Piše: Muhamed Ikanović
Vrijeme u kojem živimo posebnim čine različite dogodovštine, a i čudne stvari i ponašanja prisutna u ljudskom društvu. I kao uvijek mi ih možemo nagrubo podijeliti na pozitivne i negativne pojave. Od pozitivnijih je prihvatanje islama u svim dijelovima svijeta i to ne obično prihvatanje, nego, što bismo mi rekli, objeručke. Jedna od primjetnih negativnosti je mnogo priče, a malo djela.
Narod se već davno zasitio prazne priče i najčešće čujemo komentare: dajte nešto konkretno. Ljudima je dosta „utješnih“ riječi, oni čekaju djela. Zbog svega toga vrlo lahko na vrh isplivaju oni koji su napravili baš nešto konkretno i time pridobiju poštovanje i povjerenje mase koja je spremna i za njima krenuti.
Na isti problem nailazimo kada je u pitanju da'vetski rad, kada je u pitanju prihvatanje vjere. Ljudi ne žele da im samo o vjeri lijepo govorimo, nego očekuju i da od nas vide nešto konkretno znajući da je islam taj za koga se žrtvuje, a ne da žrtvujemo islam radi svojih prolaznih interesa. Navedeno nam razjašnjava razliku između današnje da've i one prije desetak godina. Oni koji su se tada prihvatili vjere, sve što bi naučili sprovodili bi odmah u djelo i zbog toga su pridobijali simpatije drugih i vjera je na jedan izrazito brz način ulazila u domove i unosila velike pozitivne promjene kod ljudi. Danas imamo nešto drugačije stanje. Mislim da je jedan od razloga i to što se danas mnogo priča, ali je praktični dio daleko u zaostatku za riječima. I kada o ovome progovorimo, svi imaju nekakva obrazloženja i pojašnjenja za koja se često pitam da li će nam ona biti priznata na Sudnjem danu.
Iščitavajući životopis posljednjeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, možemo primijetiti da je dosta slučajeva primanja islam bilo upravo zbog njegovog dobročinstva prema ljudima, a što se ubraja u konkretna djela. Stoga ćemo, zbog važnosti ove teme, u narednih nekoliko redova akcenat staviti na dobročinstvu.
Od Ebu Ja'la Šeddada ibn Evsa, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je propisao dobročinstvo u svemu, pa kada ubijate, učinite to na najljepši način, kada koljete životinje, uradite to na najljepši način i naoštrite svoj nož i olakšajte životinji.“ (Muslim)
U hadisu se navodi primjer klanja životinje i na prvi pogled djeluje da u tom činu ne postoji nijedan vid dobročinstva zbog toga što se tim činom oduzima život životinji. Ali i pored toga moguće je da postoji dobročinstvo i u tome. Kao još jedan vid dobročinstva kod klanja životinje islam je zabranio i odsijecanje bilo kojeg dijela životinje sve dok ona u potpunosti ne umre.
A ako uopćeno govorimo o dobročinstvu, možemo ga podijeliti u dvije kategorije:
- obavezno, kao što je zekat;
- dobrovoljno, kao što je dobrovoljna sadaka i sl.
I obavezni oblici činjenja dobrih djela nazvani su dobročinstvom jer su i oni u osnovi propisani da bi se dobro proširivalo i da bi se ljudi navikavali na potpomaganje, a isto tako se dobročinstvom smatra i ne činiti zlo ljudima, tj. ne odmagati im i ne stajati im na njihovom životnom putu. Kao što narodna izreka kaže: Ako ne možeš pomoći, nemoj ni odmoći.
Dobročinstvo kao sastavni dio nekog djela može biti obavezno i dobrovoljno. Obavezni dio dobročinstva u nekom djelu je da upotpunimo ruknove i vadžibe tog djela, a dobrovoljni dio je činjenje sunneta koji su njegov sastavni dio. Pa recimo u obavljanju namaza imamo sastavne dijelove – ruknove bez kojih namaz nije ispravan, kao stajanje, pregibanje, sedžda i dr., a imamo i dobrovoljne dijelove kao vezanje ruku, učenje nekih dova na sedždi i sl.
Neizostavno je govoriti i o dobročinstvu prema ljudima, pogotovo roditeljima i bližnjima. Ovdje se najčešće i čine greške, a što je još gore smatraju se nevažnima ili čak se i ne ubrajaju među greške. Loš odnos prema bližnjima objašnjava se kao smjelo i javno propagiranje vjere i uspostava islamskog ponosa u bližoj okolini. I tako se da'va ukratko pretvorila u istresanje na druge, grubo nadgovaranje, vrijeđanje i omalovažavanje. Tako konstatujemo da babo ništa ne zna, majka nema više od osnovne škole da bi skontala „neke stvari“, sestra i brat su otkačeni... i tako unedogled. Apsurd je da ljudima pričamo o ljepotama islama, a na nama vide samo ružne postupke, grubost, bezosjećajnost, neprijateljstvo, a mi ih tušimo pričom da je islam vjera rahmeta i dobročinstva. Oni žele od nas djelo. Naši roditelji će nam vjerovati kada na nama vide da nas je islam korjenito izmijenio i učinio boljim prema njima, onda kada vide da se maksimalno trudimo da im uljepšamo život svojim dobročinstvom prema njima, osmijehom i lijepom riječju. Društvo će nas prihvatiti kada u nama vide svoje korisne članove kojima mogu u povjerenje dati stvari koje su vezane za njihova životna pitanja.
Neka naši postupci budu svjedoci našeg dobročinstva i dobronamjernosti gdje god da se nalazimo. Učinimo da se ljudi osjećaju bezbjednim u našoj blizini. Uvjerimo ih da u nama imaju iskrenog prijatelja. Neka od nas pamte samo dobro. To je put da druge ubijedimo u spas koji nam islam nudi. Tek tada će nam vjerovati da je uistinu islam vjera rahmeta.
minber.ba
Vrijeme u kojem živimo posebnim čine različite dogodovštine, a i čudne stvari i ponašanja prisutna u ljudskom društvu. I kao uvijek mi ih možemo nagrubo podijeliti na pozitivne i negativne pojave. Od pozitivnijih je prihvatanje islama u svim dijelovima svijeta i to ne obično prihvatanje, nego, što bismo mi rekli, objeručke. Jedna od primjetnih negativnosti je mnogo priče, a malo djela.
Narod se već davno zasitio prazne priče i najčešće čujemo komentare: dajte nešto konkretno. Ljudima je dosta „utješnih“ riječi, oni čekaju djela. Zbog svega toga vrlo lahko na vrh isplivaju oni koji su napravili baš nešto konkretno i time pridobiju poštovanje i povjerenje mase koja je spremna i za njima krenuti.
Na isti problem nailazimo kada je u pitanju da'vetski rad, kada je u pitanju prihvatanje vjere. Ljudi ne žele da im samo o vjeri lijepo govorimo, nego očekuju i da od nas vide nešto konkretno znajući da je islam taj za koga se žrtvuje, a ne da žrtvujemo islam radi svojih prolaznih interesa. Navedeno nam razjašnjava razliku između današnje da've i one prije desetak godina. Oni koji su se tada prihvatili vjere, sve što bi naučili sprovodili bi odmah u djelo i zbog toga su pridobijali simpatije drugih i vjera je na jedan izrazito brz način ulazila u domove i unosila velike pozitivne promjene kod ljudi. Danas imamo nešto drugačije stanje. Mislim da je jedan od razloga i to što se danas mnogo priča, ali je praktični dio daleko u zaostatku za riječima. I kada o ovome progovorimo, svi imaju nekakva obrazloženja i pojašnjenja za koja se često pitam da li će nam ona biti priznata na Sudnjem danu.
Iščitavajući životopis posljednjeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, možemo primijetiti da je dosta slučajeva primanja islam bilo upravo zbog njegovog dobročinstva prema ljudima, a što se ubraja u konkretna djela. Stoga ćemo, zbog važnosti ove teme, u narednih nekoliko redova akcenat staviti na dobročinstvu.
Od Ebu Ja'la Šeddada ibn Evsa, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je propisao dobročinstvo u svemu, pa kada ubijate, učinite to na najljepši način, kada koljete životinje, uradite to na najljepši način i naoštrite svoj nož i olakšajte životinji.“ (Muslim)
U hadisu se navodi primjer klanja životinje i na prvi pogled djeluje da u tom činu ne postoji nijedan vid dobročinstva zbog toga što se tim činom oduzima život životinji. Ali i pored toga moguće je da postoji dobročinstvo i u tome. Kao još jedan vid dobročinstva kod klanja životinje islam je zabranio i odsijecanje bilo kojeg dijela životinje sve dok ona u potpunosti ne umre.
A ako uopćeno govorimo o dobročinstvu, možemo ga podijeliti u dvije kategorije:
- obavezno, kao što je zekat;
- dobrovoljno, kao što je dobrovoljna sadaka i sl.
I obavezni oblici činjenja dobrih djela nazvani su dobročinstvom jer su i oni u osnovi propisani da bi se dobro proširivalo i da bi se ljudi navikavali na potpomaganje, a isto tako se dobročinstvom smatra i ne činiti zlo ljudima, tj. ne odmagati im i ne stajati im na njihovom životnom putu. Kao što narodna izreka kaže: Ako ne možeš pomoći, nemoj ni odmoći.
Dobročinstvo kao sastavni dio nekog djela može biti obavezno i dobrovoljno. Obavezni dio dobročinstva u nekom djelu je da upotpunimo ruknove i vadžibe tog djela, a dobrovoljni dio je činjenje sunneta koji su njegov sastavni dio. Pa recimo u obavljanju namaza imamo sastavne dijelove – ruknove bez kojih namaz nije ispravan, kao stajanje, pregibanje, sedžda i dr., a imamo i dobrovoljne dijelove kao vezanje ruku, učenje nekih dova na sedždi i sl.
Neizostavno je govoriti i o dobročinstvu prema ljudima, pogotovo roditeljima i bližnjima. Ovdje se najčešće i čine greške, a što je još gore smatraju se nevažnima ili čak se i ne ubrajaju među greške. Loš odnos prema bližnjima objašnjava se kao smjelo i javno propagiranje vjere i uspostava islamskog ponosa u bližoj okolini. I tako se da'va ukratko pretvorila u istresanje na druge, grubo nadgovaranje, vrijeđanje i omalovažavanje. Tako konstatujemo da babo ništa ne zna, majka nema više od osnovne škole da bi skontala „neke stvari“, sestra i brat su otkačeni... i tako unedogled. Apsurd je da ljudima pričamo o ljepotama islama, a na nama vide samo ružne postupke, grubost, bezosjećajnost, neprijateljstvo, a mi ih tušimo pričom da je islam vjera rahmeta i dobročinstva. Oni žele od nas djelo. Naši roditelji će nam vjerovati kada na nama vide da nas je islam korjenito izmijenio i učinio boljim prema njima, onda kada vide da se maksimalno trudimo da im uljepšamo život svojim dobročinstvom prema njima, osmijehom i lijepom riječju. Društvo će nas prihvatiti kada u nama vide svoje korisne članove kojima mogu u povjerenje dati stvari koje su vezane za njihova životna pitanja.
Neka naši postupci budu svjedoci našeg dobročinstva i dobronamjernosti gdje god da se nalazimo. Učinimo da se ljudi osjećaju bezbjednim u našoj blizini. Uvjerimo ih da u nama imaju iskrenog prijatelja. Neka od nas pamte samo dobro. To je put da druge ubijedimo u spas koji nam islam nudi. Tek tada će nam vjerovati da je uistinu islam vjera rahmeta.
minber.ba