ASHABI, TABIINI, I TABI-TABIINI

[GAZIJA]

IBN ABBAS radiallahu anhu

Abdullah ibn Abbas bio je najistaknutiji mufessir među ashabima. Kao amidžić Poslanika, s.a.v.s, odrastao je i obrazovao se uz njega. Imao je fascinirajuću sposobnost pamćenja i cijeli život proveo je učeći i podučavajući druge.

Pored poznavanja Kur'ana i kur'anskih znanosti, istakao se i u poznavanju hadisa, fikha, arapskoga jezika, historije Arapa i predislamske poezije.
Puno ime mu je: Abdullah ibn Abbas ibn
Abdulmuttalib el-Qureši el-Hašimi. Iz samoga imena vidi se da je iz plemena Kurejš, preciznije iz ogranka Hašimovića. On je amidžić Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

Rođen je u Mekki, treće godine prije Hidžre, u svojevrsnom logoru, u periodu dok su muslimani i njihovi zaštitnici Hašimovići bili izolovani na posjedu Šu'ab, čiji je vlasnik bio Ebu Talib. Odrastao je uz Poslanika, s.a.v.s, zato što mu je bio blizak rođak i zato što je Mejmuna, njegova tetka po majci, bila jedna od Poslanikovih žena ...

Poslanikova dova


Već u djetinjstvu pokazivao je znake izuzetnog talenta i nadarenosti, te velike oštroumnosti i sposobnosti pamćenja. Pored toga, Muhammed, s.a.v.s, proučio mu je dovu, obraćajući se Uzvišenom: 'Allahu! Daj mu da razumije vjeru i poduči ga tumačenju Kur'ana!' (ALLAHUMME FEQQIHHU FID-DINI VE ALLIMHUT-TE'VILE!)

Povod učenju te dove bio je slijedeći: Kada je jedne noći Poslanik, s.a.v.s, bio kod Mejmune, Ibn Abbas se probudio prije njega i pripremio mu vodu da bi se mogao abdestiti i klanjati noćnu nafilu. Kada je abdestio, upitao je: 'Ko mi je ovo pripremio?' Ona mu je odgovorila da je to učinio Ibn Abbas, pa je on proučio za njega tu dovu.

Prema drugoj verziji, ta dova je glasila: 'Allahu! Poduči ga Knjizi i mudrosti!' (ALLAHUMME ALLIMHUL-KITABE VEL-HIKMETE!) Na osnovu raznih predaja na tu temu, najvjerovatnije je da je njemu Muhammed, s.a.v.s, u nekoliko navrata proučio nekoliko dova slične sadržine. U svakom slučaju, plod Poslanikove dove jeste to što se on među ashabima istakao u raznim disciplinama a pogotovu u tumačenju Kur'ana.

Pošto je bio izuzetno nadaren a odrastao je faktički uz Poslanika, s.a.v.s, provodeći puno vremena uz njega, pomno je posmatrao njegove postupke i pamtio njegove riječi, tako da je dosta hadisa zapamtio i prenio na slijedeće generacije. Iako je imao svega trinaest godina kada je Muhammed, s.a.v.s, preselio na ahiret, već do tada istakao se svojim znanjem.

Pored toga, nastavio se družiti sa istaknutim ashabima koji su bili stariji po godinama, tako da je od njih zapamtio ono što nije mogao lično čuti od Poslanika. U nekim predajama navodi se kako je, nakon Poslanikove smrti, vrlo oštroumno predlagao nekim mlađim ashabima da obilaze poznatije ashabe i pitaju ih o hadisima koje su oni lično čuli od Vjerovjesnika s.a.v.s., dok ih je još bio znatan broj živih.

Navodi se tako da je on bio uporan u obilasku ashaba i slušanju hadisa od njih. Kada bi npr. čuo da neko zna određeni hadis, on bi mu otišao kući, pa ako taj ashab spavao popodne (qajlula), on bi ga čekao pred vratima sve dok se ne probudi. Počesto bi mu ashabi prigovarali što tako dugo čeka, te mu govorili da on samo treba poručiti pa da će oni njemu doći, ali on je uvijek govorio da je on preči da njima dođe na noge.

Zato Buhari, Muslim i ostali autoriteti u hadiskoj znanosti navode od njega 1660 hadisa , čime se svrstava među ashabe koji su prenijeli najveći broj hadisa.
Izuzetna sposobnost pamćenja
Ibn Abbasovi biografi navode više slučajeva iz kojih se vidi da je imao zapanjujuću sposobnost pamćenja skoro svega što bi čuo. Tako se npr. navodi da bi skoro uvijek zapamtio ajet čim bi ga čuo, te da bi, također, skoro uvijek zapamtio i shvatio hadis čim bi ga čuo.

Kada mu je Ibn Ebi Rebi'a izrecitovao jednu svoju kasidu od osamdeset distiha (bejtova) on ju je odjednom zapamtio. Pored toga, navodi se da je znao začepiti uši kada bi se desilo da čuje narikače, da ne bi zapamtio njihove riječi, jer bi mu ostajale u pamćenju u potpunosti onakve kako bi ih čuo.

Razlozi njegove izuzetne učenosti


Ibn Abbas dokazao se kao jedan od najučenijih ashaba, ne samo u pogledu islamskih znanosti, nego i u pogledu poznavanja arapskoga jezika, predislamske poezije i historije Arapa. Objašnjavajući tu začuđujuću sposobnost pamćenja i izuzetnu učenost, dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi navodi slijedeće razloge:

1. Dova koju je Poslanik, s.a.v.s, nekoliko puta proučio Ibn Abbasu u kojoj je tražio od Allaha da mu podari znanje u vjeri, poznavanje Kur'ana i mudrost.

2. Odrastanje uz Vjerovjesnika, s.a.v.s, i prisustvovanje brojnim događajima, pogotovu slučajevima koji su bili povod objave pojedinih ajeta.

3. Druženje Ibn Abbasa sa učenijim i poznatijim ashabima, čime je nadoknadio ono što nije mogao čuti direktno od Muhammeda, s.a.v.s.

4. Odlično poznavanje arapskoga jezika, zajedno sa svim njegovim disciplinama, te poznavanje predislamske poezije. Da bi pojasnio značenje neke kur'anske riječi, nerijetko je navodio poetske citate.

5. Izuzetna sposobnost uočavanja stvari, te sposobnost samostalnog iznalaženja šerijatskih rješenja (idžtihad). Navodi se da je bio hrabar u iznošenju mišljenja, jer je bio siguran da je to istina, pa se nije bojao ničijega prigovora. Abdullah ibn Omer, također jedan od istaknutih ashaba, znao ga je kritikovati zbog slobodnog iznošenja stavova o nekim pitanjima, ali bi poslije i sam priznavao da je Ibn Abbas bio u pravu.

Tako je jednom prilikom Ibn Omer poslao nakog čovjeka, koji ga je upitao za značenje jednog ajeta, Ibn Abbasu da njega o tome upita, pa kada se vratio od Ibn Abbasa i obavijestio ga o tumačenju dotičnoga ajeta, Ibn Omer je rekao: 'Do sada sam znao govoriti da mi se ne sviđa odvažnost Ibn Abbasa u tumačenju Kur'ana, ali mi je sada jasno da je njemu dato znanje!'

Koliko je Ibn Abbas bio učen vidi se, između ostalog, iz slijedećeg slučaja: Pošto su mu se ljudi obraćali tražeći odgovor na različita pitanja, jednog dana desilo se da ljudi koji su do njega došli nisu mogli stati u njegovu kuću, nego su zakrčili i ulice koje su vodile do nje! Kada je o tome obaviješten, on je zatražio da prvo uđu oni koji ga hoće pitati o Kur'anu i načinu učenja Kur'ana, te ih je ušlo toliko da su napunili njegovu kuću.

Svima je odgovorio na postavljena pitanja, pa kada su izašli, zatražio je da uđu oni koji ga žele pitati iz tefsirske znanosti. I njih je bilo toliko da su mu napunili kuću, pa je i njima odgovorio na svako postavljeno pitanje. Kada su i oni izašli, zatražio je da uđu oni koji su došli da ga pitaju o halalu i haramu, pa su mu i oni napunili kuću. I njima je odgovorio na sva postavljena pitanja.

Zatim je isti slučaj bio sa onima koji su željeli pitati iz oblasti nasljednog prava i, na kraju, sa onima koji su došli da ga pitaju o arapskom jeziku i poeziji. Nakon toga on je dredio poseban dan za svaku od tih disciplina, pa su mu ljudi dolazili u određenim danima, shodno tome šta ih je interesovalo i šta su htjeli čuti od njega.


Ibn Abbas kao mufessir


Nema nikakve dvojbe da je Ibn Abbas bio najistaknutiji tumač Kur'ana među ashabima. Zbog toga je dobio i počasne nazive: 'Tumač Kur'ana' (Terdžumanul-Kur'ani), 'More znanja' (El-Bahr) i 'Učenjak cijeloga ummeta' (Hibrul-ummeti).
Ibn Mes'ud, također jedan od istaknutijih ashaba u tefsiru, za njega je rekao:

'Divan li je Ibn Abbas tumač Kur'ana!' Mudžahid, jedan od najistaknutijih tabiina u tefsiru i Ibn Abbasov učenik, za njega je rekao: 'Ibn Abbasa su nazvali 'More' zbog njegovoga ogromnog znanja.' Pored toga, Mudžahid je za njega rekao: 'Kada bi on nešto tumačio, na njemu bi se vidjelo svjetlo!' Alija r.a., opisujući njegov način tumačenja Kur'ana, rekao je: 'Kao da gleda u gajb kroz tanahni zastor!'

A Abdullah ibn Omer jednom prilikom za njega je rekao: 'Ibn Abbas je među svim pripadnicima Muhammedovog ummeta najbolji poznavalac onoga što je objavljeno Muhammedu!'
Ibn Abbasovi savremenici često su mu se obraćali kada ne bi razumjeli nešto iz Kur'ana i imali su povjerenje u ono što bi im on kazao.

Dakle, Ibn Abbas je, još kao vrlo mlad, postao poznat i čuven islamski učenjak. Bio je savjetnik sve četverice prvih halifa. Posebno mnogo je predaja koje govore o tome da ga je Omer, iako stariji i halifa, mnogo cijenio, pozivao u svoje društvo i pitao za savjete. Tako se prenosi da bi Omer, r.a, kada bi iskrslo neko teško pitanje, pozivao Ibn Abbasa i govorio mu: 'Ti si dostojan ovog i sličnih pitanja!' Kada bi, zatim, Ibn Abbas riješio to pitanje, on bi prihvatio njegovo obrazloženje, bez pozivanja i pitanja ikoga drugog.
Pored toga, Buharija navodi da ga je on često pozivao kada bi se sastajao sa učesnicima bitke na Bedru.

Jednom prilikom Omer je primijetio da se jedan od veterana Bedra čudi zašto on stalno poziva Ibn Abbasa u društvo sa njima, kada oni imaju djecu njegovih godina. Zato je Omer upitao sve prisutne šta misle o značenju riječi Uzvišenog: 'Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu...' , pa je jedan od učesnika bitke na Bedru rekao: 'Time nam se naređuje da zahvaljujemo Allahu i tražimo oprosta od Njega kada nam On da pomoć i pobjedu'.

Tada je Omer upitao Ibn Abbasa o značenju te sure, pa je on odgovorio: 'Time se najavljuje smrt Allahovoga Poslanika s.a.v.s. Allah mu time poručuje: 'Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu' – to je znak da ti se približio smrtni čas, pa – 'ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.'' Na to je Omer dodao: 'I ja o toj suri znam upravo to!' Time je pokazao starijim i poznatim ashabima da Ibn Abbas posjeduje znanje koje počesto ni oni sami nisu znali.

Ibn Abbas, kao veliki autoritet u islamskim znanostima, imao je veliki broj učenika, tj. tabiina koji su učili pred njim i preuzimali znanje od njega. Stručnjaci za oblast tefsira navode podatak da su se među tabiinima oformile tri škole tefsira: mekkanska, medinska i iračka, te da je Ibn Abbas bio osnivač mekkanske škole, jer su mufessiri tabiini u Mekki upravo od njega preuzimali islamske znanosti, a prije svega tumačenje Kur'ana.

Također navode da su učenjaci mekkanske škole bili najučeniji, upravo zato što im je učitelj bio Ibn Abbas. Kao njegovi najistaknutiji učenici navode se slijedeći tabiini: Se'id ibn Džubejr, Mudžahid, Ikrime, Tavus ibn Kejsan El-Jemani i Ata' ibn Ebi Rebbah.

Koliko je Ibn Abbas bio cijenjen među samim ashabima pokazuju riječi Tavusa kojima je odgovorio na prigovor zašto zapostavlja ostale ashabe i najviše se druži sa Ibn Abbasom: 'Vidio sam sedamdeset ashaba Allahovoga poslanika, s.a.v.s, koji bi se, ako bi se razišli u vezi s određenim pitanjem, priklanjali se stavu Ibn Abbasa.'

Od Ebu Vaila se prenosi da je jednom prilikom Ibn Abbas učio i tumačio suru «En-Nur», pa se to njemu toliko dopalo, da je rekao: 'Da su ga čuli Perzijanci i Bizantinci, sigurno bi primili islam!' Ibn Abbas bio je kompletna osoba, jer je postupke usklađivao sa svojim znanjem. Često je danju postio a noći bi provodio u ibadetu i noćnom namazu. Puno je plakao iz straha od Allaha, tako da su mu se na licu ucrtale dvije crte. Koliko je Ibn Abbas bio popularan u narodu i u periodu nakon četverice halifa, svjedoči slijedeći slučaj: Desilo se da je on obavljao hadždž iste godine kada i halifa Muavija. Iako je Muavija kao halifa imao svoju zvaničnu pratnju i pomoćnike, ipak je Ibn Abbasova pratnja bila veća, mada tada nije imao nikakvoga udjela u vlasti. Njega su okruživali ljudi željni nauke.


Ibn Abbasov tefsir


Ibn Abbas nije napisao tefsir, ali je svojim učenicima, tj. istaknutim tabiinima, po nekoliko puta tumačio Kur'an, ajet po ajet, od početka do kraja, što su oni pomno pamtili i prenosili na slijedeće generacije. Te je predaje čuveni filolog Muhammed ibn Ja'kub El-Firuzabadi sabrao i objavio kao jedno djelo, odnosno kao kompletan tefsir, pod nazivom: TENVIRUL-MIKJAS MIN TEFSIRI IBNI ABBAS koji se i danas se može naći kao štampano djelo.

Njegov je tefsir karakterističan po tome što je kratak, a njegove riječi dopunjuju značenje kur'anskih riječi, tako što se njima proširuje iskaz.
Njegov tefsir se svrstava u tradicionalne tefsire, što znači da on Kur'an tumači prije svega samim Kur'anom, zatim hadisima Muhammeda, s.a.v.s, pa onda mišljenjima istaknutih ashaba. Pored toga, pošto je bio izvanredan poznavalac arapskoga jezika i predislamske poezije, on je poznat i po tome što se pri tumačenju Kur'ana koristio i tim disciplinama.

I konačno, on se donekle koristio israilijjatima, tj. predajama jevreja i kršćana. Neki su mu prigovarali zbog toga, zamjerajući mu da je puno koristio israilijjate, ali ga zato drugi brane, iznoseći činjenicu da on te predaje nije koristio u temeljnim stvarima vjere, pogotovu akaida, nego u nekim manje važnim momentima, kao što su kazivanja o bivšim narodima, pazeći, opet, da ne budu u kontradiktornosti sa kur'ansko-sunnetskim tekstom.

Kada je u pitanju pojašnjavanje određenih kur'anskih termina citatima iz predislamske poezije, treba reći da su to radili i ostali ashabi mufessiri, s tim što je to Ibn Abbas činio više od drugih. On je takav postupak smatrao neophodnim za razumijevanje manje poznatih kur'anskih izraza, jer je Kur'an objavljen 'na jasnom arapskom jeziku'.

U tome smislu prenosi se njegova izreka: 'Ako me pitate za značenje manje jasnih riječi u Kur'anu, potražite ih u poeziji, jer je poezija arapska antologija.' Nakon nekoliko generacija pojavili su se neki učenjaci islamskoga prava koji su kritikovali takav način tumačenja Kur'ana, govoreći da predislamska poezija ne može biti osnova kur'anskom značenju.

Međutim, to je ostalo mišljenje manjine, budući da se u ovom slučaju ne radi o davanju prednosti poeziji nad kur'anskim tekstom, nego se poezijom samo pojašnjavaju manje poznati kur'anski izrazi. Zato se mufessiri, sve do današnjih dana, nisu ustručavali koristiti predislamskom poezijom u tumačenju pojedinih kur'anskih izraza.

Izmišljanje i pripisivanje Ibn Abbasu riječi koje nisu njegove
U hadiskoj nauci dobro je poznat slučaj izmišljanja hadisa i pripisivanja istih Poslaniku, da bi se na taj način ojačalo određeno mišljenje i stekla neka ovosvjetska korist. Nešto slično dešavalo se i u oblasti tefsira, prije svega sa Ibn Abbasom. Naime, budući da je on imao veliki ugled kao mufessir i da je priznat kao najbolji tumač Kur'ana među ashabima a da njegov tefsir nije zapisan za njegovoga života, neki ljudi iz kasnijih generacija izmišljali su na njega, govoreći da je on protumačio određene ajete onako kako on ustvari nije radio.

Zato je nastao problem kako pristupiti njegovome tefsiru, s obzirom na to da je dosta stvari izmišljeno i njemu pripisano. Taj problem islamski učenjaci su rješavali su kao i problem izmišljanja hadisa, tj. provjerom lanca prenosilaca hadisa, odnosno, u ovom slučaju, provjerom lanca prenosilaca riječi koje se pripisuju Ibn Abbasu.

Tako se u stručnoj literaturi mogu naći lanci sa pouzdanim prenosiocima, kojima se može vjerovati i čije se predaje mogu prihvatiti kao riječi Ibn Abbasa, kao i lanci sa prenosiocima koji nisu pouzdani i čije se predaje ne mogu uzeti kao vjerodostojne. Kao potvrdu da su neki lanci pouzdani navodi se i to što ih Buhari koristi u svome Sahihu. Mnogi mufessiri, kao npr.

Taberi, prilikom citiranja Ibn Abbasovih stavova razlučivali su vjerodostojne od nevjerodostojnih predaja. Ipak, za tefsir koji je sakupio Firuzabadi ne može se reći da je potpuno vjerodostojan, pošto ima jedan broj slabih predaja, tj. onih koje se ne mogu uzeti kao sigurne.


Ibn Abbasov angažman u društvu


Iz Ibn Abbasovih biografija može se vidjeti da je on veliki dio svoga života proveo baveći se naukom, tj. učeći i podučavajući druge i to mu je bilo osnovno zanimanje. Treći halifa, Osman, r.a, odredio ga je da predvodi muslimane u obredima hadždža one godine kada je Osman ubijen, što je on i učinio. Kratko vrijeme bio je namjesnik Basre, na koje mjesto ga je postavio četvrti halifa, Alija, r.a.

Tu dužnost je obavljao do Alijine smrti. Iako je bio istaknuti učenjak i profesor ipak mu to nije bila prepreka da se lično angažuje u džihadu. Preživio je teška vremena smutnje među ashabima i tabiinima (fitna), ali se nije sklanjao pred velikim iskušenjima kao neki drugi, nego se priklanjao onoj strani za koju je smatrao da je bila uz istinu.

Tako je npr. učestvovao na Alijinoj strani i u bici na devi protiv Aiše i njenih pristalica, kao i u bici na Siffinu protiv Muavije i njegovih pristalica, gdje je bio komandant desnoga krila vojske. Također je učestvovao na Alijinoj strani u borbi protiv haridžija. Pored toga, učestvovao je u osvajanju Sjeverne Afrike, dvadeset sedme godine po Hidžri.
Koliko je Ibn Abbas bio hrabar, učen i ubjedljiv u razgovoru dobro pokazuje primjer njegovoga razgovora sa haridžijama kada su se okrenuli protiv Alije r.a. Naime, dvadeset četiri hiljade Alijinih pristalica odmetnulo se od njega, zamjerajući mu što je dozvolio arbitražu između njega kao halife i Muavije koji se borio za vlast, što nije uzeo ratnog plijena niti robinja u bitkama sa Aišom i Muavijom i što je dozvolio da se za njega ne upotri***** naziv 'Vladar pravovjernih' (emirul-mu'minin). Ibn Abbas zatražio je dozvolu od Alije da razgovara sa haridžijama, što mu je on dozvolio, iako je izrazio bojazan za njega. Ibn Abbas tada je otišao direktno haridžijama i poduže razgovarao s njima o stvarima koje su zamjerali halifi, tj. Aliji, r.a. Budući da je bio izuzetno oštrouman i učen, on je, na osnovu Kur'ana i sunneta, opravdao sve Alijine postupke i dokazao im da je postupao ispravno. Nakon toga, dvadeset hiljada kolebljivaca vratilo se u redove Alijine vojske a četiri hiljade ih je ostalo iz inata pri svojim stavovima, praveći i dalje veliku smutnju.


Ibn Abbasova smrt


Pred kraj života Ibn Abbas je oslijepio i povukao se u Taif, gdje je i umro. Najispravnije mišljenje je da je umro šezdeset osme godine po Hidžri, u sedamdesetoj godini života. Dženazu mu je klanjao veliki broj ashaba i tabiina a u kabur ga je spustio i dženazu imamio Muhammed ibnul-Hanefijja, jedan od Alijinih sinova. Tom prilikom je rekao: 'Tako mi Allaha, danas je umro učenjak cijeloga ummeta!'

 

[GAZIJA]

HUSEJN IBN ALI IBN EBU TALIB

HUSEJN IBN ALI IBN EBU TALIB

Husejn b. ‘Ali b. ebu-Talib b. Abdulmuttalib b. Hasim, unuk Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, sin njegove kceri Fatime, radijellahu anha. Rodjen je poslije svoga brata Hasana, radijellahu anhu.

Ibn-Tejmijje i Ibn-Kesir, rahimehumallah, smatraju da je Hasan rodjen trece godine po hidzri u mjesecu ramazanu, dok je Husejn rodjen cetrvrte godine po hidzri u mjesecu sa’banu. Ubijen je desetog muharrema sezdeset i prve godine po hidzri

HUSEJNOV ZIVOT - DIO HISTORIJE ISLAMA

Zivot Husejna, radijellahu anhu, predstavlja vazan dio historije naseg ummeta. Vaspitavan je u kuci Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, od koga je naslijedio svoj plemeniti moral ...

Svoje punoljetstvo dozivljava za vrijeme hilafeta Ebu-Bekra, radijellahu anhu, i bio je svjedok ratova koje je ovaj halifa vodio protiv odmetnika od islama kada ih je potpuno porazio i povratio autoritet islamskoj drzavi.

Nakon toga dozivljava velicanstvene pobjede islamske vojske za vrijeme hilafeta Omera b. Hattaba, radijellahu anhu, i svjedok je pogibije ovog ashaba-sehida od strane prokletog Ebu-Lu’lua Medzusija,
vatropoklonik koji je dosao iz Perzije - danasnji Iran.

Zatim je dozivio period sirenja islamske da’we sirom svijeta u vrijeme halife Osmana, radijellahu anhu, koji je bio nevina zrtva i sehid smutnje i spletkarenja pokvarenjaka i neprijatelja islama.

Kada se saznalo za kovanje zavjere protiv Osmana, radijellahu anhu, i to da su licemjeri trazili njegovo ubistvo, ashabi su odmah stali na njegovu stranu zeleci da ga odbrane. Medju najistaknutijim ashabima koji su stali u odbranu ovog plemenitog halife bili su Abdullah b. Zubejr, Abdullah b. Omer, Ebu-Hurejre, Merwan b. Hakem, Husejn i njegov brat Hasan.

I porodice svih ashaba su ucestvovale u odbrani Osmana, radijellahu anhu. Medjutim, odredjenje Uzvisenog Allaha se moralo ispuniti i Osman, radijellahu anhu, glatko odbija njihovu ponudu i pomoc govoreci da ne zeli susresti svoga Gospodara a da je zbog njega prolivena nevina krv muslimana.

Osman, radijellahu anhu, je ubijen i jedan je od prvih nevinih sehida nakon osnivanja islamske drzave. Nakon Osmanove pogibije hilafet se premjesta iz Medine u Kufu i halifa postaje otac Husejnov, zet Poslanikov, Alija, radijellahu anhu. Husejn je direktni svjedok nemilih dogadjaja za vrijeme hilafeta njegovog oca kada se odigrala bitka oko djeve i pojava jedne velike smutnje koja se ogledala u sekti zvanoj Havaridzije.

Ubice nisu ni za momenat prezale od ubistva ovog halife i pored mjesta kojeg je on zauzimao u srcima muslimana zbog svoje hrabrosti u borbi protiv kufra i sirka. Kada su muslimani polozili prisegu na pokornost i poslusnost Hasanu, radijellahu anhu, Husejn je stao uz njega sve do trenutka Hasanovog odricanja hilafeta u korist sahabije Muavije b. ebi-Sufjana, radijellahu anhuma.

Muslimani su se ponovo udruzili i njihova srca su ponovo kucala kao jedno i poslije dugih i teskih iskusenja ponovo postaju kao jedno tijelo. Ta je godina poznata kao godina zajednice (‘amu el-dzem’ati).

Poslije smrti Muavije, radijellahu anhu, na vlast dolazi njegov sin Jezid i za vrijeme njegove vladavine desavaju se mnoge smutnje i neredi unutar islamske drzave a i sam Husejn, radijellahu anhu, biva ubijen za vrijeme Jezidove vladavine. Husejnov zivot je bio ispunjen dogadjajima koji predstavljaju veoma vazan dio islamske historije.


HUSEJNOVE VRLINE

Buharija u svojem "Sahihu " od Ibn ebi-Nuajma prenosi da je cuo kako su Abdullaha b. Omera upitali o covjeku u ihramu koji je ubio muhu?! Abdullah im je na to odgovorio: "O vi stanovnici Iraka, pitate me o ubijenoj muhi, a vi ste ti koji su ubili sina Poslanikove, sallallahu alejhi we sellem, kceri! " Od Bera’a se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, ugledao Hasana i Husejna i rekao: "Allahu moj, ja ih zaista volim, pa ih i Ti zavoli." (Prenosi Tirmizi)

Ebu-Se’id el-Hudrij, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: "Hasan i Husejn su predvodnici mladih u Dzennetu! " (Prenosi Tirmizi) Uzviseni Allah, kaze: "... Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno ocisti." (Kur’an, *!*!*!III/33)

Ummi Selema, radijellahu anha, je rekla: "Kada je objavljen ovaj ajet Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je prebacio svoj ogrtac preko Alije, Fatime, Hasana i Husejna, radijellahu anhum, te rekao: "Allahu moj, ovo je moja porodica, odstrani od njih grijehe i ocisti ih ciscenjem." (Prenosi Tirmizi)

Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaze: "Allah Uzviseni je objasnio da je otklonio ucunjene grijehe od Poslanikove porodice i da ih je ocistio ciscenjem. Zato je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, dovio Allahu za najblize clanove njegove porodice tj. za Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna, prvence mladih u Dzennetu.

Allah Uzviseni je ocistio Poslanikovu porodicu i uslisao je Poslanikove dove za njih. Rezultat toga je otklanjanje grijeha sa njih i upotpunjavanje Allahove blagodati koju ne bi postigli samo svojom snagom i imanom, jer da je stvar takva bila, onda im dova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, ne bi bila potrebna." ("Hukuku ehlil-bejt " str.24)


POSLANIKOVA, SALLALLAHU ALEJHI WE SELLEM, OPORUKA

Od Zejda b. Erkama se prenosi da je rekao: "Bili smo kod izvora Ham’a, izmedju Mekke i Medine, kada je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, odrzao govor u kojem se zahvalio Allahu i posavjetovao nas, te rekao: "Ljudi, ja sam zaista samo covjek kojem ce uskoro doci izaslanik njegovog Gospodara te mu se ja moram odazvati (misli se na smrt); ostavljam vam dvije stvari, prva je Knjiga Allaha Uzvisenog, u njoj ima upute i svjetlosti, pa se Knjige prihvatite.

" Nakon sto nas je posavjetovao da se drzimo Allahove Knjige, Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nam rece: "... i moja porodica, Allahom vas podsjecam na moju porodicu - rece to tri puta." Tada su Zejda b. Erkama upitali: "Ko je od Poslanikove porodice? " On im odgovori: "To su oni kojima je zabranjeno uzimati sadaku, to su clanovi Alijine, Dzaferove, Akilove i Abbasove porodice." "Zar su oni svi iz Poslanikove porodice? " - upitase ponovo Zejda. "Da", - odgovori im on." (Prenosi Muslim)


EBU-BEKR, OMER, OSMAN I ALIJA SU ODALI DUZNO POSTOVANJE POSLANIKOVOJ, SALLALLAHU ALEJHI WE SELLEM, PORODICI

Posebnu paznju i postovanje prema Poslanikovoj, sallallahu alejhi we sellem, porodici su iskazivala dva casna i plemenita ashaba, to su bili Ebu-Bekr i Omer, radijellahu anhuma. Ebu-Bekr je govorio: "Draze mi je ugostiti clanove Poslanikove porodice od samog odrzavanja odnosa sa mojim rodjacima."

Takodjer je govorio: "Pokoravajte se Poslaniku Muhammedu kroz njegovu porodicu! " (Prenosi Buhari)

Takodjer nalazimo i Abdullaha b. Omera, radijellahu anhuma, kako rijecima punim hvale govori o Husejnu. Prenosi se od Junusa b. ebi-Ishaka od Ibn-Harba da je rekao: "Dok je Abdullah sjedio u sjenci Ka’be, vidio je Husejna kako mu prilazi, te rece: "Od svih stanovnika zemlje, ovo je najvoljeniji covjek stanovnicima neba!" ("El-isabetu fi temjizis-sahabe" Ibn-Hadzer el-Askalani - tom 4 str. 444)


MUAVIJA, RADIJELLAHU ANHU, ODAJE DUZNO POSTOVANJE
HASANU I HUSEJNU

Kada je Muavija, radijellahu anhu, postao vladarom islamske drzave, Hasan i Husejn bi ga posjecivali i on bi ih tada ugoscavao na nacin na koji nije nikog ugostio. Jednom im je dao cak dvjesto hiljada dirhema u jednom danu. Kada je Hasan, radijellahu anhu, poginuo, Husejn je sam posjecivao Muaviju koji ga je i dalje pocascivao kao posebnog gosta. Husejn je bio u vojsci koja je posla u osvajanje Konstantinopolisa (Istanbul). U toj vojsci je bio i Jezid sin Muavije. To je bilo u pedeset i prvoj godini po hidzri.

Kada se Muaviji priblizio smrtni cas, ovako je savjetovao svoga sina Jezida: "Cuvaj Husejna sina Alije i sina Fatime kceri Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. On je ljudima najvoljeniji od svih ljudi. Odrzavaj dobre odnose sa njim i lijepo postupaj prema njemu i on ce ti dobrim uzvratiti. Ako se njemu nesto desi, moja je zelja da ti osvetis ubistvo njegovog oca i brata! " ("El-bidajetu we nihaje" Ibn-Kesir - tom 8 str.162)


HUSEJN KAO PRENOSILAC HADISA

Husejn, radijellahu anhu, je prenio nekoliko hadisa od svog djeda Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Njegova kcerka Fatima prenosi hadis u kojem stoji da je njen otac Husejn cuo Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kako kaze: "Kojeg god muslimana pogodi kakva nedaca te je on od sebe otkloni (strpljivo zahvaljuci Allahu na njoj), Allah ce mu upisati nagradu kao onog dana kada ga je ta nedaca zadesila.

" (Prenose Ahmed, Ibn-Madze i Ebu-Ja’la) Komentarisuci ovaj hadis Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaze: "Predaja ovog hadisa od Husejna i njegove kcerke je jasan (islamski) dokaz jer je upravo njegova kcerka bila svjedok njegove smrti. Nedaca koja se spominje u ovom hadisu je upravo ono sto je zadesilo Husejna i on je bio smiren zbog nje jer je unaprijed znao sta mu se sprema, a da je mogao otkloniti on bi to i ucinio, povodeci se za spomenutim hadisom. Zabranjeno je (haram) da pri nevolji i nedaci ljudi u ocajanju kukaju, ocajavaju i da zene cupaju kosu. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je nevin od onih koji ovako postupaju. Allah i Njegov Poslanik preziru takve postupke." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str.55) Poznati ucenjak Ibn-Kesir, rahimehullah, kaze: "Kada je data prisega na pokornost Jezidu za zivota Muavije, Husejn, Abdullah b. Omer, Abdurrahman b. ebi-Bekr i Ibni-Abbas su bili od onih koji nisu htjeli dati prisegu. Abdurrahman b. ebi-Bekr je umro ostavsi dosljedan svoga stava. Kada je Muavija umro onda su Abdullah b. Omer i Ibni-Abbas dali prisegu njegovom sinu Jezidu. To se dogodilo u sezdesetoj godini po hidzri. Husejn i Ibn-Zubejr su ostali pri svojoj ranijoj odluci i napustaju Medinu krenuvsi prema Mekki." ("El-bidajetu we nihaje" Ibn-Kesir - tom 8 str.151)


STANOVNICI IRAKA TRAZE HUSEJNOV DOLAZAK U KUFU

Nakon pristizanja u Mekku, Husejnu stizu pisma i poruke u kojima Iracani traze od njega da napusti Mekku i pridruzi se njima u Kufi gdje ce mu stanovnici ovog grada poloziti prisegu na pokornost umjesto Jezidu sinu Muavijinom. Sin Husejnovog amidze Akil b. ebi-Talib salje u Irak svoje ljude koji ce se uvjeriti u iskrenost i istinitost namjere Iracana i ako je tacno ono sto su oni zeljeli onda ce on pripremiti Husejna i njegovu porodicu i poslati ih u Irak.


NAJUGLEDNIJI MEDjU ASHABIMA SAVJETUJU HUSEJNA DA NE NAPUSTA MEKKU

Kada su ashabi saznali da Husejn namjerava napustiti Mekku i poci za Irak, odmah su krenuli njemu savjetujuci ga da tako nesto ne ucini podsjecajuci ga na ono sto su Iracani uradili sa njegovim ocem i bratom. Od Ibni-Abbasa, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: "Husejn me je upitao sta mislim o njegovom odlasku u Irak, te mu ja rekoh: "Da nije naseg ugleda kod ljudi, ja bih te sada za kosu dohvatio i ne bih te nikada pustio da tamo odes." Husejn mu je na to odgovorio: "Draze mi je da poginem izvan Mekke nego u njoj! " Ibn-Abbas je rekao: "Ove su me rijeci natjerale da mu vise ne govorim o tome." Ebu-Mihnef prenosi da je Ibn-Abbas dosao Husejnu i vidjevsi ga da se spremio za put, rece mu: "Sinko, ljudi govore da si naumio poci za Irak, zelim da mi ti objasnis sta to kanis uciniti? " Husejn mu odgovori: "Naumio sam poci u toku ova dva dana, inasallah! " Na to mu Ibni-Abbas uzvrati: "Slusaj dobro! Ako su likvidirali svojeg loseg vodju, i pobjedili svoje neprijatelje i potpuno uredili svoje drustveno stanje, onda podji njima, a ako im je vodja jos uvijek ziv i dalje ih maltretira, i ako su njegovi istomisljenici jos uvijek glavni, znaj da su te pozvali samo zbog smutnje i nereda i nepravednog sukoba u koji ce te uvuci i ljude ce protiv tebe okrenuti, a tada ce oni koji su te pozvali postati tvoji neprijatelji! " Husejn je odgovorio: "Klanjacu istiharu, pa kako bude! "
Ismail b. Salim el-Esedijj prenosi od Sa’bija da je Abdullah b. Omer cuo da je Husejn krenuo prema Iraku. Abdullah je odmah posao za njim i nakon tri dana ga je susreo i upitao ga: "Gdje si krenuo? " "U Irak", - odgovori on. Tada je Abdullah ugledao poruke i pisma kod Husejna koje je dobio iz Iraka i rekao mu: "Ovo su njihova pisma? " "Da", - odgovori Husejn. "Nemoj im se odazvati! " - rece Abdullah b. Omer. Kada je vidio da je Husejn uporan u svojoj odluci Abdullah mu rece: "Reci cu ti dogadjaj od Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Dosao je Dzibril Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, i rekao mu da izabere izmedju dunjaluka i ahireta, pa je on izabrao ahiret. Ti si dio Poslanika i tako mi Allaha, sve ono cega vas je Allah postedio je za vase dobro (porodico Poslanikova)! " Husejn je i dalje odbijao Abdullahovu u*!*!*!*!ost. Na kraju ga Abdullah zagrli te zaplaka i rece: "Allah neka ti je na pomoci, o ti poginuli! " Od Ebu-Sei’da el-Hudrija, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: "Husejn je bio uporan u svom odlasku za Irak, pa sam mu ja jednom prilikom rekao: "Boj se Allaha, ostani u svojoj kuci i nemoj se dizati protiv svojeg imama (vodje)! "
Od Ebu-Vakida el-Lejsija, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: "Saznao sam da Husejn namjerava poci za Irak. Kada sam ga sreo Allahom sam ga preklinjao da ne napusti Mekku jer njegov odlazak za Irak je bio pogresan, isao je prema Iraku znajuci da ce ga ubiti, ali, on mi je na sve to samo rekao: "Ja se ne vracam! " Dzabir b. Abdullah, radijellahu anhu, kaze: "Obratio sam se Husejnu ovim rijecima: " Boj se Allaha i nemoj zavaditi ljude, tako mi Allaha, nije dobro to sto cinite! "
Se’id b. Musejjeb, rahimehullah, kaze: "Husejnu je bilo bolje da nije izasao (prema Iraku)."
Ebu-Seleme b. Abdurrahman, rahimehullah, kaze: "Husejn je morao znati kakvi su stanovnici Iraka i zato nije trebao poci njima, medjutim, na to ga je nagovorio Ibn-Zubejr." Musevver Mahreme je porucio Husejnu: "Cuvaj se da te pisma Iracana ne upropaste!" Jednom je Bekr b. Abdurrahman b. Haris b. Hasim rekao Husejnu: "Sinko, zar nisi vidio sta su Iracani uradili sa tvojim ocem i bratom (ubili su ih), i ti sada zelis poci njima a oni su pravi robovi dunjaluka! Protiv tebe ce se boriti oni koji su ti se zakleli na pokornost i ostavice te (Iracani) na cjedilu oni kojima si ti drazi od onih koji im pomazu. Allahom te preklinjem, nemoj! " Husejn je na to odgovorio: "Amidza, neka te Allah nagradi svakim dobrom, bice onako kako je Allah odredio da bude! " Cuvsi ove njegove rijeci, Bekr je rekao: "Mi smo Allahovi i Njemu cemo se povratiti, oce Abdullahov (Husejn), neka nam Allah bude na pomoci kada budes poginuo!" Abdullah b. Dza’fer je Husejnu poslao pismo u kojem ga upozorava da ne ode u Irak. Husejnov odgovor je bio slijedeci: "Sanjao sam Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, naredio mi je da nesto ucinim i o tome necu nikoga obavijestiti sve dok ne vidim svoja djela (kod Allaha na ahiretu)."


HUSEJN SALJE SVOG AMIDZICA U IRAK

Nakon silnih pisama koja su mu stizala iz Iraka, Husejn salje svog amidzica Muslima b. Akila b. ebi-Taliba u Irak da osmotri stvarno stanje tamosnje situacije. Istovremeno po njemu salje pismo stanovnicima Iraka u kojem je bio, pravni zastupnik, valija, sahabija Nu’man b. Besir, radijellahu anhu. Kada je Muslim b. Akil stigao u Irak, prvo je posjetio Muhtara b. ebi-Ubejda es-Sekafija, nakon toga je otisao Haniju b. Urvetu. Kada su stanovnici Kufe saznali o dolasku Husejnovog izaslanika odmah se okupilo njih dvanaest hiljada i polozili su mu prisegu na pokornost imajuci u obziru da je on bio izaslanik covjeka kojeg su htjeli za svojeg vodju. Jedan covjek, koji je bio na strani Jezida b. Muavije, rece Besiru: "Ti si obicni potlaceni slabic, zar ne vidis kakav je nered zavladao? " Besir, radijellahu anhu, mu na to odgovori: "Bolje mi je da budem slabic u istini nego li hrabar u neistini! " Ovaj je isti covjek o svemu obavijestio Jezida b. Muaviju. Jezid se posavjetovao sa svojim savjetnikom Serhunom koji mu rece: "Nemamo boljeg covjeka za Kufu osim Ubejdullaha b. Zijada." Jezid b. Muavija se od ranije rasrdio na ovog Ubejdullaha, ali, i pored toga mu je poslao pismo u kojem mu je porucio da njega postavlja za zapovjednika Kufe i da nadje Muslima b. Akila i ubije ga. ("El-isabetu fit-temjizi es-sahabe" tom 1 str.444)


IRACANI OKRECU HUSEJNU LEDjA I OTKRIVAJU SVOJE PRAVO LICEMJERSKO LICE

U medjuvremenu Muslim b. Akil sakuplja cetrdeset hiljada vatrenih boraca iz Kufe koji su vec pripremili svoje sablje protiv Ubejdullaha b. Zijada. Ali, Ubejdullah b. Zijad ne sjedi skrstenih ruku vec iz svakog plemena Iraka sakuplja njihove izaslanike u svojoj palaci i huska ih na ustanak protiv Muslima b. Akila. To mu je i uspjelo jer su svi Iracani okrenuli ledja Muslimu napustajuci redove njegove vojske, sa njime je ostalo samo pet stotina boraca. Nakon toga ga je napustilo jos dvije stotine boraca pa ih je ostalo samo tri stotine, zatim su ga i ostali napustili pa ih je ostalo samo tridesetak i na kraju su ga svi napustili pa nije mogao pronaci nikoga koji bi mu pokazao put prema kuci. Tu je situaciju iskoristio Muhammed b. Es’as koji ga je zarobio i doveo u palacu Ubejdullaha b. Zijada. Zijad ga je odmah ubio, sa njime i Hanija b. Urveta, a nakon toga ih je obojicu razapeo. Husejn o tome nije znao nista sve dok se nije priblizio Kadisiji na samo tri milje. Tamo ga je sreo Harb b. Jezid et-Temimi i rekao mu: "Vrati se, tamo iza mene nije ostalo nikakvog dobra! " Husejn nije ni taj savjet poslusao a sa njime je bio i Muslimov brat. Oni su cvrsto rijesili poci prema Kufi govoreci: "Ne vracamo se sve dok ne ostvarimo svoje pravo ili ne poginemo! " ("El-bidajetu wen-nihaje" tom 8 str.152)


HUSEJNOVA POGIBIJA

Ubejdullah b. Zijad je pripremio vojsku protiv Husejna i za vojskovodju je postavio Omera b. Sa’da b. ebi-Vekasa. Husejna su presreli kod mjesta zvanog Kerbela. Omerova vojska je brojila oko 45 konjanika i 100 pjesaka. Kada su se susreli, Husejn mu je rekao, pokusavajuci izbeci sukob: "Duzan si iskazati mi svoje postovanje u jednoj od tri stvari koje cu zatraziti od tebe; ili ces mi dopustiti da poginem kao ratnik na Allahovom putu (na bojnom polju protiv kafira), ili ces mi dozvoliti da se vratim u Medinu, ili ces mi dozvoliti da polozim prisegu Jezidu b. Muaviji." Omer b. Sa’d je o ovome obavijestio Ubejdullaha koji je na to odgovorio: "Ne prihvatam nikakve uslove sve dok on ne prilozi meni prisegu na pokornost! " Husejn je to odbio i zapodjenu se krvavi sukob u kome je Husejn ubijen a sa njim i sedamnaest mladica iz njegove porodice. Njegov ubica se zvao Semr b. Zul-Dzujus. Nakon toga je Husejnova glava bacena pred Ubejdullahom b. Zijadom. ("El-isabetu fit-temjizi es-sahabe" tom 1 str.334)


LAZNE PREDAJE O HUSEJNOVOJ POGIBIJI

Sljedbenici novotarija i svojih strasti prenose lazne i izmisljene predaje o Husejnovoj, radijellahu anhu, pogibiji. Primjera radi, siije i njima slicne frakcije i sekte, kazu da je nakon Husejnove pogibije Jezid b. Muavija porobio njegove zene i djecu i naredio je da ih popnu na kamile bez ikakvog zastora za Husejnove zene!!! Opovrgavajuci ove lazne predaje Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaze: "Ono sto se prenosi od Jezida jeste da on nije trazio Husejnovo ubistvo, naprotiv, zelio je da mu ukaze pocast i postovanje kao sto ga je savjetovao njegov otac Muavija, radijellahu anhu. Medjutim, Husejn je trebao izabrati hoce li poloziti prisegu Jezidu ili odustati od borbe protiv njega. Kada je Husejn saznao da su ga Iracani ostavili na cjedilu potrazio je da se vrati u Medinu ili da podje Jezidu ili da mu dozvole da pogine u dzihadu protiv kafira. To mu nisu dozvolili (Ubejdullah b. Zijad) jer su zeljeli da ga zarobe. Husejn je ubijen kao nevini sehid, radijellahu anhu. Kada je Jezid saznao o Husejnovoj pogibiji, to ga je jako rastuzilo i zaplakao je pogodjen ovim neprijatnim haberom." (Ovako Ibn-Tejmijje, rahimehullah, prenosi dogadjaj koji govori o Husejnovoj pogibiji pobijajuci lazne i izmisljene predaje siija. Ovaj se isjecak nalazi u njegovom fenomenalnom djelu "Minhadzus-sunneti en-nebewijje" koje je napisao kao odgovor na knjigu "Minhadzul kerameti fi ma’rifetil-imameti" ciji je autor, siija, Ibnul-Mutahher. Knjiga je prepuna lazi, potvora i uvreda na racun Ebu-Bekra, Omera, Osmana, Aisu i Muaviju b. ebi-Sufjana, radijellahu anhum.) Prim. prev.
Prenosi se da je Jezid, kada je cuo o Husejnovoj pogibiji, rekao: "Neka je Allahovo prokletstvo na Ibn-Mirdzanetu (Ubejdullah b. Zijad)! Tako mi Allaha, da je bio sa Husejnom u srodstvu, ne bi ga ubio." Takodjer se prenosi da je nakon toga Jezid poslao svoju porodicu u Medinu da bi direktno izrazili saucesce Husejnovoj porodici zbog njegove pogibije, ali, i pored toga Jezid nije naredio da se Husejnov ubica kazni a nije ni naredio da se uhapsi. ("Minhadzus-sunne" tom 4 str.557)
Ibn-Tejmijje, rahimehullah, dalje nastavlja: "Sto se tice onoga sto je on rekao (Ibnil-Mutahher) da je Jezid zarobio Husejnove zene i djecu i da ih je na kamilama bez ikakvog zastora omalovazavao pred svijetom, pa to je obicna laz i potvora. Muslimani, hvala Allahu, nikada nisu zarobili nikoga od porodice Benu Hasim (Poslanikova porodica), niti je ummet Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem, dozvolio zarobljavanje njihovih zena. Medjutim, sljedbenici strasti i pozuda favoriziraju laz. Takodjer su (siije) rekli da je Hadzdzadz ubio neke od Poslanikove porodice... Hadzdzadz nije nikada ubio nekog iz porodice Beni Hasima i pored toga sto je ubio mnoge druge ljude mimo njih." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str.558)


STA JE RECENO O JEZIDU B. MUAVIJI

Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaze: "Oni koji slijede put pravednosti iskazuju duzno postovanje prema onima koji to zasluzuju, oni takve ljude vole i daju pravo onima koji ga zasluzuju. Na taj nacin se iskazuje postovanje prema istini i iskazuje se milost prema Allahovim stvorenjima. Imajuci ovo u obziru, shvatamo da svaki covjek ima svoje dobre i lose osobine. Covjeka treba hvaliti zbog njegovih lijepih osobina i grditi ga zbog njegovih losih osobina, zbog njih ga treba voljeti ili mrziti, zbog njih ce biti nagradjen ili kaznjen i to je vjerovanje ehlis-sunneta i dzema’ata."
"... i ako nam se ova komponenta razjasni, onda cemo shvatiti kada govorimo o Jezidu, to je kao da govorimo o bilo kojem vladaru ili kralju za vrijeme islamske vladavine. Ko im bude poslusan u pokoravanju Allahu Uzvisenom, kao sto je namaz, hadzdz, dzihad, naredjivanje dobra i odvracanje od zla, sprovodjenje islamskog kaznenog prava, bice nagradjen ako je to radio pokoravajuci se Allahu i Njegovom Poslaniku. Tako su radili prvi dobri mu’mini poput Abdullaha b. Omera i njemu slicni. A ko stane uz te vladare i kraljeve lazno im se pokoravajuci, onda ih on pomaze u grijehu i nasilju i zasluzio je pravu kaznu i ukor. Zato su ashabi bili u borbenim redovima u vojsci Jezida b. Muavije i on je prvi koji je organizovao pohod na Konstantinopolis (Istanbul) jos za vrijeme Muavijina zivota. U toj vojsci je bio i Ebu-Ejjub el-Ensari, radijellahu anhu. To je prva vojska koja je povela prvi vojni povod na Konstantinopolis." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str.544)
Buhari, rahimehullah, u svojem Sahihu, u poglavlju o dzihadu i ratnom pohodu, prenosi hadis od Ubadeta b. Samita, radijellahu anhu, koji kaze da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: "Prva vojska iz mog ummeta koja ce krenuti u boj na moru, zasluzila je (Dzennet). Ummu-Haram je upitala: "Allahov Poslanice, hocu li ja biti s njima?" "Da", - odgovori joj Poslanik i dodao je nakon toga: "Prva vojska koja ce se boriti protiv Kajsarovog (Cezarovog) grada, bice im oprosteno!" Ummu-Haram je upitala: " Allahov Poslanice, hocu li ja biti s njima?" "Ne", - odgovori joj Poslanik, sallallahu alejhi we sellem." Medjutim, neko ce se upitati da li je dozvoljeno proklinjati Jezida jer je on ubio Husejna ili je mozda, u najmanju ruku, naredio da se on ubije!? Na ovo pitanje odgovara poznati islamski ucenjak Ebu-Hamid el-Gazali koji kaze: "Nije dokazano da je Jezid ubio ili naredio da se Husejn ubije. Nije dozvoljeno reci da ga je on ubio jer to nije potvrdjeno i zato ga ne smijemo proklinjati jer se nijedan musliman ne smije okriviti za veliki grijeh bez prethodnog posjedovanja nepobitnih dokaza. Normalno, dozvoljeno je reci da je Ibn-Muldzem ubio Aliju, i da je Ebu-Lu’lu el-Medzusi ubio Omera, ali, to je vec dokazana stvar. Ne smijemo okrivljavati muslimana za kufr i pokvarenjastvo a da zato ne posjedujemo jake argumente. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: "Ako neko nekoga naziva kafirom ili pokvarenjakom a on to nije, onda ce se te rijeci povratiti onome koji je to rekao! " (Prenose Buhari i Muslim) Gazali dalje nastavlja: "Da li je dozvoljeno reci: "Neka je Allahovo prokletstvo nad ubicom Husejna?" Mi na to odgovaramo, ispravno je reci, neka je Allahovo prokletstvo nad ubicom Husejna ako se nije pokajao prije smrti, jer je takodjer moguce da je umro poslije pokajanja. Primjera radi, Vahsija je ubio Poslanikovog amidzu Hamzu, radijellahu anhu, jos dok je bio kafir, nakon toga on prima islam i kaje se zbog svih grijeha i ubistava i ne smijemo ga proklinjati. Ubistvo je veliki grijeh, ali, ne dostize stepen kufra i ako se ubistvo ne poveze s pokajanjem (ubice), onda je to veoma opasna stvar (po iman covjeka koji proklinje ubicu a ne posjeduje argumente o tome da li se ubica pokajao ili ne). U situaciji poput ove, bolje je ne govoriti nista." Proklinjati nevinog muslimana je isto sto i ubiti ga. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: "Proklinjati mu’mina je isto sto i ubiti ga! " (Prenose Buhari i Muslim)


LAZNA I PODMETNUTA HISTORIJA

Puno je "islamskih" historicara koji su lazno prikazali neke dogadjaje i to ne samo u vezi sa zivotopisom Husejna, radijellahu anhu. Tako se u tim knjigama, uglavnom su ih pisali siitski historicari, spominje da je Jezid b. Muavija napao Medinu i ubio sve clanove Poslanikove porodice, porobio njihove zene, ubio sedamstotina muhadzira i ensarija, i na hiljade ostalih stanovnika, a Medina je sva bila preplavljena u krvi koja je prekrila kabur Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Dalje se u tim istim knjigama navodi da je Jezid naredio da se Ka’ba porusi katapultom i nakon toga je potpuno unistio i spalio!!!
Prepustimo eminentnom ucenjaku Ibn-Tejmijji, rahimehullah, da odgovori na ove potvore i lazi: "Kada su stanovnici Medine otkazali pokornost Jezidu (zbog Husejnovog ubistva), protjerali su njegove izaslanike iz Medine. On je nekoliko puta slao svoje delegacije trazeci od njih da mu ponovo iskazu pokornost. Tada im je poslao Muslima b. Ukbeta el-Merrija i naredio mu je da tri dana radi po Medini sto hoce! Na ovome se Jezidu i najvise zamjera. Zbog toga, kada je imam Ahmed upitan da li prenosi hadise od Jezida, rekao je: "Ne, pa zar nije on taj koji je uradio s Medinom ono sto je uradio?" Medjutim, i pored toga, on nije ubio sve clanove Poslanikove porodice, broj ubijenih nije bio na hiljade poginulih, i prolivena krv nije prekrila kabur Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, niti je krv prolivena unutar njegove dzamije. Sto se pak Ka’be tice, Allah je nju sacuvao i prije i poslije dolaska islama i niko je nije uspio porusiti, naprotiv, prije islama kada su u godini slona namjeravali srusiti Ka’bu, Allah ih je onemogucio Svojom zestokom kaznom: "Zar nisi vidio sta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio!" (Kur’an,CV/1) "Nevjernicima i onima koji odvracaju od Allahova puta i Casnog hrama - a Mi smo ga namijenili svim ljudima, kako za mjestanina tako i za dosljaka - i onome ko u njemu bilo kakvo nasilje ucini dacemo da patnju nesnosnu iskusi." (Kur’an, XXII/25)
Poznata je stvar da su sekte Karamita i Batinije najgori u svom kufru od svih ljudi. Oni su ubijali hadzije i bacali ih u bunar Zemzem i nakon toga ukrali hadzerul-eswed i on je kod njih ostao dugo vremena. Pa i pored svega toga nisu mogli nauditi Ka’bi iako su tada bili najveci nevjernici. Sto se tice vladara muslimana iz porodice Umejjevica i Abbasija, poznato je da nijedan od njih nije namjeravao porusiti Ka’bu pa cak ni Abdul-Melikov zamjenik Hadzdzadz b. Jusuf. Oni su tada opkolili Ibn-Zubejra i katapultom su gadjali njega a ne Ka’bu. Jezid nije porusio Ka’bu i nije imao namjeru spaliti je, ni on ni njegova vojska. Sa ovom cinjenicom se slazu svi muslimani. Ibn-Zubejr, rahimehullah, je srusio Ka’bu, ali, s namjerom da je ponovo obnovi na nacin na koji je to Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, opisao Aisi, radijellahu anha. Vatra (u zestini sukoba) je dohvatila zastore Ka’be i kamenje je od toplote popucalo. Abdul-Melik je naredio Hadzdzadzu da se ista renovira kao sto je bila u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Hadzdzadz je malo vise podigao u visinu i Abdul-Melik se slozio sa tom izmjenom..." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str.575-578) "Katapult se koristi u prilici gdje osim njega drugo oruzje ne koristi, kao sto je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, katapultom gadjao stanovnike Taifa kada su se ovi zabarikadirali u svoje tvrdjave. Kada se Ibn-Zubejr sa svojim saborcima zabarikadirao kod Ka’be, Hadzdzadz ih je gadjao katapultom. Nakon Ibn-Zubejrovog ubistva, Hadzdzadzova vojska je usla u Mekku i obavila ‘umru cineci tawwaf oko Ka’be (koju nisu srusili). Te iste godine Hadzdzadz obavlja hadzdz i Abdul-Melik mu naredjuje da se ne smije suprotstaviti Abdullahu b. Omeru po pitanju hadzdzskih propisa. Da su oni htjeli kakvo zlo nanijeti Ka’bi, to bi ucinili kada su usli u Mekku nakon Ibn-Zubejrove pogibije..." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str.584)
Navescemo jos jedan primjer historijske lazi i siitskog podmetanja neukim i naivnim muslimanima. Dogadjaj koji se stalno prepricava na jezicima muslimana, a sto je najgore od svega prepricava se i u nasim medresama od strane "strucnjaka" za islamsku historiju. U historijskim (siitskim) djelima stoji da su dva ashaba posredovala u sukobu izmedju Alije i Muavije, radijellahu anhum. Izaslanik Alije je bio Ebu-Musa el-Es’ari, a izaslanik Muavije je bio Amr b. el-As. Lazna predaja kaze da kada su se sreli poceli su pregovore tako sto je Amr rekao Ebu-Musau: "Ti prvo govori! " Tada mu je, navodno, Ebu-Musa rekao: "Ja sam dosta razmisljao i rijesio sam da napustim Aliju. Skinucu sablju s vrata i polozicu je pred okupljenim muslimanima, a i ti to isto ucini!! " I tako se dogovorise. Kada su stali pred muslimane, Ebu-Musa izvede prethodno pripremljeni scenarij. Kada je dosao red na Amra on rece: "Ja sam dosta razmisljao i odlucio sam da ostanem na strani Muavije i moja sablja ce to potvrditi! " Ebu-Musa se iznenadi i pokusa mu se suprotstaviti, ali, Amr rece: "Ovako smo se dogovorili! " I tako se muslimani razidjose i nasta jos veci sukob i nesloga!!!
Eto ovako fantomski historicari (siije) prikazuju ashabe Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kao najgore lazljivce, spletkarose i prevarante. Imam Ebu-Bekr b. el-Arebi pobijajuci ove lazi, kaze: "Ovo je sve obicna laz i izmisljotina jer se nista od toga nije desilo. Ovo su kazivanja koja prepricavaju oni koji slijede novotarije i izmisljaju novu historiju kraljeva i vladara. Ove izmisljotine su ludjaci i grijesnici naslijedili jedni od drugih puno grijeseci prema Allahu..." ("El-awasimu minel-kawasimi str.177)
"Osnovna greska koju iz neznanja cine historicari je ta da u vrijeme hilafeta Alije, radijellahu anhu, Muavija nije bio halifa niti je trazio da bude halifa, pa kako onda da od Amra bude zatrazeno da otkaze pokornost Muaviji!? Amr i Ebu-Musa su se dogovorili da stvar hilafeta prepuste na rjesavanje ashabima koji su jos uvijek bili zivi medju njima, a od kojih je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, bio zadovoljan. Dogovor izmedju njih dvojice ne obuhvata Muaviju niucem jer on jos uvijek nije bio halifa i nije se borio zbog hilafeta. Muavija je samo trazio da se uhapse i kazne svi oni koji su imali ucesca u atentatu nad Osmanom, radijellahu anhu. Medjutim, kada je pokrenuto pitanje vodjstva islamske drzave, onda su ova dvojica ashaba prepustili sud o tome velikim ashabima. Vodjstvo islamske drzave je bilo glavno pitanje njihove rasprave. Sto se tice stava ova dva ashaba naspram administracije unutrasnjeg uredjenja i vodjstva onih strana koje su oni predstavljali, niko od njih nije promijenio svoj stav i nije izdao povjerenje svojeg vodje... U dogovoru izmedju ova dva ashaba nije bilo nikakve prevare i spletke i niko se nije nemarno odnosio prema cijelom ovom dogadjaju. Amr b. el-As tada nije izjavio da je Muavija postao vladar muslimana i da je njemu pripao hilafet. I Muavija nikada to nije izjavio jer je on, radijellahu anhu, preuzeo hilafet nakon dogovora i pomirenja sa Hasanom sinom Alije, radijellahu anhum." ("Serhul-awasimi minel-kawasimi" - Muhibbud-din el-Hatib str.174-175)


ZAPISIVANJE ISLAMSKE HISTORIJE

Poznati islamski historicar, Mahmud Sakir, rahimehullah, kaze: "Historija je nanijela veliku nepravdu Umejjevicima jer se u njoj ne spominje skoro nijedna njihova zasluga koju su dali islamskoj drzavi. Nasuprot tome, historija ih je samo grdila i spominjala samo njihove negativne osobine krivo i lazno im pripisivajuci ono sto nisu ucinili. Vrijedno je spomenuti da su te historijske knjige pisane za vrijeme politickih sukoba izmedju njih i Abbasijevica, to s jedne strane. S druge strane, sve ove historijske knjige su pisane siitskim rukama punim mrznje..." ("Tarihul-islami" tom 4 str.50)
"Medjutim, medju islamskom ulemom (sunnije) ima i historicara koji su realno zapisali islamsku historiju i koji su vjerodostojno predstavili ono sto se zaista dogodilo po pitanju teme o kojoj govorimo. Medju njima su Ibn ebi-Dunja i El-Begawi. Ali i pored toga u lancima predaja koje oni prenose ima dosta neprovjerenih i netacnih podataka." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str. 556)


STA SE TACNO DOGODILO

Puno se govorilo i pisalo o nacinu i razlogu pogibije Husejna, radijellahu anhu. Ima ih koji su ga toliko uzdigli i pripisali mu neka svojstva, da su vec upali u sirk Allahu, dzelle sanuhu. Sejtan je ovoj grupi ljudi objavio da oni za Husejnom moraju tugovati, ocajavati i da se nozevima po licu i tijelu trebaju udarati na dan Asure. Sejtan im je takodjer objavio i to da grdjenjem, psovanjem i proklinjanjem ashaba Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, postizu visoke stepene kod Allaha, dzelle sanuhu!! Oni su smrt Husejna, koji je potpuno nevin od njih, prikazali kao tragediju koju su itekako ukrasili lazima i detaljima iz sotonskih legendi. Prvi koji je slagao i svojim lazima "ukrasio" Husejnovu pogibiju je siija po imenu Muhtar b. ebi-Ubejd es-Sekafi.
S druge pak strane, neki od siija su u zasjedi cekali neke pogreske sunnijske uleme da bi kasnije trgovali Husejnovom krvlju. Drugi pak kazu da je Husejn zasluzio smrt jer je namjeravao da razdvoji muslimane i otkaze poslusnost legalnom imamu islamske drzave. Kao dokaz su iskoristili rijeci Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: "Zaista ce doci vrijeme smutnje i novotarija, pa ko bude namjeravao razdvojiti muslimane dok su oni jos uvijek slozni medju sobom, sabljom ga udarite, bez obzira o kome se radi! " (Prenosi Muslim)
Medjutim, stav ehlis-sunneta u vezi sa ovim pitanjem je najbolje prikazan kroz rijeci Ibn-Tejmijja, rahimehullah, koji kaze: "Sto se tice ubistva Husejna, radijellahu anhu, nema sumnje da je nepravedno ubijen i on je nevini sehid, kao i oni koji su na njegovoj strani sa njim poginuli. Ubistvo Husejna je veliki grijeh i neposlusnost prema Allahu i Njegovom Poslaniku... Njegova pogibija predstavlja veliku nesrecu za njegovu porodicu a i za sve muslimane svijeta. Njegova pogibija je za njega predstavljala njegov sehadet (postao je sehid)... On i njegov brat su kod Allaha zasluzili srecu koja se ne moze postici osim putem velikih iskusenja i niko iz njihove porodice nije dozivio ono sto su oni dozivjeli. Njih dvojica su vaspitavani i odgajani u kuci islama punom ponosa i sigurnosti. Hasana su otrovali, Husejna su ubili, da bi oni na taj nacin dostigli stepene srecnih i zivot Allahovih sehida." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str.550) "... Ali, njegova pogibija ne predstavlja vecu tragediju od pogibije onih koji su bili bolji od njega kao sto su bili prijasnji poslanici, ashabi koji su poginuli na Uhudu, ashabi koji su poginuli u ratu protiv Musejlemeta, ashabi koji su poginuli kod Bi’rul-Me’une, i pogibija (Ebu-Bekra, Omera), Osmana i Alije. Posebnu tragediju predstavlja ubistvo Alije jer su ga njegove ubice proglasili nevjernikom i govorili su da njegovo ubistvo predstavlja jedan od najboljih ibadeta!!! Oni koji su ubili Husejna nisu vjerovali da je on nevjernik i potvrdjeno je da ga nisu htjeli ubiti jer su vjerovali da je to jedan od najvecih grijeha. Medjutim, ubili su ga zbog svojih licnih interesa, kao sto ljudi ubijaju jedni druge zbog vlasti. Iz ovoga se vidi da je puno laznih predaja koje govore o pogibiji Husejna, radijellahu anhu. Primjera radi, prenosi se da je nakon njegovog ubistva umjesto kise padala krv!!... Ili to da se na nebu pojavilo crvenilo u trenutku kada je on ubijen. To nema nikakve veze sa Husejnovom pogibijom jer se to crvenilo i danas pojavljuje na nebu i za to postoji opravdani prirodni razlog..." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str.559)


REZIME

Ovo su stvarne i istinite cinjenice islamske historije daleko od bilo kakvih izmisljenih predaja i neistina koje su podmetnuli siije, sufije i svi oni koji ih svojim strastima i novotarijama slijede u njihovom metodu rada trgujuci nevinom krvlju Husejna, radijellahu anhu. Ono sto smo ovdje prenijeli od nase uleme predstavlja dovoljno istinitu informaciju iskrenim mu’minima. Vadzib je svakom muslimanu da sacuva svoj jezik od uplitanja u govor o ovoj smutnji koja je vec iza nas, kao sto je rekao Omer Abdul-Aziz, rahimehullah: "Allah je moje ruke sacuvao te krvi i zato ne zelim da tom istom krvlju natopim svoj jezik! " Omer Abdul-Aziz je ovu izjavu dao shvativsi rijeci Uzvisenog Allaha, koji kaze: "Taj je narod bio i nestao; njega ceka ono sto je zasluzio, i vas ce cekati ono sto cete zasluziti, i vi necete biti pitani za ono sto su oni radili." (Kur’an, II/141)

 

[GAZIJA]

Osman Ibn Affan r.a.

ČOVJEK KOJEG SE STIDE MELECI

Puno ime mu je Osman bin Affan bin el-As bin Umejje bin Abduššems bin Abdumenaf bin Kusajj. Bio je rođak Poslanika, s.a.v.s., sa dvije strane. Njegova nana s majčine strane bila je kćerka Abdul-Mutalibova, tj. Poslanikova, s.a.v.s., tetka. S druge strane povezan je s Poslanikom, s.a.v.s., preko pretka Abdul Menafa.

Osman, r.a., je rođen u bogatoj trgovačkoj porodici. Bio je poznat po nježnosti i blagosti. Nadaleko je bio poznat njegov stid i veličina njegovog ahlaka. Bio je učen čak i prije prihvatanja Islama. Nikada se nije zanimao za razvratna djela njegovog naroda. Ono što je također izrazito karakteristično za njegovu ličnost je to da je imao prirodni prezir prema svađama, upotrebi sile ili bilo čega sličnog.

Bio je lijepog izgleda, srednje visine, okrugla lica, nježne kože, tamnoput, pravog nosa, krupnih očiju.

Primio je Islam sebebom Ebu Bekra, r.a., koji mu je rekao: "Teško tebi, Osmane! Kako ti, kao razborit čovjek, ne možeš razlučiti istinu od neistine? Kakvi su ovo kipovi koje obožava naš narod? Zar nisu od kamena, gluhi, slijepi, niti koriste, niti štete?"Osman, r.a., reče: "Allaha mi, takvi su kakve si ih opisao." Nakon toga su otišli do Poslanika, s.a.v.s., gdje je Osman, r.a., priznao svoj Islam, izgovarajući šehadet.

Njegova blizina s Poslanikom, s.a.v.s., se ogleda i u tome što je ubrzo postao zet Poslanika, s.a.v.s., oženivši njegovu kćerku Rukajju.

S njom je i učinio hidžru u Abesiniju, nakon što su se pritisci Kurejša povećali, a zatim su se nakon nekog vremena ponovo vratili u Mekku. Njihov brak je bio čuven po slozi, ljubavi i zajedništvu. Njihova porodica je prva učinila hidžru u Medinu.

Počinje razvijanje Medine. Poslanik, s.a.v.s., je učinio hidžru s Ebu Bekrom, r.a., pretvarajući time Medinu u centar Allahove objave, islamske misli i naglog jačanja Islama. Ubrzo zatim došlo je do prve veće bitke u historiji Islama, Bitke na Bedru. Osman, r.a., zbog bolesti svoje voljene supruge, nije učestovao u ovoj velikoj pobjedi muslimana. Na isti dan je na Ahiret preselila Rukajja r.a.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je za Osmana, r.a., odvojio dio plijena, kao da je i on učestvovao u ovoj bici. Želeći da sačuva svoje tazbinstvo s plemenitim Poslanikom, Osman je zaprosio i njegovu drugu kćerku Ummu Kulsum. Poslanik, s.a.v.s., je prihvatio ovaj brak i vjenčao ga s njom. Zbog ovoga je Osman, r.a., prozvan ZUN-NUREJN (Vlasnik dva svjetla), tj. Vlasnik dvije časti, time što je dva puta postao zet Poslanika, s.a.v.s., a u ovome nam je dokaz velike Poslanikove ljubavi naspram ovog časnog čovjeka.

Prenosi se od Nizala bin Sebre el-Hilalija da je rekao: "Rekli smo Aliji r.a.: "Vođo pravovjernih, pričaj nam o Osmanu bin Affanu!"

On je rekao: "Prozvan je Zun-nurejn, na najvećim je stepenima, srodio se s Poslanikom, s.a.v.s., preko njegovih kćeri, i osigurana mu je kuća u Džennetu."

Osman, r.a., je bio Poslanikov, s.a.v.s., izaslanik u Mekku, za vrijeme događaja poznatog kao Ugovor na Hudejbijji. Kurejšije su uhapsile Osmana, r.a., a do muslimana je došla vijest da je Osman, r.a., ubijen. To je bio sebeb čuvene muslimanske prisege na smrt, a radi bitke protiv Kurejša. Ovaj slučaj spominje i Allah, dž.š., u Kur'anu: "Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih. I nagradiće ih skorom pobjedom." (Prijevod značenja - Feth, 18.)

A Poslanik, s.a.v.s., je u toku zakletve pružio svoju ruku i rekao: "Ovo je Osmanova ruka", a u drugoj predaji :"Ovo je za Osmana" (Fethul Bari: 7/54/3698, Tirmizi, i kaže hasen-sahih).



IZBOR ZA HALIFU

Nakon što je pokopan halifa Omer bin Hattab, r.a., prvog dana 24. godine po Hidžri, po halifinom naređenju pristupilo se vijećanju šure koju su sačinjavala šesterica istaknutih ashaba, među kojima je jedan trebao biti izabran za halifu. To su bili: Osman bin Affan, Alija bin Ebi Talib, Talha bin Ubejdullah, Zubejr bin Avvam, Sa'd bin Ebi Vekkas i Abdurrahman bin Avf. Ovu naredbu halifa Omer je dao nakon što je uvidio da je islamska država dovoljno stabilna te da odluka o upravi treba da bude donesena između ovih najistaknutijih ashaba. Nakon dugog vijećanja, Abdurrahmanu bin Avfu, r.a. bi povjereno da on donese krajnju odluku, tj. da izabere jednog od dvojice: Osmana bin Affana i Alije bin Ebi Taliba. Oba ova ashaba su bili pisari Allahove Objave. Kada se klanjala dženaza Omeru, r.a., Abdurrahman je ih izjednačio tako što ni jednom nije dopustio da bude imam, znajući da bi to moglo izazvati nedoumice, te je odredio da dženazu klanja Suhejb bin Sinnan er-Rumi, kojeg je Omer bio odredio da klanja ljudima kao imam, nakon što je smrtno ranjen halifa Omer. U kabur su ga spustili članovi šure sem Talhe, sa njegovim sinom Abdullahom, tako da su i ovdje bili izjednačeni Osman i Alija, r.a., Odluka je bila teška. Abdurrahman, r.a., je tri dana klanjao nafile, a zatim bi izlazio i tražio mišljenje muslimana po ovom pitanju. Spominje se da je pitao sve, čak i putnike namjernike, nije izostavio ni to da pita djecu u mektebima, te da ova tri dana skoro nije zaspao. Odluka velike većine muslimana je bila: NOVI HALIFA MUSLIMANA JE OSMAN BIN AFFAN, r.a.

Kada je odluka donesena, muslimani su se iskupljali u mesdžidu da bi dali prisegu halifi. Nakon ovoga Osman, r.a., im se obrati prigodnom hutbom u kojoj je rekao:

"Vi ste u kući prolaznosti. Nadmećite se u dobru koliko možete do kraja vašeg života. Ne znate hoćete li osvanuti ili omrknuti. Zar nije dunjaluk prepun obmana, pa neka vas nikako život na ovome svijetu ne zavara i neka vas u vjeri u Allaha šejtan ne pokoleba. Uzmite pouku od prošlih naroda i trudite se da budete bolji. Ne budite nemarni. Gdje su oni što su radili za dunjaluk, i što su ostavili tragove i ostatke svojih civilizacija iza sebe? Zar niste čuli za njih? Odbacite dunjaluk kao što ga je i Allah, dž.š., odbacio i tražite Ahiret, jer je Allah rekao da je on bolji, riječima: "Navedi im kao primjer da je život na ovom svijetu kao bilje koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može! Bogatstvo i sinovi su ukras na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, bit će kod Gospodara tvog bolje nagrađena i ono (su) u šta se čovjek može pouzdati!" (Prijevod značenja - Kehf, 45.-46.)



NAJZNAČAJNIJA DJELA OSMANA r.a.

Među najznačajnija djela halife Osmana bin Affana, r.a., se ubrajaju:



1)DALJA STABILIZACIJA ISLAMSKE DRŽAVE.

U prvim godinama Hilafeta Osman, r.a., se posvetio dovršavanju i upotpunjavanju vojnih operacija na Istoku i Zapadu. U potpunosti je osvojena Armenija i Azerbejdžan. Uništava se Perzijsko carstvo. Bizantijske trupe su osujećene u namjerama da pod svoje okrilje povrate Egipat i Šam.

2) OSNIVANJE POMORSKIH SNAGA

Centri mornarice su bili u Egiptu i Šamu.

Zadatak je bio jasan: očuvanje obala islamske države i ispomoć u ratovima protiv nevjernika. Mornarica je prerasla u najveću pomorsku silu tog vremena, što se ogledalo u osvajanju mnogih ostrva, među njima i Kipra.

3) SAKUPLJANJE I ŠIRENJE MUSHAFA

Osnivaju se rigorozne komisije za širenje Mushafa. Uzet je primjerak koji je čuvan kod Hafse, r.a., Poslanikove, s.a.v.s., supruge, te je umnožen i razaslat u sve krajeve islamske države kako bi se spriječilo bilo kakvo razilaženje u Allahovoj Objavi.

O svojoj ljubavi spram Allaha I Njegova Poslanika, te njegovom ulogom u Islamu, vidimo i u njegovim, r.a., skromnim riječima: "A zatim, pa kada je Allah poslao Svoga Poslanika sa istinom, bio sam jedan od onih koji su se (odmah) odazvali Allahu i Njegovom Poslaniku, i povjerovao sam u sve s čime je poslat, a zatim sam učinio i dvije hidžre… Drugovao sam s Poslanikom, s.a.v.s., a da mu nikada nisam bio nepokoran, niti sam ga ikada prevario…"

(Fethul-Bari:7/53/3696)

POBUNA PROTIV HALIFE

Kao što smo već spomenuli, halifa Osman, r.a., je bio izrazito blage naravi. Mnogi historičari ovu činjenicu uzimaju kao povod za mnoge napade na halifu. Njegova blagost je bila tolika da nije skoro nikoga uskraćivao od onoga što bi zatražio. Ovo su pratili munafici, na čelu sa Abdullahom bin Sebe'om, koji je u Egiptu otvoreno počeo izazivati revolt protiv halife muslimana. Izmišljao je njegove greške i mahane, govorio protiv njega i širio smutnju po islamskoj državi. Klica sumnje se brzo širi. Revolt jača te i mnogi iskreni vjernici dolaze u nedoumicu i podpadaju pod propagandu munafika. Njegova mirna priroda ne odgovara na ova kretanja. Kulminacija pobune je bila kada su ustanici došli u Medinu, glavni grad islamske države, te opkolili kuću u kojoj je stanovao Osman, r.a.

Osman, r.a., je ubijen dok je učio Kur'an.

Osman, r.a., je iza svoje smrti ostavio četiri časne supruge. To su bile: Naila, Remla, Ummul Benin i Fahata. Osmana, r.a., je Allah obdario sa 14-oro djece, od kojih su neka umrla u svojoj ranoj mladosti.

Pobuna protiv halife ostavila je ogroman prostor za kasnija djelovanja munafika, i njihovo osnivanje raznih sekti, pravaca i podvala. Događaji koji su neposredno uslijedili su usko bili povezani sa ovim nemilim događajem.



NEKE KARAKTERISTIKE OSMANA BIN AFFANA, r.a.

Rekao je Omer, r.a., kada je određivao članove šure: "Ne vidim ni jednog ko je preči da odlučuje o toj stvari od sljedećih, kojima je Poslanik, s.a.v.s., bio zadovoljan u svom životu, to su: Alija, Osman, Zubejr, Talha, Seid i Abdurrahman"

Jedna od karakteristika koja je krasila Osmana, r.a,. je i to da mu je Poslanik, s.a.v.s., lično potvrdio da je on od stanovnika Dženneta. Naime, u mnogo hadisa se prenosi slučaj u vezi bunara Aroma, u blizini Medine, za koji je Poslanik s.a.v.s. rekao da onaj ko ga kupi i stavi na raspolaganje muslimanima, taj je stanovnik Dženneta. Učinio je to Osman, r.a. Druge prilike, Poslanik, s.a.v.s., je ponovio ovu svoju poruku muslimanima kada je za vrijeme sakupljanja novaca za "siromašnu vojsku" (kako je prozvana), Osman r.a. je poklonuo 300 deva i 1000 zlatnika.

Prenosi Muslim od Aiše, majke vjernika, da je rekla: "Rekao je Poslanik, s.a.vs.:"Kako da se ne stidim čovjeka kojeg se stide meleci." (Sahihul-Muslim i njegov šerh: 5/168), Buhari, "Feth": 7/3695)

Bio je čovjek koji je čuvao svoju vjeru i svoju čast, te je i Poslanik, s.a.v.s., upozorio Osmana, r.a., da istraje u dobu fitneta i razilaženja koja će se desiti u njegovo vrijeme. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik rekao svojim ashabima:"Doći će vrijeme fitneta i razilaženja, ili razilaženja i fitneta" "Šta nam preporučuješ, o Allahov Poslaniče?" - rekoše ashabi. "Držite se Emira (vođe) i njegovih drugova", te je pokazao ka Osmanu. (Hakim u "Mustedreku" / 3/103, i Ahmed u "Musnedu" 4/105-110).

Također se bilježi da je Poslanik, sa.v.s., tražio na smrtnoj postelji da mu se dovedu neki njegovi prijatelji. Te je po Poslanikovoj, s.a.v.s., želji doveden Osman, r.a., te ga je on obavijestio o tome da će biti mučen i ubijen, te je on, r.a., na dan svoje pogibije rekao: "Ovo mi je obećao Poslanik, i ja sam strpljiv na tome."

Od Enesa, r.a., se prenosi da je rekao: "Popeo se Poslanik, s.a.v.s., na brdo Uhud, s njim su bili Ebu Bekr, Omer i Osman, r.a., te se ono počelo tresti. Poslanik je rekao: “Smiri se! Na tebi su Poslanik, Siddik i dva šehida (tj. Omer i Osman)" (Feth:7/53/3699)

Pa neka Allah podari najljepšu nagradu ovome heroju Islama!

 

[GAZIJA]

Dzulejbab r.a.

Njegovo ime bilo je neobicno i manjkavo. Dzulejbab znaci ”malog rasta” i to je deminitiv od rijeci ”Dzelbab”. Ime je indikacija da je Dzulejbab bio malen i nizak. Vise od toga, on je opisan kao “damim” sto znaci ruzan, deformisan,ili odbojnog izgleda. Ono sto je jos vise bilo uznemiravajuce, za drustvo u kojem je on zivio, jeste to da Dzulebabovo porijeklo nije bilo poznato. Ne zna se ko su bili njegovi roditelji ili kojem plemenu je on pripadao. Ovo je bio veliki nedostatak u drustvu u kojem je on zivio. Dzulejbab nije mogao ocekivati nikakvo suosjecenje ili pomoc, niti bilo kakvu zastitu ili sigurnost od drustva za koje je plemensko i porodicno poznavanje igralo jednu od najvaznijih uloga. U vezi ovoga, sve sto se znalo o njemu je da je bio Arap a sto se tice Islamske zajednice, on je bio jedan od Ensarija.
Nesposobnosti sa kojima je Dzulejbab zivio bile bi dovoljne da ga ismijavaju i izoluju u bilo kojem drustvu. Cinjenica je da mu je jedna osoba zabranjivala ulazak u kucu. Jednom je ta osoba rekla svojoj zeni: ”Ne pustaj Dzulejbaba da ude izmedu vas...” Vjerovatno jer je bio ismijavan i preziran u drustvu muskaraca, Dzulejbab je imao obicaj da se skloni u drustvo zena.
Da li je postojala ikakva nada za Dzulejbaba da bude tretiran sa postovanjem i razumjevanjem? Je li postojala ikakva nada da pronade emocijonalno zadovoljstvo kao pojedinac a i kao muskarac? Je li postojala ikakva nada da i on uziva ono sto drugi uzimaju kao nesto sasvim obicno?
A u novom drustvu koje se pojavilo pod vodstvom Poslanika s.a.v.s., da li je Dzulejbab bio tako nevazan da bi bio zaboravljen u preokupaciji velikih poslova drzave i vaznijih zivotnih stvari i opstanka koje su neprestano dobivele Poslanikovu paznju?
Kao sto je on bio svjestan velikih dogadaja zivota i sudbine, Poslanik s.a.v.s. je takoder bio svjestan potreba i osjecanja njegovog najvise skromnog i poniznog ashaba (Dzulejbaba).
Sa Dzulejbabom u mislima, Poslanik s.a.v.s. je otisao da jednog Ensarije i rekao mu: ”Volio bih da ozenm tvoju kcerku”. Pa to je divno i blagoslovljeno, O Allahov Poslanice i kakva ljepota za oci (ce to biti)” odgovorio je sretni i zadovoljni Ensarija. ”Ja je necu za sebe”. Dodao je Poslanik. ”Pa za koga onda, o Allahov Poslanice?” upita zalosno covjek. ”Za Dzulejbaba” rece Poslanik s.a.v.s.
Ensarija mora da je bio u prevelikom soku da bi pokazao svoju reakciju i samo promrmlja: ”Vidjecu s njenom majkom”. I zatim ode svojoj zeni. ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., zeli da ozeni tvoju kcerku”, rece joj. Ona je takoder bila radosna. ”Kakva divna ideja i kako ce to biti lijepo za oci” rece ona. ”On nece da je ozeni za sebe vec hoce da je ozeni za Dzulejbaba” doda on. Ona je bila zapanjena. ”Za Dzulejbab! Ne, nikada za Dzulejbaba! Ne, tako mi postojeceg Allaha, mi je necemo udati za njega” ona je govorila.

Ensarija je bio na putu da se vrati Poslaniku s.a.v.s. i da ga informise o tome sta je njegova hanuma rekla, kada je kcerka, koja je cula svoju majku kako protestuje, upitala: ”Ko vas je pitao za mene?”
Njena majka joj je rekla da je Poslanik s.a.v.s. trazio njenu ruku za brak sa Dzulejbabom. Kada je ona cula da je zahtjev dosao od Poslanika s.a.v.s. i da je njena majka apsulutno bila protiv toga, ona je postala vrlo uznemirena i rece: ”Da li ti odbijas zahtjev Allahova Poslanika? Posalji me njemu jer on me sigurno nece upropastiti”. Ovo je bio odgovor jedne stvarno velike osobe koja je jasno razumjela sta se trazi od nje kao Muslimanke.
Kakvo vece zadovoljstvo i ispunjenje moze Musliman/ka pronaci od dobrovoljne pokornosti prema zahtjevima i naredbama Allahova Poslanika!
Nema sumnje, da je ova ashabijka, cije ime mi i ne znamo cula ajet iz Kur´ana: “Kada Allah i Poslanik Njegov nesto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahodenju (cejfu) postupe. A ko Allaha I Njegova Poslanika ne poslusa, taj je sigurno skrenuo s pravog puta” (Azhab; 36)
Kaze se da je ova djevojka, Ensarijka, procitala ajet roditeljima i rekla: ”Ja sam zadovoljna i pokorna onome sto Allahov Poslanik smatra za mene dobrim”. Poslanik s.a.v.s. je ovo cuo i onda je uputio dovu za nju: ”O Gospodaru, obaspi je dobrim u obilju i ucini njen zivot lahkim i bez duga” Izmedu Ensarija, kaze se da nije bilo vise vrijednije i prikladnije mlade nego sto je to ona. Ona je udata (od Poslanika s.a.v.s.) za Dzulejbaba i oni su zivili zajedno sve dok on nije ubijen.
A kako je Dzulejbab ubijen? Posao je zajedno sa Poslanikom s.a.v.s. u izvidnicu, ali su naletili na musrike. Kada je bitka bila gotova Poslanik s.a.v.s. upita svoje ashabe: ”Da li ste izgubili nekoga?” Oni odgovorise davajuci imena svojih rodaka ili blizih prijatelja koji su bili ubijeni. On s.a.v.s. postavi isto pitanje i drugim ali i oni odgovorise isto. Druga grupa odgovori da nije izgubila blize rodake na sta Poslanik s.a.v.s. rece: ”Ali ja sam izgubio Dzulejbaba. Potrazite ga na bojnom polju”. Oni su trazili i pronasli ga pored sedam musrika koje je on sasjekao prije nego sto je preselio. Poslanik s.a.v.s. je ustao i otisao na mjesto pogibije Dzulejbaba, njegovog malog i za ljudsko oko deformisanog ashaba. Poslanik s.a.v.s. je stao iznad njega i rekao: ”On je ubio sedmoricu i onda je ubijen”. Ovaj (Dzulejbab) je od mene i ja sam od njega”.
Poslanik s.a.v.s. je ovo ponovio dva ili tri puta. Poslanik s.a.v.s. ga je uze u svoje ruke i povodom ovoga kaze se da nije imao boljeg kreveta od podlaktica Allahovog Poslanika s.a.v.s. Zatim je Poslanik s.a.v.s. iskopao kabur i licno ga spustio unutra. Nije ga oprao jer se sehidi ne kupaju prije dzennaze.
Zakljucak: Danas neke djevojke i zene Muslimanke (pa i one koje kazu da slijede Kur´an i Sunnet) izbiraju i gledaju na sve drugo osim na iman.
1. Gledaju kakvo mjesto imas u drustvu, umjesto da gledaju kakvo mjesto planiras da imas kod Allaha s.w.t.
2. Koliko para imas, tj. sta radis, umjesto da gledaju sta si uradio za Allahovu s.w.t. vjeru (ovde se ne misli koliko znas, vec sta si konkretno uradio da olaksas Muslimanima)
3. Izgled i ljepotu, umjesto imana i hrabrosti.
Pogledajmo samo karakter nepoznate djevojke Ensarijke, koja se bez pogovora i rasprave slozila da bude supruga fizicki neprivlacnog covjeka, to je karakter koji oslikava duboko i iskreno razumjevanje i slijedenje Islama. Ovo je karakter iskrene vjernice.
Covjek kao Dzulejbab ra je u svakom drustvu osuden na propast, a u Islamu on je dobio postovanje i ugled, i suprugu, i na kraju preselio kao sehid (najodabraniji borac za vjeru) za koga je i sam Resulullah s.a.v.s. rekao. ”Ovaj (Dzulejbab) je od mene i ja sam od njega”.

 

[GAZIJA]

Ebu Bekr, r.a.

Puno ime mu je Abdullah bin Osman bin Amir bin Amr bin K'ab bin S'ad bin Tejjim bin Murre. Otac mu je imao nadimak Ebu Kuhafe. Stoga je Ebu Bekr r.a. poznat i kao Ibn Ebi Kuhafe. Bio je r.a. pripadnik plemena Kurejš, porodice Tejm ibn Murre, koja je u mušrickom društvu imala ulogu u rješavanju problema oko krvarine. Kada je zašao u muževno doba Ebu Bekr, r.a., je postao poglavar svoga plemena. Ibn Hišam ga opisuje: "Ebu Bekr, r.a., je bio omiljen covjek u svom narodu. Ljubazan i jedinstven. Najbolje je poznavao rodoslov Kurejšija i tome je poducavao druge, a znao je i ostale stvari u vezi sa Kurejšijama, bile dobre ili loše. Bio je lijepog ahlaka i velikog ugleda. Ljudi iz njegovog naroda su mu dolazili i bili prisni s njim iz više razloga: zbog njegovog znanja, zbog njegovog poštenog trgovanja i da bi uživali u njegovom društvu."

Ebu Bekr, r.a., se bavio trgovinom odjece i platna, i Allah, dž.š., mu je podario veliki bereket u toj trgovini.

Ebu Bekr, r.a., kao ashab - prijatelj Poslanika, s.a.v.s.

Svi historicari se slažu da je on, r.a., bio prvi zreo covjek koji je povjerovao u Poslanstvo, i koji je poceo slijediti poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Sam Poslanik, a.s., je rekao o njegovom primanju Islama, u hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn Husej et-Tejmij: "Nikog nisam pozvao u Islam, a da nije sacekao, oklijevao i razmatrao, osim Ebu Bekra koji se nije ni dvoumio, niti oklijevao; cim sam mu spomenuo Islam, odmah ga je prihvatio". Ebu Bekr, r.a., je prvi Poslanikov, s.a.v.s., daija. Njegovom da'vom su u Islam ušli mnogobrojni ashabi, medu kojima su najpoznatiji: Osman ibn Affan, Abdurahman ibn Avf, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn Avvam, S'ad ibn Ebi Vekkas, Ebu Ubejde ibn Džerrah. Nadimak Es-Siddik (Istinoljubljivi) mu je dao sam Poslanik, s.a.v.s., kada se desio slucaj Israa, te su mnogi posumnjali u Poslanika, a Ebu Bekr je to odlucno potvrdio. I zaista, taj nadimak nam najbolje predstavlja lik Ebu Bekra r.a. On je sav svoj život, imetak i samoga sebe posvetio u širenju Istine. Tako nije žalio imetka kupujuci robove muslimane od mušrika, samo s ciljem da bi ih oslobodio.

Nikada nije bila potreba za novcem, a da Ebu Bekr, r.a., ne bi pohitao ka Poslaniku, s.a.v.s., noseci mu od svoga imetka ono što je imao. Sebi i svojoj porodici bi ostavljao Allaha i Njegova Poslanika. Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Niciji imetak mi nije koristio kao imetak Ebu Bekra." Tada je Ebu Bekr, r.a., rekao: "A kome ja i moj imetak pripadamo ako ne tebi, o Allahov Poslanice!" Ebu Bekr je stalno bio uz Poslanika, s.a.v.s. S njim je i hidžru ucinio. Njegova porodica ih je pomagala na ovome putu. Ucestvovao je u svim bitkama kao mudžahid na Allahovom putu. U Medini je Poslanik, s.a.v.s., iz poštovanja prema Ebu Bekru, r.a., zaprosio njegovu kcerku Aišu, i tako je Ebu Bekr, r.a., dobio najboljeg zeta od svih ljudi svijeta.

Poslanikov halifa
Pocetkom rebiul-evela 11. godine po hidžri Poslanik, s.a.v.s., se razboli. U ponedjeljak, ujutro, 12. rebiul-evela izade iz Aišine sobe i ljudima održa vaz u mesdžidu. Odredio je Ebu Bekra, r.a., za imama ljudima u namazu, a Usamu ibn Zejda za vodu mudžahida u ratu protiv Bizantijaca. Poslanik, s.a.v.s., se vratio u svoju sobu i ubrzo zatim preselio ka Allahovoj, dž.š., milosti. Medu ashabima je pocela panika. Nisu mogli shvatiti da je Poslanik, s.a.v.s., umro… Na Ahiret je preselio njihov drug, Allahovo odabrano stvorenje, Njegov posljednji Poslanik ljudskom rodu, Muhammed ibn Abdullah, s.a.v.s. U tom teškom trenutku, Ebu Bekr je otišao da se uvjeri u stanje Poslanika. Otkrio je njegovo plemenito lice i zaplakao. Ljubio je Poslanikovo lice, govoreci: "Divno li je tvoje lice, dok si bio živ. A njegova ljepota je i sada." Zatim je izašao pred ljude i rekao: "O ljudi, ko je obožavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed preselio, a ko obožava Allaha, pa Allah vjecno živi i nikad ne umire". Proucio je ajet:: "Muhammed je Allahov Poslanik. A i prije njega je bilo poslanika. Pa ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se vi stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati nece Allahu nimalo nauditi, a Allah ce zahvalne sigurno nagraditi." Nakon toga ljudi su shvatili da je Poslanik zaista umro. Uputiše se ka Sekifi Beni Seide i tamo poceše raspravljati o tome ko ce biti halifa (Poslanikov, s.a.v.s., nasljednik u stvarima muslimana). Jednoglasno odluciše da je najzaslužniji da to bude Ebu Bekr, r.a., Poslanikov najbliži prijatelj i najbolji poznavalac sunneta. U ovom potezu, ashaba r.a., da su raspravljali o halifi prije nego su ukopali Poslanika s.a.v.s. vidimo veliku važnost institucije HALIFE. Jer muslimani uvijek moraju imati jasno definisano i jako vodstvo da bi uspjeli! Allahova mudrost je bila da nije preko Poslanika, s.a.v.s., direktno naredio ko ce taj covjek biti, nego je to prepušteno ashabima i dogovoru medu njima. U samom ovom postupku jasno vidimo da institucija vodstva u Islamu nikako nije nasljedna sa oca na sina, nego je izbornog karaktera. Mnogi vide u Poslanikovom, s.a.v.s., izboru Ebu Bekra da ga zamjenjuje u mihrabu jasan dokaz da je on najpodobniji za hilafet, jer kada ga je odabrao u vjerskim poslovima da predvodi ljude, onda je prece da bude njihov predvodnik i u ovosvjetskim. Ebu Bekr, r.a., tada održa svoju cuvenu hutbu (prigodan govor) koja glasi: "O ljudi! Izabran sam da vas vodim, iako nisam najbolji medu vama. Ako budem postupao ispravno, vi me pomozite a ako budem griješio, sprijecite me u tome. Istina je emanet. Laž je obmana i prevara. Slabic medu vama je kod mene jak sve dok mu ne dam njegovo pravo. Jaki medu vama je kod mene slab sve dok od njega ne uzmem ono što Allah dž.š. zahtijeva. Nijedan narod nece ostaviti džihad na Allahovom putu, a da nece biti ponižen. Niti ce se razvrat proširiti medu narodom, a da nece biti stavljen na kušnju. Pokoravajte se meni dok se ja budem pokoravao Allahu i Poslaniku, a ako se suprostavim Allahu i Poslaniku, nemojte mi se pokoravati. Ustanite na namaz, Allah vam se smilovao."

U samom pocetku ove hutbe vidimo veliku skromnost Ebu Bekra, r.a. Po vjerovanju ehli-sunneta Ebu Bekr je najbolji covjek poslije Poslanika, s.a.v.s. Ovo potvrduju mnogobrojni Poslanikovi hadisi. Takoder, Ebu Bekr, r.a., odmah na pocetku svoje "vlasti" postavlja jasne temelje po kojim ce se on a i ostali vladati. Nema tu prostora ni za kakva obecanja, licne prezentacije, samohvalisanje ili nešto slicno što mi danas posmatramo svakodnevno.

Nakon smrti posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Arapi se razjediniše, a istinski muslimani ostadoše jedno tijelo, onako kako ih je naucio njihov Ucitelj. Ova razjedinjenost se ogledala u ostavljanju Islama i vracanju šejtanovim stopama, odbijanju vjerskih dužnosti, pojavi lažnih poslanika i sl. Ebu Bekr, r.a., ovo shvati kao opasnost po muslimane te posla na otpadnike 11 vojski, koje želješe sam predvoditi, ali ga istaknuti ashabi, narocito Alija, r.a., odvratiše od toga. Tada halifa, r.a., napisa pismo murtedima: " U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Ebu Bekra, namjesnika Allahovog Poslanika, a.s., svima do kojih dode ovo moje pismo, bili oni u Islamu ili se odmetnuli. Neka je Allahov mir i spas na sve koji slijede Uputu i poslije se ne vracaju u zabludu i slijepilo. Doprla mi je vijest o odmetanju onih koji su ostavili svoju vjeru, nakon što su je bili prihvatili, pokušavajuci prevariti Allaha i zapostaviti Njegova naredenja, da bi udovoljili šejtanu…" I zaista, Allahovom odredbom, mir i stabilnost se ubrzo vratiše na Arabijski poluotok. S obzirom da je borba protiv otpadnika od vjere odnijela mnogo života, od kojih su mnogi životi hafiza, Ebu Bekr r.a. je naredio da se osnoju rigorozne komisije koje ce sakupiti Kur'an u jednu zbirku (Mushaf). Do tada Kur'an nije bio u Mushafu, nego je bio ispisan na listovima, i raznim materijalima po kojim se u to vrijeme pisalo. Sakupljanje Kur'ana u jednu zbirku (Mushaf) se ubraja u najvece poslove koje je uradio Ebu Bekr, r.a., za ovaj ummet …

Osvajanje Iraka i Šama
Nakon što se stabilnost ponovo uspostavila, Ebu Bekr pode razmišljati o slanju mudžahida ka Iraku kako bi ljude izveli iz robovanja ljudima u robovanje Allahu, Stvoritelju ljudi i kako bi dostavili Allahovu Poslanicu. Za ovu dužnost odabra dvojicu uglednih vojskovoda: Halida ibn Velida i Ijjada ibn Ganema r.a. Njih dvojica su neumoljivo kršili stanice kufra i nasilja gdje god bi ih našli šireci istinu o Istini i pozivajuci ljude da je prihvate. I zaista, ne prode mnogo vremena, i muslimani zavladaše velikim dijelom sadašnjeg Iraka, slamajuci snagu tadašnje Perzije. Nakon ovoga Ebu Bekr, r.a., sazva Savjetodavno vijece (Medžlisu šura) i obavjesti ih o stanju Hilafeta te predloži oslobadanje Šama. Savjetodavno vijece mu dade podršku, što se najbolje ogleda u rijecima Alije, r.a.: "Držim te blagoslovljenim covjekom i tvoj moral je blagoslovljen. Pa ako kreneš na njih ili pošalješ vojsku, s Allahovom pomoci ceš pobijediti". Zatim odredi cetvoricu voda za cetri vojske koje posla ka Šamu. U pripremi im održa govor i da im glavne smjernice: "Preporucujem vam bogobojaznost i pokornost Allahu. Poštujte Njegove naredbe i bojte Ga se! Kada sretnete neprijatelja, pa vam Allah dadne pobjedu, nemojte zatajivati ništa od plijena i ne skrnavite tijela poginulih neprijatelja, ne iznevjerite, i ne budite kukavice! Nemojte ubijati djecu, starce i žene. Nemojte spaljivati palme i oštecivati ih, nemojte uništavati drvece koje daje plod i nemojte klati stoku osim što vam je potrebno da se prehranite…" Allahovom voljom, mudžahidi su, poštujuci ove jasne naredbe, i slijedeci svoga Poslanika, s.a.v.s., postigli cistu pobjedu nad nevjernicima protiv kojih su poslati…

U samom toku ovih borbi i pred veliku bitku na Jermuku, halifa se razboli. Tokom cijele bolesti (oko 15 dana) je razmišljao o stanju muslimana. Zovnuo je svoga pisara i rekao da zapiše slijedeci tekst: "U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo su rijeci Ebu Bekra ibn Ebi Kuhafe u zadnjim trenucima njegovoga života na dunjaluku, napuštajuci ga i približavajuci se životu Ahireta, na kojem ce svaki nevjernik povjerovati, svaki grješnik ce se uvjeriti i svaki lažac ce istinu progovoriti. Ostavljam vam kao svoga nasljednika Omera ibn Hattaba, r.a., pa ga slušajte i pokoravaj te mu se, ako bude pravedan. To je moje mišljenje i znanje o njemu, a buducnost ne poznajem. Nasilnici ce sigurno znati šta su pripremili! Neka je na vas Allahov mir i milost!" Pozvao je Omera, r.a., i izmedu ostalog mu rekao: "Savjetujem ti bogobojaznost. Zaista kod Allaha imaju stvari dana koje ne prima nocu, kao i stvari noci koje ne prima danju. I Allah ne prima nafile (dobrovoljni ibadeti) dok se ne ispune fardi (stvari koje je On naredio)… Ako se budeš držao ovih savjeta, ne dozvoli sebi da ti išta odsutno bude draže od smrti, koja ce ti sigurno doci! A ako ih ne prihvatiš, onda ce ti najmrže odsutno biti smrt, od koje se ne možeš zaštiti!"

Njegove posljednje rijeci su bile: "Gospodaru, usmrti me kao muslimana i ucini me od dobrih!"

Pa, smilovao se Allah ovome velikanu Islama! O njemu je Alija r.a. rekao: "Allah ti se smilovao Ebu Bekre. Allaha mi, bio si prvi koji je primio Islam, najcistijeg vjerovanja i najjaceg uvjerenja. Bio si najbogatiji, najviše si cuvao Poslanika, a.s., cuvao si Islam i njegove sljedbenike. Po moralu, vrijednosti i uputi, bio si najslicniji Poslaniku. Neka te Allah nagradi dobrom zbog Islama, Poslanika i svih muslimana…" A Omer, r.a., ga je opisao žaleci za njim: "O nasljednice Allahova Poslanika, zadužio si narod poslije sebe teškocom i odredio im tegobu. Teško je stici i prašinu za tobom, a kamoli tebe dostici!" Aiša r.a. je rekla:"Allah ti osvijetlio lice, babo moj, a tvoj trud je pohvalio. Bio si nezainteresovan za dunjaluk, okrecuci se od njega, a za ahiretom si žudio, žureci njemu…"

VRLINE EBU BEKRA, r.a.

Koliko li je knjiga napisano o Ebu Bekru! Koliko li je pokušaja ostalo bezuspješno da se u potpunosti opiše licnost ovog velikana ummeta! I zaista kako opisati covjeka ciji je iman veci od imana ummeta? O Gospodaru, ja svjedocim da ljudi poput Ebu Bekra više ne hodaju zemljom. I svjedocim da oni koji govore protiv njega, r.a., da oni govore protiv Poslanika, s.a.v.s., protiv Kur'ana i protiv Islama. Oni govore protiv muslimana. Pa molim te Gospodaru naš da najvecim dobrom nagradiš covjeka koji je pomagao Tvoga Poslanika više od svih ljudi, koji je bio sebebom da se jedinstvo vrati medu muslimane. Sakupio je Kur'an i sacuvao ga od svih promjena. Gospodaru naš podari Ebu Bekru, r.a., blizinu u Džennetu sa njemu najdražim Tvojim stvorenjem, njegovim prijateljem, Tvojim miljenikom - Muhammedom, s.a.v.s.!

HADISI O EBU BEKRU, r.a.

Od Ebu Seida el-Hudrija, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ebu Bekr je moj najpovjerljiviji prijatelj i pomagac." (muttefekun alejh)

Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., u vrijeme svoje bolesti rekao: "Pozovi mi Ebu Bekra, svoga oca da mu ostavim oporuku, jer se bojim da neko ne poželi vlast, a Allah i vjernici ne žele drugog halifu do Ebu Bekra." (muttefekun alejh)

Od Amra ibn Asa, r.a., se prenosi da ga je Poslanik, s.a.v.s., poslao u bitku na Zatu - Selasil, pa mu je otišao prije pohoda i upitao ga: "Koja ti je osoba najdraža?” - “Aiša” - odgovorio je. "A od muškaraca?" "Njen otac", pa sam upitao: "A zatim?" "Omer" - rece Poslanik. Nastavio je da nabraja i nakon Omera. Ušutio sam od straha da me ne spomene zadnjega."

Ibn Omer, r.a., je rekao: "U vrijeme Poslanika, s.a.v.s., nikoga nismo usporedivali sa Ebu Bekrom, Omerom, Osmanom i nismo pravili razliku izmedu ostalih ashaba. U drugom rivajetu stoji: “Nakon Poslanika s.a.v.s. najbolji u ummetu je Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman, Allah im se smilovao." (Buhari)

Od Ebu Seida el-Hudrija r.a. se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:"Zaista ce stanovnici Dženneta gledati stanovnike "Ilijina", Ebu Bekr i Omer su od njih, i Allah ih je obasuo blagodatima." (Tirmizi, Ebu Davud i Ibn Madždže)
Od Hanife, r.a., se prenosi da je rekao:"Rekao je Poslanik s.a.v.s.:"Ja ne znam koliko cu još ostati sa vama. Pa zaputite se za dvojicom poslije mene: Ebu Bekrom i Omerom." (Tirmizi)

 

[GAZIJA]

Zubejr ibnul-Avvam r.a.

Zubejr r.a., poznat po hrabrosti i drugim vrlinama, bio je jedan od najboljih branilaca Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i dini-islama. Ashabi, a poslije njih historičari su ga nazvali “Prva sablja u islamu”...
Hrabrost i plemenitost

Zubejr je sin El-Avvamov, a on je sin Huvejlidov, a on Esedov, a on Abduluzzov, a on Kusajjov, a on Kilabov, a on Murrov, a on Luajja el-Kurešija el-Esedija. Nadimak mu je bio Ebu Abdillah. Majka mu je bila Safijja, kći Abdulmuttaliba i tetka Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Majka ga je zvala Ebu Tahir, po svome bratu Zubejru ibn Abdulmuttalibu. A otac mu, El-Avvam ibn Huvejlid, bijaše brat HatiDže bint Huvejlid, Poslanikove, s.a.v.s., supruge i Majke vjernika, radijallahu anha.
Zubejr, r.a., bio je hrabar, plemenit i preduzimljiv čovjek. U sebi je nosio sve odlike junaka, a islam je uskladio njegovu ličnost, obogativši je plemenitošću i požrtvovanošću na Allahovom putu. Inače je bio srednjeg rasta, skladnog tijela, ozarena lica, tamne puti, rijetke brade, smirena pogleda. Odlikovao se visokim stepenom inteligencije i brzinom razumijevanja, a to je dobro ikoristio u trgovini ostvarivši ogromne dobiti.

Četvrti ili peti u islamu

Kada je sišla Objava od Gospodara Svjetova na izabranog među stvorenjima i poslanicima, prvi koji se odazvaše i objavi svoj islam bijaše Ebu Bekr es-Siddik, r.a. On poče potom tajno prilaziti Kurejševićkim mladićima, objašnjavajući im savršenstvo nebeske poruke i svetost njenih ciljeva. Zubejr ibnul-Avvam imao je petnaest godina kada ga je Ebu Bekr pozvao u islam. Allah, t.w.t., obasu Svojom svjetlošću njegovu dušu i srce, te se odazvao pozivu. Uputio se Poslaniku, s.a.v.s., i pred njiim izjavi šehadet, postavši četvrti ili peti čovjek u islamu. To je bilo prije nego što su muslimani uzeli Erkamovu ibn Ebi Erkamovu kuću u Mekki za mjesto tajnog okupljanja, a koja je kasnije postala “kuća islama.”

Čvrsta vjera

Zubejrovo primanje islama za njegovu je porodicu i pleme bilo zapanjujući događaj. Taj vrsni mladić, čista i plemenita roda, u kojeg se njegova familija uzdala da će zauzeti vodeći položaj u svome plemenu, objavljuje islam i slijedi novu vjeru, napuštajući obožavanje kipova i idola?! Njegov amiDža silno se rasrdi, pa sa Kurejšijskim silnicima poče mučiti prve muslimane. Maltretirali su ih i izmišljali sve moguće načine njihovog zlostavljanja. I Zubejr je bio izložen strahovitom mučenju kakvo možda nije doživio niti jedan od plemenitih ashaba. AmiDža bi ga zavezao i zamotao u hasuru, a zatim bi zapalio vatru blizu njega, usmjerivši dim prema njemu da ga guši. Međutim, Zubejr je ostao ustrajan i čvrste vjere. Nisu ga mogle odvratiti od islama sve muke svijeta. Zubejrov bi amiDža, dok bi on bio u mukama, teško dišući, govori mu: “Ostavi Muhammedovu vjeru... Oslobodit ću te ovog mučenja!” Ali za Zubejra kao da njegovog amiDže nije ni bilo, što bi još više povećavalo njegov bijes. Kada bi mu amiDža u*!*!*!*!o ponavljao svoj zahtjev, usprotivio bi se i pored svojih muka i odgovorio bi mu s ponosom i vjerom: “Ne... Allaha mi, neću se vratiti nevjerstvu… nikada!” Zubejr je tako trpio sve dok Poslanik ne izda muslimanima naredbu za hiDžru u Abesiniju. I on krenu među muhaDžirima. Oženio je potom Esmu, Ebu Bekrovu, r.a., kćerku, koja je kasnije bila poznata kao Esma sa dva pojasa. I bio je baDžo sa Božijim Poslanikom, s.a.v.s., koji je oženio njenu sestru Aišu. Kada je oženio Esmu, Zubejr je bio siromašan mladić, koji nije posjedovao ništa osim jedne kobile. Ona mu se brinula o njoj i timarila je. Esma mu je bila potpora u teškoj situaciji, sve dok mu Allah nije otvorio puteve trgovine, tako da postade jedan od najbogatijih ashaba. On je i jedan od šesterice ashaba koje je halifa Omer ibnul-Hattab, r.a., imenovao da izaberu halifu poslije njega. A vrhunac svega je to da je Zubejr jedan od deseterice kojima je obećan Džennet. Poslanik, s.a.v.s., ga je pobratio sa Abdullahom ibn Mes’udom, a zatim sa Selemom ibn Selamom ibn Kurejšijem iz Medine, kada su muslimani tamo učinili hiDžru. Njegov sin Abdullah ibn Zubejr bio je prvo muhaDžirsko dijete rođeno u Medini.

Prva sablja u islamu

Čovjek poput Zubejra, po svojoj preduzimljivosti, hrabrosti i odlikama, bio je jedan od najboljih branilaca Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i dini-islama. Ashabi i poslije njih historičari su ga nazvali kao “Prva sablja u islamu”. Za ovaj nadimak vezana je krasna priča koja oslikava veličinu ovog junaka još iz njegove rane probuđene mladosti, koja je buknula u Džihadu na Allahovom putu. Na početku islamskoga poziva, dok je broj muslimana bio mali, Allahov Poslanik, s.a.v.s., se sastajao sa ashabima tajno, u kući -Erkama ibn Ebi Erkama. U to su vrijeme Kurejšiski silnici i gospoda zlostavljali muslimane, mučeći ih i maltretirajući. Izmišljali su svakakve metode kako bi ih oslabili i odvratili od njihove vjere. Isto su tako smišljeno širili lažne glasine, da bi izazvali nemir i komešanje u muslimanskim redovima. Tako se jednog dana po Mekkanskim sokacima proširi glasina da su se nevjernici uspjeli dočepati Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i ubiti ga. Zubejr se uskomeša kada čuo ovu glasinu, te se odmah uputi ulicama Mekke i prema mjestima koje je Poslanik posjećivao. Bio je srdit poput snažnog vihora, i bio je naumio nešto opasno. Ako je to samo lažna glasina, umirit će se i nestat će ljutnje. A ako je vijest tačna, tada će njegova sablja udariti po mušricima, ubijati ih i kositi dok mogne. Pa, ili će on njih poubijati, ili će oni ubiti njega, i bit će šehid... Tako je razmišljao sve dok nije stigao do periferije Mekke, a ljudi su se sklanjali ispred njega... Ugledao je Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji se iznenadi njegovom izgledu i maču u ruci, pa ga upita:
-šta je, Zubejre?
A on mu odgovori, dok mu suze radosnice skliznuše niz obraze:
-Bio sam čuo da si uhvaćen!
Tu Allahov Poslanik, s.a.v.s., učini dovu za njega i njegovu sablju.


Junak bez premca

Zubejr, r.a., je uistinu bio junak bez premca. Malo ko se s njim mogao ravnati u inteligenciji, hrabrosti, poletu, a malo ko me je bio dorastao u ratnim vještinama koje je dobro znao iskoristiti u borbi na Allahovom putu. Nasrtao bi u bitkama, priželjkivajući šehadet ili pobjedu, ne obraćajući pažnju na rane koje bi zadobijao. Tako je jedan od ashaba rekao: “Uputio sam se sa Zubejrom jednom na put, pa sam mu vidio tijelo. Bilo je svo izbrazdano sabljama. Na prsima su mu bili ožiljci poput upalih očiju, od uboda noža i strijea, pa mu rekoh: “Tako mi Allaha, vidio sam po tvome tijelu, što nisam vidio ni na jednom drugom.” A on će mi na to: “Allaha mi, svaku od ovih rana sam zadobio boreći se uz Allahova Poslanika i na Allahovom putu.” Zubejr ibnul-Avvam se isticao u svakoj bici i u svakoj situaciji. Bio je nepobjedivi junak i borac uvijek u prvom redu. U bici na Jermuku bio je vođa jednog odreda. Desilo se da je rimska vojska na mjestu gdje se on borio bila brojčano veća. Nadmašivala ih je i ratnom opremom i bojnom vještinom. Počeše muslimani uzmicati pred tom ogromnom silom koja je na njih navalila. Zubejr tada istupi uzvikujući gromoglasno: “Allahu ekber...” A onda udari sam na rimsku vojsku, udarajući sabljom desno-lijevo. Vojnici su bježali ispred njega, sve dok nije stigao do kraja ešalona. Zatim se sam vrati sa sabljom u ruci, a neprijatelj je stajao zabezeknut od njegovog postupka. Tada se muslimani učvrstiše i zavikaše svi Zubejrovim povikom:
“Allahu ekber...” I… pobjeda je bila njihova.
Znao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., Zubejrovu vrijednost i njegovu iskrenost prema Allahovoj vjeri, pa mu je iskazao veliku počast. O tome priča Alija ibn Ebi Talib, prenoseći da je Vjerovjesnik rekao: “Svaki poslanik ima svoga prisnog pomagača, a moj pomagačje Zubejr ibnul-Avvam.” Ta se Poslanikova počast prema Zubejru još više uvećala kada ga je obradovao Džennetom, rekavši o njemu i o Talhi ibn Ubejdullahu: “Talha i Zubejr su moje komšije u Džennetu.”
A sigurno je da on ne bi osvojio tako visoko mjesto kod Poslanika, da to nije zaslužio, samim tim što je silno žudio za šehadetom. Svaka bitka u kojoj je učestovao je dokaz tome. Zubejr je kazivao o svojoj žudnji za šehadetom, pa kaže: “Talha ibn Ubejdullah je dao svojim sinovima imena poslanika, a znao je da nema poslanika nakon Muhammeda. Ja ću svojim sinovima dati imena šehida, ne bi li i oni bili šehidi.” Tako je i nazvao svoju djecu. Sinu Abdullahu dao je ime po ashabu šehidu Abdullahu ibn Džahšu. Sinu Munziru po imenu ashaba šehida Munzira ibn Amra. Sinu Urvetu po imenu ashaba šehida Urve ibn Amra. Ime Hamza je dao po imenu ashaba šehida i amiDže Božijeg Poslanika, s.a.v.s., Hamze ibn Abdulmuttaliba. Ime Džafer dao je po imenu Poslanikova amiDžića, a svoga daiDžića, šehida Džafera ibn Ebi Taliba. Sinu Mus’abu dao je ime po imenu šehida Mus’aba ibn Umejra. A sinu Halidu dao je ime po imenu ashaba šehida Halida ibn Se’ida.
Time je želio iskazati počast šehidima koji su pali u borbi na Allahovom putu, boreći se da učvrste temelje dini-islama. U svom postupku ostao je jedinstven, kao što bijaše junak kakvom ravna nema. On je taj za koga se reklo: “Nikada se nije prihvatio neke vlasti, niti prikupljanja poreza, niti zemljarine, niti bilo čega drugog, osim borbe na Allahovom putu.” A da li ima veće počasti i slave za čovjeka kojega Božiji Poslanik, s.a.v.s., uzdigne iznad svojih roditelja? Zubejr ibnul-Avvam je stekao takvu čast u okršaju protiv Benu Kurejze, kada mu se Božiji Poslanik obratio riječima: “Za tebe bih dao svoga oca i majku.”

U teškim okršajima

Rijetke odlike koje su krasile Zubejra učinile su da bude nenadmašan u svakoj dužnosti koja mu se povjeri. A običaj Božijeg Poslanika, s.a.v.s., bio je da iskoristi sposobnosti svojih ashaba za poziv u dini-islam. Zbog toga bi zaduživao svakoga onim što njemu odgovara i u čemu je očekivao da će uspjeti. Zubejr je bio prava osoba za teške zadatke. Mnogobrojne priče govore o teškim zadacima kojima je bio zaduživan, a izvršio ih je sa punom sigurnošću i uspjehom. Tako je zaslužio zadovoljstvo Allaha i Njegova Poslanika.
Znamo kako se u bici na Uhudu preokrenula situacija na štetu muslimana. Izgubili su bitku nakon što su je bili skoro dobili. Razlog tome je bilo kršenje naredbi Božijeg Poslanika, s.a.v.s., od strane jedne grupe muslimana. Bila je to teška lekcija iz koje su mnogo naučili. Zubejr se zaprepastio kad je njegov daiDža Hamza ibn Abdulmuttalib pao kao šehid. Svojim očima je vidio grozote koje su Kurejšije počinile na njegovom tijelu. Svoj bol je sačuvao u sebi, ne misleći na osvetu, jer islam zabranjuje kasapljenje. Nakon što su se Kurejšije pobjedonosno povukle prema Mekki, Poslanik odluči pokazati mušricima snagu islama koji ne zna za poraz. Naumi za njima poslati odred muDžahida. Izabra Ebu Bekra es-Siddika, r.a., i Zubejra, r.a., da predvode grupu od sedamdeset konjanika. Dvojica ashaba su primjenili sjajnu taktiku prilikom potjere, tako da se Kurejšijama pričinilo da je broj muslimana ogroman. Požuriše, bježeći prema Mekki da spase svoje glave. Junačka djela Zubejra zaslužuju da se ispišu zlatnim slovima. A dovoljno je bilo ono što je učinio u ratu muslimana sa plemenom Benu Kurejza u Medini, nakon bitke na Hendeku i pobjede muslimana. Benu Kurejza su bili prekršili spozarum sklopljen sa muslimanima i sklopili savez sa mušricima. Trebalo im je dati lekciju i primjernu kaznu. Poslanik, s.a.v.s., je sa svojom vojskom izvršio opsadu Benu Kurejze koji su se zavukli u svoje utvrde. Ta opsada se oduljila, a oni se nisu predavali. Poslanik je razmišljao na koji način da okonča opsadu. Za sprovođenje zadatka nije našao podobnijih ljudi od Alije ibn Ebi Taliba i Zubejra. Dvojica junaka su se uputila prema utvrđenju da ispitaju njegove ulaze, zidine i visine. Stali su zajedno ispred utvrde i s punom vjerom i hrabrošću tekli: “Tako nam Allaha, ili ćemo okusiti ono što je okusio Hamza, ili ćemo otvoriti ovo njihovo utvrđenje. Tu njih dvojica sami provališe tvrđavu. Uzvikujući “La ilahe illellah” i tekbirajući, poput lavova počeše udarati sabljom. Oni što su bili unutar utvrđenja prestrašiše se, pa ih spopade panika, dok su tekbiri odzvanjali među njima. Alija i Zubejr iskoristiše njihovu ukočenost, pa se strahovitom brzinom uputiše prema vratima i otvoriše ih, kako bi muslimani prodrli unutra. A to je značilo poraz Benu Kurejze. Bio je to psihološki momenat postignut hrabrošću, čvrstinom živaca i dubinom vjere.
Teško je nabrojati sva Zubejrova slavna djela, međutim, ono što je učinio u bici na Hunejnu smatra se junaštvom kakvo, možda, nije učinio niko prije njega. Teško da bilo koji čovjek tako nešto može sam sprovesti. Naime, nakon što su mušrici bili poraženi u bici na Hunejnu, razbježše se na sve strane. Muslimani su se uz tekbire spremali za pobjednički povratak sa ratnim plijenom. Vođi plemena Havazin Maliku ibn Avfu je teško palo da gleda kako se muslimani vraćaju kao pobjednici, pa izabra nekolicinu svojih ljudi i skupi ih na jedno mjesto pored kojeg su trebali proći muslimani. Isplanirali su podlu zasjedu iz koje će iskočiti i napasti ih sleđa. Zubejr je primjetio njihovu namjeru, ali mu kratko vrijeme nije dozvolilo da opomene druge muslimane. Nego sam provali njihovu zasjedu i rastjera ih i potjera sa mjesta kao što bi to učinio odred vojske. Sam je sačuvao muslimane prepada i neželjenog iznenađenja.

Velikodušni dobročinitelj

Kao što je Zubejr bio izvstan borac i junak “bez premca”, isto tako je bio plemeniti dobročinitelj, koji je podijelio svoje ogromno bogatstvo na Allahovom putu tako da, kad je umro, bio je u dugu. Ljubav ka dobročinstvu bila je ukorijenjena u njemu kao i ljubav prema borbi na Allahovom putu. Baveći se trgovinom, stekao je ogromno bogatstvo, toliko da je broj sluga koji su se brinuli o njegovom bogatstvu dostigao hiljadu. Ali ništa od tog imetka nije ulazilo u njegovu kuću, nego je dijelio onima koji su bili u potrebi, sirotinji i na Allahovom putu. Bio je potpuno ubjeđen, da što više dijeli na Allahovom putu, više se povećava njegov imetak i bogatstvo. Oslanjao se na Gospodara svjetova, a On mu je bio dovoljan Pomagač. Bio je spreman da daruje i svoj život na Allahovom putu. Umro je, a bio je zadužen, pa je oporučio svome sinu Abdullahu podmirenje njegovih dugova. Rekao mu je: “Ako vidiš da ti je neki dug pretežak, zatraži pomoć od mog Gospodara.” A Abdullah ga upita:
-Na kojeg gospodara misliš?
Zubejr mu odgovori sa punim povjerenjem i vjerom:
-Allaha... On je najbolji Gospodar i dovoljan Pomagač!

O tome je kasnije pričao njegov sin Abdullah, rekavši: “Tako mi Allaha, kad god sam zapao u poteškoću zbog njegovog duga, rekao bih: “Gospodaru Zubejrov, oduži njegov dug... Pa bi ga On odužio.”

Ubistvo

Zubejr nije prestajao voditi Džihad na Allahovom putu onako kako je smatrao da treba i kako je bio uvjeren do posljednjih dana svog života. Bio je čovjek od odluke koji je sprovodio ono u šta je bio ubjeđen i što je smatrao istinom. Kada se desila velika fitna među muslimanima, nakon ubistva halife Osmana, r.a., došlo je do sukoba između Alije, r.a., i onih koji su tražili osvetu za Osmanovo ubistvo. Tu se Alija, r.a., našao nasuprot Aiše, radijallahu anha. Majka vjernika je bila u svojoj nosiljci. Nasuprot Alije su bila i dvojica Poslanikovih prijatelja u Džennetu, Talha i Zubejr. Silno se isplakao kada se našao u takvoj situaciji. Tajno je zatražio da se sastane sa Talhom i Zubejrom, pa kada su se sastali, Alija, r.a., reče:
-Zubejre... Tako ti Allaha, sjećaš li se dana kada je pored tebe prošao Božiji Poslanik, s.a.v.s., a mi smo bili na tom i tom mjestu, pa tebe upita: “Zubejre, voliš li Aliju?” A ti si odgovorio: “Kako neću voljeti svoga daiDžića i amiDžića i onog ko je u mojoj vjeri.” A on ti reče: “Zubejre... Allaha mi, ti ćeš se boriti protiv njega, i bit ćeš prema njemu nepravedan.”
Zubejr mu odgovori:
-Da, sad se sjećam, bio sam to zaboravio. Allaha mi, neću se boriti protiv tebe...

Zubejr se odmah povuče sa bojišta. Dok je boravio u mjestu zvanom Vadis-Siba, privukla mu se jedna grupa onih što su izazivali smutnju i sukob, i među njima Ibn Džermuz. Ubio ga je dok je klanjao, i onda mu je oteo sablju. Zatim požuri Alijinom uporištu, noseći sablju i misleći da mu nosi radosnu vijest. Kada je Alija, r.a., čuo šta je Ibn Džermuz uradio, reče: “Obavjestite ubicu Safijjina sina da mu slijedi Džehennem.” A kada su mu donijeli Zubejrovu sablju, privuče je sebi... pa je stade ljubiti. Plakao je i govorio: “Koliko je samo ova sablja Božijem Poslaniku, s.a.v.s, uklonila poteškoća.” Alija na sebe preuze Dženazu Zubejra i Talhe koji takođe pade kao šehid. “Nadam se da budem ja, Zubejr, Talha i Osman od onih za koje Allah kaže: “Odstranili smo iz njihovih prsa mržnju i učinili ih braćom, na počivaljkama jedne prema drugim okrenutim” , rekao je Alija, r.a., i dodao: “Svojim ušima sam čuo Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: “Talha i Zubejr su moji drugovi u Džennetu.”

Hilmi Ali šaban
Asahabi Allahovog Poslanika

 

[GAZIJA]

Talha ibn Ubejdullah r.a. - jastreb Uhuda

„Kome je drago vidjeti šehida kako hoda zemljom, neka gleda Talhu ibnu Ubejdullaha!" (hadis)

Stranice vjecnosti se ne daju brisati

Upoznat cemo se s covjekom, koji prednjaci u svim dobrim osobinama:
- prednjaci u dzihadu. On je divan primjer onih koji su dali sve što imaju da bi uzdigli Allahovu rijec, zaštitili Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, te prenijeli i širili Allahovu Objavu;
- prednjaci u dobrocinstvu. Njegovi nadimci su: Talha EI-Dzud (Darezljivi Talha), Talha EI-Hajr (Talha Dobrocinitelj), Talha EI-Fejjad (Velikodušni Talha, Prekomjerni Davatelj). Citav njegov zivot je bio ispunjen plemenitošcu, pozrtvovnošcu i darezljivošcu. Davao je od sebe sve što je mogao.
- prednjaci u Šehadetu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao za njega da je šehid koji hoda po Zemlji. On je junak i šehid zajedno! On je Talha ibnu Ubejdullah - jastreb Uhuda, radijallahu anhu.

Biblija je nagovijestila dolazak Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem

Talha, radijallahu anhu, je bio neobicno inteligentan, širokogrud, veoma iskusan i nadasve, strpljiv. Dobro se sjecao šta mu se dogodilo prije nego što je prešao na islam. On kaze: "Pitao me jedan monah iz Busre, u Siriji, da li znam da se pojavio poslanik po imenu Ahmed?" Upitah ga ko je Ahmed, a monah odgovori: "Sin Abudllaha i unuk Abudl-Muttaliba. On je zadnji od poslanika i pojavit ce se u Mekki!"
Talha je, nakon toga, pohitao u Mekku i saznao da se Muhammed, takodzer još zove i Ahmed, i da ga je Allah poslao da bude Poslanik, l druge vjere prije islama su nagovijestile dolazak Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
U Kur'anu se govori o Isau, a.s kojem je majka Merjem. On je rekao svome narodu: "Evo, objavljujem vam radosnu vijest, doci ce nakon mene Poslanik, po imenu Ahmed!"

Vjerovanje (iman) je sladze kada se trpi

Nevjernici su, jednom, na pocetku islama vezali uzetom Talhu s Ebu Bekrom, radijallahu anhu. Od tada, imaju zajednicki nadimak "Srodnici" (Blizanci). Oba ashaba su trpjela uzasne muke od udzeta. Cak je i Talhina majka zlostavljala svoga sina, iako su majke prema svojoj djeci njezne i milostive. No, uvidjela je koliko je on cvrst i ustrajan u svojoj vjeri i da ga ništa ne moze odvratiti. Kad su ga mucili, bio je miran i nasmijan, spokojna srca. Potporu za svoju strpljivost našao je u Allahovim rijecima iz Kur'ana. On vjeruje u Allaha, pa zašto onda da se osvrce na rijeci nevjernika. Njegov um razmišlja cvrsto o dobrocinstvu i cvrsto je uvjeren da ce mu Allah pomoci da pronadze izlaz. Talha je znao da pametan covjek nece odbaciti dobrotu, istinu i ispravnost, radi toga što neki krivo razmišljaju. Vjera u Allaha zahtijeva strpljivost i trpljenje, kao odgovor na zlostavljanje kafira, uvijek i svugdje.

Utjeha dolazi, makar i sa zakašnjenjem

Došao je i cas utjehe nakon velikog podnošenja muka. Allah je za Talhu i muslimane pronašao izlaz, zajedno sa porodicom Ebu Bekra, radijallahu anhu, tako što su hidzru ucinili u jesrib (Medinu). Oprostio se sa svojim rodnim mjestom i imetkom, i podnio teškoce puta, pustinjsku prašinu i glad. Slava AIlahu kada smo na mukama, slava AIlahu kada smo u izobilju! U Medini, u okviru nevidjenog bratimljenja, što ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ucinio izmedju Talhe Muhadzira i Ka'ba ibnu Malika, jednog od istaknutih gradzana jesriba, Talha se osjecao kao medu svojima. Njegov zivot u Medini je bio pon herojstva i priblizavanja Allahu.
U prvoj bitki Talha je bio oko koje bdije i prati šta se dogadja na prilazima gradu. cinio je to s potpunom revnošcu i nevidjenom strpljivošcu; bdio je danju i nocu. Prenosio je sve vijesti Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zajedno sa svojim drugom Sa'dom ibnu Zejdom, radijallahu anhu. Bio je castan, iskren i povjerljiv vjernik. Allah ce ga nagraditi, zajedno s onima koji su sudjelovali u odlucujucoj borbi, svojim sabljama i svojom krvlju.



Odlikovanje s Uhuda

Talha je u bitki na Uhudu zadobio dvadeset i cetiri rane po tijelu i prstima. Bio mu je oduzet (paraliziran) jedan prst, jer je podmetnuo svoju ruku da bi zaštitio Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, od udaraca koje su mu nanosili mušrici. Talha je ranjenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zaštitio svojim tijelom i uzmicao zajedno s njim boreci se sabljom. Puno je krvi isteklo iz njegovih rana. Kod toga, zadobio je više uboda po tijelu od sablji, kopalja i strjelica, preko sedamdeset. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je Talhi odao posebno priznanje, istaknuvši njegovu posebnu licnost, kad mu je na dan bitke na Uhudu rekao: "Talha, ti si u potpunosti uspio, tj. uĂcnio si takva djela da si zavrijedio Dzennet, bez ikakve sumnje!" Ebu Bekr Essiddik, radijallahu anhu, je za njega rekao: "Taj dan bitke na Uhudu bio je Talhin dan!"

Mu'min je uvijek prvi

Za Talhu rane nisu predstavljale ništa osobito. Još se više suprotstavljao neprijatelju, jer je to bilo radi Allahovog dzelle šanuhu zadovoljstva, kao i zadovoljstva Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i mu'mina. Dobro došla smrt i šehadetu uz pobjedu.
To je bio njegov moto. Ništa to nije bilo cudno za Jastreba Uhuda. Zato vidimo da Talha uvijek u borbi voli prve redove u kojim sudjeluje Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem. Ne pitajte u kojim je bitkama sve Talha bio. On je sudjelovao u svim bitkama uz Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i to bez ikakvog straha ili mrvice kolebanja ili opreza, da ne bi dao svoj zivot u borbi. Vec i to bi bilo dovoljno ako se govori o njegovoj casti - da je Talha dobrocinitelj, darezljiv, na bilo koji nacin. Vrhunac darezljivosti je, kao što znate, spremnost poloziti svoj zivot, i ulazak u borbu bez ikakvog straha i kolebanja.

Šehid hoda zemljom

Talha, radijallahu anhu, je zatrazio šehadet, a Allah mu to nije uskratio. Eto Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu donosi radosnu vijest da ce uci u Dzennet. Takodjer mu je rekao još za zivota da ce biti šehid. Lijepo bi bilo kad bismo zapamtili tri radosne vijesti koje je izrekao Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: "Kome je drago da gleda covjeka koji hoda zemljom, a vec je mrtav, neka gleda Talhu! Kome je drago vidjeti šehida kako hoda zemljom, neka gleda Talhu ibnu Ubejdullaha!"
Neka ti je sa srecom Ebu Muhammede. Allah ti je oprostio sve grijehe koje si ucinio prije i koji slijede.
Kako su slatke vijesti o Dzennetu, šehadetu i oprostu!
Kad bi nam samo jednu od tih radosnih vijesti Allah omogcio, bili bismo beskrajno sretni. Boze, molimo te za jednu radosnu vijest, kao što ju je Resulullah rekao Talhi; da nam oprostiš grijehe i smiluješ nam se; da nam podariš šehadet na ispravnom Tvom putu i da nam dozvoliš da udjemo u Dzennet s onima kojima si to obecao. Ti sve cuješ i sve mozeš!



Naš Poslanik ima dva prisna sljedbenika

Kad Allah zavoli nekoga, on ga priblizi sebi. Eto Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, donosi Talhi radosne vijesti, da ce Allahu biti blizak i da ce Allah uvijek nad njim bdjeti. Rekao mu je: "Allah te cuvao i pratio sve dok ga ne sretneš!"
Blago tebi, Talha, na tvom visokom polozaju! Zato nije cudno da budeš Poslanikov prisni sljedbenik; na taj polozaj nije se popeo niko osim dvojice, a ti si jedan od njih. Zubejr, radijallahu anhu, je drugi.
Svaki od nas je prisni prijatelj i sljedbenik Resulullaha i ucenik bez premca. Ti si još više od toga! Ti si šogor resulullahov i na ovom i na Onom svijetu. TI si se ozenio casnom sahabijkom Hamnet, sestrom Zejnebe, zene Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem. Njihova je majka Amina, kci Abdul-Muttaliba, tetka Resulullahova. Blago tebi, i molimo AIlaha, dzelle šanuhu, da svako od nas bude s vama u Dzennetu.
"Ako budete zahvalni, Ja cu vam, zacijelo, još više dati!" (XIV; 7)

Allah, dzelle šanuhu, je podario Talhi veliko bogatstvo. S druge strane. Talha je bio primjer zahvalnosti Allahu. U jednom danu je dao sadaku od sto hiljada dirhema. Jednom drugom prilikom podijelio je svu svoju imovinu sirotinji, bez obzira što je ta imovina bila velika.
Za sebe nije ostavio niti jednog dirhema, a imanje mu je vrijedilo cetristo hiljada dirhema. jednom je prodao zemlju u vrijednosti od sedamsto hiljada dirhema i to je odmah drugi dan podijelio. Nije imao mira kad bi saznao da neko traži pomoæ, odmah mu je nastojao pomoci. Nikad uvazeni ashab nije nikoga odbio, a da nije pruzio pomoc ili platio tudji dug!
Godišnje je, nakon smrti Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, slao njegovoj zeni Aiši, radijallahu anhu, deset hiljada dirhema. Zato je Allah, dzelle šanuhu, blagoslovio njegov imetak. Koliko god poklanjao, Allah mu je još više uzvratio. O tome svjedoce ajeti Kur'ana casnog: "Ako budete zahvalni, ]a cu vam, zacijelo, još više dati!" (XIV; 7)

Junaka poštuju svi

Ebu Bekr i Omer, za vrijeme njihova hilafeta, nisu zaboravili da priznaju Talhi njegov polozaj, pa i da od njega traze savjet u politickim i vojnim pitanjima. On je znao pravilno presuditi, i bio je odan rijeci istine. Nije zaboravio biti u prvim redovima kada se krene u borbu protiv otpadnika. On je još uvijek "jastreb ratova i bitaka". Povijest potvrdjuje njegova junaštva u više prilika i nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. VI znate, djeco, da je Talha jedan od šesterice ashaba koji su izabrani u savjetodavno tijelo što ga je osnovao i izabrao Omer, radijallahu anhu, prije svoje smrti. Na tome je posebno insistirao kad je rekao: 'Talha je zajedno s vama clan savjetodavnog tijela!"
Takav istaknut polozaj odgovarao je samo covjeku kakav je Talha. To je covjek koji je znao cuvati Boziju blagodat imanja i znanja! Bilo bi lijepo da Talha bude uzor i u našem društvu!
"... i porod naš neka bude odan Tebi!"(II; 128)
Nije Talha škrtario s onim što najviše voli, a to su njegova djeca koju je hranio i odgajao unatoc njihovoj brojnosti. Uistinu su bila ukras njegovog zivota.
Uzdigli su ugled svoga oca još više i njegovu povijest ucinili još trajnijom. Bilo ih je cetrnaest: sinovi Muhammad, Imran, Isa, Ismail, Ishak, Jakub, Musa, Zekerija, Jusuf i jahja, a kceri - Aiša, Ummu Ishak, Es-Sebbe i Merjem.
Allah mu je podario da vecina njegovih sinova imaju imena poslanika u nadi da budu ispravni šehidi i bliski Allahu, dzelle šanuhu. Njegove su kceri imale ispravne i dobre muzeve, kao Mus'ab ibnu Zubejra, suprug Aišini Hasan ibnu Alijj, suprug Ummu Ishak.
Talhini sinovi su se istakli u borbama i u macevanju. Imali su izuzetne vrline i bili su primjer junaštva i šehadeta. Neka Allah bude s njima zadovoljan!
"Iz njihovih srca cemo zlobu odstraniti...!" (XV; 47)
zivot je htio da Talha s Aišom i Zubejrom ide u rat protiv Alije, radijallahu anhu. Istina je bila i ocita i zorna svakome ko je bistrog uma kao Talha i Zubejr. Oni koji su izdali Zubejra htjeli su da naš veliki junak Talha bude pogodjen strijelom u bitki EI-Dzemel. Bio je teško ranjen, izgubio je puno krvi i preminuo.
Imam Alija, radijallahu anhu, je bio prvi koji se razalostio zbog Talhine smrti, iako nisu bili istomišljenici. On zna ko je Talha i koja je njegova vrijednost u redovima ashaba. On zna, kao što znaju i svi drugi, kao i oni koji su ubili Talhu, da je Talha preselio na Onaj svijet kao šehid. On je vec bio šehid koji je hodio Zemljom s velikim nepokolebljivim imanom!
"Iz njihovih srca cemo odstraniti zlobu; oni ce, kao braca, na divanimo jedni prema drugima sjediti!" (XV; 47)
l djeca mogu tugovati l tako se završilo šezdeset godina u zivotu Talhe, radijallahu anhu. Mozemo se ponositi zajedno sa Abdullahom Abbasom, radijallahu anhu, kad su ga pitali o ovom junaku i o Zubejru, nakon njihove šehidske smrti. "Neka se Allah smiluje njima. Kunem se Allahom da su bili vjerni muslimani, odani, dobrocinitelji, mu'mini, plemeniti i blagoslovljeni. Allah ce im oprostiti kao starim ashabima, zbog njihovog iskrenog druzenja s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i njihovih plemenitih djela..."



Bio je jedan od onih kojima treba zavidjeti na dubokoj i cvrstoj vjeri. Sluzi mu na cast što je jedan od deseterice kojim je obecan Dzennet. On je "jastreb Uhuda", jedan od velikih vodja islama. Sve najvrednije ljudske vrline su spojene u njegovoj licnosti. Neka mu se Allah smiluje i bude njime zadovoljan!

„Deseterica kojima je obecan Dzennet“

 

[GAZIJA]

Abdullah ibn Mesud r.a.

„Ko voli uciti Kuran lagahno, onako kako je i objavljen, neka ga uci kao Ibn Umi Abd“ (Allahov Poslanik s.a.v.s)

Bijaše još nedorastao djecak, koji je daleko od ljudi lutao po gudurama mekanskih brda, cuvajuci ovce jednom od najuglednijih mekkanskih bogataša, Ukbetu ibn Muajtu.

Ljudi su ga zvali Ibn Ummi Abd, a stvarno ime mu je bilo Abdullah, dok mu je ime oca bilo Mesu. Iako je djecak cuo za novosti o Vjerovjesniku koji se pojavio u njegovom narodu, tome nije pridavao narocitu paznju, s jedne strane zbog malodobnosti, a s druge strane zbog udaljenosti od mekkanskog društva. Inace, on bi odlazio sa Ukbetovim ovcama vrlo rano, a vracao bi se tek kad bi se noc spuštala.
Jedan dan mekkanski djecak Abdullah ibn Mesud primjeti dvojicu starijih i ozbiljnijih ljudi kako iz daljine idu u njegovom pravcu. Obojica su izgledala veoma umorno a zedj ih je tako morila da su im bili suha i usta i grlo. Kada stigoše do njega, poselamiše ga i rekoše: “O djecace, daj nam malo mlijeka od ovih ovaca kako bi zedj ugasili i snagu povratili.“ Djecak odgovori:“Necu to uciniti, ovce nisu moje, nego su mi samo povjerene na cuvanje.“
Dvojicu pridošlica ne naljuti djecakov odgovor,nego se, naprotiv, na njihovim licima pojavi izraz zadovoljstva. Onda jedan od njih rece: “Pokazi mi jednu ovcu koja se još nije janjila niti je davala mlijeka.„
Djecak mu pokaza jednu sitnu ovcicu koja je bila blizu njega, a covjek joj pridje, uhvati je, pa joj poce dodirivati vime spominjuci, istovremeno, Allahovo ime. Djecak je s cudjenjem gledao u njega pomislivši:“ Kada su to mlade ovce koje nikad nisu bile janjene davale mlijeko!?“ Ali vime ovcice se polahko širilo i iz njega poce teci mlijeko obilno i jako.
Drugi covjek nadje na zemlji kamen sa udubljenjem pa ga napuni mlijekom, te se i on i njegov drug napojiše, a onda napojiše i mene, dok ja i dalje nisam mogao vjerovati u ono što vidim. Kada smo se napili koliko smo mogli, onaj blagoslovljeni covjek rece :“ Smanji se i zaustavi!“ Onda se vime smanjivalo sve dok ne posta onakvo kakvo je i bilo. Tada ja rekoh blagoslovljenom, mubarek covjeku:“ Nauci me onim rijecima koje si izgovarao!!
„Ti si vec naucen djecak“ - odgovori on.


To je bio pocetak price Abdullaha ibn Mesuda i Islama, jer onaj mubarek covjek ne bijaše niko drugi nego Allahov Poslanik s.a.v.s, a njegov drug bijaše Ebu Bekr es Siddik r.a. Taj dan su izašli iz Mekke u obliznja brda, kako bi koliko bilo predahnuli od zlostavljanja Kurejšija i teških iskušenja u kojima su bili. Kako god je djecak zavolio casnog Poslanika i njegova druga i postao im privrzen, isto tako su Poslanik i njegov drug bili zadivljeni djecakovim postupkom, njegovim povjerenjem i odlucnošcu, pa su u njemu predvidjali veliko dobro i hajr. Malo vremena je prošlo od tada, a Abdullah ibn Mesud primi islam i ponudi se Vjerovjesniku da ga sluzi, pa ga Polsanik s.a.v.s i primi u sluzbu. Od tog dana sretni djecak Abdullah ibn Mesud cuvanje ovaca zamijeni sluzenjem najodabranijeg os svih stvorenja i ljudi.
Pratio je Abdullah ibn Mesud s.a.v.s kao što sjena prati covjeka. Bio je uz njega i kod kuce i na putovanju, i u kuci i van kuce. Budio ga je kada je trebalo ustati, dodavao mu zastor kada bi se kupao, obuvao mu papuce kada je htio izaci, izuvao bi mu ih kad je namjeravao uci. Nosio mu je njegov štap i misvak, i ulazio pred njim u njegovu sobu kada bi on odlucio da udje. Allahov Poslanik s.a.v.s mu je dozvolio da kod njega udje kada je god zelio da bez ikakvog ustrucavanja bude upoznat i sa njegovim tajnama, tako da je prozvan „Vlasnik Vjerovjesnikove tajne“. Na taj nacin Abdullah ibn Mesud je odgajan u kuci Vjerovjesnika, pa je postao upucen u vjerske propise po njegovoj uputi, okitio se njegovim ahlakom i ponašanjem i slijedio ga u svim njegovim osobinama. Za njega su govorili; on je covjek najblizi Allahovom Poslaniku po naravi i ponašanju. Ucio je Abdullah ibn Mesud u medresi – školi Allahova Polsanika s.a.v.s tako da je bio jedan od najucenijih ashaba u Kuranu, od najboljih poznavalaca znacenja Kurana i jedan od najvecih znalaca u šerijatskim propisima. To najbolje dokazuje hikaja o covjeku koji je došao Omeru ibn Hattabu, koji je tada bio halifa, dok je stajao na Arefatu, pa mu rekao: “O vladaru pravovjernih, stigao sam iz Kufe, i ostavio sam tamo covjeka koji napamet diktira mushaf.“
Omer se tako naljuti i zacrveni kao da ce prsnuti, pa upita: “Ko je on, teško tebi?“ „Abdullah ibn Mesud“ odgovori covjek.
Omer r.a se polahko smiri i njegova srdzba se ugasi, pa posta kao što je i bio, a onda rece: “Teško tebi! Allaha mi, ne znam da je iko drugi od ljudi preci od njega da tako nešto cini, i ispricacu ti nešto u vezi sa tim.“ Dalje Omer nastavi svoj govor: “Jedne noci je Vjerovjesnik s.av.s sjedio kod Ebu Bekra, pa su razgovarali o buducnosti muslimana, a s njim sam bio i ja. Onda je Vjerovjesnik izašao, pa i mi izadjosmo sa njim. U mesdzidu primjetismo covjeka koji je klanjao, a nismo mogli razaznati ko je on. Allahov Poslanik s.a.v.s zastade osluškujuci ucenje klanjaca, a onda se okrenu nama pa rece:“ Ko bi volio da Kur'an uci najispravnije, baš onako kako je objavljen, neka ga uci onako kako ga uci Ibn Ummi Abd (tj. Abdullah ibn Mesud).“ Onda Abdullah sjede i poce uciti dovu, a Vjerovjesnik mu rece: “Trazi šta hoceš, dobiceš. Trzi samo, bice ti dato!“
Onda Omer nastavi pricu pa rece: “Rekoh sam sebi: “Tako mi Allaha poranicu Abdullahu ibn Mesudu, pa cu ga obradovati time što mu je Allahov Poslanik vikao „amin“ dok je ucio dovu. Ja stvarno uranih i odoh da ga obradujem, kad tamo nadjoh Ebu Bekra koji me je preduhitrio i vec ga obradovao. Tako mi Allaha, ni u jednom hajr djelu nisam se takmicio sa Ebu Bekrom, a da me on nije prestigao!“ završi Omer.


Znanje Abdullaha ibn Mesuda o Allahovoj knjizi je dostiglo ogoroman stepen, tako da je on govorio: “Tako mi Allaha, osim kojeg nema drugog Boga, nijedan ajet iz Alahove knjige nije objavljen a da ja ne znam gdje je objavljen i u vezi s cim je objavljen. A kada bi znao da ima iko ko Allahovu Knjigu poznaje bolje od mene, a da se do njega moze doci, ja bih mu otišao!“
Abdullah ibn Mesud nije ništa uvelicavao dok je ovo za sebe govorio, jer jednom je Omer ibn Hattab r.a, u proputovanju susreo neku karavanu u noci mracnoj u kojoj se ništa nije vidjelo. U toj karavani je bio i Abdullah ibn Mesud.
Omer naredi jednom covjeku da ih upita odakle su, a iz karavane se javi Abdullah i odgovori: “Iz duboke doline (koristeci jedan izraz iz Kurana)“. Omer r.a upita: “Gdje putujete?“
Abdullah odgovori: “U svetu kucu!“
Po tim odgovorima Omer r.a zakljuci da u karavani ima neki alim – ucenjak , pa naredi covjeku da upita: “Šta je u Kur'anu najvelicanstvenije?“ Abdullah odgovori: “Allahu la ilahe illa hu (Ajetul Kursija)“ Omer rece: “Pitaj šta je u Kur'anu napravednije i najpresudnije?“ Abdullah odgovori: “Allah vam naredjuje pravednost, dobrocinstvo i pomaganje rodbine...“
Omer ponovo rece: “Upitaj ih koji je to ajet u Kur'anu najpravedniji.“
-“ Ko ucini koliko trun dobra vidjece ga a ko ucini koliko trun zla vidjece ga.“
Omer r.a rece: “Pitaj ih šta je u Kuranu najstrašnije?“
Abdullah odgovori: “To nece biti ni po vašim zeljama ni po zeljama sljedbenika Knjige: Onaj ko radi zlo...“(4:123) Omer rece: “Pitaj ih šta u Kuranu daje najviše nade?“ Abdullah odgovori: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah ce...“(39:53)
Omer r.a rece: “Pitaj ih je li medju vama Abdullah ibn Mesud?“ Iz karavane odgovoriše:“ Jeste, Allaha mi!“
Abdullah ibn Mesud nije bio samo ucac, alim, poboznjak i asketa, bio je on kada to najviše zatreba i jak, odlucan, mudzahid i prednjacio je u borbi. Dovoljno je reci da je on prvi covjek poslije Vjerovjesnika na zemaljskoj kugli koji je naglas proucio nešto iz Kurana.
Jednom su se u Mekki sakupili ashabi – drugovi vjerovjesnikovi, a tada ih je još uvijek bilo vrlo malo i bili su u teškom polozaju, pa jedni rekoše: “Allaha mi, Kurejšije još uvijek nisu cule Kuran da im je ucen naglas, pa ko bi otišao da im nešto prouci pa da cuju?“
„Ja cu im omoguciti da ga cuju!“ rece Abdullah ibn Mesud.
Ostali mu rekoše: “Bojimo se za tebe, voljeli bi da to uradi neko ko ima jaku rodbinsku zaledjinu, koji bi ga štitili i cuvali ako bi mu htjeli nanijeti zlo.“
Abdullah rece: “Pustite me, Allah ce me štititi i cuvati.“
Sutradan poslijepodne Abdullah ode u harem i dodje do mjesta koje se zove Mekami Ibrahim, stade i poce uciti naglas Kur'an, dok se u blizini nalazila grupa Kurejšija koji su sjedili oko Kabe. On zauci:“ Bismillahi -r-Rahmani-r-Rahim, Errahman alleme-l-Kuran, haleka-l-insan, allemehu-l-bejan...“
I nastavi uciti dalje, dok se zacudjene Kurejšije jedva snadjoše pa povikaše: “Šta ono govori ibn Ummi Abd?! Teško njemu, pa on govori nešto od onoga što govori Muahmed.“ Onda skociše pa podješe udarati Abdullaha po licu dok je on i dalje ucio, dok nije proucio koliko je to Allah htio, onda se vrati svojim drugovima, dok mu je krv lila niz lice. Drugovi mu rekoše: “To je ono cega smo se plašili za tebe!“
On odgovori: “Tako mi Allaha, Allahovi neprijatelji u mojim ocima ništa nisu bezopasniji nego što su to sada. Ako hocete i sutra cu isto ovo uciniti.“
Oni mu rekoše: “Neka, ovo je dosta. Postigao si da cuju ono što im je mrsko.“



Zivio je Abdullah ibn Mesud sve do vremena vladavine halife Osmana r.a. Kada je obolio smrtnom bolešcu, dodje mu halifa Osman u posjetu pa ga upita: “Šta te muci?“
„Moji grijesi“ odgovori.
„A šta bi zelio?“
„Allahovu milost.“
„Hoceš li da naredim da ti daju sve ono što si odbio da primaš zadnjih nekoliko godina?“ upita halifa.
„Ništa mi to ne treba“ odgovori.
„Ostace tvojim kcerkama iza tebe“.
„A bojiš li se siromaštva za moje kceri?“ , upita Abdullah. „Ja sam im naredio da svaku noc uce suru El Vakiah, a uistinu sam cuo od Allahovog Poslanika s.a.v.s koji je rekao:“ Ko prouci svake noci suru Vakiah, nikada ga nece zadesiti siromaštvo i potreba!“
A kada je noc nastupila Abdullah ibn Mesud preseli medju najodabranije društvo, dok je njegov jezik do zadnjeg casa spominjao ime Allaha, i ucio Njegove jasne ajete...

 

[GAZIJA]

Omer r.a.

“Da ima poslanika poslije mene bio bi to Omer, sin Hattabov”(hadis)

Puno ime mu je Omer bin el-Hattab bin Nufejl bin Abdul-Uzza bin Rebbah bin Abdullah bin Kurt bin Rezzah bin Adijj bin Ka'b bin Luejj. Bio je poznat po nadimku Ebu Hafs - Otac Hafsin. Drugi ga znaju po nadimku El-Faruk, "onaj koji rastavlja istinu od neistine". Aiša, r.a., prenosi da ga je ovim imenom nazvao sam Poslanik, s.a.v.s. On vodi porijeklo od dijela kurejšijskog plemena Adnan.

Omer, r.a., je bio izrazito visokog rasta, a kada bi se pojavio u velikoj skupini ljudi, posmatracu sa strane bi izgledalo kao da je na jahacoj životinji. Bio je ljevoruk, bijela tena, svijetle i blago crvenkaste kose. Išao je žurno. Po svom vanjskom izgledu najviše mu je licio Halid bin Velid.

Primanje islama

Omer, r.a., je odrastao u siromašnoj porodici. Bio je žestoki neprijatelj mijenjanja tadašnjih obicaja i njihovih nosilaca, Arapa. Kada je primijetio da Islam jaca, i da ima sve više i više pristalica, odvažio se i opasao sabljom i krenuo da ubije Poslanika, s.a.v.s. Na putu ga srete Neim bin Abdullah koji ga upita gdje ide. "Hocu da ubijem onog vjerolomnika Muhammeda, koji zavadi Kurejšije i osramoti njihovu vjeru i njihova božanstva proglasi ništavnim. Hocu ga ubiti!" - odgovori Omer. Neim ga upita da li zna da su mu i sestra i zet prihvatili Muhammedovu vjeru. Omer se tada još više razbjesni i krenu prema kuci svoga zeta. Približavajuci se kuci cuo je cudan govor. Zalupao je na vrata svoje sestre. Kod njegovog zeta i sestre tada je bio daija Habbab bin Eret, r.a., i ucio im suru Ta ha. Kada su culi da Omer lupa, odmah su prestali i sakrili su sahifu na kojoj je bila sura. Sestra mu je otvorila vrata, te on odmah pode da ih ispituje i traži listove koji su uceni. Ona mu ih dade, te Omer pode citati. Citao je i citao. "Kako je divan i castan ovaj govor!" - uzviknu Omer. Tog momenta se u Omeru prelomi koplje nevjerstva i on upita :"Gdje je Muhammed da idem da primim Islam pred njim". "Sa ashabima je u jednoj kuci kod Safe". Omer se zaputi ka Poslaniku, s.a.v.s. Dode do Poslanika, tu izjavi svoje svjedocenje da NEMA DRUGOG ISTINSKOG BOŽANSTVA OSIM ALLAHA I DA JE MUHAMMED NJEGOV ROB I POSLANIK.

Prije ovog cuvenog dogadaja, Poslanik, s.a.v.s., je cinio dovu Allahu, dž.š., da pomogne Islam sa jednom od dvojice: Omer bin Hattabom ili Ebu Džehlom. Allahu je bio draži Omer bin Hattab i njime je pomogao Svoju vjeru na dunjaluku.

Abdullah bin Mes'ud, r.a., je rekao o Omerovom primanju Islama: "Omerovo primanje Islama bilo je pomoc, njegova hidžra bila je pobjeda, a njegova vladavina milost. Gledao sam nas, nismo mogli klanjati kod Ka'be sve dok Omer nije primio Islam. Pa kada je to ucinio, borio se s mušricima dok nas nisu ostavili na miru, pa smo klanjali.”

Bio je sa Poslanikom, s.a.v.s., u najtežim trenucima za Islam i muslimane. Njegova narav je bila takva da nikome nije laskao i nije se stidio istine. Zbog svega toga Poslanik, s.a.v.s., ga je cesto zaduživao raznim funkcijama. Ubrajao se u najvece ucenjake medu ashabima. U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.s., kaže: ¨Vidio sam u snu da mi je donesena caša mlijeka, pa sam se napio iz nje, a ostatak sam dao Omeru bin el-Hattabu.” Upitali su: “Kako to tumaciš, o Allahov Poslanice?" "Mlijeko je znanje" - odgovori on.(muttefekun alejh)

Omer, r.a., je poslije govorio:"Prije nego sam primio Islam, bio sam u vecoj zabludi od magarca svoga oca".

Emirul-mu'minin, vođa pravovjernih

Nakon što je halifa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., preselio na ahiret i Omeru ostavio u emanet vladavinu u hilafetu, Omer je rekao: "O ljudi … ja sam samo jedan od vas, i da nisam prezirao da odbijem naredbu nasljednika Allahova Poslanika, s.a.v.s., ne bih se prihvatio toga." Potom je Omer uputio dovu Allahu, dž.š.:"Allahu moj, ja sam grub, pa me ucini blagim. Allahu moj, ja sam slab, pa me ojacaj. Allahu moj, ja sam škrt, pa me ucini darežljivim."

Nedugo poslije dolaska Omera na celo islamske države, pojaviše se razna nagadanja o Omerovoj grubosti i strah od iste. Kada je to cuo, odmah je sazvao ljude u mesdžid i održao im hutbu:

"Obaviješten sam da se ljudi boje moje grubosti… bio sam sa Poslanikom, a.s., i bio sam mu kao rob i sluga, a on je bio najblaži i najmilostiviji…. Bio sam uz njega kao isukana sablja sve dok me ne bi smirio ili mi dozvolio da sijecem … sve dok ga Allah nije uzeo Sebi. Bio je zadovoljan sa mnom, i hvala Allahu, ja sam njime još zadovoljniji. Zatim je vodstvo muslimana preuzeo Ebu Bekr. Niko ne može negirati njegovu staloženost, plemenitost i blagost. Bio sam njegov sluga i pomocnik. Pomiješao sam svoju žestinu sa njegovom blagošcu, pa sam bio njegova isukana sablja sve dok me ne bi smirio ili mi dozvolio da sijecem…sve dok ga Allah nije uzeo Sebi. Bio je zadovoljan sa mnom, i hvala Allahu ja sam njime još zadovoljniji...

Necu dozvoliti da se nekome nasilje ucini, ili da mu se uskrati pravo, ili da nasilnika ne pokorim da bi se on pokorio istini… Na meni je da vam povecam primanja i nafaku, ako Allah da, i da sacuvam vaša prava. Na meni je da vas ne dovodim u propast i da vas ne odvajam dugo s džihadom od vaših porodica. Bojte se Allaha, o Allahovi robovi! Pomozite sami sebi tako što cete biti pokorni. Pomozite meni tako što cete mi ukazivati na dobro, a sprjecavati me od zla i savjetovati me sve dok mi Allah povjerava ovu obavezu. Rekoh vam ovo tražeci oprosta za sebe i vas!"

Omerova osvajanja

Omer, r.a., nastavi sa zapocetim vojnim operacijama protiv Perzijanaca. Dva covjeka bili su cuveni mudžahidi: Ebu Ubejde, r.a., i El-Musenna bin Haris. Njihov protivnik je bio cuveni vojskovoda Rustem sa ogromnom vojskom. Blizu grada Babila odigrala se jedna od najvecih bitki s Perzijancima: Bitka kod mosta. Prvi poraz pretrpjeli su muslimani, da bi u drugoj bici izvojevali potpunu pobjedu.

Istaknute bitke u ovom periodu su: BITKA NA JERMUKU i BITKA NA KADISIJJI koje su, Allahovom milošcu, završene u korist muslimana. Veliki dio Perzijanaca je prihvatio Islam, te je došao kraj Perzijskog carstva. Mnogi historicari u ovoj cinjenici vide uzrok šiitske mržnje prema Omeru, r.a., jer je opcepoznata njihova ljubav prema predislamskoj Perziji i njenoj kulturi, što se i danas jasno vidi.

U to vrijeme susjedna država islamskog hilafeta je bio i Egipat. U Egiptu su svecenici udruženi sa tiranima bespravno jeli tudi imetak bez ikakvih ogranicenja. Narod Egipta je bio terorisan ogromnim nametima, dadžbinama, porezima, cak i na mrtve i sl, te su sa nestrpljenjem i neizvjesnošcu pratili razvoj islamske države. Nakon osvajanja Kudsa, u koji je licno dojahao i emirul-mu'minin, te je tamošnjim stanovnicima napisao garanciju za slobodno ispovjedanje vjere i obicaja, vojskovoda Amr bin As dobiva novo naredenje: OSLOBODITI EGIPAT! Egipat je žila kucavica Afrike, te su u njega i muslimani polagali velike nade, kao u izvor zaliha hrane, dobar srateški položaj i pomoc širenju istine medu tamošnjim stanovnicima. Cetiri hiljade mudžahida krece ka Egiptu i munjevito ovladavaju najznacajnijim uporištima nevjernika.

Za vrijeme hilafeta Omera, r.a., islamska država se raširila do Tripolija na zapadu, Kraljevine Nube na jugu Afrike, Azerbejdžana na istoku, cijelog Šama i okolice na sjeveru.

Ubistvo halife Omera, r.a.

Omer, r.a., je bio halifa 10 godina i nekoliko mjeseci.

U ranu zoru, u srijedu, cetvrtog zul-hidždžeta 23. god. po hidžri, halifa Omer je izašao da predvodi vjernike na sabah - namazu. U toku namaza podmuklo, s leda, napao ga je Firuz Ebu Lu'lu te ga je probo više puta. Nakon što je ranio još nekoliko muslimana, u bijegu, Firuz je ubio i samog sebe. Kada je Omer cuo ime svog atentatora, rekao je:"Hvala Allahu koji nije ucinio da se moj ubica sa mnom raspravlja na Sudnjem danu radi sedžde kad je on nikad nije ni ucinio". Od ranjavanja do smrti je proteklo nekoliko dana, koje je Omer, r.a., iskoristio za razmišljanje o strategiji muslimana i njihovim problemima. Odlucio je da odredi šestericu najistaknutijih ashaba kako bi medu sobom dogovorili pitanje hilafeta: Osman bin Affan, Alija bin Ebi Talib, Zubejr bin Avvam, Talha bin Ubejdullah, Abdurrahman bin Avf i Sa'd bin Ebi Vekkas. Nakon što mu se približila smrt, oporucio je svome sinu:"Štedi u mojim kefinima, jer ako imadnem kod Allaha dobra, zamjenit ce mi ih sa boljim, a ako ne, skinut ce mi i njih. Nemojte pretjerivati oko mog mezara i neka ne izlaze za mnom žene. Nemojte me hvaliti onim što nije pri meni, jer Allah najbolje zna o meni. Kada me ponesete požurite, jer ako mi bude kod Allaha dobro, odnijet cete me u ono što je bolje za mene, a ako ne bude, prije cete se osloboditi zla kojeg nosite na vašim vratovima." Ubrzo nakon ovih rijeci preselio je ka Allahovoj milosti.

Iza sebe je ostavio trinaestero djece, a ukupno se ženio sedam puta, od kojih je neke žene pustio još u džahilijetu, a neke su mu bile žene kada je preselio u vjecnu kucu Ahireta.

NAJZNACAJNIJA DJELA OMERA, r.a.

1) NASTAVAK DžIHADA koji je zapoceo Ebu Bekr, r.a., a prema Iraku, Šamu, Egiptu…

2) OSNIVANJE "DIVANA" tj. UPRAVA ZA PRIKUPLJANJE HARACA, UPRAVA ZA VOJSKU I MNOGIH DRUGIH.

3) REORGANIZACIJA DRŽAVE I PODJELA NA GEOGRAFSKO-POLITICKE OBLASTI - VILAJETE, od kojih je svaki vilajet imao svoga namjesnika, koji je licno imenovan od strane halife.

4) DOKIDANJE ILI SMANJIVANJE DADŽBINA STANOVNICIMA EGIPTA, PERZIJE…

5) USPOSTAVA HIDŽRETSKOG KALENDARA, za koji je kao polazna godina uzeta Hidžra iz Mekke u Medinu, kada Islam postaje znatan politicki, vojni i svaki drugi važni faktor.

Stanje islamske države za vrijeme hilafeta Omera, r.a., se najbolje ogleda u recenici koju je rekao perzijski izaslanik kada je našao halifu kako bezbrižno spava u hladu, bez ikakvog obezbjedenja, koja glasi:"Pravdu si uspostavio, pa mirno spavaj".

NEKI HADISI O VRIJEDNOSTI OMERA,r.a.

Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "U narodima koji su bili prije vas, bili su nadahnuti ljudi, pa ako u mom ummetu bude ijedan - pa to je Omer!" (muttefekun alejh)

Prenosi se od Sa'da bin Ebi Vekkasa da je jednom prilikom Poslanik rekao Omeru, r.a.: "Da, sine Hattabov! Tako mi Onoga u cijoj ruci je moj život, nije te nijednom sreo šejtan, a da ti nije nije pobjegao s puta!" (muttefekun alejh)

Od Džabira, r.a., se prenosi da je rekao:"Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: "Ušao sam u Džennet, kad tamo Rumejsa, žena Ebu Talhina. I cuo sam neke pokrete, pa sam upitao:"Ko je ovo?" Pa je rekao (Džibril): "Ovo je Bilal". Zatim sam vidio dvorac u Džennetu, na njegovom cošku je bila hurija, pa sam upitao:"Za koga je ovo?" "Za Omera bin Hattaba"-odgovoriše. Poželio sam da udem u njega, ali sam se sjetio tvoje ljubomore". "Draži si mi i od oca i majke, o Allahov Poslanice! Zar da na tebe budem ljubomoran?!" (muttefekun alejh)

Od Ibn Omera, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Jedne noci sam sanjao, i vidio sam ljude koji su mi pokazivani. Na njima su bile košulje. Nekima su one dostizale do grudi, drugima niže, a pokazan mi je Omer bin Hattab i na njemu je bila košulja koja se vuce (po zemlji). "Kakva je razlika?"-upitaše ashabi. "U vjeri",- odgovori Allahov Poslanik, s.a.v.s.

Od Ebu Hurejre, r.a., i Ibn Omera, r.a., se prenosi hadis u slicnim rivajetima: "Jedne noci kada sam sanjao, predocen mi je stari bunar, a na njemu kofa za vodu. Zatim sam iz bunara izvadio onoliko koliko je Allah želio. Zatim je uze Ebu Bekr i izvadi jednu ili dvije kofe sa slabošcu. Allah ce mu ovu slabost oprostiti. Zatim je uze Omer bin Hattab iz ruku Ebu Bekra, i pode brzo vaditi kofe dok nije napojio sve ljude oko sebe i zapljusnuo ih." (muttefekun alejh) Ovdje se misli na to da je Poslanik, s.a.v.s., boravio medu ljudima koliko je Allah htio, zatim je vlast nad muslimanima prešla na odgovornost Ebu Bekra, r.a., pa je potrajala dvije godine, a zatim je došao Omer cija je vladavina bila duga i bereketna. Ovo je i vid mu'džize Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je ovim navijestio buducnost koja se baš ovako i dogodila. Allaha molimo da nagradi najboljom nagradom drugog halifu muslimana, jednog od hulefai-rašidina, onoga kojem je obecan Džennet još za vrijeme njegova života, Omera bin el-Hattaba!!!

 

[GAZIJA]

Malik ibn Enes

Imam Malik jedan je od najvecih imama u hadisu i fikhu. Bio je medu najpouzdanijim prenosiocima rijeci Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Sened u kome se on nalazi naziva se zlatnim lancem prenosilaca! Njegov Muvetta' jedno je od najautenticnijih djela iz oblasti hadiske znanosti!



Puno ime mu je Ebu Abdullah Malik b. Enes b. Malik b. ebi Amir b. Amr b. el-Haris b. Gajman b. Husejl b. Amr b. el-Haris el-Himjeri el-Asbehi el-Medeni.1 Majka mu se zvala Galija bint Šerik b. Abdurrahman el-Ezdijja. Njegov djed Malik pripadao je starijoj generaciji tabi'ina. Prenosio je hadis od Omera, Talhe, Aiše, Ebu Hurejre i Hassana b. Sabita, r.a. Uz to, bio je jedan od onih koji su nosili Osmana, r.a, nocu, nakon ubistva do mjesta gdje je ukopan!


Historicari nisu saglasni u vezi sa biografijom njegovog djeda Ebu Amra. Neki kažu da je bio od starijih ashaba i da je sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s, ucestvovao u svim bitkama, izuzev bitke na Bedru.2 Medutim, po mnogima, ispravnija verzija je ona koju zastupa Hafiz ez-Zehebi, a koju preferira Hafiz ibn Hadžer, a to je da je njegov pradjed bio muhadrem tj. Da je primio islam u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., ali ga za života nije vidio!3



Imam Malik roden je u Medini. Inace, njegovo porijeklo seže do Zu Asbeha, jednog od poznatih jemenskih plemena. Obzirom da se jedan od njegovih predaka preselio u Medinu i tamo se nastanio, Imam Malik je i roden u tom gradu.4

Kada je u pitanju godina rodenja ovog imama, postoje razlicite verzije. Navode se sljedece godine: 90, 93, 94, 95, 96 i 97.5 Medutim, gotovo svi autori preferiraju 93, kao godinu njegovog rodenja.6 Rijetki su autori koji daju prednost nekoj drugoj godini, kao što su, recimo, Ibnu-d-Dejbe' eš-Šejbani i šejh El-Huli, koji smatraju da je imam Malik roden 95. god. po Hidžri.7



U POTRAZI ZA ZNANJEM


Odrastao je u rodnom mjestu i tu je tražio znanje od najvecih ucenjaka iz generacije tabi'ina. Još kao dijete poceo je izucavati islamske discipline. Prvo je naucio Kur'an, a onda prelazi na ucenje hadisa. Imao je izrazito razvijenu memoriju, što se posebno uocavalo kod pamcenja hadisa. Imao je obicaj na koncu vezivati onoliko cvorova koliko bi cuo hadisa, a onda bi sam sebe provjeravao koliko je hadisa, od tog broja, zapamtio.8

Buduci da je imam Malik jedan od rijetkih islamskih ucenjaka koji je životni vijek proveo u rodnom mjestu, onda je jasno da je znanje apsorbirao samo od medinskih ucenjaka i onih koji su dolazili u Medinu prilikom obavljanja hadža.



UCITELJI


Imam Malik ucio je pred velikim brojem ucitelja. Od svakog je crpio što je mogao više znanja, a posebno se usmjerio na hadisku znanost. Tako En-Nevevi navodi da je sticao znanje od 900 ucitelja, od cega je bilo 300 ucenjaka iz druge generacije - tabi'ina, a 600 iz trece generacije, dakle, etba'i-i-tabi'ina.9

Najviše uticaja na njegovo intelektualno profiliranje, ocito je, ostavio je Ebu Bekr Abdullah b. Jezid, poznatiji kao Ibn Hurmuz (umro 148. god. po H.), uz koga je Malik ucio sedam ili osam godina. Poznata je Malikova izjava u vezi s tim u kojoj kaže: Dolazio sam Ibn Hurmuzu u ranu zoru, a iz njegove kuce sam izlazio nocu!10


Koliko je Malik bio žedan znanja i druženja sa svojim uciteljem, najbolje ilustrira predaja u kojoj se kaže da je Ibn Hurmuzovom djecaku, prilikom ulaska u kucu, davao hurme, naglasivši mu: Ako vas neko bude pitao za šejha, recite mu da je zauzet!11 Dakle, htio je da mu se ucitelj sav preda i da sve od njega preuzme i zapamti! Koliko je bio blizak svom ucitelju najbolje potvrduje cinjenica da je mnoge uciteljeve tajne jedino znao Malik, dok ih drugima Ibn Hurmuz nikada nije odavao!12



Jedan od najznacajnijih Malikovih ucitelja bio je, nes*!*!*!*!o, Ibn Šihab ez-Zuhri (umro 124.god. po H.). On je bio jedan od najvecih ucenjaka tog vremena i osoba za koju se smatra da je prvi poceo bilježiti hadise. Bio je kadija i muftija u Šamu za vrijeme Emevija, pa kada bi dolazio u Medinu grupe zainteresiranih, medu kojima je bio i Malik, okupljale su se oko njega i pokušavale iskoristiti njegovo znanje. Od njega Malik bilježi 132 predaje u svom Muvettau. Od tog broja 92 su musned-predaje, a ostale su munkati' i mursel-predaje.13

Znacajan ucitelj od koga je, uz hadis, ocito je, iskoristio dosta i u šerijatskopravnim znanostima, bio je Rebi'a b. Ebi Abdurrahman (umro 136. god. po H.). Inace, Malik je puno vremena proveo u njegovim kružocima, pa, zato, i prenosi veliki broj predaja od njega. Kada je njegov ucitelj Rebi'a umro, Malik je, sa sjetom, uzdahnuo: Smrcu Rebi'e nestalo je slasti fikha!14 Ocito je da je Malik još vrlo rano slušao predavanja Rebi'a b. Ebi Abdurrahmana, što potvrduje predaja u kojoj ga njegova majka savjetuje: Idi Rebi'i i nauci od njega lijepo ponašanje i postupke, prije nego što pocneš sticati znanje!15 Analize pokazuju da je Malik u Muvetta'u uvrstio 12 hadisa, koje je cuo od ovog ucitelja od cega su pet musned-predaje!16


Nafi' Mavla Abdullah b. Omer r.a, (umro 120. god. po H.) takode, je jedan od najvecih i najznacajnijih ucitelja imama Malika. On je, zbog svoje ucenosti, bio prozvan Fakihom Medine. Malik se obavezao svakodnevno kod njega provoditi pola dana. Izuzetno je cijenio hadise koje mu je on prenio od Ibn Omera, r.a, a on od Poslanika, s.a.v.s, pa je, zato, i izjavio: Nije me zabrinjavalo što hadis nisam cuo od drugoga, kada bih ga cuo od Nafi'a, koji on prenosi od Ibn Omera, r.a!17 Inace, ovaj lanac prenosilaca: Malik od Nafi'a, on od Ibn Omera, r.a, a on od Vjerovjesnika, s.a.v.s, naziva se - kako smatra imam Buhari i brojni drugi hadiski strucnjaci - zlatnim lancem prenosilaca!18 Malik u Muvetta'u od ovog ucitelja bilježi 80 hadisa.19



Ucitelj koji je ostavio nesporan uticaj na imama Malika bio je, svakako, i Dža'fer es-Sadik, koga ši'ije smatraju svojim imamom, od koga u Muvetta'u prenosi 9 hadisa i to: 5 musned i 4 munkati'-predaje.20

Inace, Dža'fer Es-Sadik je dvojako tretiran. On je jedna licnost za Ehlisunnetsku ulemu i umjerene historicare a druga za pojedine ekstremne ši'ije. Ocito je da su mu pojedini ekstremni pripadnici ši'ija pripisali ono što njemu, doista, ne pripada.

Od ostalih ucitelja izdvojicemo samo neke: Amir b. Abdullah b. ez-Zubejr, Zejd b. Eslem, Se'id el-Makburi, Ishak b. Abdullah b. Ebi Talha, Abdullah b. Dinar, Ebu-z-Zinad Abdullah b. Zekvan, Hišam b. Urve, Jahja b. Se'id el-Ensari, Muhammed b. el-Munkedir, Salim Ebu-n-Nadr, Ejjub es-Sihtijani, Humejd et-Tavil, Humejd b. Kajs el-A'redž i dr.21



UCENICI


Imam Malik ostavio je generaciju izvrsnih ucenika. cak su i najpoznatiji imami u njegovo vrijeme bili njegovi ucenici. Obzirom da je živio u gradu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, svi koji su odlazili na hadž i svracali u taj grad, nezaobilazno su posjecivali Malika i saznavali od njega. Jedni su ostajali i van sezone hadža, kako bi što više saznali od njega. Osim toga, njegov dugi životni vijek - blizu 90 godina - bio je razlogom da ga je imala priliku cuti i od njega preuzeti zavidno znanje, doista, velika skupina zaljubljenika u islamske znanosti!

Tako od njega prenose brojne predaje cak i njegovi ucitelji i veliki islamski ucenjaci, kao što su, recimo: Ez-Zuhri, Hišam b. Urve, Jahja b. Ebi Kesir, Ejjub es-Sihtijani, Rebi'a b. Ebi Abdurrahman, Jahja b. Se'id el-Ensari, Musa b. Ukbe, Ebu Suhejl i dr.


Zatim njegovi vršnjaci i kolege imami u raznim islamskih disciplinama, kao što su: Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhammed b. Hasan eš-Šejbani, el-Evza'i, Šu'be, Sufjan es-Sevri, Sufjan b. Ujejne, Lejs b. Sa'd, Hammad b. Seleme, Hammad b. Zejd, Abdullah b. El-Mubarek, Veki' b. El-Džerrah, Jahja el-Kattan, Ebu Davud et-Tajalisi, Jahja b. Jahja el-Lejsi i dr.



Medu njegovim brojnim ucenicima bili su: Abdullah b. Vehb, Abdurrahman b. el-Kasim, Ešheb b. Abdulaziz, Esed b. el-Furat, Abdulmelik b. el-Madžišun, Abdullah b. Abdulhakem i dr.22

Inace, posljednji ucenik koji prenosi Muvetta' direktno od Malika bio je Ebu Huzafe Ahmed b. Isma'il es-Sehmi, koji je živio - kako tvrdi Hafiz ez-Zehebi - 80 godina nakon smrti imama Malika!23

Muhammed b. Hasan eš-Šejbani, jedan od najpoznatijih Ebu Hanifinih ucenika i jedan od velikih ucenjaka hanefijske pravne škole, bio je ucenik Imama Malika u hadisu i hadiskim znanostima i, mora se konstatovati, Malik mu je itekako pomogao da stasa u velikog hadiskog strucnjaka! Muhammed priznaje: Pred Malikovim vratima sam stajao tri godine i cuo iz njegovih usta više od 700 hadisa!24




ODNOS PREMA HADISU


Ljubav prema hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, bila je prepoznatljiva crta ovog islamskog velikana. Upravo zbog te ljubavi, izuzetne angažiranosti i posebnog doprinosa ovoj islamskoj disciplini, postao je imam u ovoj oblasti, a sened u kojem se on nalazi, proglašen je, kod najvecih hadiskih strucnjaka, najutenticnijim senedom! Uz to, ocijenjen je do maksimuma povjerljivim, pouzdanim i preciznim, kada je u pitanju prenošenje hadisa i hadiskog teksta! Njegova preciznost u hadisu bila je paradigmaticna, pa, otuda i izjave hadiskih strucnjaka o njegovoj temeljnosti u ovoj oblasti.


Tako Sufjan kaže: Kritika imama Malika u vezi sa prenosiocima hadisa bila je do kraja rigorozna!25

Ali b. el-Medini veli: Nije mi poznato da je Malik bilo ciji hadis izostavio izuzev onaj u kojem je neki nedostatak primijetio!26

Imam Šafi'i konastatira: Ako bi bilo šta sumnjivo primijetio u hadisu, Malik bi ga izostavljao!27



Naravno, ovaj stepen u hadiskoj znanosti ne može se tek tako steci. Zato je trebalo uložiti maksimalan napor, trud i odricanje. To sam Malik docarava kada kaže: Svojom rukom sam napisao 100.000 hadisa! Inace, brojni autori smatraju da je tih 100.000 hadisa Imam Malik znao napamet!28

Na drugom mjestu kaže: Ovo znanje (tj.hadis) je vjera, pa pazite od koga ga preuzimate! Ja sam zapamtio 70 onih koji su govorili: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s, kod ovih stubova - aludirajuci na stubove Vjerovjesnikove, s.a.v.s, džamije - medutim, ja ništa od njih nisam preuzeo! Ima nekih kojima bih povjerio kucu punu zlata i oni to ne bi pronevjerili, medutim, oni nisu strucnjaci u hadisu!29


Imam Malik se, s krajnjim respektom odnosio spram hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Tako, kada bi ga ljudi pitali za neki šerijatskopravni propis, on bi im, bez prethodnih priprema, odgovorio ili fetvu izdao, medutim, kada su ga pitali za neki hadis, on ne bi izišao iz kuce dok ne bi uzeo abdest, namirisao se, pocešljao bradu i obukao najljepše odijelo koje je imao, a onda bi tako skrušeno izišao, iz respekta prema hadisu i onome ko je hadis izgovorio!30



Bilježi se da ga je, dok je citirao jedan hadis, škorpion ujeo 16 puta, a on je trpio bol i nije prekinuo citiranje rijeci Vjerovjesnika, s.a.v.s. Kada su ga, nakon toga, upitali: Zašto na vrijeme nije prekinuo citiranje tog hadisa, odgovorio je: Trpio sam iz respekta prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.!31

Kada bi citirao hadis, nikada to ne bi cinio povišenim tonom. Takode, nikada nije oponirao hadisu. Katkada bi pokazivao na kabur Allahovog Poslanika, s.a.v.s, izjavivši: Od svakog se može uzeti i odbaciti, izuzev od stanovnika ovog kabura!, misleci na Vjerovjesnika, s.a.v.s!32

Upravo zbog te neizmjerne ljubavi spram Poslanika islama, s.a.v.s, nije htio ni njegov grad nikada napuštati, izuzev za vrijeme obavljanja hadžskih obreda! Tako su mu neke halife nudile da preseli u Bagdad, tadašnju islamsku prijestonicu, da tamo širi svoje ogromno znanje, što je Malik odbio, žarko želeci ostati u Medini, u susjedstvu Vjerovjesnikovog, s.a.v.s, kabura!33

Zna se da nikada nije ni na jednoj jahacoj životinji prohajao Medinom upravo iz poštovanja prema tijelu Poslanika, s.a.v.s., koje je tu pokopano! Malik kaže: Stidim se da jašem životinju koja bi svojim kopitama gazila zemlju koja u svojoj utrobi drži tijelo Allahovog Poslanika, s.a.v.s!!!34



MUVETTA'


Najpoznatije njegovo djelo je Muvetta'. Na njemu je Imam Malik aktivno radio, kako navodi šejh Muhammed Ebu Zehre, oko 11 godina, i to od 148. do 159. god. po Hidžri.35 Inace, u sredivanje i dotjerivanje tog djela utrošio je punih 40 godina!36

Razlog nastajanja tog djela je, kako se navodi, bio je prijedlog halife Ebu Dža'fera el-Menusra, koji je prilikom obavljanja hadža, sreo imama Malika i predložio mu da napiše djelo koje ce biti izmedu Ibn Omerove, r.a, strogosti i Ibn Abbasove, r.a, popustljivosti. On je napisao ovo djelo i nazvao ga Muvetta'om.37 Medutim, sam Malik navodi drugi razlog, zbog cega je ovom djelu dao ime: Muvetta'. On kaže: Ovo sam djelo dao na uvid sedamdeseterici medinskih pravnika, koji su ga decidno pregledali, ocijenili i primjedbe dostavili, pa sam ga zato i nazvao El-Muvetta'/Utrveni put!38


Kada je za to cuo halifa El-Mehdi iz Malikovih usta, naredio je da se njemu i njegovim ucenicima dodijeli 5.000 zlatnika. Harun er-Rešid, poznati islamski vladar, prilikom obavljanja hadžskih obreda, slušao je iz usta Malikovih, sa svojim sinovima, njegov Muvetta' i predložio, tom prilikom, Maliku da objesi Muvetta' na Kjabu i obaveže muslimane da se striktno pridržavaju ove knjige. Medutim, Malik je odbio taj prijedlog, rekavši da su se ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s, razilazili u nekim pitanjima, pa su zato otišli u razlicite predjele, pa bi obavezivanje ljudi na slijedenje samo jedne knjige dovelo, nes*!*!*!*!o je, do velikih nesporazuma i nesuglasica!39 To je najbolja lekcija svim fanaticnim pripadnicima razlicitih mezheba i pravaca, kako se treba tolerantno ponašati i uvažavati druga mišljenja i razlicite pristupe!!!



U Muvetta'u se nalazi ukupno 1.720 hadisa, zajedno sa citatima ashaba i tabi'ina. Od tog broja 600 su musned-predaje, 228 mursel-predaje, 613 mevkuf-predaje i 285 izreke tabi'ina.40 Inace, Malik od 100.000 hadisa koje je pamtio, uvrstio je, u pocetku, u svoj Muvetta' 10.000 hadisa. Medutim, vremenom je dosta izostavljao, pa je, po njegovom preciznom kriteriju moglo, na kraju, proci svega 1.720 predaja, od cega je bilo svega 600 Poslanikovih, s.a.v.s, hadisa!41 Znacajno je napomenuti, kako navodi i naš Mehmed ef. Handžic, da se muttesil-predaje koje se nalaze u ovom djelu ubrajaju medu najvjerodostojnije hadise uopce!42

Ovo djelo, uz hadise, tretira i brojna fikhska pitanja, pa se, s pravom može reci, da je i fikhsko koliko i hadisko.43 El-Kettani tvrdi da Malik u Muvetta'u tretira oko 3.000 šerijatskopravnih pitanja!44


Vrijednost djela najbolje ce oslikati rijeci imama Šafije, koji kaže: Nakon Allahove knjige, Kur'ana, na Zemlji se nije pojavila autenticnija knjiga od Muvetta'a! U drugoj verziji stoji: Nije se pojavila na Zemlji knjiga bliža Kur'anu od Muvetta'a! U trecoj verziji se bilježi: Najkorisnija knjiga, nakon Kur'ana, je Muvetta'!45



Imam en-Nevevi, komentirajuci ove rijeci Imama Šafije, a oslanjajuci se na poznate islamske autoritete, kaže: Ovo je Šafija izjavio prije nastajanja Sahiha Buharije i Muslima. Ova dva djela su, prema konsenzusu islamske uleme, vjerodostojniji od Muvetta'a!46 To zastupa i poznati imam u hadisu, Ibnu-s-Salah.47

Ibn Abdu-l-Berr istice: Muvetta'u nema premca! Nema, izuzev Allahove Knjige, knjige iznad ove!48

Ed-Dehlevi zakljucuje: Malikov Muvetta' je najvjerodostojnije, najpoznatije, najstarije i najobuhvatnije šerijatskopravno djelo!49

Islamski ucenjaci su se, uglavnom, razišli u pogledu autenticnosti predaja u ovom djelu. Tako ga neki preferiraju u odnosu na Buharijin i Muslimov Sahih, drugi ga izjednacavaju i stavljaju u istu ravan sa ova dva najpoznatija hadiska djela, a treci smatraju da su merfu' i muttesil-predaje u ovom djelu ravne predajama navedena dva Sahiha, dok predaje koje nisu takve, nisu na tom nivou. Medutim, vecina islamskih ucenjaka, obzirom na postojanje velikog broja citata ashaba, tabi'ina i Malikovih promišljanja, svrstavaju ga odmah nakon Sahiha Buharije i Muslima, što je, po njima, i najispravnije.50

Buduci da navode iz ovog djelo prenosi veliki broj ucenjaka, ono se vrlo brzo proširilo van granica Medine i stiglo do najudaljenijih podrucja islamske države!



KOMENTARI


Veliki broj komentara napisan je u vezi sa ovim najznacajnijim Malikovim djelom. Od brojnih komentara isticu se:

1.- Et-Temhidu lima fi-l-Muvetta' mine-l-me'ani ve-l-esanid, autor Ibn Abdu-l-Berr (umro 463. god. po H.),

2.- El-Istizkaru lima fi-l-Muvetta' mine-l-me'ani ve-l-asar, spomenuti autor,

3.- El-Munteka fi šerhi Muvetta' Imami Dari-l-hidžre, autor Ebi-l-Velid b. Badži, (umro 474. god. po H.),

4.- El-Mesalik, fi šerhi Muvetta' Imam Malik, autor Ebu Bekr b. El-Arebi (umro 543.),

5.- El-Kabes, fi šerhi Muvetta' Malik b. Enes, isti autor,

6.- Tenviru-l-havalik, ala šerhi Muvetta' Malik, autor imam es-Sujuti (umro 911.),

7. - Šerh Mulla Ali, autor Muhammed Kari el-Hanefi (umro 1014.),

8.- Šerhu-z-Zerkani ala Muvetta' Malik, autor Muhammed Abdulbaki b. Jusuf ez-Zerkani (umro 1122.),

9.- El-Musevva fi šerhi El-Muvetta', autor Ahmed Velijjullah ed-Dehlevi (umro 1176),

10. - Evdžuzu-l-mesalik, ila šerfhi Muvetta' Malik, autor Muhammed Zekerijja el-Kandehlevi.51



OSTALA DJELA


Pored Muvetta'a Malik je napisao:
1.- Tefsiru garibi-l-Kur'ani,
2.- Risale fi-r-reddi ale-l-kaderijje,
3.- Risale fi-l-akdijje,
4.- Risale fi-l-fetva ila Ebi Gassan,
5.- Kitabu-s-surur,
6.- Kitabu-s-sijer,
7.- Kitabun fi-n-nudžumi ve hisabi medari-z-zemani ve menazili-l-kameri,
8.- Risale ile-l-Lejs b. Sa'd,
9.- Risale ile-r-Rešidi fi-l-adabi ve-l-meva'izi.52



OSOBINE


Malik je bio lijep i korpulentan. Uvijek je bio lijepo obucen. Oblacio je bijelu odjecu. Mnogo je koristio mirise. Volio je lijepu hranu a posebno meso. Od voca je najviše voli banane, isticuci: Ništa više ne lici na džennetske plodove od njih!53

Bio je izuzetne inteligencije i izuzetno je dobro pamtio. Znao je zapamtiti desetine hadisa prilikom samo jednog slušanja!54 Tako kaže na jednom mjestu: Bio sam kod Se'ida b. El-Musejjeba, Urveta, Kasima, Ebu Usame, Humejda i Salima, i od svakog od njih sam cuo od 50 do 100 hadisa. Kada sam otišao od njih, znao sam citirati sve te hadise koje sam od njih cuo, a da ni jednom ne pogriješim!55

Za njega se tvrdi, da je cuvajuci svoj jezik, puno šutio. Vrlo malo je izdavao fetve. Imao je, nadasve, lijep odnos prema svojoj porodici: supruzi, tri sina i kcerki Fatimi, koja je znala njegov Muvetta' napamet. Ona bi sjedila iza vrata, pa kada bi neko citirao Maliku njegovo djelo i pogriješio, Fatima bi pokucala na vrata, pa bi Malik naredio da se ponovi citanje a onda bi ispravio grešku.56

Puno vremena je provodio u ibadetu. Za njega se tvrdi, da kada bi ušao u kucu, odmah bi uzimao Kur'an u ruke i dugo bi ucio!57



MIŠLJENJA DRUGIH
O IMAMU MALIKU


Malik je vrlo mlad postao poznat i popularan ucenjak. Cak je nadmašio i brojne ucitelje još za njihova života. Sam je izjavio: Nisam poceo izdavati fetve dok mi sposobnost za to nije priznalo 70 ucenih ljudi. Malo je ljudi kod kojih sam ja ucio, a da mi se za svoga života nisu obracali, piatajuci me o pojedinim naucnim stvarima!58

Rijetki su islamski velikani o kojima je izreceno tako pohvala kao u slucaju imama Malika.

Imam Šafija kaže: Imam Malik je moj ucitelj. Od njega sam uzimao znanje!59

Na drugom mjestu kaže: Ako dode neka predaja, onda je Malik kao zvijezda!60

Na trecem mjestu on iznosi: Da nije bilo Malika i Sufjana b. Ujejne, nestalo bi znanja u Hidžazu!61

Ibn Vehb priznaje: Da nisam upoznao Malika i Lejsa, zalutao bih!62

El-Ka'nebi kaže: Došli smo Sufjanu b. Ujejni i zatekli ga veoma skrhanog i tužnog. Receno im je da je razlog takvom stanju vijest o smrti Imama Malika. Sufjan im je tada rekao: Nije na citavoj Zemlji nikog sebi ravna ostavio!63

Esed b. el-Furat kaže: Ako tražiš Allahovo zadovoljstvo i Ahiret, onda se drži Malika!64

Ebu Jusuf, poznati fakih i ucenik Ebu Hanife, veli: Nisam vidio ucenije osobe od Ebu Hanife, Malika i Ibn Ebi Lejle!65

Et-Taberi kaže da je cuo Ibn Mehdija kako istice: Nisam vidio covjeka pametnijeg od imama Malika!66

En-Nesai kaže: Allahovi povjerenici nad znanjem Allahovog Poslanika, s.a.v.s, su trojica: Šu'be, Malik i Jahja el-Kattan!67

Ahmed b. Hanbel konstatira: On je imam i u hadisu i u fikhu!68

Opreznost i preciznost u hadisu bile su njegove prepoznatljive crte. Tako Ma'n b. Isa kaže: Malik b. Enes se bojao da ne zamijeni harf ba i harf ta i tome slicno!69

Abdurrahman istice: Nikoga ne stavljam ispred Malika kada je u pitanju vjerodostojnost hadisa!70

Jahja b. el-Kattan veli: Ne postoji vjerodostojnija osoba u hadisu od Malika! On je bio imam u hadisu!71 Na drugom mjestu napominje: Nikoga iz njegovog vremena ne stavljam ispred Malika!72

En-Nesai veli: Malik je, nakon tabi'ina, za mene najveci! Nema boljeg, pouzdanijeg i preciznijeg u hadisu od njega, niti osobe sa manje predaja od slabih prenosilaca! Ne znamo da je uopce prenosio, ako izuzmemo Abdulkerima, od onih ciji se hadisi ne uvažavaju i odbacuju!73

Ibn Huzejme, autor Sahiha, priznaje: Mi smo analizirali Malikove predaje. Ako on prenosi od nekog šejha i mi bismo prenosili, a ako on to nije cinio, i mi smo odbijali primiti takvu predaju!74

Otuda, s pravom, Sufjan b. Ujejne istice da je Malik bio najrigorozniji u kritici prenosilaca hadisa!75

Sljedeci primjeri na najbolji nacin iskazuju njegovu skromnost, savjest i iskrenost. Hejsem b. Džemil kaže: Maliku su postavili 48 pitanja. Na 32 je odgovorio: Ne znam!76

Halid b. Haddaš veli: Postavio sam Maliku 40 pitanja. Odgovorio mi je samo na pet!77

Nakon izloženog, nikoga ne treba iznenaditi što vecina islamskih ucenjaka smatra da se upravo na Malika odnosi hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji prenosi Ebu Hurejre, r.a: Uskoro bi moglo doci vrijeme da svijet putuje radi znanja, pa da ne nade nikog ucenijeg od ucenjaka Medine!78



ISKUŠENJA


Gotovo svi islamski velikani nailazili su na velika iskušenja zbog ponašanja vladajucih struktura. Od toga nije bio pošteden ni imam Malik. On je, kao i brojni drugi veliki islamski ucenjaci, bio maltretiran i fizicki mucen. Doduše, postoje razlicite verzije o razlogu njegova mucenja.

Po jednoj od verzija koja se uveliko provlaci kroz islamsku literaturu, halifa Ebu Dža'fer el-Mensur pokušao je osporiti hadis koji je citirao Imam Malik: Ne vrijedi razvod braka pod prisilom!,79 što je podrazumijevalo da nema prisege ni halifi pod presijom, pa je halifa tražio da on taj hadis ne prenosi drugima, što je Malik odbio i zbog toga je bicevan!80 Nakon tog slucaja, od posljedica tih udaraca, kako navodi Ibrahim b. Hammad, Malik je jednom rukom držao drugu!81 Navodi se da je to bilo 147. god. po Hidžri.82

Nakon tog slucaja reagirali su gradani Medine, pa je halifa El-Mensur tražio oprosta od Imama Malika, pravdajuci to nesporazumom i obznanivši narodu, za vrijeme hadža, da fetve jedino mogu izdavati Imam Malik i Ibn Ebi Zi'b!83



SMRT


Svi autori slažu se da je Imam Malik umro 179. god. po Hidžri.84 Hafiz ez-Zehebi tvrdi da se samo na jednom mjestu, greškom, od njegovog pisara Habiba spominje 180. godina, kao godina njegove smrti.85

Postoje razilaženja samo u tome koliko je Malik godina živio. El-Kadi Ijad navodi više verzija u tom pogledu. Tako spominje 70, 84, 85, 86, 87, 89, 90 i 92 godine.86 Ebu Muhammed ed-Darrab energicno tvrdi da je njegov životni vijek bio 86 godina, dok su svi drugi navodi netacni!87

Ukopan je u Beki'i, poznatom medinskom mezaristanu, gdje su pokopani i brojni casni ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

Bilješke:
1. Vidi: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/48-49 i Tehzibu-t-tehzib, 4/6.
2. Vidi: Es-Sujuti, Tenviru-l-havalik, šerh ala Muvetta' Malik, 3/164.
3. Ibn Hadžer, El-Isabe fi temjizi-s-sahabe, 4/144.
4. Vidi: Muhammed Muhammed Ebu Zehv, El-Hadisu ve-l-muhaddisune, str. 287.
5. Provjeri: Es-Sujuti, Tenviru-l-havalik, 3/164 i dr. Ahmed Eš-Širbasi, El-E'immetu-l-erbe'a, str. 70-71.
6. Uporedi: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/49, El-Kasimi, El-Fadlu-l-mubin, str.227, dr. Muhammed Kjamil Husejn, Predgovor u knjizi: Muvetta' Malik, str. 23, dr. Subhi Es-Salih, Ulumu-l-hadisi ve mustalehuhu, sxtr. 388; Muhammed es-Sabag, El-Hadisu-n-nebevi, str. 327 i dr Muhammed Udžadž el-Hatib, Usulu-l-hadisi, str.343.
7. Vidi: Dr. Mustafa es-Siba'i, Es-Sunnetu ve mekjanetuha fi-t-tešri'i-l-islami, str. 430 i El-Huli, Tarihu fununi-l-hadisi-n-nebevi, str. 42.
8. Šire o tome: Dr. A. eš-Širbasi, cit. djelo, str. 72.
9. Uporedi: Dr. A. ešŠirbasi, cit. djelo, str. 73.
10. Dr. Muhammed Kjamil Husejn, cit. djelo, str. 23
11. Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 73.
12. Dr. M. K. Husejn, spomenuto djelo, str. 23
13. Navdeni izvor i strana. Uporedi: Ibn Kajjim, A'lamu-l-muvekki'in, 3/84, u kojima spominje Ibn Šihaba i Rebi'u, kao dva znacajna Malikova ucitelja.
14. Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 73.
15. Ibn Abdu-l-Berr, Tedžridu-t-temhid, str. 34.
16. Uvod u Muvetta', str. 25.
17. El-Hakim, Ma'rifetu-l-ulumi-l-hadisi, str. 53 i Es-Sujuti, Tedribu-r-ravi, str. 35.
18. Dr. M.K.Husejn, Uvod u Muvetta', str. 25.
19. Navedeno djelo, str. 26.
20. Vidi: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/49-51; Tehzibu-t-tehzib, 4/6 i dr. A. eš-Širbasi, cit. djelo, str. 74.
21. Vidi šire: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/52-54; Ibn Kesir, El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188; Tehzibu-t-tehzib, 4/6-7 i eš-Širbasi, cit. izvor, str. 82-83.
22. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/54.
23. Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 83.
24. Navedeni izvor, str. 74.
25. Isti izvor i strana.
26. Isti izvor i strana.
27. Navedeno djelo i str.
28. Navedeno djelo i str.
29. El-Gazali, Ihjau ulumi-d-din, 1/46. Uporedi: Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 74.
30. Es-Sujuti, Tenviru-l-havalik, 3/166.
31. Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 75.
32. Spomenuti izvor, str. 76.
33. Spomenuti izvor i strana.
34. Vidi: Dr. Muhammed Udžadž el-Hatib, Usulu-l-hadisi, str. 345.
35. Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 93.
36. Dr. Mustafa es-Siba'i, Es-Sunnetu ve mekjanetuha fi-t-tešri'i-l-islami, str. 431.
37. Isti izvor i strana.
38. Isti izvor i strana. Pogledaj, takode: dr. M.K.Husejn, cit. djelo, str. 32-33.
39. El-Huli, Tarihu fununi-l-hadisi-n-nebevi, str. 46. Vidi takode: dr. S. es-Salih, cit. djelo, str. 387 i dr. Muhammed Abdullah Veled Kerim, Uvod u knjizi: Kitabu-l-kabes, fi šerhi Muvetta' Malik b. Enes, 1/58.
40. Muhammed Fuad Abdulbaki, Uvod u Muvetta', str. 4.
41. M. Handžic, Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, str. 81.
42. Vidi o ovoj problematici: Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 93-94. O tome piše i M. Handžic u djelu Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, str. 81.
43. Er-Risale el-mustatrife, str. 13.
44. Vidi: Muhammed Fuad Abdulbaki, cit. djelo, str. 3-4. Uporedi: Ibnu-s-Salah, Ulumu-l-hadisi, str. 18.
45. Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 95.
46. Ulumu-l-hadisi, str. 18.
47. Dr. M. A. Veled Kerim, cit. djelo, 1/57.
48. Isto djelo i strana.
49. Vidi o tome: dr. M. U. el-Hatib, Usulu-l-hadisi, str. 347.
50. Vidi o tome: Uvod u djelo: Ibnu-l-Arebi, Kitabu-l-kabes, 1/61; El-Huli, cit. djelo, str. 50-53; Muhammed Lutfi es-Sabag, El-Hadisu-n-nebevi, str. 328-329 i dr. M. es-Siba'i, cit. djelo, str.434-435.
51. Uporedi: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/88-90 i Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 96.
52. Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 111. Pogledaj o njegovim osobinama: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/69 i El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188.
53. Provjeri: Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 114.
54. Es-Sujuti, Tenviru-l-havalik, 3/165.
55. Vidi: Eš-Širbasi, cit. djelo, str.116.
56. Isti izvor i strana.
57. M. Handžic, cit. djelo, str. 85.
58. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/74.
59. Ebu Nu'ajm, Hiljetu-l-evlija, 6/318.
60. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/75.
61. Isti izvor, 8/75 i 111.
62. Hil’jetu-l-evlija, 6/321; Sijeru a'lami-n-nubela', 8/110 i M.Handžic, cit. djelo, str. 86.
63. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/94.
64. Isti izvor i strana.
65. Tehzibu-t-tehzib, 4/8.
66. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/106.
67. Isti izvor, 8/94.
68. Hatib el-Bagdadi, El-Kifaje fi ilmi-r-rivaje, str. 179; Hiljetu-l-evlija, 6/318 i Sijeru a'lami-n-nubela', 8/107.
69. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/74.
70. Isti izvor, 8/75.
71. Hiljetu-l-evlija, 6/321.
72. Tehzibu-t-tehzib, 4/8.
73. Isti izvor i strana.
74. El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188.
75. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/77. Uporedi: El-Gazali, Ihjau ulumi-d-din, 1/46.
76. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/77.
77. Bilježi ga Tirmizi i ocjenjuje kao hasen-sahih. Bilježe ga još: Ahmed, Ibn Hibban, Hakim i Bejheki. Ibn Hibban i Hakim ga ocjenjuju vjerodostojnom predajom, a s njima se slaže i Ez-Zehebi.
78. Ova predaja se nigdje ne bilježi kao merfu'-predaja. Ovo je mevkuf-predaja koja se veže za Ibn Abbasa, r.a. Bilježi ga Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu.
79. Ibn Hillikan, Vefejatu-la'jan, 4/137 i Tehzibu-t-tehzib, 4/8.
80. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/80.
81. Muhammed Muhammed Ebu Zehv, El-Hadisu ve-l-muhaddisune, str. 289.
82. Vidi o tome: Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 87-91. Ibn Ebi Zi'b je Ebu-l-Haris Muhammed b. Abdurrahman el-Medeni, jedan od ucenjaka iz generacije etba'i-t-tabi'ina. Prozvan je Fakihom Medine. Roden je 80. a umro 159. god. Po Hidžri.
83. Vidi, na pr.: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/130; El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188, Tehzibu-t-tehzib, 4/8.
84. Vidi: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/131.
85. Vidi o razlicitim verzijama njegovog životnog vijeka: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/131-132; El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188 i Tehzibu-t-tehzib, 4/8.
86. Pogledaj: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/132.
87. Prethodni izvor i strana. Vidi takode: El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188; El-Kasimi, El-Fadlu-l-mubin, str. 227 i Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 117.

 

[GAZIJA]

Amr ibn Utba

Jednog dana Utba ibn Ferkad, namjesnik Masbezana, sjedio je s grupom odanih prijatelja. Najednom mu naumpade sinovo ponašanje. Razgovor zapoce s Abdulah ibn Rebiom, pitajuci:
- Ništa mi ne veliš u vezi sa svojim mladim rodakom, mojim sinom?!
Abdulah ce na to:
- A o cemu, namjesnice?
Amr dometnu:
- Volio bih da mi ti to kažeš.
Abdulah pita:
- A cime mu misliš pomoci?


Tad ce Amr:
- Želio bih da mi pomaže u namjesništvu, a on se zarekao da ce se trajno, svim snagama, dušom i tijelom, posvetiti odricanju, bdijenju tokom noci, jahanju i odlascima u vojne pohode.
Tad se umiješa Muadid Idžli:
- Namjesnice, tvoj sin je zaokupljen uzvišenijim stvarima. Pusti ga, nek radi kako je krenuo. Mi bismo bili spremni pomoci ti u svemu što bi želio uciniti za njegovo dobro, da on, ne dao Allah, s dangubama i skitnicama trati vrijeme u dokolici i besmislicama. Medutim, on se posvetio Uzvišenom Allahu i mi se tu nemamo šta miješati.
I namjesnik je, Allah ga ojacao, bio zapravo spreman podržati sina na putu kojim je krenuo, a ne nagovarati nekoga ko bi ga od toga odvracao. Prikrivajuci šta uistinu osjeca, upita:
- A šta da cinim s namjesništvom, Muadide? Ko ce mi u tome pomagati?
Muadid odgovori:

- Namjesnice, ti si ocigledno sinu namijenio namjesništvo, da te u njemu odmijeni. Ali, on je sasvim daleko od toga. Tvoj sin se vinuo u uznositije namjesništvo i blagodarniju cast, živeci u jednoj uzvišenijoj stvarnosti, gdje opticaj nema ništa od onog sa cim i kako mi živimo. U svakom slucaju, ja se nadam da ga to nece sprijeciti da jednog dana bude spreman preuzeti namjesništvo i ispuniti ti želju.
Tad Amr dodade:


- Od njega, zbilja, nikakve koristi. Stalno nekud izlazi, previše odsustvuje i precesto ide u vojne pohode. Kad je s nama u kuci, cudnovato se ponaša: ne jede šta i mi jedemo, ne spava kako se spava i ne traži ništa od onoga šta svi mi tražimo. Želio bih da se dozove pameti, da živi kao sav normalan svijet, ali, Allah mu se smilovao, ništa od toga. Srce mi se kida kad ga vidim kako nestaje, kako kopni. Jucer sam mu dao podosta para da poboljša svoje prilike, ali, kao da sam u njegovoj koži, uvjeren sam da ih je uzeo samo iz obzira i sažaljenja prema meni, kako odbijanje ne bi potaklo neželjeno reagovanje.
Tad se odnekud pojavi Amr. Utba u tren prekide jadikovku. Abdulah ibn Rebia se prvi snade, upita Amra:

- Vjerovatno si štošta cuo šta smo o tebi razgovarali?
Amr odgovori:
- Ništa nisam cuo, ali, siguran sam da bih pogodio po cemu ste me spominjali.
Abdulah ce na to:


- Slušaj oca, Amre?
Amr, snuždivši se, ušutje. U glavi mu, istovremeno, sijevnu pomisao na ocevu ljubav i vlastitu cežnju za Allahom (dž.š). Svi prisutni bijahu ganuti njegovom šutnjom. Prekidajuci nastali tajac, oglasi se Muadid Idžli, rijecima:

- Pusti ti njih, Amre. Hajde pridi i sjedni.
Amr ponizno pride ocu. Veli mu:


- Babo, ja sam samo rob. Radim na tome da se oslobodim. Pusti me da radim na svome oslobadanju.
Utba bi ganut sinovom poniznošcu, toliko da gotovo zaplaka. Veli mu:

- Sinak, ja te volim dvojako: ljubavlju u ime Uzvišenog Allaha i ljubavlju roditelja prema svome djetetu. Slobodno radi po odredenju svog Nalogodavca.
Tad Amr dometnu:
Babo, dao si mi novca u visini skoro sedamdeset hiljada. Ako me za njih pitaš, evo ih, uzmi. Ako ih neceš, pusti da ih potrišim kako sam ja nanijetio.
Utba mu odgovori:


- Slobodno ih potroši.
Takav je, dakle, bio Amr ibn Utba, dijete jedne namjesnicke porodice, jedan od nekadašnjih mladica muslimana ciji primjer danas navodimo kao savršen uzor svekolikoj muslimanskoj omladini. On se bio sav posvetio Uzvišenom Allahu.
Zgodilo mu se bilo da jednom prilikom u povratku s puta predvodi grupu prijatelja, medu kojima su bili i Ibrahim ibn Alkama, Mesruk i Muadid. Stigli su do podnožja brda nadomak Masbezana, sjedišta ocevog mu namjesništva. Da je u Amrovoj poziciji bila kakva osoba sitne duše, valjalo bi zamisliti kako bi se usturila pred saputnicima. Znajuci da ugled, povlašcenost i predšasništva koja ce vidjeti u ocima njegovih saputnika ce podici njegov ugled i potaklo ih da mu iskazuju poslušnost i posebnu pažnju. Kakvim je posebnim govorom govorio, kakvu je posebnu odjecu oblacio i posebna jela jeo da bi se iznad njih uzdigao i tako indirektno ukazao svojim drugovima gdje dolaze??
Pustimo sada pitanje, kako bi se u njegovoj poziciji ponijele sitne duše, vec vidimo kako se ponijela ta grandiozna duša, koja se bila vinula u sfere gdje ne žive obicni ljudi, ta duša koju nisu mogla u*!*!*!*!iti ovozemaljska znamenja niti je obradovati tricavi ljudski snovi. Amr se saputnicima obratio rijecima: 'Ako odsjednemo tamo u naselju, namjesnik bi dao da nam se pripravi izobilno jelo, ali nije iskljucena ni mogucnost da bi ono nekom možda i prisjelo. Ako se slažete, mogli bismo predahnuti i pod krošnjom ovog drveta. Tako bismo malo vremena iskoristili za podnevni odmor, a i za jelo bi se našao neki zalogaj'.

Postupili su po njegovom prijedlogu.
Taj mladic bio je dostigao razboritost kojom je prevazišao svoga oca. Razboritosti ima dvije vrste: jedno je logicko rasudivanje, na temelju kojeg se raspoznaju vidljive vrijednosti materijalnih stvari, a sasvim drugo je imaginacija, na temelju koje intuicija raspoznaje istinske vrijednosti i njihova stvarna znacenja. Prvu vrstu razboritosti dijete stice u procesu odrastanja, kad postaje zrela licnost, a drugu vrstu, u iznimnim slucajevima, omladina može dostici i prije nekih odraslih osoba, s tim što nju, u nekim slucajevima, neki odrasli ljudi nikad ne dostignu, ostajuci trajno na razini djeteta.


To su cinjenice kroz koje nam Amr ibn Utba izlaže svoj bespogovorni životopis i besprijekorno raspoznavnje velicina istinskih vrijednosti.
On je bio dostigao razinu razboritosti na kojoj, njegovim ocima gledano, nisu imala nikakvu draž izobilna jela i napici sa sofara i iz magaza u ocevoj kuci. Njegovo srce se razgaljivalo povjetarcem koji stiže iz Allahovih (dž.š) galaksija. Za njega nikakvu vrijednost nije imalo izobilje koje je mogao naci u ocevom domu, vec je stremio u više sfere, u kojima se želio izlagati Allahovim (dž.š) povjetarcima, tijelom i dušom, jutrom i u predvecerje. Tako se njegovo tijelo ispunjavalo radošcu i užitkom, a duša se popunjavala prosvijetljenošcu i mudrošcu.

Od ovozemaljskih blagodati zadovoljavao se samo dvjema pogacicama dnevno, da njima utoli napola prazan želudac. I te dvije pogacice bile su dovoljne njemu koji je širio krila da poleti u Allahove (dž.š) galsksije, odlazeci prema preporukama Poslanika (s.a.v.s) upucenim onima koji su zaokupljeni višim stremljenjima: 'Neprestano, gladu, kucajte na džennetska vrata', govorio je. Abdulhamid ibn Lahik u vezi s tim tvrdi: 'Amru ibn Utbi su, odista, bile dovoljne dvije pogacice dnevno. Jednom bi za sehur zapostio, a drugom u akšam iftario'. On nije, kao ostali, mario za mirisnom posteljom, udobnim foteljama i mehkim jastucima. Koristio je samo iskrzanu hasuru, na kojoj bi se znao sahatak-dva opružiti, kad bi osjetio fizicku iscrpljenost od ucenja i ibadeta.


U duši su mu cesto znale odzvanjati rijeci koje je cuo iz usta svog prijatelja Muadida Idžlija: 'Da nije podnevne pripeke, dužine zimskih noci i u njima nasladivanja ucenjem Allahove (dž.š) Knjige, bio bih obicna lijencina'. Blago bi zadrhtao taj privrženik kad bi se podsjeti na te rijeci. Tad bi osjetio poj slavuja iz gnijezda svijenih u dubini duše, a on bi im se pridružio uceci Allahovu (dž.š) Knjigu, dok mu se oci ne bi ispunile suzama. Neizbrojive su noci u kojima je, unatoc carima njihovog smiraja, znao zanesen uciti, plakati i upucivati dovu, ne mareci za privlacnosti usnule noci koje zovu poput nevjeste, braneci se toplinom mjesta na kojem Allaha, dž.š, zikir cini, premda ga snenost ne bi ostavljala na miru ni dok odlazi u Allahove (dž.š) galaksije, sve dok mu se ne bi osmijehnuli sabahski zraci s dalekog horizonta.
Njegova sestra kaziva: 'Jedne noci, dok je bio su svojoj sobi u kojoj ibadeti, cula sam mu glas i malo obratila pažnju. Bio je otvorio suru Ha mim - Gafir. Kad je stigao do ajeta 'I upozori ih na bliski Sudnji dan kada ce srca do grkljana doprijeti i preprijeciti se, kada nevjernici ni prisna prijatelja ni posrednika nece imati koji ce uslišan biti', tu se zaustavio. Ponavljao je taj ajet sve dok pred zoru nije izašao da s društvom saceka vrijeme sabah-namaza. Neki njegovi prijatelji navode: 'Kad smo odlazili u pohode na neprijatelja, nismo morali ni nocnu stražu postavljati, koliko je Amr ibn Utba klanjao i ibadetio'.

To su, dakle, bile sofre za kojima je vrijeme provodio, na sebi svojstven nacin se provodio i veselio Amr. To su, zapravo, one podnevne pripeke, dužine zimskih noci i nasladivanje ucenjem Allahove (dž.š.) Knjige, jer on nije mario za životom u kojem se robuje novcu i lijepom odijevanju.
U nekom sloju svoje duše Amr je znano predosjetiti iskušenja i šejtanovo zavodenje. Pred svim tim bi se branio mislima o Uzvišenom Allahu, sve dok ne bi vratio samopouzdanje i oboružao se cvrstom voljom. Od privlacnosti novca se štitio razmišljanjem o Allahovoj (dž.š) velicini, želju za jelom i picem je odagnavao pomislima o podnevnoj pripeci, a potrebu za mehkom posteljom je suzbijao nasladivanjem u ucenju Kur'ana. Nakon toga, bilo je preostalo još pitanje naslijedene casti i liderstva, a kako se to može najdjelotvornije neutralisati?! Huvejt ibn Rafi' u vezi s tim navodi: 'Abr ibn Utba je znao izjahivanje s prijateljima uslovljavati njihovim pristanskom da im on bude stražar i konjevodac'. Kad se sve to uzme u obzir, opravdano je pitati, je li išta bilo pri tom mladicu oko cega se šejtan mogao zaigravati?


Sam o sebi je kazivao: 'Molio sam Allaha (dž.š) da me opskrbi trima stvarima. Dvije želje su mi vec ispunjene, a obistinjenje trece još cekam. Iskao sam da me Uzvišeni Allah ucini neovisnim od ovozemaljskih dobara, pa sad i ne marim šta cu i kako steci. Iskao sam da me ucini ustrajnim u redovnom izvršavanju namaza, pa mi je i to Allah dž.š) uslišao. Molio sam Uzvišenog Allaha i da postanem šehid, a uslišenje te dove, evo, još željno išcekujem'.
Ovo su, dakle, bile preokupacije koje su ispunjavale dušu tog mladica. To su bili ciljevi koje je on sebi bio zacrtao. Sve ih je, Allahovom (dž.š) milošcu, bio ostvario, osim šehadeta koji je ostao kao krajnji cilj i centralna osovina s kojom rotiraju sve njegove misli, nakane i želje, kako na javi tako i u snovima. Kad iskren vjernik upucuje dovu Uzvišenom Allahu, zapravo i nema ništa prikladnije i njemu vrednije nego da mu se iznesena želja i ispuni. Ovaj mladic bio je sin princevskog roda, a u svom razmišljanju je našao mjesta za ideju o šehadetu. I ne samo to, vec je njeno obistinjenje cežnjivo i nestrpljivo išcekivao, tim više što mu dova vec stanovito vrijeme nije uslišana. Pred jedan vojni pohod kupio je konja za cijelih cetiri hiljade, kao da se za šehadet želio posebno lijepo uparaditi. Po obicaju, cijena konju koji je pripadao šehidu na prodaji je znala osjetno porasti. Kad je do njega stiglo govorkanje da je cetiri hiljade i previše platiti za jednoga konja, komentarisao je: 'Samo jedan njegov skok u potjeri za Allahovim (dž.š) dušmanima vredniji je od tih cetiri hiljade.

Jednom prilikom je s drugovima bio izjahao ogrnut dobrim i naocitim džubetom. Treba zamisliti kako su mu se oglasili slavuji iz gnijezda svijenih u njegovom srcu! U tome trenu je poželio da se okiti najuzvišenijim znamenjem kojim se covjek može okititi, mimo znamenja Allahovog (dž.š) poslanstva. Okrenuo se drugovima i rekao im, prelazeci prstom po nekim mjestima na džubetu: 'Kako bi lijepo bilo da mi se krv prolije po ovom džubetu, da se, ovda i evo ovda, razlijeva'.
Kad iskreni vjernici izgovaraju svoje istinite želje, odgovor na to može cuti samo onaj ko je uspio shvatiti Allahovu (dž.š) velicinu. Skrivena poruka tog odgovora je ogledalo na kojem se zrcali ispunjenje svga što je u Allahovoj (dž.š) neogranicenoj moci. Iskreni, kad izgovaraju svoje dove, izgovaraju ih iskreno, s cvrstom nadom da ce biti obistinjene, ne mareci mnogo za rok ispunjenja.
Jednom prilikom, jedan mladic, ashab, došao je Allahovom (dž.š) Poslaniku (s.a.v.s) i rekao mu:


- Allahov Poslanice, ti si odredio moj udio u ratnom plijenu. Ja ga, medutim, nisam prihvatio, jer islam nisam prihvatio radi toga niti ratujem za to. Ja sam islam prihvatio i ratujem, ne bi li me strijela pogodila u vrat, u grlo (prstom je dodirivao grlo), da poginem i da me Allah (dž.š) uvede u Džennet.
Poslanik (s.a.v.s) mu je odgovorio:

- Ako to iskreno veliš, Allah ce ti obistiniti želju.
Za svega nekoliko dana, na jednom poprištu, nakon samo nekoloko okršaja, pred Poslanika (s.a.v.s) donesen je jedan poginuli mladic, sa strijelom zabodenom posred grla. Kad ga je Poslanik (s.a.v.s) ugledao, upitao je:


- Je li to onaj?
Odgovoreno mu je:

- Da, Allahov Poslanice.
U tome su ashabi uspjeli prepoznati smisao ispunjenja iskrenih želja iskrenih vjernika.
Istovjetno je, kako vidimo, i mladic o kojem je ovom prilikom rijec, naš Amr, prstom prelazio po nekim mjestima na svome džubetu, izgovarajuci: 'Kako bi lijepo bilo da mi se krv prolije po ovom džubetu, da se, ovda i evo ovda, razlijeva'. Svakako Amre, krv ce ti uskoro biti prolivena. Odgovor ce ti dati Allahovo (dž.š) odredenje, da se obistini tvoja plemenita želja!


Amr sa saborcima izjaha, baš u svome lijepom džubetu. Doceka ih mirisna oaza, sva osmijehnuta, milujuci ih blagim povjetarcem i cistim zrakom. Tek što nogom stupiše u oazu, Amr se blago uznemiri. Srcem mu zakola nekav umilan osjecaj. Cini mu se da na mjestu oaze vidi džennetske bašce ispunjene carobnim mirisom. Krenu iz njega izliv cežnje. Povika: 'Kako bi lijepo bilo da mi se u ovoj oazi ispuni neostvarena želja. Naprijed, Allahovi konjanici'!
Prenosilac ove predaje kaziva: 'Tako mi Allaha, tek što se prolomio povik 'naprijed Allahovi konjanici', svi smo podboli konje. Amrov otac je vidio kad je Amr pojurio. Uzvikivao je: 'Moram paziti na Amra'. Dao se u potragu za njim. Našao ga je tek nakon što je bio ranjen'.
Allahovim (dž.š) odredenjem, bio je zadobio naizgled bezazlenu ranu, kakva uglavnom nije smrtonosna. Kad je otac vidio krv, kako je poprskala mjesta koja je Amr, tako skoro, prstom pokazivao, rekao je: 'Tako mi Allaha, jeste da si sasvim mlad, ali u Allahovoj milosti je da blagodari i mlade'.
Kad je nastupilo predvecerje, Allah je blagodarnom ucinio tu malu ranu. Mladic je postao šehid. Cista duša se uzdigla svome Gospodaru, a bezgrješno tijelo je ukopano zajedno s bijelim džubetom, poprskanim nevinom krvlju, u istoj oazi u kojoj je Amr uzviknuo: 'Kako bi lijepo bilo da mi se u ovoj oazi ispuni neostvarena želja. Naprijed, Allahovi konjanici'!
Uzvišeni Allah ga Svojom milošcu obasuo.


(Iz djela Ma’a al-’arifin)