Es-Sunne (41 Nevevijev hadis s komentarom)

Discussion in 'Pravac, Metodologija' started by GAZIJA, Aug 9, 2009.

  1. GAZIJA
    Offline

    GAZIJA Well-Known Member Staff Member

    Joined:
    Dec 4, 2007
    Messages:
    1,403
    Likes Received:
    4
    Trophy Points:
    48
    Gender:
    Male
    Occupation:
    social work
    Location:
    chicago
    Ratings Received:
    +6 / 1
    Mehmed ef. Handžić


    BILJEŠKA O AUTORU

    Hadži Mehmed ef. Handžić, muderris, profesor, vaiz, mnogostrani pisac, kulturni i društveni radnik. Rođen je u Sarajevu 16. 7. 1906. god. Po završetku mekteba i ruždije, upisao je novoosnovanu šerijatsku gimnaziju, gdje je i maturirao 1926. U jesen te godine otišao je u Kairo i upisao se na Džamiul-Azhar. Diplomirao je 1931. i prije povratka u Sarajevo je skupa sa svojim ocem Mehmedagom obavio hadždž.Od prvog razreda mekteba, pa dalje, bio je uvijek među prvim učenicima i po učenju i po vladanju. Još kao učenik gimnazije, opredjelio se za svoj životni put; završiti teološke nauke. U tom smislu se i orijentisao.Temeljito je učio arapski jezik, proučavao islamske discipline i čitao odgovarajuću literaturu.Nakon povratka u Sarajevo 1931. godine odslužio je vojnu obavezu u sarajevskoj Vojnoj bolnici. Uskoro iza toga postavljen je za nastavnika i perfekta Gazi Husrevbegove medrese (aprila 1932.). Tu je ostao do početka 1937. kada je premješten u Gazi Husrevbegovu biblioteku za bibliotekara i upravitelja.Pred kraj 1939. došao je za nastavnika na Višu islamsku teološko-šerijatsku školu. I na jednoj i na drugoj dužnosti bio je do maja 1944. godine, kada je imenovan za redovnog profesora ove škole. Hadži Mehmed ef. Handžić je umro 29. jula 1944. godine u 38-oj godini svoga kratkog, ali vrlo plodnog života.Handžić je počeo pisati još dok je bio učenik gimnazije. Međutim, te svoje prve sastave nije nikad objavio. Prvi mu je članak štampan u prvom godištu "Novog behara" (1927.-1928.) pod naslovom OSNIVAČ KAIRA I EL-AZHERA (Misao da je Slaven). Od tada pa do smrti 1944. godine Hadži Mehmed efendija je napisao i objavio preko tri stotine radova, kraćih i dužih. To je cijela biblioteka. Kad se još ima na umu, da je sve to uradio za 16 godina, koliko je proteklo od prvog objavljenog članka pa do smrti, tek tada se vidi značaj i veličina ovog našeg pisca. Krug interesovanja rahmetli Handžića je bio vrlo širok i raznolik. Pisao je strogo teološke rasprave i članke, zatim radove iz islamske prošlosti, proučavao je kulturnu historiju bosansko-hercegovačkih muslimana. Uz to je obrađivao i najaktuelnija pitanja iz savremenog našeg života.Nauku Islama je crpio prvenstveno iz Kur’ana i hadisa, pa su i njegovi radovi iz područja islamistike pisani na temelju ta dva islamska izvora. Zato se Handžićevi teološki radovi odlikuju preciznošću i jasnoćom. Nema vjerske discipline koju rahmetli Mehmed efendija nije u tančine poznavao. Međutim, islamsku tradiciju-hadis je posebno volio i naročito proučavao. U tom pogledu, mogao se ubrojiti među najbolje savremene poznavaoce ove nauke u cijelom islamskom svijetu. Iz ovog područja objavio je više radova, od kojih je jedan i ovaj objavljen u listu "Hikmetu" pod naslovom Es-Sunne.Neka Uzvišeni Allah s.v.t. nagradi vrijednog i učenog rahmetli Mehmeda ef. Handžića za ovo i mnoga druga dobra djela koja je napisao i nama ostavio da se njima koristimo - amin!

    PREDGOVOR

    Muslimanska sveta knjiga Kur’an, poslata je od Allaha s.v.t., Njegovu Poslaniku Muhammedu s.a.v.s. da je saopći ljudstvu. Muhammed s.a.v.s. nije samo saopćio Božiju Knjigu Kur’an nego ju je svijetu protumačio jezikom i djelom, a u tome ga je i sami Bog ovlastio. U Kur'anu se veli: (Mi smo tebi Muhammede poslali Kur'an, koji je opomena svijetu da ga njima protumačiš.) Tumačenje Muhammedovo s. a. v. s. jezikom i djelom zove se es-sunne i el-hadis. Tih hadisa ima jedan veliki broj, a za njihovo poznavanje treba utrošiti mnogo truda i dosta vremena, a nije dovoljno samo tvrditi i cijelim ustima izgovarati: "Ja znam".Nauka o hadisu meni je najmilija nauka, a da bih i sebe i druge koji se žele koristiti sa njom bolje upoznao, odlučio sam da u "Hikmetu" iznesem pedeset hadisa sa prijevodom i tumačenjem. To pedeset hadisa su jezgra sunneta.Davno je bilo palo na um čuvenom učenjaku Ibnu Salahu (umro 643. h.) da sabere one hadise, koje su učenjaci pronašli za opsežne i vrlo vrijedne, da u malo riječi sadrže mnogo značenja, da na njima cijeli Islam počiva. Broj hadisa koje je pomenuti Ibnu Salah sabrao iznosi jedva dvadeset i šest. Kasnije je Nevevija (umro 677. h.) dodao tim hadisima još šesnaest, a iza njega Ibnu Redžeb (umro 795. h.) još osam te je broj izašao na pedeset. Baš tih pedeset hadisa sam ja naumio prevesti na naš jezik, ukratko protumačiti i u "Hikmetu" iznijeti. Ne bi bilo loše, kad bi se kasnije u jednoj knjizi izdali. Od ovog truda cilj mi nije samo trošenje papira, nego, ne bi li se ko tim izrekama Muhammeda s.a.v.s. okoristio i svoja djela prema njima udesio. Mi trebamo djela, a ne riječi.
  2. GAZIJA
    Offline

    GAZIJA Well-Known Member Staff Member

    Joined:
    Dec 4, 2007
    Messages:
    1,403
    Likes Received:
    4
    Trophy Points:
    48
    Gender:
    Male
    Occupation:
    social work
    Location:
    chicago
    Ratings Received:
    +6 / 1
    PRVI HADIS

    Veli Omer ibnul-Hattab: "Čuo sam Allahovog Poslanika gdje veli: "Svi su poslovi prema namjerama. Svakom čovjeku propada samo ono što namjerava. Pa ko se preseli iz jednog mjesta u drugo radi Allaha i Njegova Poslanika, to je pravi muhadžir, a ko se preseli radi neke ovosvjetske koristi, ili da se oženi taj neće dobiti drugo nego što je namjeravao."
    To bi bio približan prijevod gornjeg hadisa. Svaki vjerski posao nije kod Allaha s.v.t. priznat kao valjan, ako onaj, koji ga radi s tim poslom ne namjerava zadobiti Allahovo zadovoljstvo. I prema tome i plaću i nagradu na drugom svijetu dobiće čovjek samo za ono djelo, koje je radi Allaha s.v.t. izvršio. Tko pak želi da se svijetu pričini da on radi Allahovog zadovoljstva radi, a on drugu namjeru ima, tome nikakve nagrade nema.Hidžret znači preseliti se iz jednog mjesta koje nije za muslimana povoljno, u drugo koje je povoljnije. Ako se neko preseli s namjerom da trguje ili da se oženi, a ističe da to u ime Allaha s.v.t. radi, tome na drugom svijetu plaće nema. Za vrijeme Muhammeda s.a.v.s. bijaše dužnost svakog muslimana da se preseli u Medinu. Ta je dužnost trajala sve do osvojenja Mekke, osme godine po Hidžretu. Za to vrijeme jedan se musliman preselio u Medinu radi jedne žene koja se zvala Ummi Kajs. To je bio povod da je Muhammed s.a.v.s. izrekao gornji hadis. Allah s.v.t. veli u Kur'anu: (Plaću kod Allaha s.v.t. zaslužuje onaj koji da Allahu svoje lice (sebe) i dobro radi.) Vele tumači Kur'ana: "Allahu je odan onaj koji radi Njegova zadovoljstva sve dužnosti vrši, a dobro radi onaj, koji po vjerskim propisima postupa." Dakle, da neki posao bude kod Allaha s.v.t. primljen imaju dva uvjeta: dobra namjera i odgovaranje dotičnog posla vjerskim propisima. Kome manjka prvi uvjet on je munafik, a kome drugi, on je neznalica ili griješnik. Ovim hadisom je Allahov Poslanik s.a.v.s. protumačio prvi ajet na najljepši način. Spomenuti hadis se ubraja u vjerodostojne (sahih) hadise a nalazi se u svakoj od šest poznatih hadiskih zbirki (el-kutubus-sitte).

    DRUGI HADIS

    Ovo u glavnom znači: Veli Omer ibnul-Hattab: "Jednog dana sjeđasmo mi kod Allahovog Poslanika s.a.v.s. kad se pomoli prema nama čovjek u sasvim bijelu odijelu, sasvim crne kose, ne vidi se na njemu trag putovanja i ne pozna ga niko od nas; dok sjede do Allahovog Poslanika s.a.v.s. i prisloni svoja koljena uz njegova, a stavi svoje ruke na njegova stegna i reče: "Muhammede, izvijesti me šta je Islam."
    Reče Allahov Poslanik: "Islam je da svjedočiš da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik; da obavljaš molitvu (namaz), da daješ zekjat, da postiš ramazan, i da hadždž činiš kuću (Kabu), ako mogneš do nje doći."
    Onda reče onaj nepoznati čovjek: "Istinu veliš" Kaže Omer: "Mi mu se začudismo, pita ga a onda mu veli: "Istinu govoriš" (kao da zna). Iza toga reče taj čovjek: "Izvijesti me šta je iman."
    Reče Allahov Poslanik s.a.v.s.: "Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, u Njegove poslanike, u Sudnji dan, i sudbinu dobra i zla." Veli nepoznati čovjek "Istinu govoriš."
    Izvijesti me šta je dobročinstvo." Reče Allahov Poslanik s.a.v.s.: "Dobročinstvo je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš On tebe vidi." "Istinu veliš" - reče nepoznati čovjek i reče: "Izvijesti me kada će Zadnji čas (ovom svijetu)."
    Reče Allahov Poslanik s.a.v.s.: "Onaj koga pitaš o Zadnjem času nije mu više o njemu poznato nego tebi koji pitaš." Reče nepoznati čovjek: "Pa izvijesti me o predznacima Zadnjeg časa."
    Allahov Poslanik s.a.v.s. reče: "Predznaci Sudnjeg dana su da robinja rodi svoju gospodaricu i da vidiš gole, bose, siromašne čobane da se nadmeću u gradnji zgrada."
    Veli Omer: "Zatim ode nepoznati čovjek, a nakon toga reče mi Allahov Poslanik s.a.v.s.: "Omere, znaš li onoga što me je zapitkivao?" Ja rekoh: "Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju".
    Onda reče Božiji Poslanik: "Ovo je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri."
    Ovaj hadis se ubraja u vjerodostojne (sahih) hadise i njim je poznati hadiski učenjak Muslim ibnu Hadžadž počeo svoje hadisko djelo zvano "Sahih". Kadi ’Ijad je o tumačenju ovog hadisa napisao cijelo djelo, a ja ću iznijeti neke bitne tačke. U ovom hadisu je protumačeno značenje Islama, imana i dobročinstva prema Allahu (ihsana) i nešto o predznacima Zadnjeg časa ovog svijeta. Iman i Islam jedno je, samo što se kod riječi Islam više podrazumijevaju vanjski poslovi (obredi), a pod imanom unutarnji (vjerovanje). Prema tome Islam se sastoji od pet glavnih tačaka: 1)spomenuto svjedočanstvo 2) obavljanje namaza 3) dijeljenje zekata 4) post ramazana 5) hadždž. Dakle, po ovim djelima se poznaje musliman. Ko ih ne vrši daleko je od Islama. Stara je riječ: pred džamijom se dijele muslimani. Današnja inteligencija, koja nastoji da reformiše neke tačke u Islamu, nek se pokaže muslimanima kao vršioc gornjih pet tačaka, tek onda će se muslimani na njihove riječi moći osloniti. Iman se sastoji u vjerovanju šest glavnih tačaka: 1) Vjerovanje u Allaha 2) u Božije meleke 3) u Božije knjige (kitabe) 4) u Božije poslanike 5) Zadnji Sudnji dan 6) u sudbinu svega, bilo dobro ili zlo. Dakle, musliman je onaj koji vjeruje da ima Bog, da je Jedan, Svemogući i sa svim svojstvima savršenosti opisan i da je čist - bez ikakvih manjkavosti. Taj, takav Bog ima između Sebe i ljudi nosioce vijesti, a to su meleki. Oni nose Božije objave odabranim ljudima poslanicima, koji svijet pozivaju svakom dobru, a odvraćaju od svakog zla, obećavaju im nagradu za dobra djela, i zastrašivaju ih kaznom za zlo na drugom svijetu, a to je život poslije smrti. Tako je, jedna za drugu, povezano prvih pet tačaka. Što se tiče šeste tačke, a to je vjerovanje u sudbinu, to musliman mora vjerovati i znati da sve što se događa od dobra i zla na ovom svijetu, da je kod Allaha s.v.t. predviđeno i određeno. Ništa se ne može dogoditi bez Njegove odredbe. Neki prebacuju Islamu da pozivanjem svojih sljedbenika na pomenuto vjerovanje opravdava lijenost. Ti, koji prebacuju, zaboravljaju da Islam poziva na rad više nego druge vjere. Ako oni ne mogu naći sredine između pozivanja na rad i vjerovanja u sudbinu, ne trebaju nijekati da to ni drugi ne može naći. Vjerovanje u sudbinu ima dva stepena: 1. Vjerovanje da je Allah znao prije nego je svijet stvorio ko će raditi dobro, a ko zlo; ko će zaslužiti džennet, a ko vatru. 2. Vjerovanje da Allah stvara poslove ljudske i da On hoće da se oni dogode, a sa nekima je zadovoljan, dok s nekim nije. Za vrijeme Abdullaha sina Omerova, bijaše se pojavila jedna sekta koje nije priznavala vjerovanje u sudbinu. Abdullah, kada je to čuo, odrekao ih se i teško se o njima izrazio i tom prilikom ispričao gornji hadis koji je čuo od svog oca. Treća tačka je "ihsan". Riječ "hasen" u arapskom jeziku znači dobar, a "ihsan" dobro činiti. U ovom hadisu je definisan pravi "ihsan" dobročinstvom, a to je da se čovjek prema Allahu s.v.t. ponaša onako kako bi se ponašao da vidi Allaha. Jer, iako čovjek ne vidi Allaha, Allah vidi njega. Što se tiče Zadnjeg časa ovome svijetu, to muslimani vjeruju da mu vremena, kada će se dogoditi, ne zna niko osim Allaha s.v.t. Allahov Poslanik s.a.v.s. izvijestio je o nekim predznacima od kojih je u spomenutom hadisu spomenuo samo dva. Prvi je da robinja rodi svoju gospodaricu. Kći je uvijek podređena majci svojoj, a pred Sudnji dan će se kako to, tako i sve ostalo - kako naš narod kaže - naopako okrenuti. Čak i najsiromašniji ljudi će se početi nadmetati u gradnji velikih palača kako je to spomenuto u drugom predznaku. Eto, to bi bilo kratko tumačenje gornjeg hadisa.

    TREĆI HADIS

    Veli Abdullah sin Omerov: "Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.v.s. gdje veli: "Islam je izgrađen na pet stvari; svjedočenju da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, hodočašću (hadždžu) Kabe i postu mjeseca ramazana."
    U ovom hadisu poredi Islam sa zgradom koja je izgrađena na pet stubova, a to su gore spomenuti. Zgrada bez stubova ne može opstojati, tako isto ni Islam bez jednog od spomenutih njegovih temelja. Osim ovih pet temelja Islam ima i drugih propisa, ali se ti ne smatraju stubovima. Gornji hadis se nalazi u Buhariji i Muslimu.

    ČETVRTI HADIS

    Abdullah sin Mes’uda veli: "Pričao nam je Allahov Poslanik s.a.v.s., a on je onaj koji istinu govori i kome se vjeruje: "Stvaranje čovjeka biva u utrobi majke njegove četrdeset dana, zatim bude toliko isto vremena "aleka", zatim bude toliko isto vremena kao "mudga", zatim Allah s.v.t., pošalje meleka, pa mu udahne dušu; i tom meleku narede se četiri odredbe da zapiše: nafaku (djeteta) i konac života (tj. koliko će živjeti) i njegov posao i da li je (u pogledu drugog svijeta) sretan ili nesretan. Pa tako mi Allaha osim koga nema drugog - jedan čovjek radi onaj posao koji vodi džennetu sve dotle dok između njega i dženneta ne bude lakat prostora, pa ga preteče ono što mu je zapisano, pa počne se baviti onim poslom koji vodi u vatru pa uniđe u nju; drugi, opet, čovjek radi onaj posao koji vodi vatri sve dotle dok između njega i vatre ne bude lakat prostora, pa ga preteče ono što mu je zapisano, pa počne raditi posao koji vodi džennetu pa uniđe u džennet."
    Ovaj hadis je od vjerodostojnih hadisa, a nalazi se u Buhariji i Muslimu. Glavni cilj i pouka, koja se iz njega crpi jeste to da se čovjek ne zavarava svojim dobrim djelima i da se ne oholi i ne ponosi njima, jer je posljedica glavna i odlučujuća stvar. Tako isto ne smije da gubi nadu u Allahovu milost, ako vidi među svojim poslovima dosta ružnih, jer sami Tvorac zna kakav će kraj biti. Dakle, musliman treba da živi strahom od Allaha s.v.t. i nadom u Njegovu milost. U ovom hadisu je, također, obrađeno pitanje vjerovanja u sudbinu. Da bih značenje hadisa još više približio čitaocu, dodaću još dvije-tri riječi. Naime, Allah je čovjeku dao slobodnu volju pri odlučivanju šta hoće ili šta neće da uradi. Sveznajući Allah je znao unaprijed šta će čovjek raditi i odredio je da Mu se volja ispuni. Ne treba misliti da čovjek koji dobro radi, lahko izlazi iz svoje kolotečine, a tako isto koji radi zlo. Onaj čovjek što je radio poslove koji vode džennetu, bio se približio njemu a počeo raditi zlo i otišao u vatru, njegovi dobri poslovi su bili dobri samo naočigled, dok u suštini su i oni bili zli. Među njima se krilo nešto što je prouzročilo zlu posljedicu kao što se u šejtanovim dobrim poslovima krila oholost i protivljenje Allahovoj odredbi. Tako isto onaj čovjek što je radio zlo, sve dotle dok je bio skoro unišao u džehennem, pa je počeo raditi dobro, koje je bilo uzrokom njegovog spasenja u zadnjem času. Allah s.v.t. u Kur’anu nas podučava kako ćemo Ga moliti i tražiti Njegovu dobrotu. Na jednom mjestu se ovakva molitva preporučava: (Rabbena la tuzig kulubena ba’de iz hedejtena ve heb lena min ledunke rahmeten inneke Entel-Vehhab. Gospodaru naš, nemoj naša srca odvratiti s pravog puta pošto si nas na njeg naputio, pokloni nam od Svoje milosti, Ti si onaj koji obilno poklanjaš). I ovo neka bude i naša molba, kojom završavamo ovaj hadis.

    PETI HADIS

    Aiša r.a. veli: "Rekao je Allahov Poslanik s.a.v.s.: "Ko god postavi u ovoj našoj stvari nešto što nije od nje, to se odbacuje" U drugoj predaji (rivajetu) veli: "Ko uradi jedan posao s kojim se ne poklapa naša stvar, taj je posao odbačen."
    Ovaj hadis se nalazi u Buhariji i Muslimu, a druga, gore navedena predaja samo u Muslimu. Pod "našom stvari" misli Allahov Poslanik s.a.v.s. na vjeru Islam. Da bude neki posao po Islamu odbačen znači da taj posao nije od Islama i da onaj, koji ga radi, misleći da dobije nagradu, ne zaslužuje ništa osim kazne. Kao najjači dokaz (delil) u Islamu se smatra Allahova Knjiga Kur’an, kao i izreke i djela Allahovog Poslanika s.a.v.s.(hadis, sunnet). Zatim, po Kur’anu osnovano mišljenje cjelokupnih muslimanskih učenjaka jednog vremena (idžma’) i analogija (kijas). Prema tome, kao glavni dokaz smatraju se Kur’an i Hadis, a druga dva oslanjaju se na Kur’an i Hadis. Dakle što nema podloge u Kur’anu i Hadisu, to nije od Islama - to je novotarija koja se u islamskoj terminologiji naziva "bid’at", a Allahov Poslanik s.a.v.s. veli: "Svaka novotarija u vjeri je zastranjenje i stranputica." Iako je to Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao i upozorio svoje pristaše da se dobro čuvaju vjerskih novotarija, u svaki muslimanski narod se uvuklo dosta toga. To bi trebalo da bude predmet vazova i dersova, to jest da vaizi istaknu pojedine novotarije i da kažu slušaocima da to Islam ne priznaje. Oni bi time skinuli sa svog vrata odgovornost. O "bid’atu" će biti govora opširnije u 28-om hadisu. Odlika Islama je da odbacuje sve novotarije. On ne priznaje zaključke vjerskih kongresa, ukoliko ti zaključci ne bi imali podloge u islamskim izvorima, niti priznaje mišljenja takozvanih nepogriješivih ljudi; niti se oslanja na osnove takozvanih dobrih ljudi. To u Islamu ne može služiti kao dokaz. Pa šta je iskvarilo druge vjere nego novotarije. O tome imamo hiljade primjera i historiji. Uzrok uvođenja novotarija može biti: neznanje, zla namjera, a katkad i vjerovanje da je uvedena novotarija savremenija nego ono na mjesto čega je i uvedena. Islam je od Allaha koji zna, šta je bilo i šta će biti. On je znao šta će do konca svijeta biti korisno ljudstvu, pa je to i objavio preko Muhammeda s.a.v.s. zadnjeg Allahovog Poslanika u zadnjoj objavljenoj vjeri Islamu. Eto to bi bilo kraće tumačenje gornjeg hadisa.

    ŠESTI HADIS

    Nu’man ibnu Bešir veli: "Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.v.s.gdje veli: "Što je dozvoljeno (halal) jasno je, a što je zabranjeno (haram) jasno je, a među njima ima nejasnih stvari koje mnogi ne poznaju. Ko ih se uščuva, taj je sačuvao svoju vjeru i čast, a ko se upusti u njih, zapašće u ono što je zabranjeno. Isto kao pastir koji čuva stado oko zabranjene zemlje, može časom da mu umakne stado i pase u njoj. Svaki vladar ima svoju zabranjenu zemlju (ispašu), a Allahova zabranjena zemlja jesu Njegove zabrane. U tijelu ima jedan organ, koji kad je dobar, bude dobro cijelo tijelo, a kad je pokvaren, bude pokvareno cijelo tijelo, taj organ je srce."
    I ovaj hadis je u Muslimu. Veli Allah s.v.t.: "Mi smo (Muhammede) poslali tebi ovu Knjigu (Kur’an) kao tumač i razjašnjenje za sve." Nahl 89. Što je u Kur’anu ukratko rečeno, to je Muhammed s.a.v.s. razjasnio i protumačio. Pred svoju smrt dobio je od Allaha s.v.t. kao potvrdu, da je svoju službu tačno izvršio, ovaj ajet: "Danas Sam vam vjeru vašu usavršio i Svoju blagodat upotpunio i izabrao Islam za vjeru." Maide 3. Dakle, u Islamu nam je sve jasno protumačeno. Šta je dozvoljeno i šta je zabranjeno protumačeno je. Neke stvari poznaje svako, a neke samo učeni ljudi. Ko nešto ne zna treba se toga čuvati, jer ko se neoprezno nad obalu natkuči, može časom u vodu pasti. Običaj bijaše u Arapa da starješine plemena označe jedan dio ispaše, gdje niko drugi ne smije napasati svoja stada. Takvu zemlju nazivahu "hima". I Allah s.v.t. ima nešto slično tome, a to su Njegove zabrane u koje se svijet ne smije upuštati. Ko i blizu tih zabrana dođe, može vrlo lahko da se u njih upusti. Zato je dobro kloniti se i blizine zabrana. Drugi dio hadisa govori o nečem drugom. Naime, svaki čovjek ima dvije vrste poslova i radnji; unutarnje i vanjske. Unutarnje potječu iz srca. Vanjske nastaju iz unutarnjih. U kog bude srce čisto, i svi poslovi biće mu čisti. U protivnom slučaju ispadnu svi poslovi ružni. Prema ovome je jasno da se ne mogu odbraniti frazom: "na srce se gleda" oni koji protupropisno postupaju. Da im je srce čisto, svi bi im poslovi bili čisti. Ako je u ćupu med, i spolja se osjeća slast, a ako je sirće i spolja se osjeća ljutina. I onaj koji se svijetu prikazuje dobrim poslovima, ako mu to iz srca ne potječe, to već izgleda usiljeno i lahko se primijeti. Gospodaru očisti naša srca od svega čime nisi zadovoljan.

    SEDMI HADIS

    Veli Temim Darija da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Vjera je savjetovanje." Mi mu rekosmo: "Kome, Allahov Poslaniče?" Odgovori: "Allahu Uzvišenom, Njegovoj Knjizi, Njegovu Poslaniku, starješinama muslimana i ostalim muslimanima."
    Ovaj vjerodostojni hadis se nalazi u Muslimu. Savjetovanje Allahu znači: vjerovati da je Jedan, da je svim savršenostima opisan, a čist od svih manjkavosti, pokoravati se Njegovim zapovjedima, a kloniti se Njegovih zabrana i nastojati da i drugi tako rade. Pod savjetovanjem Allahovoj Knjizi podrazumijeva se: vjerovati u nju, poštovati je, držati se njenih propisa, proučavati je i odbijati napade nevjernika na nju. Pod savjetovanjem Allahovom Poslaniku s.a.v.s. podrazumijeva se: vjerovati u njega, držati za istinu sve što je pripovijedao, poštivati ga, voljeti ga, pokoravati se njegovim naredbama, oživljavati među svijetom njegove lijepe običaje, podučavati svijet njegovu sunnetu, njegove i Allahove riječi pretpostaviti nad svim ostalim, voljeti koga on voli, mrziti koga mrzi, voljeti njegovu porodicu i drugove itd. Savjetovati starješinama muslimana znači pomagati ih u istini, ukazivati im na pravi put, pokoravati im se u granicama Allahovih zapovjedi, moliti Allaha za njih itd. Savjet ostalim muslimanima sastojao bi se od sličnih stvari. U savjet Allahu i Njegovoj Knjizi ubraja se nastojanje učenjaka i pobijanje protuislamskih ideja, iznošenje pogrešaka pojedinih ljudi ili pojedinih knjiga. Veli Muhammed ibnu Eslem Et-Tusi: "Ovaj je hadis četvrtina Islama."

    OSMI HADIS

    Abdullah sin Omerov priča da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Naređeno mi je da se borim sa svijetom sve dotle dok ne posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik i dok ne počnu obavljati namaz i ne počnu davati zekat; kad to urade sačuvali su od mene svoje duše (krvi) svoj imetak, osim za islamski hak (pravo), a račun će pred Uzvišenim Allahom polagati."
    I ovaj hadis je vjerodostojan (sahih), a nalazi se u Buhariji i Muslimu i u drugim hadiskim djelima. Sa pravdom svijet opstoji, sa pravdom sve cvate. Trinaest godina zvaše Muhammed s.a.v.s. svoju okolicu vjeri Islamu. Njegova okolica uzvraćaše mu uglavnom zlo za dobro. Ne pustiše ga da u svom rodnom mjestu na miru ostane, nego ga prisiliše na seobu. Tek onda Allah s.v.t. dozvoli Svom Poslaniku s.a.v.s. da se lati pravde i uzvrati im učinjeno zlo. "Dozvoljava se (muslimanima) koje nepravedno sa svih strana tuku, da se i oni bore!" Hadždž 9. Cijela neznabožačka vjera (mušrici) bijaše ustala na oružje protiv Islama. Dozvoljeno bi i muslimanima da i oni protiv njih zaratuju. (Ratujte protiv svih mušrika, kao što i oni protiv svih vas ratuju. Ko na vas napadne i vi njih napadnite, samo u istoj mjeri). Sve vojne Muhammeda s.a.v.s. bile su izazvane sa neprijateljske strane. Ili su oni prvi navalili na muslimane ili su ugovor prekršili ili slično. Islam ne preporučuje razbojništva niti nasilja. Ukratko može se reći da Islam preporučuje ratovanje u dva slučaja: 1. Za odbranu života kod napadaja 2. za odbranu propagiranja Islama, tj. ako neko ustane i počne mučiti muslimane s ciljem da bi ostavili Islam; ili počne sprječavati od Islama one, koji hoće da svojevoljno prigrle Islam; ili ustane protiv onog koji zove u Islam. Evo šta još Kur’an veli u ovom pogledu: "Allah vam ne zabranjuje da onim nemuslimanima, koji protiv vas ne ratuju radi vjere, i koji vas ne tjeraju iz vaših kuća, dobročinstvo činite i pravdu dijelite, jer Allah voli one koji pravedno rade. Samo vam Allah zabranjuje da one, koji protiv vas ratuju i koji su vas izgnali iz vaših kuća ili pomagali one, koji to čine, da ih smatrate za prijatelje. Ko bi ih uzimao za prijatelje taj bi pogriješio. Eto to je duh Islama i Kur’ana. Ovo je pitanje opširno pa bi me daleko odvelo da se i dalje njime ovdje bavim, nego, osvrnimo se na sam hadis. Ako muslimanski protivnici prime Islam izrazivši riječima svoje vjerovanje i pristavši na obavljanje vjerskih dužnosti, s time će sačuvati svoj život i imetak. U tom slučaju nikome nije dozvoljeno da mu napadne život ili imetak, ako to islamsko pravo ne traži. Kada islamsko pravo zahtijeva da se na nečiji život udari - o tome će biti govora u četrnaestom hadisu. Svačiji je imetak u islamskoj državi zaštićen. Niko, pa ni sama muslimanska država nema prava uzeti ni jedne pare, ako to islamski propisi ne zahtjevaju. Od muslimana Islam traži zekat i neke druge obaveze. Od nemuslimana traži otkupni danak od službe u vojsci (džizja). U Islamu nema toga da čovjek odgovara za svoje grijehe pred ljudima, koji su kao ljudi svi njemu ravni. Ako grijeh šteti zajednici ili pojedincima ili vuče za sobom zle posljedice onda Islam propisuje određene kazne. Ukratko, u Islamu nema ispovjedanja i polaganja računa pred drugim osim Allaha kao što veli Muhammed s.a.v.s. u ovom hadisu: "Račun će pred Svevišnjim Allahom polagati."

    DEVETI HADIS

    I ovaj hadis se nalazi u Buhariji i Muslimu, a znači: Ebu Hurejre r. a. kaže: "Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.v.s. gdje veli: "Što sam zabranio klonite ga se, a što sam vam naredio vršite ga koliko možete, jer ništa nije uništilo one što su prije vas bili, nego mnoga suvišna pitanja i nepokoravanje pejgamberima."
    Zabrana je teška. U njoj izuzetka nema. Svak je se mora kloniti, jer se zabranjuje samo ono što je štetno. Naredba je malo lakša: vršite je koliko možete. Vršiti koliko se može ne treba olahko shvatiti i kako veli "po svom ćejfu tumačiti". Abdest se i u sred zime može uzeti, a na dan se i deset puta, a ne samo pet puta može klanjati. I kad taneta u ratu lete i onda se klanjati mora, čak Kur’an naređuje da se tada ni džemat ne propusti. Tek bolesnik, koji se boji smrti ili pogoršanja bolesti može ostaviti abdest ili gusul i mjesto njih uzeti tejemum. Starac koji ne može postiti, a ne nada se da će i kasnije moći, može da ne posti, ali za svaki dan neka nahrani po jednog siromaha. Eto, nek se iz ovih primjera zaključi što se može, a što ne može u šeriatskom gledištu. Osim toga naredba se dijeli na strogu naredbu (farz, vadžib) i na naredbu lakšeg stepena (mendub, mustehab). Gore spomenuti primjeri su od prve grupe. Druga grupa može se vršiti kako ko može, pa ko je propusti nema kazne. Bog i Božiji Poslanik traže poslušnost. Ne bude li nekom nešto u naredbi ili zabrani jasno, slobodno neka pita, ako u tom pitanju ima krosti. Pitanja koja su suvišna ili beskorisna u Islamu su zabranjena. Prenosi Buharija da je Ibnu Abbas rekao: "Neki ljudi zapitavahu Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, šaleći se; jedan ga zapita, ko mu je otac, drugi bijaše izgubio devu pa pita gdje mu je deva. Ovo bijaše uzrok, da Bog pošalje ovo aje: (O vjernici ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni...) (El-Maide, ajet: 101) u kom se zabranjuju suvišna, neumjesna i u vjeri beskorisna pitanja. Gore sam rekao da je zabrana teža i strožija od naredbe. Kao pojašnjenje tome navodim ovdje šta su ugledni učenjaci o tome rekli. Veli jedan od učenih ljudi: "Dobra djela radi i dobar i hrđav čovjek, dok ono što je zabranjeno, toga se kloni samo dobar musliman." Veli Aiša, radijallahu anha: "Koga raduje da pretekne one koji neprestano dobra djela rade, nek se čuva grijeha." Veli Hasan El-Basri, radijallahu anhu: "Ni s čim se Bogu bolje ne robuje od napuštanja onog što je On zabranio." Veli Ibnu Omer, radijallahu anhu: "Bolje je jednu paru od harama sačuvati nego stotinu hiljada podijeliti." Veli Mejmun ibnu Mihran: "Jezikom Boga spominjati lijepa je stvar, a od toga je bolje kod grijeha Ga se sjetiti pa ne pogriješiti."

    DESETI HADIS

    Veli Ebu Hurejre, radijallahu anhu: "Rekao je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Bog je dobar, ne prima nego dobro. Uzvišeni Allah je naredio vjernicima isto što je naredio poslanicima. Veli Bog u Kur’anu: (O poslanici, jedite što je lijepo (dozvoljeno), a radite što je dobro...) Veli Bog: (O vjernici, jedite od lijepih (dozvoljenih) jela koje Sam vam Ja podijelio i zahvaljujte Bogu, ako samo Njega obožavate.) Veli Ebu Hurejre, radijallahu anhu: "Zatim spomenu Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeka koji dugo putuje, raščupan, prašljiv, pruži ruke nebu govoreći: "Gospodaru, Gospodaru!" a jelo mu haram, piće mu haram, odjeća mu haram i odhranjen je sa haramom pa odakle će se njegova molba uslišati!"
    Riječ "tajjib" u arapskom jeziku znači lijep, dobar. U šeriatu se ta riječ upotrebljava u drugom smislu. Naime, znači ono, što je Bog, dželle šanuhu, dozvolio i čime je zadovoljan, a ujedno se dopada i sviđa ljudima. Dakle, šeriat pretpostavlja da se može ljudima sviđati samo ono od čega je Bog zadovoljan.
    Bog koji je od svih manjkavosti čist prima samo ona djela koja su čisto izrađena. Čovjek je dužan da se čistom, i u šeriatskom pogledu lijepom i dozvoljenom hranom hrani. To je Bog naredio Svojim poslanicima i svim vjernicima. Tako se ne hraniti vodi mnogim zlim posljedicama. Od ovih je i da mu molba kod Allaha ne bude uslišana. Putnik koji je u dugom putu udaljen od svake udobnosti - zapraši se i postane začupane kose, prašljiv, zaslužuje da mu se molba usliša. Ali, kako će Bog, dželle šanuhu, njegovu molbu primiti, ako je njegova hrana, piće i odjeća haram tj. ako je on to stekao na zabranjen način?
    Rekoše Sufjanu Sevriji: "Da nam hoćeš moliti Boga, a on odgovori: "Napustiti grijehe, to je molba."
    Veli Malik ibnu Dinar: "Bijaše poklopila nesreća Izraelćane pa se skupe da mole Boga. Bog reče tadašnjem svome Poslaniku: "Kaži im, vi izlazite sa nečistim tjelima da Mene molite, Meni pružate ruke, kojima ste toliko nevine krvi prolili i kojima ste haramom napunili svoje kuće. Sad vas više mrzim, i kao takvi vašom molbom ništa osim što ste se od Mene još više udaljili."
    Veli jedan učenjak: "Nemoj se tužiti da ti je molba neuslišana ili zakasnila, kad si joj ti sa svojim grijesima put zatvorio." Gornji hadis se nalazi u Muslimu.
  3. GAZIJA
    Offline

    GAZIJA Well-Known Member Staff Member

    Joined:
    Dec 4, 2007
    Messages:
    1,403
    Likes Received:
    4
    Trophy Points:
    48
    Gender:
    Male
    Occupation:
    social work
    Location:
    chicago
    Ratings Received:
    +6 / 1
    JEDANAESTI HADIS

    Hasan ibn Ali, radijallahu anhu, veli: "Upamtio sam od Allahovog Poslanika s.a.v.s. ovo: "Ostavi ono što ti je sumnjivo i drži se onoga u čemu sumnje nemaš!"
    Ovaj hadis se nalazi u Nesaijinoj i Tirmizijinoj zbirci hadisa. Tirmizija veli da je ovaj hadis dobar i vjerodostojan. U ovom hadisu Allahov Poslanik s.a.v.s. naređuje da musliman, čim posumnja da li je nešto dozvoljeno ili nije, da to jednostavno napusti, a da se drži onoga u čemu je siguran da je dozvoljeno. Ovo islamski učenjaci nazivaju "vere’" (opreznost, sigurnost). Ima nešto što nazivaju "kiselim vere’om" (neukusna pobožnost), a to je da čovjek pazi na sitnice, a na krupne greške se i ne obazire. Došao je jedan čovjek iz Iraka Ibn Omeru r.a. i pitao ga: "Je li grijeh ubiti komaricu?" Ovaj ga otjera, a onda reče: "Ubiše Husejna, unuka Allahovog Poslanika s.a.v.s. , a pitaju za komaricu." I kod nas ima ovakvih postupaka. Neki pitaju: koju nogu treba primaknuti drugoj, desnu lijevoj ili obratno, a ne pitaju niti se obaziru na zabranu kamate. Neki muškarci nose zlatne prstene i pitaju: na kojoj ga je ruci bolje nositi i na kom prstu, a ne obaziru se na to da je haram uopće takav prsten muškarcu nositi. Daj Bože da se opametimo i klonimo besposlica.

    DVANAESTI HADIS

    Ebu Hurejre r.a. veli: "Rekao je Allahov Poslanik s.a.v.s.: "Od dobrog i čvrstog Islama jednog čovjeka je i to da ostavlja ono što ga se ne tiče."
    Dakle, dobar musliman je savjestan, radi samo ono što ga se tiče i od čega ima korist, a daleko je od onoga što ga se ne tiče i od čega nema koristi. Loš musliman, pak, više se brine za ono što ga se ne tiče nego za svoje nužne poslove. Njega više interesira klevetanje drugoga, podmetanje klipova pod noge svoga brata muslimana, izvrgavanje smijehu onoga koji dobro želi i za dobro radi - nego li trud za unaprijeđenje svoje braće i rad na dobrobiti ljudstva. Ovakvi ljudi koji su ološ muslimana tako su isto ološ čitavog svijeta, ali na žalost imamo ih među nama priličan broj. Ovaj se hadis nalazi u Tirmizijinoj zbirci, a Tirmizija veli da je dobar (hasen).

    TRINAESTI HADIS


    Sluga Alejhisselamov, Enes sin Malikov veli da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Ni jedan od vas ne vjeruje (nije dobar, pravi musliman) sve dotle dok ne bude volio svom bratu (muslimanu) ono što voli sam sebi."
    Ovaj je hadis vjerodostojan (sahih), a nalazi se u Buhariji i Muslimu. Musliman voli svakom muslimanu onakvu sreću i dobro kakvu voli sam sebi. Muslimanska zajednica je kao jedno tijelo. Pa kako god ruka jednog tijela ne može ni pomisliti kakvo zlo drugoj ruci tog tijela, tako ni musliman ne smije da želi kakvo zlo svom bratu muslimanu. Ne smije mu čak želiti ni manje dobro nego li sebi. Musliman je dužan da želi i nemuslimanu svako dobro koje želi sebi. U nekim hadiskim zbirkama stoji umjesto riječi "li ehihi" riječ "lin-nasi", što znači da cijelom svijetu treba da želi ono što želi sam sebi.

    ČETRNAESTI HADIS

    Ibnu Mes’ud r.a. veli da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Nije dozvoljeno proliti krv jednog muslimana osim u tri slučaja: 1) ako jedna muslimanska osoba koja je jednom u bračnoj vezi bila, izvrši prostituciju, 2) duša za dušu, 3) kad musliman (ili muslimanka) ostavi svoju vjeru i napusti islamsku zajednicu."
    I ovaj se hadis nalazi u Buhariji i Muslimu. Iz ovog se hadisa da razumjeti u koliko slučajeva Islam propisuje smrtnu kaznu svojim sljedbenicima i kod kojih pogreški. 1) Za prostituciju pod uvjetom da dotična osoba bude u bračnoj vezi za vrijeme prostitucije ili da je u pomenutoj vezi bila prije. Ako se ovaj uvjet ne nađe, smrtne kazne nema. 2) Kad musliman izvrši umorstvo nad drugim muslimanom. Tako je kod jednih pravnika, a kod drugih makar i nad nemuslimanom, ako je ovaj od ehli-zimmeta, s tim uvjetom da rodbina ubijenog ne oprosti ili ne bude zadovoljna sa otplatom. 3) Kad musliman napusti islamsku vjeru na bilo koji način. Eto, to su slučajevi u kojima Islam propisuje smrtnu kaznu.

    PETNAESTI HADIS

    Ebu Hurejre r.a. priča da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Ko vjeruje u Allaha i Zadnji dan neka govori što je dobro ili neka šuti. Ko vjeruje u Allaha i Zadnji dan neka počasti susjeda. Ko vjeruje u Allaha i Zadnji dan neka počasti gosta."
    Ovaj se hadis nalazi u Buhariji i Muslimu. U njemu Allahov Poslanik s.a.v.s. naređuje i preporučuje svojim sljedbenicima tri stvari. Prva je da čovjek zrelo misli i pazi šta će govoriti. Pa ako vidi da će od tog govora biti dobre i korisne posljedice, onda neka govori, a ako vidi da u tom govoru nema dobra onda neka šuti. Arapi kažu: "Ako je govor srebren, šutnja je zlatna." Prvi halifa Ebu Bekr r.a. uhvatio bi se za jezik, pa bi rekao: "Ovo me je dovelo u teške prilike." Muhammed s.a.v.s. bi mnogo šutio, a šutnju mu je ispunjavalo duboko razmišljanje. Mjesto beskorisnog govora musliman treba da se prihvati korisnog djela. Ustade jedanput Osman r.a. da drži govor, pa ugledavši pred sobom veliku svjetinu, zbuni se i govor mu ne ispade kako je želio. Zatim reče: "Vi ste danas potrebniji vođi radinu nego vođi govorniku." Ovom riječi je rekao mnogo i popravio pogrešku koju je učinio usljed zbunjenosti. Držao je Omer ibnu Abdul-Aziz r.a. govor i savjetovao slušaocima i toliko uspio da su svi plakali, a on u polovici govora presječe govor. Slušaoci mu rekoše: "Da si završio govor, mnogo bi se svijeta njim okoristilo", a on im odgovori: "Govor je smutnja i kušnja; preče je muslimanu djelo od govora. Druga i treća stvar je počastiti i lijepo se vladati sa susjedom i gostom. Zaista je to pravo ljudstvo. Kako god treba paziti susjeda i gosta muslimana, tako treba i nemuslimana. U ovom se ogleda veličina i krajnja tolerancija uzvišenog Islama.

    ŠESNAESTI HADIS

    Ebu Hurejre r.a. priča da je jedan čovjek rekao Allahovom Poslaniku s.a.v.s.: "Preporuči mi što". Allahov Poslaniks.a.v.s. mu reče: "Nemoj se srditi." Pa pošto čovjek ponovi molbu nekoliko puta, Poslanik s.a.v.s. mu opet reče: "Nemoj se srditi."
    Ovaj hadis nalazi se u Buhariji. U njemu nam Allahov Poslanik s.a.v.s. preporučuje da se ne srdimo i da suzbijamo srdžbu koliko možemo, jer najviše zla potječe iz srdžbe. Kad čovjek takorekuć pobijesni, zaboravi i sebe i svoju pamet. Srdžba je zapravo vrsta ludila. Drugom prilikom Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: "Nije junačina ko junake nadhrve, nego je junačina koji se suzdrži kada je srdit." Mnogo bi se moglo o srdžbi govoriti, ali je dosta to da je Allahov Poslaniks.a.v.s., kada ga je gore spomenuti čovjek toliko puta molio za savjet, svaki put odgovarao: ne srdi se.

    SEDAMNAESTI HADIS


    Seddad ibnu Evs r.a. priča da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Allah s.v.t. je propisao obzir (dobročinstvo) i lijep postupak prema svemu. Pa i kad ubijate (npr. neprijatelja) ubijte na lijep način, a kad koljete, koljite na lijep način. Neka svaki od vas naoštri nož i neka sa životinjom koju će klati obzirno postupa."
    Ovaj vjerodostojni hadis nalazi se u Muslimovoj zbirci hadisa. Prema svakome i svačemu treba lijepo postupati. Ni u ratu sa neprijateljem ne smije se musliman životinjski ponašati, i na grozan i odvratan način neprijatelja ubijati. Tako isto ne smije musliman živu životinju patiti, pri klanju tući i zlostavljati. Kako u mnogom drugom tako i u naredbi da se sa životinjama blago postupa, Islam je pretekao mnoge ustanove, koje se danas računaju kao tekovine nove kulture. Društva za zaštitu životinja nisu kod muslimana novitet dvadesetog vijeka, prije trinaest i po stoljeća tom humanom ponašanju Islam je udario temelje.

    OSAMNAESTI HADIS

    Ebu Zerr r.a. veli da mu je Allahov Poslanik s.a.v.s. dao ovakvu preporuku: "Boj se Allaha gdje god budeš! Za zlim djelom uradi dobro djelo. Time ćeš zlo djelo izbrisati. Sa svijetom postupaj dobroćudno."
    Ovaj hadis nalazi se u Tirmizijinoj zbirci hadisa. Tirmizija za njega veli da je dobar (hasen). Hakim u svom djelu "Mustedrek" veli da je vjerodostojan (sahih) hadis. U čijem srcu bude čisto vjerovanje, taj se mora Allaha bojati i zapovjed vršiti. Takav čovjek mora biti uredan i ondje gdje ga ne vide, a i ondje gdje ljudske oči ne dopiru. Dobar musliman ni ondje gdje ga niko ne vidi, nikakvo zlo neće učiniti. Ljudi koji samo zbog straha od policije ne čine zla, bliži su životinjama nego li ljudima. Dalje u hadisu preporučuje, da kad ga neko slučajno učini, neka se odmah pokaje i prihvati za dobro djelo. Tim će se jedino moći oprati i riješiti grijeha i kod Allaha i kod ljudi. Dalje se preporučuje da čovjek bude lijepe čudi i lijepa vladanja sa svakim, bio mu on ravan ili niži od njega i podređen. U drugom hadisu veli Allahov Poslanik s.a.v.s.: "Znate li koga Allah s.v.t. najviše voli i ko će na budućem svijetu biti najbliže meni?" Kad su mu prisutni odgovorili da ne znaju, on im reče: "To su oni koji imaju najljepšu ćud."

    DEVETNAESTI HADIS

    Ovaj se hadis nalazi također u Tirmizijinoj zbirci hadisa, za njega veli Tirmizija da je dobar i vjerodostojan hadis. Ovdje ćemo se zadovoljiti samo prijevodom ovih skupocjenih rečenica.
    Abdullah ibnu Abbas r.a. jedanput jahaše za Allahovim Poslanikom s.a.v.s. na istoj jahalici. Tom prilikom reče mu Poslanik s.a.v.s.: "Dječače, ja ću te naučiti nekoliko riječi: Čuvaj Allaha, poštuj Ga i Allah će tebe čuvati. Čuvaj Allaha pa ćeš Ga uvijek pred sobom naći (tj. postupaj kako Allah s.v.t. želi pa kad ga nešto zamoliš On će ti udovoljiti.) Kad moliš, moli Allaha. Kad pomoć tražiš, traži je od Allaha. Dobro znaj, da se čitav svijet sakupi da ti i najmanju korist donese, da ti ne bi donijeli osim one, koju ti je Allah odredio i propisao. A da se opet čitav svijet okupi da ti neku štetu nanesu, ne bi ti nanijeli osim one, koju ti je Bog odredio i upisao. Pera sudbine su odložena, a stranice se osušile (tj. sve je određeno i zaključeno)." U jednoj drugoj predaji stoji: "Čuvaj Allaha, naći ćeš Ga pred sobom. Kad si u obilju predstavi Mu se (i približi) Allah će za te znati i (kad si) u tegobi. Dobro znaj, što te promaši nije te moglo pogoditi, a što te pogodi nije te moglo promašiti. Znaj da je Allahova pomoć povezana strpljivošću, veselje s tugom, a u svakoj poteškoći ima olakšanje."
    Ibnu Redžeb je na ovaj hadis napisao poseban komentar. Zbilja, ovaj hadis sadrži u sebi izvrsne poruke i općenita pravila koja zasijecaju u najvažnija vjerska pitanja. Jedan učenjak veli: "Ja sam promatrao ovaj hadis, pa sam se zapanjio. O žalosti za onog ko ga ne zna i njegovo značenje ne shvati i ne razumije!"
  4. GAZIJA
    Offline

    GAZIJA Well-Known Member Staff Member

    Joined:
    Dec 4, 2007
    Messages:
    1,403
    Likes Received:
    4
    Trophy Points:
    48
    Gender:
    Male
    Occupation:
    social work
    Location:
    chicago
    Ratings Received:
    +6 / 1
    DVADESETI HADIS

    Ebu Mes’ud El-Ensari priča da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Od riječi koje je svijet zapamtio od pripovjedi prošlih Allahovih poslanika je i ova: "Kad se ne stidiš, radi šta hoćeš."
    Ovaj vjerodostojni hadis nalazi se u Buhariji. Stid je kruna svih dobrih djela. Ko stida nema ne može imati ni vjere. Čovjek bez stida je životinja bez priuze. Zato se u gornjem hadisu i veli; ako nemaš stida, radi šta hoćeš, jer je stid ono, što čovjeku brani da zla djela radi, pa kad njega nema, šta će ga drugo spriječiti da čini zla?

    DVADESET I PRVI HADIS

    Sufjan sin Abdullahov veli: "Ja sam rekao: "Allahov Poslaniče, reci mi o Islamu nešto što će učiniti da o njemu nikog drugog osim tebe ne pitam." Na to mu Allahov Poslanik s.a.v.s. odgovori: "Reci, vjerujem u Allaha, a onda (u tome) ustraj."
    Ustrajnost je sasvim uzvišeno svojstvo. Svako dobro djelo, ako se na njemu ne ustraje, postaje beskorisno. Tako isto i Islam, ako čovjek u njemu čitav svoj život provede, tek će onda plod svoga rada pobrati. Po ustrajnosti mi poznajemo vrijednost ljudi. Vrijedan čovjek je ustrajan, njega svaki vjetar ne okreće na svoju stranu. On ima svoje čvrsto uvjerenje, svoje "ja" koje ni za najobilnije blago neće dati. Sličan sadržaj ovom hadisu nalazi se u dva kur’anska ajeta. Prvi ajet veli: "Onim (ljudima), koji reknu: "Naš Gospodar je Allah", a onda na tom ustraju dolaze meleki i vele im: "Nemojte se bojati ni brinuti, radujte se da ćete dobiti džennet, koji vam se obećaje." Fussilet 30. Drugi ajet u prijevodu glasi: "Za one ljude koji reknu: "Naš Gospodar je Allah", a onda (na tom) ustraju, straha nema niti se oni trebaju brinuti. To su oni kojima pripada džennet, u kom će vječno ostati, kao nagrada za njihova djela."Ahkaf 13-14. Ovaj se hadis nalazi u Muslimovoj zbirci hadisa.

    DVADESET I DRUGI HADIS

    Džabir priča da je neki čovjek upitao Allahovog Poslanika s.a.v.s. i rekao: "Šta misliš, ako ustrajem u klanjanju propisanih namaza, u postu ramazana, radim što je dozvoljeno, a klonim se onog, što je zabranjeno i ništa više ne učinim osim toga, hoću li unići u džennet?" Allahov Poslanik s.a.v.s. mu odgovori: "Da, hoćeš."
    Ovaj se hadis također nalazi u Muslimovoj zbirci hadisa. Osim zapovjedi i zabrana u Islamu imaju i preporuke: mendubi, mustehabi i sunneti. Kada čovjek ništa od ovih djela ne bi vršio nego samo obavljao stroge naredbe - farzove i vadžibe, a klonio se strogih zabrana (harama), opet će biti spašen i u džennet unići, jer je udovoljio onom što se od njeg traži. Pored toga on je dužan da i preporuke Islama poštiva makar ih i ne vršio.

    DVADESET I TREĆI HADIS

    Ebu Malik Eš'ari priča da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Čišćenje je veliki dio imana. Riječ "El-hamdu lillah" (hvala Allahu) puni mizan (tj. sasvim je kod Allaha velika i za nju ogromna nagrada ima). Riječ "Subhanallah vel hamdu lillah" (slava i hvala Allahu) napune prostor između nebesa i Zemlje (tj. ogromnom nagradom za njih). Namaz je svjetlo muslimanima na ovom svijetu, jer im osvjetljuje srca, a biće im svjetlo i na budućem svijetu. Milostinja je jasni dokaz (da je čovjek musliman, jer da nema dubokog uvjerenja ne bi žrtvovao novac, sa kojim se čovjek vrlo teško rastaje). Strpljivost je sjaj (koji čovjeku krči put u tminama i mukama ovosvjetskog života). Kur’an je jak argument za ili protiv tebe (tj. ako se vladaš po njegovim propisima biće za te jak dokaz, a ako li griješiš u njegovim propisima, onda je jak dokaz protiv tebe). Svaki čovjek radi i trudi se za nešto, ali će neko otkupiti (dobrim poslovima) sebe i svoju dušu te je osloboditi, a neko je prodati i upropastiti."
    I ovaj hadis se nalazi u Muslimovoj zbirci. Mislim da je dosta jasan i da mu ne treba dodatno tumačenje.

    DVADESET I ČETVRTI HADIS

    Ovaj se vjerodostojni (sahih) hadis nalazi u Muslimovoj zbirci hadisa, a spada u onu grupu hadisa, koji se nazivaju hadis-kudsi i hadis-rabbani. Hadis-kudsi je onaj hadis u kom Allahov Poslanik s.a.v.s. pripisuje riječi Allahu s.v.t., a te se Allahove riječi ne nalaze u Kur’anu. Svaki je hadis od Allaha s.v.t., jer Allah s.v.t. veli za Poslanika s.a.v.s.: "On (Poslanik s.a.v.s.) ne govori od sebe, nego je sav govor njegov objava koja mu se s Allahove strane dostavlja."Nedžm 3-4" Prema tom hadisi-kudsi se odlikuju nad ostalim hadisima time što se u njima riječi pripisuju Allahu s.v.t. U ovom hadisu Allah s.v.t. veli:
    "O Moji robovi, Ja Sam Sebi nasilje zabranio, a zabranio Sam ga i među vama, pa nemojte jedni drugima nasilje činiti. O Moji robovi, svi ste vi zalutali osim onoga koga Ja naputim; pa tražite od Mene da vas naputim, Ja ću vas naputiti. O Moji robovi, svi ste vi gladni osim onoga koga Ja nahranim, pa od Mene tražite da vas nahranim, Ja ću vas nahraniti. O Moji robovi, svi ste vi neodjeveni osim onoga koga Ja odjenem, pa od Mene tražite da vas odjenem, Ja ću vas odjenuti. O Moji robovi, vi danju i noću griješite, a Ja Sam onaj koji sve grijehe prašta, pa od Mene tražite da vam oprostim, Ja ću vam oprostiti. O Moji robovi, vi nikada ne možete doći do onoga čime biste Meni štetu nanijeli, pa da Mi je nanesete, niti ikada možete doći do onoga što će Meni koristi donijeti; pa da Mi je donesete. O Moji robovi, kada biste vi i prvi i zadnji i ljudi i džini imali srce najpobožnijeg čovjeka, to ništa ne bi imanje Moje povećalo. O robovi Moji, kada biste vi i prvi i posljednji i ljudi i džini imali srce najgoreg griješnika, to ništa ne bi imanje Moje umanjilo. O Moji robovi, kad biste vi i prvi i poslednji i ljudi i džini stali na jedno mjesto, pa Meni svoje molbe i želje uputili, te Ja udovoljio svačijoj molbi i želji; to ne bi umanjilo ono što Ja imam ni onoliko koliko oduzme od mora igla kad se u njeg zamoči. O Moji robovi, sve je stalo do vaših poslova, koji su kod Mene sačuvani i prebrojani i za koje ću Ja vama dati zaslugu. Ko nađe dobro i nagradu nek Allahu zahvali, a ko opet kaznu i zlo nek ne kori nikog osim sebe."
    Eto to bi bio prijevod ovog uzvišenog hadisa, za kojeg veli Ahmed ibn Hanbel da je najuzvišeniji hadis od svih hadisa, koje Šamlije pričaju. U ovom hadisu se ocrtava moć i uzvišenost Svevišnjeg Allaha. Njegovo je sve, niko Mu ne treba. Njemu koristi ne donose naši dobri poslovi, a ni naša ružna djela ni najmanje štete Mu donijeti ne mogu. Svi su ljudi Njegove sluge i robovi te prema tome svi i u svakom stanju i slučaju, Njega trebaju. Zato uvijek trebaju da samo Njega mole, i da samo od Njega traže i samo se Njemu obraćaju. Nagradu koju će dobiti ljudi koji su dobro radili, dobiće od Njegove milosti, a ne zato što su oni svojim djelima zadužili Allaha s.v.t. da ih nagradi. Kazna, pak, koju će pretrpjeti ljudi koji su na ovom svijetu zlo radili, posljedica je njihovih zlih djela, jer Allah s.v.t. nikome nasilja i zuluma ne čini.


    DVADESET I PETI HADIS

    Ovaj se vjerodostojni (sahih) hadis nalazi u Muslimovoj zbirci hadisa, a sadržaj mu je ovo:
    "Ebu Zerr r.a. priča da su neki siromašni drugovi Allahovog Poslanika s.a.v.s. rekli Poslaniku: "Allahov Poslaniče, bogati ljudi nas pretekoše i pokupiše sve nagrade; klanjaju kao i mi, poste kao i mi, a od viška svog imetka dijele sadaku i milostinju." Allahov Poslanik s.a.v.s. im odgovori: "Pa zar Allah nije i vama omogućio da milostinju dijelite. Svako "subhanallah" je milostinja, svako "Allahu ekber" je milostinja, svako "elhamdulillah" je milostinja, svako "la ilahe illellah" je milostinja. Narediti nekom da dobra djela radi i to je milostinja. Spriječiti nekog od zlih dijela je također, milostinja, pa i kad svojoj strasti na dozvoljen način ugodiš i to je milostinja." Na to drugovi Allahovog Poslanika s.a.v.s. rekoše: "Pa zar kad jedan od nas svojoj strasti ugodi i za to ima nagradu?" Allahov Poslanik s.a.v.s. reče: "Šta mislite kada bi svojoj strasti ugodio na nedozvoljen način, bi li zaslužio kaznu? Tako isto kad udovolji na dozvoljen način zaslužuje nagradu."
    Iz ovog se zaključuje da su siromašni drugovi Allahovog Poslanika s.a.v.s. mislili da je milostinja samo dijeliti novac i materijalno druge pomagati. Pa im je Allahov Poslanik s.a.v.s. rastumačio da i gore navedena djela također spadaju u milostinju.
    U jednoj predaji ovog hadisa stoji, da su siromašni opet došli Allahovom Poslaniku s.a.v.s. i rekli: "Što si nam Allahov Poslaniče kazao, to su i bogataši čuli, pa i oni isto vrše i rade, pa šta da učinimo mi sada?" Allahov Poslanik s.a.v.s. im je na to odgovorio: "To je Allahov dar koga Allah dijeli kome hoće."
    Iz ovog se razumije da je bogati musliman, ako vrši dobra djela, bolji nego siromah koji također vrši dobra djela. Kako se vidi, uzvišeni Islam, na svakom koraku potiče muslimane da i u ekonomskom pogledu uvijek budu napredniji, jer je imetak Allahov dar, a svako treba da traži da taj dar dobije, ali uz to da uvijek ostala djela vrši.

    DVADESET I ŠESTI HADIS

    Ebu Hurejre r.a. priča da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Na svaki ljudski zglob (zglavak), svaki dan u kom sunce grane, ima milostinja. Ako dvojicu pomiriš i to je milostinja. Ako nekom pomogneš da na konja uzjaše ili mu pomogneš prtljagu na konja natovariti, i to je milostinja. Lijepa riječ je milostinja. Svaki korak kojim koračaš radi namaza je milostinja. Da sa puta ukloniš, što prolaznike uznemirava i smeta im, i to je milostinja."
    Ovaj vjerodostojni (sahih) hadis, koji se nalazi u Buharijinoj i Muslimovoj zbirci, ima sličan sadržaj kao i prošli hadis. U njemu Allahov Poslanik s.a.v.s. preporučuje muslimanima i potiče ih, da pored poznatih dužnosti (farzova i vadžiba) što više dobra djela čine, da bi se Allahu odužili na Njegovim nebrojenim blagodatima. U to ime Allahov Poslanik s.a.v.s. spominje, da na svaki zglob čovjek duguje da učini bar jedno dobro djelo, iz čiste zahvalnosti Allahu s.v.t. Veli se da u ljudskom tijelu ima tri stotine i šezdeset zglobova. Kao što Allahov Poslanik s.a.v.s. spominje da u ime zahvalnosti za svaki zglob treba učiniti dobro djelo, tako i Allah s.v.t. u Kur’anu spominje vid, sluh, jezik, usne i drugo i veli: "Zar nismo čovjeku dali dva oka, jezik i usne?" Beled 8-9 "Reci: "On je Onaj koji vas je stvorio, dao vam sluh, vid, i srca, a vi malo zahvaljujete." Mulk 2-3 itd.

    DVADESET I SEDMI HADIS

    Nevas ibnu Sem’an r.a. priča da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Najbolje dobro djelo je lijepa ćud, a grijeh je ono što ti buni i uznemiruje dušu i što ne želiš da svijet sazna."
    Ovaj se hadis nalazi u Muslimovoj zbirci hadisa. U drugoj predaji ovog hadisa, koja se nalazi u Ahmedovu i Darimijinu "Musnedu" stoji: "Da je Vabise sin Ma’bedov došao Allahovom Poslaniku s.a.v.s. Allahov Poslanik s.a.v.s. mu reče: "Došao si da pitaš o dobrim djelima i grijehu?" On odgovori: "Da." Na to mu Allahov Poslanik s.a.v.s. reče: "Upitaj svoje srce i svoju dušu! Dobro djelo je ono u čemu duša nalazi mir i spokoj i u čemu se srce smiri. Grijeh je ono što ti uznemiruje i buni dušu i što se koleba u prsima, makar ti ljudi i drugačije rekli i govorili." Glavni šerijatski argumenti i delili su Kur’an i Poslanikov s.a.v.s. uzvišeni hadis. Što oni zabranjuju i preziru to je grijeh. Ali čovjek, koji ima čistu savjest i neuprljanu dušu, može poznati grijeh i nepoznavajući šerijatskog argumenta iz Kur’ana i hadisa. Grijeh i ružna djela peku čistu savjest, uznemiruju je i bune. Dobra djela, naprotiv, daju duši i srcu mir i spokoj i ljudskoj svijesti duboko zadovoljstvo. Ljudi ovog stepena napuštaju djela, koja im ne daju duševnog mira i srčanog spokoja makar im neko i dao fetvu da je to dozvoljeno činiti. Eto, to bi bio uglavnom cilj i sadržaj ovog hadisa. Sličan sadržaj sadrže i prošli šesti i jedanaesti hadis. Pod lijepom ćudi treba razumjeti lijepo vladanje prema Allahu, prema sebi i prema ostalim ljudima. Ovako vladanje je bez sumnje najbolje dobro djelo.

    DVADESET I OSMI HADIS

    ’Irbad ibnu Sarije r.a. jedan od Poslanikovih s.a.v.s. drugova, priča: "Jedan dan nas je Allahov Poslanik s.a.v.s. savjetovao takvim savjetom, da su se srca prisutnih prestrašila, a oči zaplakale i zasuzile. Na to mi rekosmo: "Allahov Poslaniče! Kao da je ovo oprosni vaz, pa oporuči nam nešto." Allahov Poslanik s.a.v.s. reče: "Oporučujem vam da se Uzvišenog Allaha bojite i da slušate i pokoravate se (vladaru) pa kad bi on bio (makar vama zavladao) i rob. Ko poživi vidjeće mnogo razdora i razilaženja. Tada se držite moga postupka (sunneta) i postupka mojih pravim putem napućenih nasljednika. Dobro se za to prihvatite! Čuvajte se novotarija, jer je svaka novotarija stranputica i skretanje sa pravoga puta."
    Ovaj se uzvišeni i vjerodostojni hadis nalazi u Ebu Davudovoj i Tirmizijinoj zbirci hadisa. Za njeg veli Tirmizija da je dobar i vjerodostojan. Na prvom mjestu Allahov Poslanik s.a.v.s. preporučuje bogobojaznost. Bogobojaznost se sastoji u tome da se čovjek kloni Allahovih s.v.t. zabrana. Bogobojaznost je Allahova s.v.t. oporuka svim narodima kako Allah s.v.t. u Kur’anu veli: "Mi smo oporučili onima, kojima, je poslata knjiga prije vas, a i vama da se bojite Allaha." Nisa’ 131. Na drugom mjestu Allahov Poslanik s.a.v.s. preporučuje pokornost i poslušnost vladarima, jer je manje zlo trpiti vladara, koji ne udovoljava svim šerijatskim propisima, nego li se boriti protiv njega i uzbunu zametati. Zatim Allahov Poslanik s.a.v.s. nagovještava razdor i razmirice, koje će nakon njega nastupiti. U tim razmiricama, Allahov Poslanik s.a.v.s. preporučuje da se držimo njegova postupka i sunneta i postupka njegovih nasljednika, koji se potpuno vladaju po propisima uzvišenog Islama i dovode u sklad svoj postupke, Poslanikovu s.a.v.s. postupku. Među njih bez sumnje se ubrajaju četvorica prvih halifa, koji su među muslimanima i poznati pod nazivom "hulefai-rašidin". Neki islamski učenjaci među "hulefai-rašidin" ubrajaju i Omera ibn Abdul-Aziza (vladao od 99-101 god. po hidžri). Iza tog Allahov Poslanik s.a.v.s. nas upozorava da se striktno držimo od Allaha postavljenih vjerskih propisa, a da se klonimo, svega što je kasnije vjeri dodato (bid’at). Bid’at u arapskom jeziku znači sve što se nanovo postavlja, u bilo kom pogledu, makar to spadalo i pod općenito pravilo šerijata. Ovo je značenje bid’ata sa jezičke strane. Bid’ate su podijelili neki islamski učenjaci na pet vrsta prema ahkami-šer’ijje (šerijatskim riješenjima) te se prema tome neki bid’ati smatraju dobrim (hasene), a neki ružnim (sejjie). U bid’ati hasene pod ovim (jezičkim) značenjem spadaju novotarije u svjetskim, a u ružne bid’ate se smatraju novotarije u vjerskim poslovima. Bid’at u upotrebi šerijata (istilahi šer’i) ima uže značenje od gore spomenutog. Njegova definicija je sve što se nanovo u vjeri postavlja, a ne spada ni pod jedno pravilo šerijata. Ovakav bid’at je sav ružan i zabluda i stranputica. Ovu vrstu bid’ata treba razumjeti iz gore spomenutog hadisa. Bid’at u zadnjem značenju može biti u vjerovanju kao što su vjerovanja oprečna ehlus-sunne vel džemaatskom vjerovanju. Ovakav bid’at u očima šerijata je gori nego i najveći grijesi u poslovanju. A može biti i u vjerskim obredima ili ibadetu kao postavljanje raznih namaza i postova, koji u šerijatu nemaju podloge. Bid’at u ibadetu iako je manji i blaži od bid’ata u vjerovanju on je, ipak, svaki zabluda i stranputica. Da nas Allah s.v.t. sačuva zabluda i dalaleta! Jedna velika odlika Islama je što zakrčava put svakoj novotariji u vjeri. To je glavni uzrok da se Islam sačuvao čist i onakav kakav je bio za vrijeme Allahovog Poslanika s.a.v.s. Dužnost je učenih da uvijek upozoravaju svijet na novotarije u vjeri, ali nažalost pokatkad se i koji hodža svom silom zauzima za koji bid’at. Ali kakva fajda. Što Allah i Allahov Poslanik s.a.v.s. odbija od vjere tomu niko sa svojim podupiranjem ne može snage dati. Islamski su učenjaci još od prvih dana Islama shvatili štetnost bid’ata te su protiv njega čitava djela pisali. Između njih se ističu: Ibnu Veddah, Ebu Bekr Et-Tartuši, Ebu Šame, Šatibija i drugi. Njihova su djela štampana te se njima može poslužiti svako ko razumije arapski.



    DVADESET I DEVETI HADIS

    Ovaj se hadis nalazi u Tirmizijinoj zbirci hadisa. Sam Tirmizija veli: "Ovaj je hadis dobar i vjerodostojan." Prijevod značenja ovog hadisa je:
    "Priča Muaz ibn Džebel da je on jedanput pitao Allahovog Poslanika s.a.v.s.: "Allahov Poslaniče, kaži mi jedan posao koji će me uvesti u džennet, a spasiti me i udaljiti od vatre." - "Pitaš za veliku stvar, a ona je lahka onom kome Allah olakša. Ne udružuj Allahu nikoga, klanjaj namaz, daji zekat, posti ramazan i obavljaj hadždž - odgovori mu Allahov Poslanik s.a.v.s., a onda nastavi: "Hoćeš li da te uputim na puteve i vrata dobrih dijela? Post je čovjeku štit, a sadaka ništi grijehe kao što voda ništi vatru, zatim obavljaj namaz obnoć." Zatim je Allahov Poslanik s.a.v.s., kao dokaz tome proučio dva ajeta iz sure Sedžde: "Oni (pravi muslimani) noću bdiju i ustaju iz svojih postelja, mole svoga Gospodara strahujući i nadajući se; i od onog imetka, što Smo im ga Mi dali, dijele. Niko ne zna za ono veselje koje je za njih određeno na budućem svijetu kao nagrada za njihova djela." Sedžde 16-17. Zatim Allahov Poslanik s.a.v.s. reče: "Želiš li da ti kažem glavu svega i stub i njegov vrhunac?" "Da"- ja odgovorih. Na to reče Allahov Poslanik s.a.v.s.: "Glava svega je Islam, stub njegov je namaz, a vrhunac džihad (borba na Allahovom putu)." Zatim će Allahov Poslanik s.a.v.s.: "Hoćeš li da ti kažem srž svega toga?" "Da" - ja odgovorih. Na to mi Allahov Poslanik s.a.v.s. pokazavši na jezik reče: "Čuvaj ovo!" "Pa zar ćemo i za to odgovorni biti?" - rekoh. Allahov Poslanik s.a.v.s. mi odgovori: "Allah ti dao, zar nešto drugo strovaljuje ljude u vatru nego zle izreke!"
    U ovom hadisu Allahov Poslanik s.a.v.s. je objasnio da je glavna stvar i posao koji će čovjeka odvesti džennetu, da vjeruje u jednog Jedinog Allaha, da Mu druga ne pripisuje, da klanja namaz, dijeli zekat, posti ramazan i obavi hadždž. Zatim ko želi da više dobra učini i više sevaba zaradi, neka što više posti, jer post čovjeka kao štit čuva od mnogih zala i vatre. Neka dijeli milostinju, jer milostinja ništi grijehe kao voda vatru. I neka noću klanja, kad ostali svijet spava i kad se čovjeku vrlo teško od postelje rastaviti. Glavna stvar koja vodi spasu je Islam, a njegov glavni stub je namaz, a vrhunac svega je nastojati rječju i djelom unaprijediti uzvišenu Allahovu vjeru (džihad) i boriti se na Njegovom putu. To sve ovisi o jeziku, jer čovjek sa jednom riječi, kao na primjer da se našali sa jednom islamskom naredbom ili ustanovom ili je olako drži i ne poštiva, može poništiti sva dobra djela koja je do tad učinio. Jezik čovjeka vrlo često dovede u najteže položaje na ovom i budu ćem svijetu.
  5. GAZIJA
    Offline

    GAZIJA Well-Known Member Staff Member

    Joined:
    Dec 4, 2007
    Messages:
    1,403
    Likes Received:
    4
    Trophy Points:
    48
    Gender:
    Male
    Occupation:
    social work
    Location:
    chicago
    Ratings Received:
    +6 / 1
    TRIDESETI HADIS

    Ovaj se hadis nalazi u Darekutnijinoj zbirci hadisa. Za ovaj hadis veli Nevevi da je dobar (hasen), a Ibnus-Salah da je vjerodostojan (sahih). Ovaj hadis znači:
    Ebu Sa’lebe jedan od Poslanikovih s.a.v.s. drugova priča da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Allah je odredio neke dužnosti, pa ih nemojte napustiti i postavio je granice, pa ih nemojte prelaziti i odredio je zabrane, pa ih nemojte kršiti, a prešutio je neke stvari iz milosti prema vama, a ne iz zaborava, pa nemojte o njima istraživati."
    Iz ovog hadisa razumijemo da se tačno trebamo držati onih propisa, koje je Allah s.v.t. postavio. Što nam je stavio u dužnost ono trebamo vršiti, a što je zabranio onog se trebamo kloniti. Ne smijemo prelaziti preko granica, koje je On postavio. Ono, pak, što se iz šerijatskih osnova, po određenim pravilima ne može ustanoviti da je dužnost (farz) ili zabranjeno (haram) ono ostaje dozvoljeno (mubah), pa ne smijemo nastojati da ga sami od sebe zabranimo ili sebi u dužnost stavimo. Ovdje je pravilo, kad o jednoj stvari tražimo šerijatski sud (rješenje) da je prvo smatramo dozvoljenim (mubah), a onda ako šerijatski delili (argumenti) zahtijevaju da se drugi sud (hukm) izrekne o dotičnoj stvari, onda taj sud o njoj moramo izreći. Ovo se pravilo u usuli-fikhu (temeljima i osnovama šerijatskog prava) naziva "el-hukm bil beraetil-aslijje" (tj. pravilo da je u osnovi sve dozvoljeno, te ako postoji dokaz zabrane onda se primjenjuje. Dakle, za zabranu nečega je potreban dokaz što nije slučaj sa dozvoljenim stvarima). Veli Ibnus-Sem’ani: "Ko radi po ovom hadisu, sigurno će postignuti nagradu i spasiti se i siguran biti od kazne. Jer, ko izvrši sve dužnosti, a kloni se zabrana i ostane kod šerijatskih granica, a ne istražuje do čega sobom ne može doći, taj je sabrao pri sebi svaku lijepu vrlinu i izvršio sve zahtjeve šerijata i vjere, jer nema ni jedne šerijatske odredbe, a da ne spada u jednu od četiri grupe odredbi spomenutih u ovom hadisu."

    TRIDESET I PRVI HADIS

    Ovaj se hadis nalazi u Ibnu Madžinoj zbirci hadisa. Nevevija veli da su lanci prenosilaca ovog hadisa dobri, a Hakim veli da je vjerodostojan. Neki prigovaraju ovom hadisu, ali ovdje nije moguće iznijeti sve njihove prigovore i odgovore na njih. Hadis znači:
    Sehl ibnu Sa’d r.a. priča: "Jedan je čovjek došao Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: "Allahov Poslaniče, naputi me na jedno djelo, koje kada izvršim voliće me Allah i voliće me svijet." Allahov Poslanik s.a.v.s. mu reče: "Ne hlepi za ovim svijetom, Allah će te voljeti, a ne hlepi za onim što je u ljudskim rukama, svijet će te voljeti."
    U ovom hadisu Allahov Poslanik s.a.v.s., je obrazložio da je onaj čovjek koji ne hlepi i strastveno ne žudi za udobnostima ovog svijeta Allahu drag i mio, a onaj čovjek koji ne nastoji da od ljudi nešto dobije, on je ljudima mio i drag. Ukratko rekavši, ko želi Allahovu ljubav nek ne žudi za ovosvjetskim uživanjem, a ko želi da ljudima bude mio, nek ruku ne pruža i ne želi njihova imetka. To je pravi "zuhd" kog Islam na mnogo mjesta preporučuje.

    TRIDESET I DRUGI HADIS


    Ibn Abbas r.a. priča da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Nema štete ni oštećivanja."
    U ovom hadisu su upotrijebljene dvije slične riječi i od istog korijena, a to su "dare" i "dirar". Neki komentatori drže da obje riječi imaju jedno značenje, a to je "šteta". Prema tome, nema štete, značilo bi: U Islamu niko ne smije ni sebi ni drugome nikakve štete nanositi. Neki, pak, komentatori ovog hadisa vele: "darer" znači učiniti štetu sebi ili drugome, bez da je on tebi učini, a "dirar" znači učniti štetu kao odgovor na štetu, koja je tebi učinjena. Kratko rekavši, po Islamu je zabranjeno da čovjek nanosi štetu drugom. Oštetiti, pak, nekoga zato što zaslužuje da mu se to učini, to nije zabranjeno, nego nekad Islam to i naređuje. Jer, kod svake islamske kazne, kažnjeni treba da štetu pretrpi, a kazne se nekad moraju izvršavati. Prema tome, ovaj hadis bi značio: ne smije čovjek musliman činiti štetu niti sebi niti drugom bez opravdanog šerijatskog uzroka. Ovdje bi se moglo reći da kazne i slične stvari, koje nekom nanose makar i prividnu štetu nisu uistinu štetne. Na primjer, kad otac udari svoje dijete da ga odgoji, može reći da je udarcem oštetio dijete, ali ta šteta sama po sebi, iako šteta, uistinu je samo korist. U štetu koju čovjek može učiniti prema sebi, a koju gornji hadis zabranjuje može se ubrojiti svako djelo koje u životu, zdravlju, imetku i vjeri šteti, pa bilo to djelo u vjeri istaknuto kao zabranjeno ili ne. Na primjer, alkoholna pića nanose štetu čovjeku u svakom pogledu. Ona su po vjeri naročito zabranjena, a i ovaj ih hadis zabranjuje. Od djela kojima čovjek drugom štetu nanosi, naročito su u Kur’anu i Poslanikovim s.a.v.s., riječima istaknuta slijedeća djela: oštećivanje nasljednika poklanjanjem imetka u smrtnoj bolesti, nanošenje štete kupcu ili prodavcu kad je prinuđen (na primjer prinuđen je da kupi nešto od tebe, pa mu to skuplje prodati, ili prinuđen je da tebi nešto proda, pa mu to uzeti ispod cijene), oštećivanje žene kod razvrgavanja braka, oduzeti vodu iz bunara svoga komšije kopanjem bunara u blizini njegova; i drugi slični slučajevi koji pojašnjavaju značenje ovog hadisa.Navedeni se hadis nalazi u Ibnu Madžinoj, Darekutnijinoj i drugim hadiskim zbirkama. U Malikovu "Muvettau" je ovaj hadis spomenut kao "mursel" tj. nije spomenut sahabija koji ga priča od Allahovog Poslanika s.a.v.s. Nevevija veli za ovaj hadis da je dobar (hasen), a Hakim da je vjerodostojan (sahih).

    TRIDESET I TREĆI HADIS

    Abdullah ibn Abbas r.a. priča da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Kad bi se svijetu davalo po samim njhovim tvrdnjama i zahtjevima, neki bi ljudi zahtijevali i tražili imetke i krv drugih. Nego onaj koji niječe treba se zakleti."
    U ovom je hadisu Allahov Poslanik s.a.v.s. objasnio jedno glavno pravilo u sudbenom postupku, a to je da se ne može suditi prema samim tvrdnjama i zahtjevima ljudi, jer bi to dovodilo do velikog nereda. Kad bi se tako sudilo, našlo bi se ljudi, koji bi bez ikakva prava tvrdili i zahtijevali tuđi imetak ili bi tvrdili da je neko ubio nekoga njihova i tražili kisas (glavu za glavu) ili odštetu. Ovakvo suđenje bi bez sumnje bilo pogrešno. Da se ta anomalija suzbije, mora se tražiti od onoga koji nešto tvrdi da to svjedocima ili drugim po šerijatu priznatim dokazima dokaže. Ako onaj, koji tvrdi, nema dokaza, onda u tom slučaju se mora onaj koji niječe zakleti. Potanja razlaganja o ovome hadisu se nalaze u fikhskim (šerijatsko-pravnim) djelima. Ovaj hadis se nalazi u Bejhekijinoj zbirci hadisa, a i u drugim hadiskim zbirkama. Na više mjesta je ovaj hadis spomenut u Buharijinu i Muslimovu "Sahihu". Za gore navedeni hadis veli Nevevi i Ibnus-Salah da je dobar (hasen).

    TRIDESET I ČETVRTI HADIS

    Ebu Se’id El-Hudri r.a. veli: "Čuo sam gdje Allahov Poslanik s.a.v.s. veli: "Ko od vas vidi nešto što vjera prezire i ne trpi, nek to promijeni i ukloni rukom, a ako ne mogne rukom onda jezikom, a ako ne mogne ni jezikom, onda srcem, a to je najslabiji iman (vjerovanje)."
    U ovom hadisu Allahov Poslanik s.a.v.s. stavlja u dužnost svakog sposobna muslimana da radi za vjeru, upućuje svijet njoj i odvraća ih od onoga što vjera prezire i zabranjuje. Ova je vjerska dužnost jedna od najsvetijih islamskih dužnosti, koju muslimani ni u kom slučaju ne bi trebali napustiti. Ko je sposoban za vršenje ove vjerske naredbe, a ne vrši je, neka zna, da je učinio veliko izdajstvo prema vjeri. Kur’an je pun naredbi koje se odnose na ovu vjersku dužnost. Također i mnogi Poslanikovi s.a.v.s. hadisi stavljaju to u dužnost muslimanu. Na prvom mjestu je čovjek duzan spriječiti zlo rukom ako može. Ako to ne može, nek se lati pripovijedanja i nek lijepim savjetom nastoji postići ono što nije mogao rukom. A ako je prisiljen prilikama da ni istinu ne smije reći, onda neka srcem mrzi ono što vjera zabranjuje i ne trpi. Ovakav iman je vrlo slab. Čovjek, pak, koji ni srcem ne mrzi i ono što vjera prezire on nije ni musliman. Čovjek je dužan da na putu propovjedanja vjere, naređivanja dobra i odvraćanja od zla, pretrpi neke štete i patnje. Sam Kur’an veli da je poznati mudrac Lukman rekao svome sinu između ostalih savjeta i ovo: "Moj sinak, obavljaj namaz, naređuj što je dobro, zabranjuj što je zlo i strpi se na onom što te pogodi! To je od važnijih dijela i stvari." Lukman 17. Musliman, dakle, ne smije biti strašljiv i bježati od poziva i uputa svoje vjere, pa makar nešto i pretrpio. Treba da mu je vjera najsvetija, da je spreman za nju žrtvovati sve što treba, pa i sam život. Ovaj se hadis nalazi u Muslimovoj zbirci hadisa, te je prema tome (sahih) vjerodostojan.

    TRIDESET I PETI HADIS

    Ovaj se hadis nalazi u Muslimovoj zbirci hadisa i prema tome je (sahih) vjerodostojan, a ukratko znači:
    Ebu Hurejre r.a. priča da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Nemojte jedan drugom zavist činiti, nemojte - naljutivši se - jedan drugom leđa okrenuti; nemojte se jedan drugom u prodaji nadmetati i budite o Allahovi robovi, prava braća. Musliman je brat muslimanu. Neće mu nasilja činiti, neće ga napustiti, neće mu lagati, neće ga poniziti. Pobožnost je ovdje, tada je rekao Allahov Poslanik s.a.v.s. pokazujući na svoja prsa i to ponovio tri puta. Dosta je jednom čovjeku zla (i samo to) da ponizi svoga brata muslimana. Jedan musliman je haram drugom muslimanu; i njegov život, i njegov imetak i njegova čast."
    U ovom je hadisu Allahov Poslanik s.a.v.s. protumačio kako muslimani trebaju međusobno živjeti i postupati kao braća, koje veže najjača veza, uzvišeni Islam. Na prvom mjestu ne smije među njima biti zavisti, varanja, mržnje i međusobne srdžbe, jer to kao braća ne smiju činiti. Sve, što bi urodilo mržnjom i cijepanjem trebaju odbaciti. Stoga ne smiju ni kod prodaje se nadmetati. Kao npr. kad neko od jednog muslimana nešto kupuje, ne smije drugi doći i odvraćati ga od toga hvaleći mu svoju robu i nudeći mu je recimo jeftinije. Isto tako se ne smije pri licitaciji, ako nema namjere dotične stvari kupiti, nadmetati u cijeni da bi time svoga brata oštetio (nedžeš). Na drugom mjestu ne smije musliman nikakvo nasilje činiti muslimanu, ne smije ga, kad je on potreban, napustiti, na smije mu lagati, i na taj način zavoditi, ne smije ga poniziti, jer je prava odlika i prednost jednog čovjeka pred drugim u srčanoj iskrenoj bogobojaznosti. Prednost jednog čovjeka nad drugim nije ni u časti ni u položaju, niti u bogatstvu niti u rodu i soju. Prema tome ne treba musliman poniziti svoga brata, što je on niži u jednoj od gore navedenih stvari. bogobojaznost zahtijeva, da musliman ne ponizi muslimana radi jedne od spomenutih stvari, jer kako će čovjek poniziti i nanijeti štetu časti jednog muslimana kad je na jednom stepenu život i imetak i čast svakog muslimana. Prema tome, zabranjeno je nanijeti kakvu štetu u čemu bilo od naprijed spomenutog. Kada bi se muslimani držali pravila, koja je Allahov Poslanik s.a.v.s. spomenuo u svom hadisu, onda bi bili prava braća i onda bi udovoljili zahtjevu Kur’ana, koji smatra muslimane samo pravom braćom.

    TRIDESET I ŠESTI HADIS

    Ovaj se hadis također nalazi u Muslimovu "Sahihu", te je prema tome vjerodostojan. Sadržaj mu je u glavnom sličan sadržaju prošlog hadisa, jer oba napominju najglavnija pravila međusobnih odnosa među muslimanima. Ovaj hadis doslovno znači:
    Ebu Hurejre r.a. priča da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Ko otkloni jednom muslimanu jednu ovosvjetsku brigu i poteškoću, Allah će od njega ukloniti jednu brigu i poteškoću budućeg svijeta. Ko olakša stanje jednom siromahu, Allah će njemu olakšati i na ovom i na budućem svijetu. Ko pokrije sramotu i mahanu jednog muslimana, Allah će njega pokriti na obadva svijeta. Allah je na pomoći Svome robu dok je rob na pomoći svome bratu. Ko krene jednim putem tražeći nauku, Allah će mu olakšati zbog toga put džennetu. Nikada se neće sastati u jednoj Allahovoj kući grupa ljudi da uče Kur’an i da ga proučavaju, a da na njih ne siđe i da ih ne prekrije spokoj i mir i da ih ne zastre Allahova milost i da ih ne okruže meleki i da ih Allah ne spomene i ne pohvali među Svojim odabranicima."
    Na kraju hadisa Allahov Poslanik s.a.v.s. veli: "Da ne može rod i soj čovjeka učiniti dobrim, zaslužnim i velikim, ako mu djela i poslovi ne budu valjani." I crni rob, ako je dobar musliman i radi dobra djela, bolji je od ma kakvog plemića, koji ne udovoljava zahtjevima vjere.

    TRIDESET I SEDMI HADIS


    Ovaj se hadis nalazi u Buharijinoj i Muslimovoj zbirci, te se prema tome računa od sahih hadisa. Ibn Abbas r.a. u ovo hadisu kazuje da Allahov Poslanik s.a.v.s. prenosi ovaj hadis od Allaha s.v.t. Hadis u kome se riječi pripisuju Allahu s.v.t. zove se "hadisi-kudsi" ili "hadis-rabbani". U nekim se predajama ovog hadisa (rivajetima) riječi zbilja pripisuju Allahu, dočim predaja, koju smo mi gore zabilježili, nije po formi takva iako jeste po sadržaju. Izgleda da bi Allahov Poslanik s.a.v.s. nekad pripisao riječi ovog hadisa Allahu s.v.t., a nekad bi njegovo značenje objasnio svojim riječima, a to je slučaj sa ovom našom predajom. Sadržaj hadisa je ovo:
    Allahov Poslanik s.a.v.s. veli: "Allah je propisao i odredio dobra i zla djela, zatim je objasnio šta je dobro, a šta zlo. Pa ko odluči da uradi jedno dobro djelo, pa ga ne uradi, Allah će mu za to upisati potpuno dobro djelo. Ko, pak, odluči da učini dobro djelo, pa ga i učini, Allah će mu zapisati deset dobrih djela, i nagrada mu može biti sedam stotina puta veća, pa i više od sedam stotina puta. Ko, pak odluči da učini jedno zlo djelo, pa ga ne učini, Allah će mu zapisati potpuno dobro djelo. A ako odluči da učini zlo djelo, pa ga i učini, Allah će mu zapisati jedno zlo djelo."
    U ovom je hadisu Allahov Poslanik s.a.v.s. objasnio način nagrade i kazne. Kazna je ravna prema učinjenom zlu. Ko naumi da učini zlo, pa se pokaje piše mu se dobro djelo i ima nagradu isto kao kad naumi da učini neko dobro djelo, pa ga od toga nešto omete. U oba slučaja ima nagrada koja odgovara jednom dobrom djelu. Ko, pak učini jedno dobro djelo, njegova je nagrada najmanje deset puta viša, pa i iznad sedam stotina, koliko već Allah s.v.t. htjedne. U ovome se gleda velika Allahova milost i dobrota.


    TRIDESET I OSMI HADIS

    Ovaj se hadis nalazi u Buharijinu "Sahihu", a znači:
    Ebu Hurejre r.a. priča da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao da Allah s.v.t. veli: "Ko bude neprijatelj jednom Mom robu, koga sam Ja odabrao i koji je Meni blizu (evlija), Ja ću tome čovjeku navjestiti rat. Ničim se Moj rob ne može Meni više približiti nego onim čime sam ga Ja zadužio. Moj se rob Meni postepeno približava vršenjem dobrovoljnog ibadeta (nafile) pa ga Ja zavolim. A kada ga zavolim, njegova ljubav prema Meni preovlada, pa njegov sluh, kojim sluša bude samo radi Mene; ruka njegova kojom prihvaća samo radi Mene radi; noga njegova kojom ide, ide samo radi Mene. Ovakav čovjek ako od Mene nešto zatraži, Ja mu udovoljim, a ako se Meni utječe, Ja ga zaštitim."
    Ovaj hadis govori o ljudima, koje Allah s.v.t. voli, koji su Njegovom zadovoljstvu blizu. Oni se zovu velijima ili kako se kod nas kaže evlijama. Evlije Allah štiti i ko bi se prema njima neprijateljski odnosio izazvao bi Allahovu srdžbu prema sebi i Allah mu nagovještava rat, od koga se čovjek ne može spasiti. Često se pitamo, ko je evlija? Evlija je svaki pobožan i bogobojazan musliman. Nije uvjet da čovjek po zraku leti ili po moru ide ili kakvo drugo nadnaravno djelo vrši, pa da se zove evlijom. Istina, Allah s.v.t. nekim Svojim evlijama katkada dadne i neka nadnaravna djela, koja se zovu kerametima, ali to uvijek ne mora niti. Najbolja stvar kojom se čovjek može približiti Allahovom zadovoljstvu je vršenje glavnih vjerskih dužnosti. Dakle, vršiti farzove, a čuvati se harama. Čovjek koji ovom udovolji je pravi evlija; ne udovoljava li, ne može ni u kom slučaju biti Allahu s.v.t. blizu, makar se on tako i prikazivao. Čovjek koji redovito ne klanja namaz ili npr. opojna pića pije, nije ni dobar musliman, a ne kamoli da bude Allahu s.v.t. mio ili evlija. Farzovi su temelj svim ostalim ibadetima (nafilama), isto kao što je iman temelj farzovima. Bez imana farzovi ne vrijede, bez farzova nafila ne vrijedi. Evlija se ne poznaje po izderanim i zakrpljenim haljinama niti po raščupanoj kosi, niti po tome što se bodežima bode ili na sablju skače. Ko to radi, a uz to još i pijuca, ili od gledalačke publike prima darove, dobrovoljne priloge i slično, to su u većini slučajeva samo šejtanske evlije, od kojih se treba kloniti. Poslije farzova, Allahu s.v.t. se čovjek približava nafilama i drugim ibadetima koji nisu farz. Čovjek koji farzove tajno vrši, a onda se oda ostalom ibadetu, postaje Allahu s.v.t. sasvim mio i u njega ljubav prema Allahu s.v.t. sasvim preovlada i kao takva vlada i raspolaže njegovim tijelom. On se u tome stanju naslađuje samo onim, što Uzvišeni Allah voli. Njegov sluh, vid, ruke i noge, sve to, samo ono što Allah s.v.t. voli rade. Molba ovakvih ljudi kod Allaha je uslišana; što od Allaha zatraže. Allah im daje i spašava ih od svake muke i nesreće kad oni Allaha zamole. Eto, to su prave Allahove evlije i pravi dobri muslimani. Allahu, Ti nas ovome putu naputi!


    TRIDESET I DEVETI HADIS

    Ovaj se hadis nalazi u Ibnu Madžinom "Sunenu" i mnogim drugim hadiskim djelima. Neki hadiski učenjaci vele da je (hasen) dobar, a neki ga smatraju i vjerodostojnim (sahih) hadisom. Hadis znači:
    Ibn Abbas r.a. priča da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Allah je oprostio mojim sljedbenicima ono što učine nehotice pogriješivši i ono što učine u zaboravu i ono što učine pod presijom, prisilno."
    Iz ovog se hadisa razumije da čovjek neće biti kažnjen za ono što učini nehotice niti za ono što učini u zaboravu niti za ono što učini pod presijom, prisilno. Nehotice nešto učiniti znači učiniti nešto namjeravajući sasvim nešto drugo. Npr. ubiti u lovu čovjeka misleći i vjerujući da je to životinja koju želi uloviti. Za ovakvo djelo na budućem svijetu nema grijeha. Nešto učiniti u zaboravu znači učiniti ga onda kada nije svjestan da to ne smije učiniti. Kao npr. uz ramazan zaboraviti da posti, pa nešto jesti. U ovom slučaju nema ni grijeha, a niti se time kvari post. Ovdje spada i ono kad čovjek potpuno zaboravi jedan namaz klanjati i vrijeme toga namaza potpuno isteče. Za ovo ako nije hotimično ispustio, nema grijeha, a dužan je namaz klanjati čim se sjeti. Pod presijom, prisilno nešto učiniti, znači učiniti nešto u slučaju kad mu se prijeti životu ili biti potpuno bez snage i moći da se odupre. Kao npr. čuvajući život pod presijom samo jezikom poreći da je musliman, iako je bolje ni to ne učiniti. Za to kod Allaha s.v.t. nema grijeha. Za primjenu ovog hadisa potrebno se u svakom pojedinom slučaju obratiti na fikh i na specijalne delile (dokaze) o pitanju za koje se drži da ga ovaj hadis obuhvaća.

    ČETRDESETI HADIS

    Ovaj hadis je sahih (vjerodostojan), a nalazi se u Buharijinoj zbirci hadisa. Sadržaj mu je ovo:
    Abdullah Ibn Omer r.a. priča: "Uzeo me je Allahov Poslanik s.a.v.s. za rame, pa mi rekao: "Budi na ovom svijetu kao stranac ili putnik!" Sam Ibn Omer r.a. je običavao reći: "Kada omrkneš nemoj očekivati jutra, a kada osvaneš ne očekuj večeri! Pripremi se u zdravlju za bolest i u životu za smrt!"
    U ovom je hadisu Allahov Poslanik s.a.v.s. rastumačio kako čovjek treba da pojmi i shvati ovaj prolazni život i svoj boravak na ovom ograničenom svijetu. Čovjek treba znati da je ovaj svijet prolazan i da na njemu treba zaraditi vječnu sreću u budućem vječnom životu i posmrtnom beskonačnom svijetu. Prema tome, treba čovjek udesiti svoj postupak, pa znati da je on samo putnik, koji nekamo stalno putuje. Stoga treba uvijek biti na oprezu i imati na umu da mnogi koji budu na početku dana zdravi i živi, nestane ih preko dana i ne dočekaju večeri. Tako mnogi koji omrknu ne dočekaju zore. Smrt dolazi iznenada, pa ne treba da čovjeka zatekne nespremnim. Često puta zapadne čovjek utešku bolest, koja mu onemogući da radi dobra djela. Zbog toga svega čovjek treba uvijek raditi dobra djela i biti spreman za put. Treba da iskoristi zdravlje i pripremi se za bolest. Treba da iskoristi ovaj prolazni život i pripremi se za smrt, koja nenadno i neočekivano nastupa, jer sa smrću prestaje zdravlje, a polazi se onamo, gdje će se pravedno naplatiti, kako za dobra, tako i za zla djela.

    ČETRDESET I PRVI HADIS

    Za ovaj hadis kaže Nevevija da je "hasenun’sahihun" tj. dobar i vjerodostojan i da se nalazi u djelu "El-Hudždže" od Ebul-Feth El-Makdisije. Neki hadiski učenjaci prigovaraju senedu ovog hadisa, ali se ipak slažu da je on jedan od važnih i značajnih hadisa. Hadis znači:
    Priča Abdullah ibn Amr ibn El-As r.a. da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Ni jedan od vas neće biti pravi vjernik, sve dok mu njegova želja ne bude slijedila ono što sam ja donio."
    Riječ "heva" u arapskom jeziku znači želju, strast, prohtjev i ljubav. Kod pravog vjernika, želja strast, prohtjevi i njegova ljubav je podvrgnuta vjeri. Što vjera preporučuje, to on voli i poštuje; vjera je kod njega jača od njegovih strasti i ličnih prohtjeva. Ima pojedinaca kojima se nešto sviđa, pa onda da to uvedu u okrilje Islama. Ovakvi ljudi nisu pravi vjernici. Oni trebaju svoje želje i prohtjeve podešavati zahtjevima vjere, a ne vjeru iskrivljavati prema svojim željame i prohtjevima.


    dzemat-sabah.com

Share This Page