Da li je obavezno slijediti jedan od mezheba

GAZIJA

Well-Known Member
Staff member
piše: mr. Zijad Ljakić



Kaže Imam Ebu Hanife: "Nikom nije dozvoljeno da uzme naše mišljenje ako ne zna odakle smo ga mi uzeli", također kaže: "Haram je onome ko ne zna moj dokaz da daje fetvu po mom mišljenju". (Resmul-mufti, Ibn 'Abidin 1/4.) Kaže Imam Malik: "Svačije mišljenje se uzima i ostavlja osim govora onog koji je u ovom kaburu." (misleći na Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem), i kaže: "Svako mišljenje koje se slaže sa Kur'anom i Sunnetom uzmite ga, a ako se ne slaže sa Kur'anom i Sunnetom ostavite ga". (Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari str. 5.) Kaže Imam Šafija: "Jednoglasni su muslimani da nije dozvoljeno onome kome je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, jasan da ga ostavi zbog bilo čijeg mišljenja", a drugom prilikom kaže: "Onaj koji traži znanje bez dokaza je poput onog koji sakuplja granje noću, nosi naramak, a u njemu je zmija koja će ga ujesti, a da on i ne zna.", također je prenešeno od njega: "Ako je hadis vjerodostojan, to je moj mezheb." (El-Medzmu', Nevevi 1/63.) Kaže Imam Ahmed: "Nemoj mene slijediti, niti Malika, niti Šafiju ili Evzaija, nego uzmi odakle su i oni uzeli?!" (misli na Kur'an i Sunnet), također kaže: "Onaj ko odbije hadis Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, on je na rubu propasti". (El- kaul el-mufid, Ševkani 60-61.) Iz govora četvorice imama se razumije da su Kur'an i Sunnet ono što treba slijediti i po čemu treba raditi, te da su zabranjivali slijepo slijeđenje njihovih stavova ili nekog drugog alima bez poznavanja dokaza na kojima su zasnovani.

Uvod u tematiku

Često se postavlja pitanje da li je musliman obavezan da slijedi jedan od četiri poznata fikhska mezheba i da li je dozvoljeno promijeniti mezheb?! Da'ija koji djeluje u jednom mjestu u kojem je rasprostranjen određen mezheb, je li griješan ako poziva ljude na pridržavanje Kur'ana i Sunneta, a ne na mezheb, ili je to samo nedostatak mudrosti u da'vi, ili je nešto treće? Jesu li da'ije iz arapskih zemalja, u toku i poslije rata u Bosni, napravile kobnu grešku i sijale nered nepozivajući na pridržavanje za hanefijski mezheb, kako se to često prigovara? Da li studenti šerijatskih znanosti koji uče na univerzitetima u islamskim zamljama treba da se posvete izučavanju hanefijskog mezheba, jer je on u Bosni zvanični mezheb ili to nije bitno, jer svi sunitski mezhebi su ispravni i priznati, oko čega su sami studenti u velikoj nedoumici? Na ova i slična pitanja odgovor će biti jasan ako odgovorimo samo na jedno pitanje, a to je: da li je musliman dužan slijediti jedan određen fikhski mezheb, svejedno bio on jedan od četiri poznata mezheba ili neki drugi poput zahirijskog. Bitno je da ovde napomenem da ovo pitanje slijeđenje mezheba treba razdvojiti od toga da onaj koji traži znanje (talibu 'ilm) u fikhskim znanostima nema smetnje da izučava fikhske mes'ele preko knjiga bilo kojeg mezheba, jer je tu cilj poimanje mes'ela i osposobljavanja za njihovo izučavanje, a ne mezhebska gorljivost i pristrasnost.

Historijska pozadina slijeđenja mezheba

Historijska je činjenica, koju ne može niko negirati, da najbolje generacije ovog Ummeta (tri prve generacje: ashabi, tabi'ini i tabi-tabi'ini) nisu poznavale nešto što se zove slijeđenje mezheba (stavova) nekog imama (učenjaka) u svakom šerijatskom pitanju. Naime, ashabi su za izvor šerijatskih propisa uzimali Kur'an i Sunnet, a ako bi se pojavila nova pitanja koja nisu bila poznata u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, niti su direktno pojašnjena u Kitabu i Sunnetu, vršili bi idžtihad. Tim putem su išli tabi'ini i oni poslije njih sve do kraja drugog stoljeća po Hidžri, s tim da su im izvori fikha bili Kitab, Sunnet, idžma', kijas (analogija) i idžtihadi (stavovi) ashaba i ostalih učenjaka. U ovo vrijeme niko nije pozivao muslimane da slijede mezheb nekog određenog učenjaka, bio on ashab ili neko drugi, nego su se svi vraćali na isto izvorište: Kur'an i Sunnet. A obični muslimani - mukallidi, pitali bi o onome što ih interesuje od šerijatskih propisa bilo kojeg 'alima. Niko ih nije obavezivao na slijeđenje mezheba Omera, Alije, Ibn Abbasa, Ibn Omera, Ibn Mesuda ili nekog drugog ashaba, Allah bio svima njima zadovaljan, čiji su stavovi bili poznati. A nema sumnje da su ovi ashabi bili učeniji i preči da se slijede njihovi mezhebi u odnosu na četvoricu imama koji će doći poslije. Ovo je bio menhedž selefu saliha, među koje ulaze i četvorica imama: da obični musliman (mukallid) pita i slijedi bilo kojeg 'alima, odbacivanje taklida (slijepog slijeđenja), nepristrasnost u slijeđenju mezheba učenjaka, te uzimanje i držanje za dokaze iz Kur'ana i Sunneta. Zatim poslije drugog i trećeg stoljeća pojavili su se oni koji su tvrdili da su vrata idžtihada (idžtihad je ulaganje truda u iznalaženju šerijatskih propisa direktno iz izvora Šerijata - Kur'ana, Sunneta, idžma'a i kijasa) zatvorena te da treba slijediti jednog od četvorice imama neizlazeći van njihovih mezheba. Tako da se rad tih učenjaka sveo na pisanje, pojašnjavanje, komentarisanje ili rezimiranje stavova imama. A ako bi neko od njih i napisao nešto originalno to ne bi izlazilo van osnova mezheba njegovog imama. A nakon pada abasijskog hilafeta ostavljanje idžtihada i slijepo slijeđenje mezheba je doživjelo svoju kulminaciju, tako da je onaj koji se vraćao u nekoj mes'eli na Kur'an i Sunnet, a ne na mišljenje mezheba smatran fasikom, kvazimudžtehidom i bezumnikom. Naravno, ovo je bilo globalno stanje, s tim da je bilo učenjaka koji su se borili protiv mezhebske zaslijepljenosti poput El-'Izza Abdusselama, Ibn Hazma, Ibn Tejmije, Ibn Abdulberra i ostalih. S tim da su mnogi od njih ovu borbu vodili pod zastavom pripadnosti nekom od mezheba iz bojazni od uleme vladara koji su huškali

vlast i mase na one koji vrše idžtihad ili poziva na otvaranje vrata idžtihada. (Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari str. 8-9.)

Šerijatski status slijeđenja određenog fikhskog mezheba

Učenjaci usulu fikha imaju četiri stava po ovom pitanju:
■ Vadžib je mukallidu da slijedi jedan određen mezheb u svemu. Na ovom stavu su Ibnus-Salah, Ibnus-Subki i ostali.
■ Nije vadžib slijediti jedan određen mezheb niti je mustehab nego je samo dozvoljeno. Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta.
■ Da je slijeđenje mezheba haram. Ovo je stav zahirija,a odabrao ga je također i Ševkani.
■ Vadžib je slijediti jedan određen mezheb nakon pojave četvorice imama,a ne prije toga. Ovo zatupa Ibnul-Munejjir.
Četvrto mišljenje se u suštini ne razlikuje od prvog, a treće je daleko od istine kad su u pitanju obični muslimani - mukallidi koji nemaju izbora nego da pitaju i slijede ulemu, tako na kraju imamo dva mišljenja: prvo - da je slijeđenje jednog određenog mezheba vadžib i drugo - da nije vadžib nego samo da je dozvoljeno.

Savremeni istrazivači ovog pitanja razilaženje učenjaka po ovom pitanju svode na dva stava učenjaka:
Prvi stav: da je svakom muslimanu koji nije dostigao stepen mudžtehida, a mudžtehida danas nema jer vrata idžtihada su zatvorena nakon četvrtog stoljeća po Hidžri, vadžib slijediti jedan određen mezheb u svim stvarima vjere, tj. mora biti ili hanefija, ili malikija, ili šafija, ili hanbelija, itd. Od najistaknutijih savremenih predstavnika ovog stava su: Muhammed el-Hamid, Habiburrahman el-E'azami i Muhammed Seid Ramadan el-Buti čija je knjiga "Negiranje mezhebizma je najopasnija novotarija koja prijeti Šerijatu" prevedena i na bosanski jezik pod naslovom "Potiranje mezheba".
Drugi stav: da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb jer nema drugog načina da sazna propis pod šartom da ne traži olakšice učenjaka. A obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima je novotarija u vjeri za koju nema dokaza ni Kur'anu ni u Sunnetu, niti idžma'u. Najistaknutiji savremeni zastupnici ovog stava su: Ahmed Šakir, Muhammed Emin Šenkiti, Bin Baz, Selim Hilali, Muhammed el-Mukaddim, Ebu Ishak el-Huvejni, Albani i njegovi učenici: Muhammed 'Idul-'abbasi, Abdurrahman Abdulhalik i Mukbil el-Vadi'i. (Vidi: El-Mevsu'atu el-mujessere od Nedve, 1/143-162.)

Vrste muslimana s obzirom na sposobnost idžtihada

S obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz Kur'anskih i hadiskih tekstova, učenjaci koji zastupaju drugi stav, a prethodili su im Šatibi i Ibnul-Kajjim, dijele muslimane na tri skupine:
■ oni koji nemaju znanja niti sposobnosti razumijevanja i uzimanja šerijatskih propisa direktno iz kur'anskih i hadiskih tekstova, a to su obični muslimani i zovu se mukallidi (mukallid je osoba koja slijedi stav učenog bez poznavanja dokaza na kojem je zasnovan stav),
■ mudžtehidi koji su dostigli stepen idžtihada, tj. učenjaci koji su dostigli stepen učenosti i sposobnosti da uzimaju šerijatske propise direktno iz Kur'anskih i hadiskih tekstova,
■ skupina učenih koji su između prve i druge skupine, tj. između mukallida i mudžtehida, oni imaju dovoljno znanja i sposobnosti da sakupe i analiziraju mišljenja i dokaze učenjaka u nekoj mes'eli te da odaberu onaj stav koji ima najjače argumente, i zovu se mutebi'e. (Vidi: E'lamul-muvekki'in, Ibnul-Kajjim, 2/186.)
Prema tome, vadžib je prvoj skupini - mukallidima da slijede bilo kojeg alima koji je bogobojazan i čije je znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, s tim da se ne obavezuje da slijede jednog određenog alima kako ne bi isti poprimio osobinu bezgriješnosti. Obaveza je na drugoj skupini - mudžtehidima da ulažu trud u traženju dokaza, a nije im dozvoljen taklid niti da budu mutebi'e. A na trećoj skupini - mutebi'ama je da uzimaju mišljenje ili mezheb koji ima jači dokaz.

Po učenjacima prvog stava, muslimani se dijele u ovom kontekstu na samo dvije skupine: mukallide i mudžtehide, pri čemu treću skupinu (tj. mutebi'e) svrstavaju u mukallide. S tim da mudžtehida u našem Ummetu, po njihovom mišljenju, nema od kraja četvrtog stoljeća po Hidžri pa sve do danas. Ovaj stav podupiru riječima mnogih mezhebskih učenjaka, poput Ibn 'Abidina koji kaže u svojoj Hašiji (1/55.): "Stav na kojem smo i po kojem se radi je ono na čemu su naši fakihi, rahimehumullah: da je apsolutni idžtihad u fikhu zabranjen nakon što je prošlo četiri stotine godina od Hidžre ...". A kaže Muhammed el-Hamid u knjizi "Obaveza slijeđenja četiri mezheba" (str. 12.): "Niko ne tvrdi da je na stepenu apsolutnog idžtihada osim onaj koji je krnjave pameti, malog znanja i slabe vjere." Iz zabrane idžtihada savremenim 'alimima izuzimaju suvremena pitanja o kojima mezhebi nisu govorili. Tako po mišljenju učenjaka ovog stava svi današnji muslimani su dužni da slijede neki fikhski mezheb, jer svi spadaju u mukallide.


amber.ba
 
Top