''Pravda je, bez obzira na okolnosti, obaveza i pravo svakog pojedinca. A nepravda je apsolutno zabranjena i ništa je ne može opravdati'' – Ibn Tejmijje. Vjerovatno niko nije proživio patnje međuummetskog razilaženja i tako duboko uronio u rizik tih razlika kao što je to učinio šejhul-islam Ibn Tejmijje.
On tako nametljivo oporučuje slijeđenje dva veličanstvema pravila kada, radi utvrđivanja istine i sprovođenja pravičnosti, razmatramo s*!*!*!*!a pitanja i donosimo konačan sud o neistomišljenicima. Ta dva pravila su znanje i pravda.
Takvoj metodologiji Ibn Tejmijje ne poziva muslimane samo kada je riječ o pitanjima međusobnih društvenih i ekonomskih odnosa nego i kada se radi o nečemu mnogo bitnijem od toga, o zauzimanju konačnog suda o riječima, mišljenjima i vjerovanju. Očito je kako je pripadnike islamskog buđenja (sahve) potrebno, u danima kada zanos nadvladava poznavanje propisa o vjeri, a emocije razboritost, podsjetiti na ova dva načela. Šejhul-islamu nije bilo nepoznato kako će dvije ključne nevolje onih koji će se baviti međumuslimanskim razlikama biti sljedeće:
Prva od njih je: Nepoznavanje suštine s*!*!*!*!og pitanja o kojem se raspravlja, nehajno iščitavanje cjelokupnog predmeta, određivanje s*!*!*!*!og momenta (kamena spoticanja), iskrenost u prenošenju predaja bez sagledavanja pozadine, okolnosti i motiva nastanka tog s*!*!*!*!og pitanja. Raspravljanje koje proizađe iz neznanja, po sebi je prekršaj na koji nas Hvaljeni Stvoritelj upozorava riječima: »I ne povodi se za onim što ne znaš.»
Takvo raspravljanje je u suprotnosti i sa Poslanikovim, s.a.v.s., hadisom o trojici kadija od kojih će onaj koji je sudio po neznanju biti stanovnik Džehennema. Temeljito poznavati s*!*!*!*!a pitanja još je potrebnije ako se zna da se u njima navode mogući ili očiti dokazi i ako se zna i to da većina neistomišljenika, svejedno da li je riječ o onima koji slijede novotariju ili ne, obično stavlja znak jednakosti između istine i neistine. Osoba koja s takvima raspravlja mora biti sposobna da moćno i u potpunosti raspozna međusobno isprepletene stvari te da krajnje utemeljeno odbaci uobičajenu općenitost, površnost i “lahka” rješenja od kojih je nastalo “lahko ćemo” (sehl) o kojem jedan arapski pjesnik kaže:
''Došlo nam je kako je «Lahko ćemo» «Ne znam» mrzilo,
Znanjima koja «Lahko ćemo» nije poznavalo,
Znanjima koja da je «Lahko ćemo» znalo nikad ne bi izustilo,
Ali se «Lahko ćemo» neznanjem zadovoljilo.''
Druga nevolja je: Nepravda nanesena strani neistomišljenika zbog fanatizma ili krajnosti prema jednoj ili popustljivosti i simpatijama prema drugoj strani. To se dešava i pored Allahovog upozorenja da, kada su u pitanju nagon neprijateljstva ili slabost svađanja, ne smijemo emotivno reagovati. Nepravda i neprijateljstvo prema «drugačijima» izvode iz okvira istine i normi postupanja po njoj. Nama je naređeno da pravedno svjedočimo, makar to bilo na vlastitu štetu ili na štetu roditelja i rođaka. Uzvišeni kaže: »Neka vas mržnja koju prema nekima ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha.»[ii] Pored toga, Uzvišeni Gospodar kaže: »O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan. A Allahovo je da brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni.»[iii]
Šejhul-islam u svojim brojnim djelima u*!*!*!*!o insistira na korištenju metoda znanja i pravde kada je riječ o s*!*!*!*!im pitanjima i o onima koji drugačije od nas misle. Jasno je rekao kako je: »Cjelokupna vjera zasnovana na znanju i pravdi»[iv], te da : »Allah voli govor zasnovan na znanju i pravdi, voli da se svakome prizna njegovo pravo i da ljudima damo mjesta koja im i pripadaju«.[v] Bio je u pravu kada je lijepo uočio kako je Allah spustio objave i poslao poslanike da ljude usmjere pravednom postupanju. Allah, dž.š, kaže: »Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali.»[vi] Ibn Tejmijje pojašnjava kako je sunnet sazdan na znanju i pravdi, te da su stoga znanje i pravda metod onih koji se, suštinski a ne deklarativno, poistovjećuju sa sunnetom, pa kaže: »Allah u Svojoj Knjizi zabranjuje podijeljenost i razjedinjavanje, a naređuje čvrsto držanje Njegovog užeta. To je pozicija na kojoj vjernik mora biti nepokolebljiv: čvrsto se držati za Allahovo uže, duboko svjestan da je sunnet sazdan na znanju i pravdi baš kao što je sazdan i na slijeđenju Allahove Knjige i Poslanikove prakse.»[vii] Ibn Tejmijje također veli: »Sljedbenici sunneta (ehlu-s-sunneti) vole sve vjernike, učeno i pravo govore, nisu neznalice niti slijede sopstvene strasti.»[viii]«Sljedbenici sunneta govore znano i pravo i daju svakome pravo koje mu i pripada».[ix] Ibn Tejmijje odbacuje sve ono čime se služe oni koji sebe nazivaju ehlu-s-sunnetom a koji se ne pridržavaju metoda znanja i pravde u donošenju suda o onima koji su drugačiji, nazivajući takve el-mutesennine, tj. oni koji tvrde da slijede sunnet i koji: »Na pogrešno uzvraćaju pogrešnim, a na novotariju odgovaraju drugom novotarijom».[x] Takav metod nesumnjivo, po Ibn Tejmijji, raspiruje nered i ne koristi istini, jer: »Svaki čovjek mora imati opća pravila pod koja bi podveo parcijalna pitanja. Samo tako može govoriti sa pozicije znanja i pravde. Pored toga, on mora poznavati nastanak sporednih pitanja kako ne bi zapao u laž i neznanje o njima ili neuko i nepravedno postavio opća pravila i proizveo ogromni nered.»
Ibn Tejmijje pojašnjava kako su znanje i pravda potrebni u svakodnevnom životu i u sporednim pitanjima vjere, ali su ljudima još potrebniji kada je riječ o temeljima vjere, jer:« Dužnost svakog čovjeka je da vodi računa kada govori o izjavama drugih ljudi te da i o najsitnijim detaljima sudi utemeljeno i pravedno. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: »Kadija ima tri vrste: dvije će u Vatru, a jedna će u Džennet. Čovjek koji je znao istinu i po njoj sudio će u Džennet. Čovjek koji nije znao istinu i po njoj sudio ljudima će u Vatru. Čovjek koji je znao istinu ali je sudio suprotno njoj će u Vatru.» Ako će tako biti sa onima koji su sudili o parama i odjeći, kako li će tek biti sa onima koji su sudili govoru o Gospodaru svjetova i Njegovim stvorenjima, o Njegovom naređenju, obećanju i prijetnji!?[xi]
Ibn Tejmijje pojašnjava kako je ovo metod učenih velikana ummeta: »Onih čije riječi ummet prihvata kao glas istine, koje razni slojevi ummeta uvažavaju i poštuju, istinskih imama upute i kandilja prostora. Njihovih grešaka, u odnosu na ono što je kod njih ispravno, je malo. One su većinom nastale u području idžtihada i zbog toga se ne mogu teretiti. Onih koji su dosljedno slijedili metod znanja i pravde. Samo takvi su daleko od džehla, zuluma i slijeđenja pretpostavki sitnih i nevaljalih duša.[xii]
Na kraju, naučna rasprava o s*!*!*!*!im pitanjima ne može ni postojati bez ta dva metoda, jer, samo je: »Pravedna rasprava ona u kojoj čovjek govori znano i pravedno, a nikako neznano i nepravedno».[xiii] Onaj ko se tog metoda ne pridržava bliži je novotariji nego sunnetu, ma kakvim imenom sebe nazivao. Sunnet je zasigurno put i metod, a nipošto amblem ili povik! I zato: »Govor o ljudima mora biti zasnovan na znanju i pravdi, a ne na neznanju i zulumu, kao što je čest slučaj sa onima koji slijede razne novotarije.''[xiv]
Završit ćemo ovaj prilog riječima Ibn Tejmijje, kojima smo i počeli, a koje zaslužuju da budu ispisane zlatnim slovima, i da ih se islamska omladina prisjeća u aktuelnim sukobima i raspravama. Ibn Tejmijje kaže: »Pravda je, bez obzira na okolnosti, obaveza i pravo svakog pojedinca. A nepravda je apsolutno zabranjena i ništa je ne može opravdati.».
Dr. Muhammed Šenkiti: Etika neslaganja u islamu
S arapskog preveo: Mr. Senad Ćeman
--------------------------------------------------------------------------
El-Isra, 36.
[ii] El-Maide, 8.
[iii] En-Nisa, 135.
[iv] Medžmuul-fetava, Ibn Tejmijje, tom 28, str. 179.
[v] Isti izvor, tom 12, str. 205.
[vi] El-Hadid, 25.
[vii] Medžmuul-fetava, Ibn Tejmijje, tom 3, str. 409.
[viii] Minhadžu-s-Sunneti, Ibn Tejmijje, str.2.
[ix] Isti izvor, tom 4, str. 358.
[x] Medžmuul-fetava, Ibn Tejmijje, tom 4, str. 513.
[xi] Der’u tearudil akli ve-n-nakli, Ibn Tejmijje, tom 8, str. 409, a hadis: Kadija ima tri vrste… Hakim: 4/101, Bejheki: 10/117, Tirmizi: 3/613, Taberani: 7/39.
[xii] Medžmuul-fetava, Ibn Tejmijje, tom 11, str. 43.
[xiii] Minhadžu-s-Sunneti, Ibn Tejmijje, tom 2, str. 343.
[xiv] Isti izvor, tom 4, str. 337.
On tako nametljivo oporučuje slijeđenje dva veličanstvema pravila kada, radi utvrđivanja istine i sprovođenja pravičnosti, razmatramo s*!*!*!*!a pitanja i donosimo konačan sud o neistomišljenicima. Ta dva pravila su znanje i pravda.
Takvoj metodologiji Ibn Tejmijje ne poziva muslimane samo kada je riječ o pitanjima međusobnih društvenih i ekonomskih odnosa nego i kada se radi o nečemu mnogo bitnijem od toga, o zauzimanju konačnog suda o riječima, mišljenjima i vjerovanju. Očito je kako je pripadnike islamskog buđenja (sahve) potrebno, u danima kada zanos nadvladava poznavanje propisa o vjeri, a emocije razboritost, podsjetiti na ova dva načela. Šejhul-islamu nije bilo nepoznato kako će dvije ključne nevolje onih koji će se baviti međumuslimanskim razlikama biti sljedeće:
Prva od njih je: Nepoznavanje suštine s*!*!*!*!og pitanja o kojem se raspravlja, nehajno iščitavanje cjelokupnog predmeta, određivanje s*!*!*!*!og momenta (kamena spoticanja), iskrenost u prenošenju predaja bez sagledavanja pozadine, okolnosti i motiva nastanka tog s*!*!*!*!og pitanja. Raspravljanje koje proizađe iz neznanja, po sebi je prekršaj na koji nas Hvaljeni Stvoritelj upozorava riječima: »I ne povodi se za onim što ne znaš.»
Takvo raspravljanje je u suprotnosti i sa Poslanikovim, s.a.v.s., hadisom o trojici kadija od kojih će onaj koji je sudio po neznanju biti stanovnik Džehennema. Temeljito poznavati s*!*!*!*!a pitanja još je potrebnije ako se zna da se u njima navode mogući ili očiti dokazi i ako se zna i to da većina neistomišljenika, svejedno da li je riječ o onima koji slijede novotariju ili ne, obično stavlja znak jednakosti između istine i neistine. Osoba koja s takvima raspravlja mora biti sposobna da moćno i u potpunosti raspozna međusobno isprepletene stvari te da krajnje utemeljeno odbaci uobičajenu općenitost, površnost i “lahka” rješenja od kojih je nastalo “lahko ćemo” (sehl) o kojem jedan arapski pjesnik kaže:
''Došlo nam je kako je «Lahko ćemo» «Ne znam» mrzilo,
Znanjima koja «Lahko ćemo» nije poznavalo,
Znanjima koja da je «Lahko ćemo» znalo nikad ne bi izustilo,
Ali se «Lahko ćemo» neznanjem zadovoljilo.''
Druga nevolja je: Nepravda nanesena strani neistomišljenika zbog fanatizma ili krajnosti prema jednoj ili popustljivosti i simpatijama prema drugoj strani. To se dešava i pored Allahovog upozorenja da, kada su u pitanju nagon neprijateljstva ili slabost svađanja, ne smijemo emotivno reagovati. Nepravda i neprijateljstvo prema «drugačijima» izvode iz okvira istine i normi postupanja po njoj. Nama je naređeno da pravedno svjedočimo, makar to bilo na vlastitu štetu ili na štetu roditelja i rođaka. Uzvišeni kaže: »Neka vas mržnja koju prema nekima ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha.»[ii] Pored toga, Uzvišeni Gospodar kaže: »O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan. A Allahovo je da brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni.»[iii]
Šejhul-islam u svojim brojnim djelima u*!*!*!*!o insistira na korištenju metoda znanja i pravde kada je riječ o s*!*!*!*!im pitanjima i o onima koji drugačije od nas misle. Jasno je rekao kako je: »Cjelokupna vjera zasnovana na znanju i pravdi»[iv], te da : »Allah voli govor zasnovan na znanju i pravdi, voli da se svakome prizna njegovo pravo i da ljudima damo mjesta koja im i pripadaju«.[v] Bio je u pravu kada je lijepo uočio kako je Allah spustio objave i poslao poslanike da ljude usmjere pravednom postupanju. Allah, dž.š, kaže: »Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali.»[vi] Ibn Tejmijje pojašnjava kako je sunnet sazdan na znanju i pravdi, te da su stoga znanje i pravda metod onih koji se, suštinski a ne deklarativno, poistovjećuju sa sunnetom, pa kaže: »Allah u Svojoj Knjizi zabranjuje podijeljenost i razjedinjavanje, a naređuje čvrsto držanje Njegovog užeta. To je pozicija na kojoj vjernik mora biti nepokolebljiv: čvrsto se držati za Allahovo uže, duboko svjestan da je sunnet sazdan na znanju i pravdi baš kao što je sazdan i na slijeđenju Allahove Knjige i Poslanikove prakse.»[vii] Ibn Tejmijje također veli: »Sljedbenici sunneta (ehlu-s-sunneti) vole sve vjernike, učeno i pravo govore, nisu neznalice niti slijede sopstvene strasti.»[viii]«Sljedbenici sunneta govore znano i pravo i daju svakome pravo koje mu i pripada».[ix] Ibn Tejmijje odbacuje sve ono čime se služe oni koji sebe nazivaju ehlu-s-sunnetom a koji se ne pridržavaju metoda znanja i pravde u donošenju suda o onima koji su drugačiji, nazivajući takve el-mutesennine, tj. oni koji tvrde da slijede sunnet i koji: »Na pogrešno uzvraćaju pogrešnim, a na novotariju odgovaraju drugom novotarijom».[x] Takav metod nesumnjivo, po Ibn Tejmijji, raspiruje nered i ne koristi istini, jer: »Svaki čovjek mora imati opća pravila pod koja bi podveo parcijalna pitanja. Samo tako može govoriti sa pozicije znanja i pravde. Pored toga, on mora poznavati nastanak sporednih pitanja kako ne bi zapao u laž i neznanje o njima ili neuko i nepravedno postavio opća pravila i proizveo ogromni nered.»
Ibn Tejmijje pojašnjava kako su znanje i pravda potrebni u svakodnevnom životu i u sporednim pitanjima vjere, ali su ljudima još potrebniji kada je riječ o temeljima vjere, jer:« Dužnost svakog čovjeka je da vodi računa kada govori o izjavama drugih ljudi te da i o najsitnijim detaljima sudi utemeljeno i pravedno. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: »Kadija ima tri vrste: dvije će u Vatru, a jedna će u Džennet. Čovjek koji je znao istinu i po njoj sudio će u Džennet. Čovjek koji nije znao istinu i po njoj sudio ljudima će u Vatru. Čovjek koji je znao istinu ali je sudio suprotno njoj će u Vatru.» Ako će tako biti sa onima koji su sudili o parama i odjeći, kako li će tek biti sa onima koji su sudili govoru o Gospodaru svjetova i Njegovim stvorenjima, o Njegovom naređenju, obećanju i prijetnji!?[xi]
Ibn Tejmijje pojašnjava kako je ovo metod učenih velikana ummeta: »Onih čije riječi ummet prihvata kao glas istine, koje razni slojevi ummeta uvažavaju i poštuju, istinskih imama upute i kandilja prostora. Njihovih grešaka, u odnosu na ono što je kod njih ispravno, je malo. One su većinom nastale u području idžtihada i zbog toga se ne mogu teretiti. Onih koji su dosljedno slijedili metod znanja i pravde. Samo takvi su daleko od džehla, zuluma i slijeđenja pretpostavki sitnih i nevaljalih duša.[xii]
Na kraju, naučna rasprava o s*!*!*!*!im pitanjima ne može ni postojati bez ta dva metoda, jer, samo je: »Pravedna rasprava ona u kojoj čovjek govori znano i pravedno, a nikako neznano i nepravedno».[xiii] Onaj ko se tog metoda ne pridržava bliži je novotariji nego sunnetu, ma kakvim imenom sebe nazivao. Sunnet je zasigurno put i metod, a nipošto amblem ili povik! I zato: »Govor o ljudima mora biti zasnovan na znanju i pravdi, a ne na neznanju i zulumu, kao što je čest slučaj sa onima koji slijede razne novotarije.''[xiv]
Završit ćemo ovaj prilog riječima Ibn Tejmijje, kojima smo i počeli, a koje zaslužuju da budu ispisane zlatnim slovima, i da ih se islamska omladina prisjeća u aktuelnim sukobima i raspravama. Ibn Tejmijje kaže: »Pravda je, bez obzira na okolnosti, obaveza i pravo svakog pojedinca. A nepravda je apsolutno zabranjena i ništa je ne može opravdati.».
Dr. Muhammed Šenkiti: Etika neslaganja u islamu
S arapskog preveo: Mr. Senad Ćeman
--------------------------------------------------------------------------
El-Isra, 36.
[ii] El-Maide, 8.
[iii] En-Nisa, 135.
[iv] Medžmuul-fetava, Ibn Tejmijje, tom 28, str. 179.
[v] Isti izvor, tom 12, str. 205.
[vi] El-Hadid, 25.
[vii] Medžmuul-fetava, Ibn Tejmijje, tom 3, str. 409.
[viii] Minhadžu-s-Sunneti, Ibn Tejmijje, str.2.
[ix] Isti izvor, tom 4, str. 358.
[x] Medžmuul-fetava, Ibn Tejmijje, tom 4, str. 513.
[xi] Der’u tearudil akli ve-n-nakli, Ibn Tejmijje, tom 8, str. 409, a hadis: Kadija ima tri vrste… Hakim: 4/101, Bejheki: 10/117, Tirmizi: 3/613, Taberani: 7/39.
[xii] Medžmuul-fetava, Ibn Tejmijje, tom 11, str. 43.
[xiii] Minhadžu-s-Sunneti, Ibn Tejmijje, tom 2, str. 343.
[xiv] Isti izvor, tom 4, str. 337.