sa nepokornostima nedozvoljeno. Kada bi smo zastupali ovakvo mišljenje, onda na zemlji ne bi ostao nijedan musliman.
Ovo su riječi jednog fanatika koje su još u doba Poslanika, s.a.v.s., obilježile prvu pojavu zastranjivanja. Inače, historijski fakti svjedoče da nema nijedne zajednice, skupine i društva, a da u njoj nema različitih struja koje manje-više nastoje da vladajuću ideologiju usmjere u svom pravcu, tj da je protumače u skladu sa svojom percepcijom teorije i prakse. Zapravo nema nijedne činjenice, bila ona velika ili mala, a da joj se ne može dati pogrešno tumačenje. Međutim, razlika između islama i drugih svjetonazora je da je Poslanik, s.a.v.s, na samom početku islama zacrtao jasan srednji put, te oštro upozorio i nagovijestio pojavu onih koji će učenja islama tumačiti prema svome nahođenju.
Islamska historija je bila svjedokom različitih nasrtaja na originalna kur'ansko-hadiska učenja. Imami ehlissuneta su tokom cijele historije bili štitovi i čvrste tvrđave odbrane islama od svih primjesa koje su se pokušavale i pokušavaju i dan-danas ubaciti u islam.
Naime, ataci na učenja islama su tokom cijele historije išli u dva smjera: prvi tok je išao u smjeru zatezanja, cjepidlačenja i površnog bukvalističkog shvatanja tekstova Objave, a to je pravac haridžija. Drugi pravac je, također, iz drugog aspekta, sebi dao zadatak da sasvim jasnim tekstovima Objave daje ezoterijska (unutrašnja) tumačenja. Ovaj pravac se najprije ogledao u urotništvu nekih nearapskih naroda, koji su prihvatali islam, a i dalje nastojali u njemu pritajeno zadržati učenja mazdejske, hinduističke i grčke filozofije. Kasnije su iz ove druge skupine izrodile različite sekte sa veoma dubokim obrisima ezoterije. Obje skupine su bile na pogrešnom putu. Interesantno je da su prve tri hadisom pohvaljene generacije islama bile potpuno čiste od ovih devijacija.
U ovom tekstu želim skrenuti pažnju na prvu skupinu. Situacija ne bi bila tako alarmantna da nas nije preplavio novi val površnog prilaska šerijatskim tekstovima. Više se ne koriste stare haridžijske metode, već je ta površnost postala kompleksnija. Ako se metodološki sagladaju izjave i ideje, uočava se jasna nit koja uvezuje klasični haridžizam i neoharidžizam. Na svaki način se pokušava nametnuti tumačenje koje odgovara njihovoj viziji o stvarnosti i ljudima. Današnji priznati islamski učenjaci, a učenjaci su nasljednici vjerovjesnika, suočavaju se sa problemom ekstremizma, tekfira i nasumičnog ubijanja muslimana, isto onako kako je Poslanik, s.a.v.s, doživio i kako su se prvi muslimani, a posebno za vrijeme Alijja, r.a., borili protiv ove pojave.
Prapredak fanatika reče Poslaniku, s.a.v.s., „Budi pravedan, Muhammede!“. Ovakve riječi povlače niz negativnih konotacija, a jedna od njih je prigovor Allahu Uzvišenome, jer je, navodno, poslao Poslanika, s.a.v.s., koji pravedno ne postupa, iako to zagovara.
Nedavno čuh jednu veoma čudnu konstataciju: „Za mene nije musliman onaj ko bude ukopan sa flašom alkohola.“ Ove riječi su me duboko zaintrigirale iz nekoliko aspekata: Uvidjeh, kao prvo, da čovjek maštovito razmišlja i iznalazi opcije da otekfiri ljude prosipajući svoju energiju na pitanja od kojih nema velike koristi. Drugo: Zar nije moguće da čovjek na samrti oporuči da se sa njim ukopa alkohol iz ljubavi prema ovom grijehu, a da ne negira njegovu zabranu? Želi reći: „Da je alkohol smatrao zabranjenim, ne bi oporučio da se sa njim zajedno ukopa.“ Subhanallah, isto su i haridžije govorile za velike grijehe: „Da ih ne smatraju dozvoljenim, ne bi ih ni činili!“ Ne smije se iz ovoga nikako shvatiti da neko podržava ovakav grijeh i ogavan postupak, ali radi se o pitanjima imana i kufra, pa smo prisiljeni da kažemo ispravan stav islama o tome. Također, ne smije se shvatiti da je svaka osoba koja umre na ovakav način vjernik, već govorimo o okolnostima kada osoba čini grijeh i priznaje da je zabranjen, pa ga njegova strast nadvlada, ili nam je uvjerenje takve osobe nepoznato i ne možemo bez jasnih dokaza donijeti sud o njenom kufru. Sjetimo se ashaba koji je nekoliko puta doveden pred Poslanika, s.a.v.s., radi opijanja i uvijek je bičevan. Ljudi su ga počeli proklinjati, a Poslanik, s.a.v.s, reče: „Ne proklinjite ga, on voli Allaha i Njegovog poslanika.“ I pored ustrajnosti u tom grijehu, Poslanik, s.a.v.s, svjedoči da je taj čovjek vjernik. A šta bi rekle stare haridžije? Rekle bi: „Dokaz njegovog kufra je prije svega ustrajnost u grijehu i to pred Poslanikom, s.a.v.s.,! Da je vjernik ne bi se svojim opijanjem opirao živom Poslaniku, s.a.v.s.,, a opiranje Poslaniku, s.a.v.s., je nevjerstvo! Njegovo djelo jasno govori da niječe zabranu alkohola.“
Druga ekstremna inovacija koju nedavno čuh je nova definicija irdžaa (murdžiluka). Na upit o ovoj definiciji, reče: „Za mene je murdžija svaki onaj ko izdvaja djela iz imana teoretski, a da neko ne bi bio kategorisan kao murdžija, mora praktično dokazati svojim djelima!“ Subhanallah, vel-aksu sahih! (Upravo je suprotno ispravno!) Osoba je murdžija sve dok izdvaja djela iz imana, pa makar savršeno činila sva propisana djela. U suprotnom bi svaki grješnik koji smatra da su djela dio imana bio murdžija, a time bi se pokucalo opet na vrata fanatičnog haridžluka koji onoga ko počini veliki grijeh ili izostavi obavezno djelo svrstava u nevjernike.
Nekoliko faktora je utjecalo na formiranje ove nove ideologije sa starim korijenima:
• Političko ugnjetavanje. Činjenice govore da je sjeme savremenog tekfira posijano u egipatskim zatvorima kao kontraefekat ogromne torture nad pokretom „Muslimanska braća“ iz kojeg su kasnije proizašle ekstremne struje i pravci poput: „Džema'atul-muslimin“ ili „Džema'atut-tekfir vel-hidžre“ i dr.
• Gubitak povjerenja u ulemu koju često optužuju za naklonjenost vlastima i izdavanje fetvi koje idu u korist vlasti i vladarima. Iako je ova činjenica veoma izvjesna, to ne smije biti opravdanje za drugu nepravdu oličenu u pretjerivanju i izlasku iz okvira Kur'ana i Sunneta. Pretjerivanje uvijek dolazi od osoba podložnim emocijama i sljedbenika vlastitih prohtjeva, a ne onih koji svoje emocije obuzdavaju vjerom. Haridžije se nisu osvrtale na preporuke ashaba, a i današnji fanatici ne uvažavaju mišljenja eminentne uleme. Nije svako ko traga i čita alim, već se znanje čovjeka ogleda u ispravnom shvatanju onoga što je naučio, onako kako su to prezentirali priznati učenjaci od prvih do zadnjih generacija.
• Miješanje manje jasnih kur'anskih i hadiskih tekstova. Naravno da naivnjaci odabiru što žešća značenja, a primjer je miješanje velikog i malog kufra, tj. kod njih postoji samo veliki kufr koji izvodi iz vjere.
• Vezivanje za navode El-Mevdudija i Sejjida Qutba. Njihove riječi su im došle kao lijek na ranu, pa su objeručke dočekali mišljenja o izolacionizmu, neklanjanju u mjesnim džamijama, ostavljanju metoda Ispravnih prethodnika i sl.
• Neznanje o temeljima Šerijata i metodama argumentacije. Ovo je prioritetno najopasnija bolest. Zalutali u argumentaciji idu lijevo-desno i ne znaju gdje će ih njihov put odvesti. Možda misle da ima spoznaju, a ne znaju da ne znaju. Eš-Šatibi kaže: „Neznanje o ciljevima Šerijata, slobodan i nasumičan govor o značenjima bez ikakve potvrde i prihvatanje tih značenja na prvi pogled - ovako ne postupa onaj ko ima duboko znanje!“ Svi danas zagovaraju da slijede Kur'an i Sunnet, čak i najveći heretici govore da imaju uporišta u Kur'anu i Sunnetu. Međutim, nije poenta samo da se kaže: „Argumentiram Kur'anom i Sunnetom“, već je poenta da to argumentiranje bude ispravno i usaglašeno sa shvatanjima prvih generacija islama
• Slijeđenje karizmatičnih neznalica koje govore o vjeri, a nisu toga dostojne, koje sebi prizivaju tumačenje Kur'ana i Sunneta i u pogrešan kontekst stavljaju navode ispravnih prethodnika, četverice imama, Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjima, Muhammeda b Abdul-Vehhaba i njegovih potomaka.
• Neznanje o tuđim pravima je jedan od povoda nastanka ovakvih smutnji. Onaj ko kod sebe ima neobuzdane smjelosti i ljubomore, usudit će se ući u smutnju. A šta je Zul-Huvejsiru Et-Temimija natjeralo kaže Poslaniku, s.a.v.s., „Budi pravedan, Muhammede“ osim njegovo neznanje o pravima Poslanika, s.a.v.s.,?! Mentalitet ove kategorije ljudi je do današnjeg dana ostao surov i nepristupačan. Poslanik, s.a.v.s, je znao da je njihovo neznanje kompleksno i zato je u nastavku hadisa rekao: „Teško tebi, ko je pravedan ako ja nisam pravedan? Propao si ako ja nisam pravedan! Omer, radijAllahu anhu, reče: „Poslaniče, dozvoli mi da ga ubijem!“ Poslanik, s.a.v.s, reče: „Pusti ga! Od ovoga će proizići ljudi, pa jedan od vas će smatrati mizernim svoj namaz u odnosu na njihov, i svoj post u odnosu na njihov. Izlazit će iz vjere kao što strijela ogromnom brzinom prođe kroz ulov, tako da na njoj ne ostane nikakvog traga.“ Znači, oni ulažu veliki trud u ibadetu, poste, klanjaju, ali su im uvjerenja o šerijatskim postavkama i tuđim pravima sazdana na neznanju.
• Ljubav prema dunjaluku i ljubav za vođstvom i pozicijom. Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže: „Svi buntovnici, poput haridžija i drugih, ustajali su protiv vlasti samo zbog u prsima pritajene pohote za dunjalukom i vođstvom. Put za to im je bio improviziranje nekih šerijatskih pitanja ili (navodna) ljubomora prema očuvanju Šerijata. Sve to su putevi realizacije pritajenih strasti.“
• Udaljavanje od ispravnog metoda preuzimanja znanja. Kur'anski ajeti i hadisi se pokušavaju shvatiti bez osvrta na ulemu. Potom su prišli tumačenju Kur'ana iz jezičkog aspekta. Prvo zasnuju neko uvjerenje, a onda u Kur'anu traže odgovarajuća značenja. Evo jednog primjera: Uzvišeni kaže: „Svakako, ko stekne loše djelo i koga njegov grijeh okruži, takvi su stanovnici vatre. U njoj će vječno ostati.“ (El-Bekare, 81) Rekli su: „ Ko uradi veliki grijeh, i ne pokaje se, i u njemu ustraje, njegov grijeh će ga okružiti, od njega se neće moći odvojiti i tako će postati otpadnik od islama.“ Ako ovaj kur'anski tekst uzmemo zasebno, onda se i može doći do ovakovog površnog tumačenja. Ali, ako sagledamo kontekst ovog ajeta, vidjet ćemo da govori o Benu Israilu i njihovom iskrivljavanju Allahove objave. Allah im odgovara na njihovo tvrdnju prema kojoj da će ostati samo određen broj dana u vatri zbog iskrivljavanja Knjige svojim rukama, pa onda kaže da su stekli veoma loše djelo koje ih je okružilo i da će ući u vatru vječno, a ne na nekoliko dana. (El-Bekare, 78-81) Svima je poznato da je mijenjanje Allahove objave jasno nevjerstvo, makar se radilo samo o jednom slovu! Zato je uspoređivanje iskrivljavanja Knjige, kao djela nevjerstva, sa nepokornostima nedozvoljeno. Kada bi smo zastupali ovakvo mišljenje, onda na zemlji ne bi ostao nijedan musliman.