Boze, ako te ima, uputi me!

Discussion in 'Generalne Diskusije' started by GAZIJA, Jan 27, 2008.

  1. GAZIJA
    Offline

    GAZIJA Well-Known Member Staff Member

    Joined:
    Dec 4, 2007
    Messages:
    1,403
    Likes Received:
    4
    Trophy Points:
    48
    Gender:
    Male
    Occupation:
    social work
    Location:
    chicago
    Ratings Received:
    +6 / 1
    Kao skandinavski Musliman cesto se susrecem sa pitanjem zasto sam prihvatio Islam. Da, i ja sam sebe upitam s vremena na vrijeme zasto je Allah izabrao mene izmedju toliko ljudi, i uputio me na ovaj blagoslovljeni put Islama. Kada pogledam svoj zivot unazad, mogu zakljuciti da je moja sadasnja situacija logicna posljedica zbira mojih postupaka i misli sve do danas, ali je to, naravno, slucaj kod svakog. Tako je moje konvertiranje na Islam ? ili bolje receno moje prihvatanje cinjenice da sam iznutra uvijek bio Musliman- postalo neizbjezno.

    Svoju pricu mogu poceti sa cinjenicom da sam u dobi od 16 ili 17 godina istupio iz Danske Crkve. Ona me nije zadovoljila, kako intelektualno, tako i duhovno, jer sam iskreno zelio da se oslobodim bilo kakve povezanosti za neku zajednicu kada sam zapoceo svoju potragu za odgovorima na kljucna egzistencijalna pitanja zivota.



    Mnogo godina nakon ove odluke bio sam slobodoumnjak. Nisam se povezivao sa ?organizovanom religijom?. Bio sam potvrdjeni vjernik u neku Visu Silu koja se mogla u svemu prepoznati. Vjerovao sam u Jednog i nisam cinio ustupke kod vjerovanja da Bog nema sudruga, da On sve prozima, da ima neogranicenu energiju, da je bez granica ili imena.

    Kasnih sezdesetih me je privukao Hipi-pokret i fokusirao sam svoj zivot na principe produciranja ljubavi i mira za sebe i izljecenja za citav svijet. Takodje sam u isto vrijeme prestao jesti meso. Ali to nije bio rezultat dugog i dubokog razmisljanja, nego prije kroz iznenadnu inspiraciju. Uhvatio sam se tako reci uhvacen na djelu drzeci komad mesa u ruci naboden na viljusku i na putu ka mojim ustima, kad sam odjednom odlucio da bih ga trebao prestati jesti.

    U tom momentu nisam imao pojma zasto mi je tako nesto palo na pamet. Ali ipak je bilo tako snazno i jasno da sam meso odmah, bez premisljanja, spustio. Slijedeceg momenta sam se okrenuo prema mojim roditeljima, i priredio im iznenadjenje rekavsi im da je ovo bio zadnji put da sam jeo meso zivotinja.

    Kad sam imao 21 godinu napustio sam Dansku da bih sa jednim bliskim prijateljem obisao svijet. Ova odluka nije imala za cilj duhovnu potragu, to je bila jednostavna zelja za pokretom.

    Putovali smo kroz Afriku, Aziju, Bliski Istok. Princip koji nas je vodio na putovanju je bio zivot pod prirodnim zakonima Yina i Yanga (principi iz kineske prirodne filozofije, od velikog znacaja narocito u daoizmu; Kod Yanga radi se o principu Neba, a kod Yina o principu Zemlje; Prelaz iz jednog principa u drugi je dinamican. Prim. prev.).

    Primjenjivali smo ih na nasu ishranu, koja je bila iskljucivo vegetarijanska, i na nase pokrete pri putovanju. Podrzavali smo i potpomagali jedan drugog na harmonican i inspirirajuci nacin koji nam je usao u srca.

    Tokom putovanja mi smo naravno zivjeli medju razlicitim ljudima koji su pripadali razlicitim kulturama i religijama. To me je inspirisalo u zelji da saznam u koju bih ja semu pasao. Sta je moja religija? Gdje pripadam?

    Sada sam osjetio da moram definisati sebe i svoj nacin zivota na malo specificniji nacin.

    Kao sto sam ranije rekao, u dobu od 17 godina sam dosegao zakljucke o mojim vjerovanjima; ako nista znao sam sta ja nisam, ali do sada nisam proveo mnogo vermena razmisljajuci o tome sta bih mogao biti.

    Ubrzo nakon sto smo stigli u Indiju, sasvim ipresionirani prizorima iz te divne zemlje, ukopao sam se u hindusku kulturu i zivot i postao prakticirajuci Hinduist. Ovo iskustvo je trajalo nekoliko godina. Ove godine su otvorile moje interesovanje za Boga i moja formalna potraga je zapocela. Ona me je takodjer dovela do nekih zakljucaka o meni samom.

    Svojim povratkom u Evropu, nisam donio mnogo od svoje hinduisticke prakse. Jedina stvar koju sam zadrzao u praksi bila je Joga. Sada sam primijetio i slicnosti medju svim religijama svijeta i instinktivno sam znao da su sve nekad bile iste. Sve su bile poruke mira. Sve su bile originalno uputstvo za covjeka, da bismo znali kako da upravljamo ovom divnom masinom, sa kojom smo bili opremljeni da bismo putovali kroz ovo postojanje.

    I meni se cini da ih je njihovo premosenje kroz vrijeme i okolinu izmijenilo. U nekim slucajevima se je originalnoj poruci nesto dodavalo a u nekim slucajevima oduzimalo. Ja sam samo morao tragati za vrelom iz koga su sve religije izvirale. Mjesto odakle mogu piti najciscu vodu. Znao sam da ono mora biti tamo negdje vani, ali nisam znao gdje ili kako da trazim. Tek sam poduzeo prvi korak i bio na pragu svijeta.

    Odselio sam na selo u Danskoj, gdje sam proveo mnogo svoga vermena uredjujuci vrt. Pokusavao sam da usmjerim svoju paznju svome Gospodaru u svemu sto sam radio. S vremena na vrijeme bih se povukao u svoju sobu, sjedio tiho, ukrstenih nogu, moleci se i trazeci Njegovu uputu.

    Bojao sam se da trazim uputu od bilo koga drugog jer sam znao da je svijet pun varalica i hohstaplera koji bi me lahko izdriblali, ovako zelenog kao sto sam bio. Zato sam samo od Boga trazio. Obracao bih se Bogu i govorio:

    Ako si tu, cujes me. Ako si tu, vidis me. Ako si tu, Ti znas moje potrebe. Ja sam slijep, gluh i glup i ja ne znam ono sto je dobro za mene i ono sto nije. Pokazi mi put. Otvori mi vrata. Daj mi uputu!?

    Svojim prijateljima bih cesto pricao o Bogu i vjecnim Bozjim principima. I kako sam bio muzicar, pisao sam pjesme o svojoj ceznji za Bogom.

    Jednog dana sam se priblizio jednom svom starom prijatelju kojeg nisam vidio vec godinama. U medjuvremenu je on postao Musliman. Sreli smo se nekoliko puta, uvijek pricajuci sve vise i vise o religiji i temama vezanim za nju. On se spremao za put u Saharu da sazna vise o tuareskim plemenima. Upitao me je da mu se pridruzim, jer je znao da sam ja kroz Saharu vec prolazio. Odmah sam se slozio.

    Pustinja me je uvijek fascinirala. Prije nego sto smo krenuli, istakao sam mu da uopste nisam zainteresovan da postanem Musliman. Ne smeta mi da zivim medju njima, ali ne zelim da predjem na Islam.

    Nekoliko dana kasnije otisao sam iz svoje kuce na selu i dosao u Kopenhagen da ucestvujem u posljednjim pripremama za put. On je zivio u jednoj kuci zajedno sa drugim Muslimanima. Ja sam presao kod njih i tu sam cekao da budemo spremni za put na jug.

    Prva noc koju sam proveo sa njima bila je u mjesecu Maju 1982. godine. U sred noci sam iznenada cuo da neko vice. Nakon pocetnog soka pomislio sam da je taj covjek puko?. Ali ostali su samo mirno ustali, poceli da se peru i spremaju za molitvu.

    Bio sam postidjen kao nikad do tada. Zelio sam godinama da se molim, i molio sam se povremeno, ali uvijek dajuci Bogu tek nesto od viska vremena, nakon sto obavim sve svoje licne potrebe.

    A ovi momci ovdje su Mu davali svoje najdragocjenije vrijeme. Davali su Mu vrijeme kada je najsladje spavati pred izlazak sunca. Upitao sam da li bi mi dopustili da se pomolim sa njima, na sto su se oni spremno slozili. U svojim mislima ja sam skontao da oni mogu da se mole svome arapskom Bogu?, a ja cu u medjuvremenu pokusati da sredim stvari sa mojim Bogom?

    Nisam shvatio da sam stremio da zauzmem svoje stalno mesto na sedzadi.

    Ziveci sa njima, moleci sa njima, jeduci sa njima i diskutujuci sa njima, konacno sam shvatio od cega sam do sada bio izolovan. Tek sam stigao na pocetak. Sada sam mogao preokrenuti u praksu ono cemu je moje srce iznutra tezilo.

    Prelazak na Islam je znacio samo potvrdu onoga za sto sam vec znao da je istina. Nije bilo izbora; moje srce nije slagalo u onome sto je spoznalo.

    Vrata su se otvorila i ja sam poduzeo prvi blagoslovljeni korak unutra. Nakon ulaska, saznao da ovo nije bilo samo ono sto sam oduvijek trazio, nego ono, sto sam u realnosti vec bio. Uvijek sam u svome srcu bio Musliman. Sada sam i uvijek cu biti zahvalan sto mi je dopusteno da budem obdaren sa ovim putem i sto mi je osigurana vjecna plemenitost moga Gospodara.


    AbdulWahid Pedersen

Share This Page