ISLAMSKI BRAK
- Thread starter Enisa
- Start date
Islamsko-šerijatsko sklapanje braka - nikjah
Po učenju islama brak postoji od prvog čovjeka i ima svoje osnovne okvirne propise, bez obzira na različitost oblika. Da bi brak bio islamski mora biti sklopljen u ime i radi Allaha dž.š. i po šerijatsko-pravnim propisima. Po šerijatsko-pravnim propisima uslovi za valjanost islamskog braka su dvojaki i to:
- šurutun-nikjah - preduslovi za sklapanje braka i
- erkanun- nikjah – uslovi pri sklapanju braka.
Da bi dvije osobe mogle stupiti u brak nužno je da zadovolje šurutun-nikjah, tj. da kao zaručnici budu:
- slobodne, (hurrijjet)
- da su duševno i umno zdrove (akl),
- da posjeduju bračnu punoljetnst (bulug),
- da postoji slobodna volja zaručnika (ridai tarefejn),
- vjeroispovijest zaručnika, posebno mladića,
- da mladić u izvjesnim slučajevima bude (akram) dostojna prilika djevojci,
- ledičnost i nikakva smetnja zaručnice a nekad i samog zaručnika,
- međusobno nerodbinstvo i nesrodstvo po kriterijima šerijata: po krvi, mlijeku i tazbinstvu i
- da zaručnic, i mladić i djevojka stupaju u brak namjerno, slobodno, isključivo svojom voljom, planski i pri punoj svijesti u ime i radi Allaha dž.š.
Punoljetstvo mladića i djevojke se u mnogim zemljama određuje zakonom, a biološki oni to postaju sposobnošću mladića za seksualne odnose i djevojke sa pojavom menstruacije što i šerijat priznaje.
Uslovi pri samom sklapanju braka - erkanun-nikjah su:
- ponuda bračne zajednice (idžab),
- prihvatnje bračne veze (kabul),
- očitovanje o bračnoj vezi i zajednici mora biti u isto vrijeme i na istom mjestu,
- kandidati za brak moraju jedno drugo potpuno čuti pri ponudi i prihvatanju bračne veze i zajednice,
- vjenčanje se mora obaviti u prisustvu svjedoka kojii su čuli ponudu i prihvat braka i
- da se pri vjenčanju ugovori mehr.
Zato je sa stajališta islama u pravnoj ravni - brak ženidbeni ugovor, koji je prema šerijatskim propisima zaključen izeđu muškarca i žene koji nemaju nikakvih vjerskih i šerijatsko-pravnih smetnji, u biti ugovor ili sporazum, na osnovu kojeg te osobe potpuno slobodno i na dozvoljen način žive u intimnom odnosu i stupaju u seksualne odnose koji su jedino u braku i kroz brak dozvoljeni.
Kako je jedan od uvjeta pri sklapanju braka prisustvo svjedoka i sami svjedoci moraju biti:
- punoljetni (a ne djeca),
- umno i duševno zdravi muslimani, kada se radi o sklapanju šerijatskog braka, da znaju da se radi o braku,
- da čuju u isto vrijeme ponudu i prihvat zaručnika.
Svjedoci pri sklapanju islamsko-šerijatskog braka ne mogu biti:
- duševno i umno poremećene osobe,
- potpuno gluhe osobe koje ne mogu čuti ponudu i prihvat braka,
- totalno pijane osobe i
- nemuslimani.
Po učenju islama brak spada u šerijatsko-vjersko pravo zato što se zasniva na Kur'anu i Hadisu i što se kao vjerski čin sklapa, u ime i radi Allaha dž.š., ali on spada i u šerijatsko građansko pravo (muamelat) i zato što je on vrsta potpuno slobodnog ugovora i sporazuma iz kojeg nastaju sasvim konkretne obaveze, dužnosti ali i prava i blagodeti za obje strane koje na halal način ne mogu nigdje i nikako van braka postići. Činjenica da se brak temelji na vjersko-moralnoj podlozi daje mu veliki značaj i težinu i zato on nipošto nije jedan obični formalno-pravni ugovor kao kupovina kuće, ali s obzirom da je ipak vrsta ugovora i sporazuma dvije strane, on nije ni kršćanski sakrament, sveta tajna i sveta neraskidiva bračna veza onih koji su vjenčani na zemlji da su svezani i na nebu. Pod tačno određenim, na vjeri, moralu i šerijatsko-pravnim propisima utemeljenim razlozima, brak je u islamu ipak raskidiv. Islam na svaki način učvršćuje brak, svim svojim propisima čuva njegovu čistotu, ali kao vjera istine i realnosti, bez utopije, fantazije i idealisanja stvarnosti dozvoljava u opravdanim situacijama, za razliku od kršćanstva razvod braka. Za razliku od građanskog laičkog zakona koji bez ikakvih razloga dopušta razvod braka Vjerovjesnik ističe: "Nemojte tražiti razvod braka bez opravdanih (na vjeri i šerijatu) razloga, jer od svih stvari koje je Allah dopustio - najviše mrzi razvod braka. Ako prema vašim ženama osjetite malu odvratnost, nemojte se prenagliti. Promislite. Možda vam je Allah baš u tome ukazao vašu sreću. Žene su vam se predale na vjeru Allaha, pa prema tome poštujte Allahovo povjerenje."
Razvod braka je jedino dozvoljena stvar u islamu koju Allah dž.š. mrzi. Kur'an također poziva i upozorava vjernike da čuvaju brak i da poštuju čast, dostojanstvo i dignitet žene:
"O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im darovali prisvojite, osim ako budu očito zgriješile. S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao."(En-Nisa, 19).
Dakle, razlozi subjektivne prirode u braku, kao: odvratnost, antipatije, umanjivanje ljubavi, nisu islamski razlozi za razvod. To mogu biti samo prolazna iskušenja i to su razlozi prije braka za nevjenčanje a u braku nisu. Šerijatski brak, na osnovu izloženog, smjera da pomiri duhovne težnje i tjelesne potrebe, da kanališe i reguliše strasti i nagone kako čovjek ne bi bio životinja ili još gori a da ih i ne uništi kako čovjek ne bi postao anđeo što je nemoguće. To je rezultat vjersko-moralnog i šerijatsko-pravnog pristupa braku. Brak je svojevrsna islamska ustanova u svijetu.
ŽENINA NAKNADA I ZAŠTITA U BRAKU (MEHR)
lako arapska riječ, mehr se skoro isključivo upotrebljava u šerijatskom bračnom pravu. Institucija mehra je poznata iz predislamskog perioda. Ugovor o visini mehra se mora odrediti u toku sklapanja braka. U šerijatskom pravu mehr je materijalna vrijednost koju muž daje ženi za njen ulazak u brak. Mehr se zasniva na Kur'anu i Hadisu.
"I draga srca ženama vjenčane darove (mehr) njihove podajte, a ako vam one od svoje volje od toga što poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte" (En-Nisa, 4)
Visinu mehra sporazumno utvrđuju zaručnici. Mehr se može i naknadno utvrditi ko to nije uradio prilikom vjenčanja. Mehr je ženino materijalno pravo od muža a mužu je to dužnost prema ženi. Najniža granica mehra se može odrediti a najvišu treba slobodno dogovoriti.
Pri određivanju mehra niti žena muža treba ucjenjivati, niti muž ženu cijediti. Mehr nema niko pravo ukinuti i muž je dužan ženi ugovoreni mehr isplatiti. Mehr se dijeli na mehri muadžel i mehri muedždžel. Po običaju mehri muadžel se isplaćuje odmah pri stupanju u brak a mehri muedždžel na ženin zahtjev tokom života, poslije puštanja žene kada je muž kriv ili poslije muževe ili ženine smrti. U tri slučaja muž je dužan ženi isplatiti cio mehr:
- u slučaju razvoda poslije bračnog odnosa,
- poslije samog nesmetanog osamljenja sa ženom u pravno valjanom braku i
- u slučaju smrti jednog od bračnih drugova bez obzira nastupila ta smrt prije ili poslije bračnog odnosa.
U slijedećim slučajevima muž je dužan ženi isplatiti samo 50% mehra:
- kada muž u pravno valjanom braku pusti ženu prije osamljenja i bračnog odnosa,
- kada muž prije bračnog sastanka nazove ženu bludnicom, pa se brak razvrgne,
- kada se muž zakune i zakletvu ispuni da neće spoljno općiti sa svojom ženom 4 hidžretska mjeseca,
- kad se ispostavi da je muž impotentan (inin) pa se po osnovu toga brak razvede,
- kada muž pređe na drugu vjeru pa brak postane ništavan,
- kad muž odbije da prihvati islam, nakon što je njegova žena primila islam a prije toga nisu imali seksualni odnos,
- kada muž izvrši rodoskrvnuće tj. spolno opći sa ženinom uzlaznom i silaznom lozom, i tako žena postaje mužu zabranjena.
Kada je žena kriva muž nije uopće dužan davati mehr. To će biti:
- kada muslimanka prede na bilo koju drugu vjeru,
- kada dozvoljena nemuslimanka udata za muslimana neće da pređe na islam,
- ako žena dok je u braku spolno opći, učini blud i
- ako žena otkaže brak u koji su je vjenčali neskrbnici (ne otac i djed) svojoj prilici koja joj ipak ne odgovara.
Mehr je isključivo ženino vlasništvo s kojom ona raspolaže kako hoće. On spada u privatno-pravnu imovinu. Žena se ugovorenog mehra može odreći u korist muža.
AKT VJENČANJA
Mada je najstarija i najznačajnija ustanova u povijesti ljudskog roda brak, on se u islamu sklapa na krajnje jednostavan i prirodan način. U vjersko-moralnom smislu kada mladić ili djevojka jedno drugom u prisustvu svjedoka ponude i prihvate brak on je valjan i po toj osnovi nastaju sve bračne obaveze, prava i dužnosti neovisno od toga da li su mladić i djevojka imali stvarnu namjeru da se uzmu, ukoliko nisu postojale šerijatske smetnje za njihovo vjenčanje. Ovo samo upozorava da je ašikovanje, ponuda braka i njegovo prihvatanje krajnje odgovoran čin s kojim nema nikakve šale i neodgovornosti. Hadis je tu izričit: "U tri slučaja riječi koje izgovorimo bilo u šali, bilo u zbilji postaju obavezujuće: riječi ponude i sklapanja braka, riječi puštanja i povratka žene i izrečena zakletva."
Medutim, pošto je brak uz vjersko-moralni čin istovremeno i šerijatsko-pravno-građanski akt, to njegovo sklapanje u toj ravni traži određenu i jasnu proceduru. U periodu od 1887-1945. kod nas su šerijatsko vjenčanje vršile kadije u šerijatskim sudovima. Prije sklapanja braka kadije su morale ustanoviti da li postoje svi preduslovi prije (šurutun-nikjah) i uslovi koji su potrebni pri samom činu skla panja braka (erkanun-nikjah). Od 6.3.1946. god. država je zakonom ukinula šerijatske sudove i akt vjenčanja prenijela na državnu vlast u općinama i mjesnim zajednicama.
Pošto se takva građanska vjenčanja sa stajališta islama vrše na nepotpun a nekada i nedopustiv način to je svakom muslimanu obavezna dužnost da pored građanskog vjenčanja odmah izvrši i vjersko-šerijatsko vjenčanje. To je potrebno da učine svi oni koji su od 1946. sklopili samo građansko a ne i šerijatsko vjenčanje iz tri posebna razloga:
- brak u islamu mora biti sklopljen u ime Allaha dž.š.,
- svjedoci pri sklapanja i sudija moraju biti muslimani i
- pri sklapanju braka mora se utvrditi visina mehri muedždžela.
Ništa od toga pri građanskom sklapanja braka nije bilo, jer se on svodi na najobičniji ugovor. Pri šerijatskom sklapanju braka svjedoci moraju biti muškarci ili jedan muškarac i dvije žene a građanski sud dopušta da oba svjedoka budu žene. U vraćanju svome iskonu i duhovnom ognjištu da bi zapalili i dalje pronosili isti neugasivi plamen kojim ćemo prosvjetljavati sebe i potomstvo moramo se vraćati i reafirmirati ustanovu islamsko-šerijatskog braka. Svi muslimani koji se nisu vjenčali po šerijatskim propisima već su isključivo izvršili građansko vjenčanje od 1945. do danas trebali bi i morali izvršiti šerijatsko vjenčanje. U doglednoj perspektivi Islamska zajednica će morali posvetiti potpunu pažnju kako vjersko-moralnoj tako i šerijatsko-pravnoj dimenziji sklapanja braka, što unazad pola stoljeća, kako iz objektivnih razloga tako i iz subjektivnih slabosti, nije bio slučaj. Kaže Vjerovjesnik a. s.: "Obavljajte vjenčanje i sklapajte brakove u džamijama".
Po učenju islama brak postoji od prvog čovjeka i ima svoje osnovne okvirne propise, bez obzira na različitost oblika. Da bi brak bio islamski mora biti sklopljen u ime i radi Allaha dž.š. i po šerijatsko-pravnim propisima. Po šerijatsko-pravnim propisima uslovi za valjanost islamskog braka su dvojaki i to:
- šurutun-nikjah - preduslovi za sklapanje braka i
- erkanun- nikjah – uslovi pri sklapanju braka.
Da bi dvije osobe mogle stupiti u brak nužno je da zadovolje šurutun-nikjah, tj. da kao zaručnici budu:
- slobodne, (hurrijjet)
- da su duševno i umno zdrove (akl),
- da posjeduju bračnu punoljetnst (bulug),
- da postoji slobodna volja zaručnika (ridai tarefejn),
- vjeroispovijest zaručnika, posebno mladića,
- da mladić u izvjesnim slučajevima bude (akram) dostojna prilika djevojci,
- ledičnost i nikakva smetnja zaručnice a nekad i samog zaručnika,
- međusobno nerodbinstvo i nesrodstvo po kriterijima šerijata: po krvi, mlijeku i tazbinstvu i
- da zaručnic, i mladić i djevojka stupaju u brak namjerno, slobodno, isključivo svojom voljom, planski i pri punoj svijesti u ime i radi Allaha dž.š.
Punoljetstvo mladića i djevojke se u mnogim zemljama određuje zakonom, a biološki oni to postaju sposobnošću mladića za seksualne odnose i djevojke sa pojavom menstruacije što i šerijat priznaje.
Uslovi pri samom sklapanju braka - erkanun-nikjah su:
- ponuda bračne zajednice (idžab),
- prihvatnje bračne veze (kabul),
- očitovanje o bračnoj vezi i zajednici mora biti u isto vrijeme i na istom mjestu,
- kandidati za brak moraju jedno drugo potpuno čuti pri ponudi i prihvatanju bračne veze i zajednice,
- vjenčanje se mora obaviti u prisustvu svjedoka kojii su čuli ponudu i prihvat braka i
- da se pri vjenčanju ugovori mehr.
Zato je sa stajališta islama u pravnoj ravni - brak ženidbeni ugovor, koji je prema šerijatskim propisima zaključen izeđu muškarca i žene koji nemaju nikakvih vjerskih i šerijatsko-pravnih smetnji, u biti ugovor ili sporazum, na osnovu kojeg te osobe potpuno slobodno i na dozvoljen način žive u intimnom odnosu i stupaju u seksualne odnose koji su jedino u braku i kroz brak dozvoljeni.
Kako je jedan od uvjeta pri sklapanju braka prisustvo svjedoka i sami svjedoci moraju biti:
- punoljetni (a ne djeca),
- umno i duševno zdravi muslimani, kada se radi o sklapanju šerijatskog braka, da znaju da se radi o braku,
- da čuju u isto vrijeme ponudu i prihvat zaručnika.
Svjedoci pri sklapanju islamsko-šerijatskog braka ne mogu biti:
- duševno i umno poremećene osobe,
- potpuno gluhe osobe koje ne mogu čuti ponudu i prihvat braka,
- totalno pijane osobe i
- nemuslimani.
Po učenju islama brak spada u šerijatsko-vjersko pravo zato što se zasniva na Kur'anu i Hadisu i što se kao vjerski čin sklapa, u ime i radi Allaha dž.š., ali on spada i u šerijatsko građansko pravo (muamelat) i zato što je on vrsta potpuno slobodnog ugovora i sporazuma iz kojeg nastaju sasvim konkretne obaveze, dužnosti ali i prava i blagodeti za obje strane koje na halal način ne mogu nigdje i nikako van braka postići. Činjenica da se brak temelji na vjersko-moralnoj podlozi daje mu veliki značaj i težinu i zato on nipošto nije jedan obični formalno-pravni ugovor kao kupovina kuće, ali s obzirom da je ipak vrsta ugovora i sporazuma dvije strane, on nije ni kršćanski sakrament, sveta tajna i sveta neraskidiva bračna veza onih koji su vjenčani na zemlji da su svezani i na nebu. Pod tačno određenim, na vjeri, moralu i šerijatsko-pravnim propisima utemeljenim razlozima, brak je u islamu ipak raskidiv. Islam na svaki način učvršćuje brak, svim svojim propisima čuva njegovu čistotu, ali kao vjera istine i realnosti, bez utopije, fantazije i idealisanja stvarnosti dozvoljava u opravdanim situacijama, za razliku od kršćanstva razvod braka. Za razliku od građanskog laičkog zakona koji bez ikakvih razloga dopušta razvod braka Vjerovjesnik ističe: "Nemojte tražiti razvod braka bez opravdanih (na vjeri i šerijatu) razloga, jer od svih stvari koje je Allah dopustio - najviše mrzi razvod braka. Ako prema vašim ženama osjetite malu odvratnost, nemojte se prenagliti. Promislite. Možda vam je Allah baš u tome ukazao vašu sreću. Žene su vam se predale na vjeru Allaha, pa prema tome poštujte Allahovo povjerenje."
Razvod braka je jedino dozvoljena stvar u islamu koju Allah dž.š. mrzi. Kur'an također poziva i upozorava vjernike da čuvaju brak i da poštuju čast, dostojanstvo i dignitet žene:
"O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im darovali prisvojite, osim ako budu očito zgriješile. S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao."(En-Nisa, 19).
Dakle, razlozi subjektivne prirode u braku, kao: odvratnost, antipatije, umanjivanje ljubavi, nisu islamski razlozi za razvod. To mogu biti samo prolazna iskušenja i to su razlozi prije braka za nevjenčanje a u braku nisu. Šerijatski brak, na osnovu izloženog, smjera da pomiri duhovne težnje i tjelesne potrebe, da kanališe i reguliše strasti i nagone kako čovjek ne bi bio životinja ili još gori a da ih i ne uništi kako čovjek ne bi postao anđeo što je nemoguće. To je rezultat vjersko-moralnog i šerijatsko-pravnog pristupa braku. Brak je svojevrsna islamska ustanova u svijetu.
ŽENINA NAKNADA I ZAŠTITA U BRAKU (MEHR)
lako arapska riječ, mehr se skoro isključivo upotrebljava u šerijatskom bračnom pravu. Institucija mehra je poznata iz predislamskog perioda. Ugovor o visini mehra se mora odrediti u toku sklapanja braka. U šerijatskom pravu mehr je materijalna vrijednost koju muž daje ženi za njen ulazak u brak. Mehr se zasniva na Kur'anu i Hadisu.
"I draga srca ženama vjenčane darove (mehr) njihove podajte, a ako vam one od svoje volje od toga što poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte" (En-Nisa, 4)
Visinu mehra sporazumno utvrđuju zaručnici. Mehr se može i naknadno utvrditi ko to nije uradio prilikom vjenčanja. Mehr je ženino materijalno pravo od muža a mužu je to dužnost prema ženi. Najniža granica mehra se može odrediti a najvišu treba slobodno dogovoriti.
Pri određivanju mehra niti žena muža treba ucjenjivati, niti muž ženu cijediti. Mehr nema niko pravo ukinuti i muž je dužan ženi ugovoreni mehr isplatiti. Mehr se dijeli na mehri muadžel i mehri muedždžel. Po običaju mehri muadžel se isplaćuje odmah pri stupanju u brak a mehri muedždžel na ženin zahtjev tokom života, poslije puštanja žene kada je muž kriv ili poslije muževe ili ženine smrti. U tri slučaja muž je dužan ženi isplatiti cio mehr:
- u slučaju razvoda poslije bračnog odnosa,
- poslije samog nesmetanog osamljenja sa ženom u pravno valjanom braku i
- u slučaju smrti jednog od bračnih drugova bez obzira nastupila ta smrt prije ili poslije bračnog odnosa.
U slijedećim slučajevima muž je dužan ženi isplatiti samo 50% mehra:
- kada muž u pravno valjanom braku pusti ženu prije osamljenja i bračnog odnosa,
- kada muž prije bračnog sastanka nazove ženu bludnicom, pa se brak razvrgne,
- kada se muž zakune i zakletvu ispuni da neće spoljno općiti sa svojom ženom 4 hidžretska mjeseca,
- kad se ispostavi da je muž impotentan (inin) pa se po osnovu toga brak razvede,
- kada muž pređe na drugu vjeru pa brak postane ništavan,
- kad muž odbije da prihvati islam, nakon što je njegova žena primila islam a prije toga nisu imali seksualni odnos,
- kada muž izvrši rodoskrvnuće tj. spolno opći sa ženinom uzlaznom i silaznom lozom, i tako žena postaje mužu zabranjena.
Kada je žena kriva muž nije uopće dužan davati mehr. To će biti:
- kada muslimanka prede na bilo koju drugu vjeru,
- kada dozvoljena nemuslimanka udata za muslimana neće da pređe na islam,
- ako žena dok je u braku spolno opći, učini blud i
- ako žena otkaže brak u koji su je vjenčali neskrbnici (ne otac i djed) svojoj prilici koja joj ipak ne odgovara.
Mehr je isključivo ženino vlasništvo s kojom ona raspolaže kako hoće. On spada u privatno-pravnu imovinu. Žena se ugovorenog mehra može odreći u korist muža.
AKT VJENČANJA
Mada je najstarija i najznačajnija ustanova u povijesti ljudskog roda brak, on se u islamu sklapa na krajnje jednostavan i prirodan način. U vjersko-moralnom smislu kada mladić ili djevojka jedno drugom u prisustvu svjedoka ponude i prihvate brak on je valjan i po toj osnovi nastaju sve bračne obaveze, prava i dužnosti neovisno od toga da li su mladić i djevojka imali stvarnu namjeru da se uzmu, ukoliko nisu postojale šerijatske smetnje za njihovo vjenčanje. Ovo samo upozorava da je ašikovanje, ponuda braka i njegovo prihvatanje krajnje odgovoran čin s kojim nema nikakve šale i neodgovornosti. Hadis je tu izričit: "U tri slučaja riječi koje izgovorimo bilo u šali, bilo u zbilji postaju obavezujuće: riječi ponude i sklapanja braka, riječi puštanja i povratka žene i izrečena zakletva."
Medutim, pošto je brak uz vjersko-moralni čin istovremeno i šerijatsko-pravno-građanski akt, to njegovo sklapanje u toj ravni traži određenu i jasnu proceduru. U periodu od 1887-1945. kod nas su šerijatsko vjenčanje vršile kadije u šerijatskim sudovima. Prije sklapanja braka kadije su morale ustanoviti da li postoje svi preduslovi prije (šurutun-nikjah) i uslovi koji su potrebni pri samom činu skla panja braka (erkanun-nikjah). Od 6.3.1946. god. država je zakonom ukinula šerijatske sudove i akt vjenčanja prenijela na državnu vlast u općinama i mjesnim zajednicama.
Pošto se takva građanska vjenčanja sa stajališta islama vrše na nepotpun a nekada i nedopustiv način to je svakom muslimanu obavezna dužnost da pored građanskog vjenčanja odmah izvrši i vjersko-šerijatsko vjenčanje. To je potrebno da učine svi oni koji su od 1946. sklopili samo građansko a ne i šerijatsko vjenčanje iz tri posebna razloga:
- brak u islamu mora biti sklopljen u ime Allaha dž.š.,
- svjedoci pri sklapanja i sudija moraju biti muslimani i
- pri sklapanju braka mora se utvrditi visina mehri muedždžela.
Ništa od toga pri građanskom sklapanja braka nije bilo, jer se on svodi na najobičniji ugovor. Pri šerijatskom sklapanju braka svjedoci moraju biti muškarci ili jedan muškarac i dvije žene a građanski sud dopušta da oba svjedoka budu žene. U vraćanju svome iskonu i duhovnom ognjištu da bi zapalili i dalje pronosili isti neugasivi plamen kojim ćemo prosvjetljavati sebe i potomstvo moramo se vraćati i reafirmirati ustanovu islamsko-šerijatskog braka. Svi muslimani koji se nisu vjenčali po šerijatskim propisima već su isključivo izvršili građansko vjenčanje od 1945. do danas trebali bi i morali izvršiti šerijatsko vjenčanje. U doglednoj perspektivi Islamska zajednica će morali posvetiti potpunu pažnju kako vjersko-moralnoj tako i šerijatsko-pravnoj dimenziji sklapanja braka, što unazad pola stoljeća, kako iz objektivnih razloga tako i iz subjektivnih slabosti, nije bio slučaj. Kaže Vjerovjesnik a. s.: "Obavljajte vjenčanje i sklapajte brakove u džamijama".
Islamski brak
U islamu nema celibata. U islamu se seksualnost smatra prirodnim dijelom života, koji se treba odvijati u okvirima zdravog braka; ispunjenje seksualne potrebe, prožeto grijehom i eksploatacija žena kroz prostituciju, *!*!*!*!ografiju i silovanje izričito su zabranjeni.
Poslanik,Muhammed s.a.v.s., je savjetovao muslimane:
"Ko god je u stanju ženiti se, neka se ženi jer će mu to pomoći da obori svoj pogled i očuva svoju čednost."
I kao što pruža legitiman prostor oslobađanju seksualne energije - što će pojedinca očuvati od grijeha - brak pribavlja komfor, sigurnost, utjehu i druženje. Islam ne samo da smatra brak neophodnim već ga uzdiže na razinu jedne pozitivne vrline na osnovu koje će oni koji uđu u bračnu zajednicu za to biti nagrađeni kao i za svako drugo dobro djelo. Poslanik, s.a.v.s., je naglasio značaj braka kada ga je opisao kao polovicu vjere.
Važan uslov braka leži u činjenici da se ova zajednica treba temeljiti na pristanku oba partnera; ni muško ni žensko ne trebaju biti prisiljeni na brak. Konkretno - kao upozorenje protiv tlačenja žena - islam jasno navodi da brak zaključen bez slobodnog pristanka žene nema nikakve valjanosti.
Poslanik, s.a.v.s., kaže:
"Udovica se ne treba udavati bez njenog pitanja, niti djevica bez njena pristanka ..."
Budući bračni partneri se potiču da vide jedno drugo prije nego što pristanu na brak.Džabir, r.a., prenosi da je Poslanik Allahov rekao:
"Kad neko od vas traži da se oženi, ako je u stanju pogledati osobu koju želi oženiti, neka to uradi."
Iznad svega, brak u islamu predstavlja ugovor dviju jednakih strana. Kao jednak partner, muslimanka može postavljati uslove za sklapanje braka. Za razliku od žena u Britaniji, koje čak ni danas nemaju pravo praviti ugovor niti postavljati uslove, muslimankama je ovo pravo bilo dato još prije 1400 godina. Žena može postavljati predbračne uslove, koji uključuju njeno pravo na razvod, ograničavanje muža na samo jednu ženu, te jasno definiranje uslova izdržavanja.
Brak u islamu je mnogo više od sredstva udovoljavanja seksualnih prohtjeva; riječ je o društvenom ugovoru kohabitacije unutar koje oba partnera mogu naći društvo i utočište od životnih kušnji i nevolja. Žena se ne gleda kao objekt muškog uživanja, niti se od nje očekuje da skače na svaki prohtjev i hir svoga muža. Ona je duhovno i moralno biće koje ulazi u bračnu zajednicu sa muškarcem na temelju svečane obaveze koju će Allah posvjedočiti.
Navodi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
"Nema ničega poput braka za uvećanje ljubavi između dvoje ljudi."
Danas na Zapadu udate žene koje zadrže svoje djevojačko prezime promatraju se kao feministkinje, odnosno kao neobično arogantne i drske osobe. Muslimankama, međutim, uvijek se dopuštalo i očekivalo da čuvaju svoje djevojačko prezime nakon braka. Ovo pravo da sačuvaju svoj vlastiti identitet ženama je u islamu bilo dato kad se drugdje u svijetu na žene jedva gledalo kao na ljudska bića te se vodile strastvene rasprave o tome imaju li one dušu uopće, da ne govorimo o priznavanju nekakvog zasebnog identiteta.
Kur'an opisuje brak najdirljivijim i najsnažnijim terminima:
«... One su vaša odjeća, a vi ste njihova odjeća ....» (El-Bekare, 187)
«I od Njegovih znakova i to je da On za vas, od samih vas, žene stvara, da se uz njih smirite i među vas jubav i samilost dao je. U tome, zbilja, ima Znakova za jude koji razmišljaju!» (Er-Rum, 21)
«A On je Taj Koji vas od jednog čovjeka stvara, i od njega je ženu mu stvorio da uz nju smiraj nađe...» (El-A`raf, 189)
«Stvoritelj nebesa i Zemlje! Učinio je i od vas samih parove.» (Eš-Šura, 11)
U islamu nema spomena odgovornosti žene za "istočni grijeh", niti je ona prvi grješnik te otuda odgovorna za svekolike ljudske nevolje. Nema ideje da je muškarac stvoren od više, a žena od niže materije. Žena je stvorena jednakom, i muškarci i žene su Ademovo potomstvo, pa su im i duše istovrsne.
«O ljudi! Bojte se svoga Gospodara Koji vas je od jednog čovjeka stvorio, a stvorio je od njega i ženu njegovu i od njih dvoje rasijao je mnoge muškarce i žene! Allaha se bojte, vi u međusobnim traženjima Njega za jamca uzimate.» (En-Nisa', 1)
«Allah vam od vrste vaše stvara žene, a od žena vaših dariva vam sinove i unuke, i lijepa jela vam daje. Zar da u neistinu povjeruju i blagodati Allahove poriču?!» (En-Nahl, 72.)
Kur'an opisuje ženu kao muhsanah, tvrđavu protiv zla, jer dobra žena pomaže svom mužu da ostane na Pravome putu.
Muslimani se stalno opominju da se ljubazno ophode prema svojim ženama:
«O vjernici! Nije vam dozvoljeno da nasljeđujete žene protiv volje njihove! Niti da im otežavate tako što ćete im oduzimati od onoga što ste im već dali, osim ako očito bludno zgriješe. I s njima dostojno živite! Ako prema ženama svojim gađenje osjećate, može biti daje Allah u onome što vi mrzite podario dobro obilno!» (En-Nisa', 19)
Muslimani se opominju da žene tretiraju pravično. Kur'an im zabranjuje da žene nasljeđuju i zlostavljaju, seksualno ili drukčije, kako je bio običaj prije dolaska islama i kako je još praksa u mnogim društvima gdje moćni i bogati iskorišćavaju nejake i siromašne u ovom smislu. Ovo islamsko pravilo ne odnosi se samo na Arape VII stoljeća n.e., već i na sve kasnije islamske generacije. Muškarcima se zabranjuje da zlostavljaju žene, a naređuje im se da žive u prijateljskim odnosima sa svojim bračnim partnerima. Allahova zapovijed da se tako postupa pojačana je napomenom po kojoj, dok se muškarcu može ne svidjeti neka crta ili aspekt ponašanja njegove žene, može biti da će Allah donijeti kakva dobra ako ga on dobrodušno podnosi i prihvati svoju ženu onakvu kakva ona jeste. U svemu ovome ima koristi za muškarca.
Poslanik, s.a.v.s., pojačava ovu poruku jednakosti i korektnog odnosa prema ženama dajući najbolji primjer na koji se svi ljudi trebaju ugledati. Sam je pokazao koliko je važno da se svako brine o sebi i svojim dnevnim potrebama, namjesto što ih tovari na leđa žene. Prikazi njegovog života daju brojne primjere od kojih bi "moderni muškarci" mogli učiti. Sam je vodio brigu o svojim vlastitim potrebama, pomagao svojim ženama u kući, čak je krpio i popravljao svoju vlastitu odjeću. Pokazao je da čovjek nikada nije toliko važan da se lično ne može starati o svojoj čistoći, izgledu i potrebama, te je dao sljedeće savjete:
"Najbolji među vama je onaj ko je najbolji svojoj porodici, a ja sam među vama najbolji svojoj porodici."
"Najpotpuniji vjernici među vama su oni najboljeg vladanja, a najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim ženama."
"Mnoge žene su dolazile porodici Muhammedovoj žaleći se na svoje muževe ... Ti muževi nisu najbolji među vama."
"Pomažući svojim suprugama u njihovim kućnim dužnostima, dobit ćete nagradu sadake (milosrđa)."
"Vjernik ne smije mrziti vjernicu; ako mu se ne dopada neka njena osobina, treba biti zadovoljan sa nekom drugom."
"Kada žena doji dijete, za svaki gutljaj mlijeka primit će nagradu kao da mu je darovala život, a kad svoje dijete odbije, meleci je tapšu po ramenima govoreći: `Čestitamo! Oprošteni su ti svi tvoji prošli grijesi, sad počni opet ispočetka."
"O žene! Sjetite se da će pobožne među vama ući u Džennet prije pobožnih među muškarcima."
"Za vrijeme trudnoće, pa dok ne rodi, i do kraja perioda dojenja, žena zaradi nagradu sličnu nagradi osobe koja čuva granice islama."
U svom čuvenom govoru datom tokom Oprosnog hadždža, u kojem je ponovio najvažnije elemente islamskog učenja, Poslanik, s.a.v.s., podsjetio je muslimane na značaj pravednog odnosa prema ženama:
"O ljudi, bojte se Allaha kad su žene u pitanju."
Još jednom ljudi su opomenuti da se sjećaju Allaha i boje Njegove kazne, jer Allah zna sve šta se među njima dopada.
Aiša, r.a., izvještava da bi Poslanik, s.a.v.s., kada bi bio kod kuće, pomagao u kućnim poslovima, prijateljski se ophodio prema porodici i održavao ugodnu atmosferu u kući.
Islamsko učenje je veoma strogo kad je posrijedi korektan odnos prema drugima, i u slučaju snažnije strane islam jasno navodi odgovornosti i obaveze snažnije strane. Kako su žene fizički slabije, daje im se zaštita, a muškarci su odgovorni za svaku zloupotrebu svoje fizičke snage nad ženama. Sve vrste fizičkog zlostavljanja su zabranjene u islamu, koji također zabranjuje i psihološka zlostavljanja kao što su odvajanje i nepotrebno ograničenje kretanja i putovanja.
Mužu je također zabranjeno otkrivati ženine tajne, kako je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
"Najgori od svih ljudi je onaj koji priđe svojoj ženi, uživa njeno društvo, a onda odaje njene tajne."
Brak je u skladu sa islamskim učenjem tako da se bilo koje dopušteno djelo, koje se učini u kontekstu braka uključujući i seks – smatra vrlinom.
Poslanik, s.a.v.s., jednom je rekao:
"Čovjek će biti nagrađen za fizičke odnose sa svojom ženom." Slušaoci, pomalo iznenađeni, zapitaše: "Hoće li to osoba biti nagrađena za udovoljavanje svojim strastima?" Poslanik, s.a.v.s., odgovori: "Zar ne vidite da bi, ukoliko bi svoje strasti zadovoljavala na nedozvoljen način, ona činila grijeh? Zato, ako ih zadovoljava na dozvoljen način, bit će nagradena."
Na značaj fizičke strane braka također ukazuje hadis kojeg prenosi Imam Buharija. Prenosi se kako je Poslanik, s.a.v.s., naružio jednog od ashaba, koji je išao u krajnosti u svojoj odanosti ibadetu: "O Abdullah, nisu li me obavijestili da cio dan postiš a noć provodiš u molitvi?" Abdullah reče: "Tako je, Allahov Poslaniče." On reče: "Ne čini tako. Posti neko vrijeme a onda se uzdrži od posta. Obavljaj namaz noću a onda spavaj. Tvoje tijelo ima pravo na tebe, tvoje oči imaju pravo na tebe i tvoja žena ima pravo na tebe."
U islamu nema celibata. U islamu se seksualnost smatra prirodnim dijelom života, koji se treba odvijati u okvirima zdravog braka; ispunjenje seksualne potrebe, prožeto grijehom i eksploatacija žena kroz prostituciju, *!*!*!*!ografiju i silovanje izričito su zabranjeni.
Poslanik,Muhammed s.a.v.s., je savjetovao muslimane:
"Ko god je u stanju ženiti se, neka se ženi jer će mu to pomoći da obori svoj pogled i očuva svoju čednost."
I kao što pruža legitiman prostor oslobađanju seksualne energije - što će pojedinca očuvati od grijeha - brak pribavlja komfor, sigurnost, utjehu i druženje. Islam ne samo da smatra brak neophodnim već ga uzdiže na razinu jedne pozitivne vrline na osnovu koje će oni koji uđu u bračnu zajednicu za to biti nagrađeni kao i za svako drugo dobro djelo. Poslanik, s.a.v.s., je naglasio značaj braka kada ga je opisao kao polovicu vjere.
Važan uslov braka leži u činjenici da se ova zajednica treba temeljiti na pristanku oba partnera; ni muško ni žensko ne trebaju biti prisiljeni na brak. Konkretno - kao upozorenje protiv tlačenja žena - islam jasno navodi da brak zaključen bez slobodnog pristanka žene nema nikakve valjanosti.
Poslanik, s.a.v.s., kaže:
"Udovica se ne treba udavati bez njenog pitanja, niti djevica bez njena pristanka ..."
Budući bračni partneri se potiču da vide jedno drugo prije nego što pristanu na brak.Džabir, r.a., prenosi da je Poslanik Allahov rekao:
"Kad neko od vas traži da se oženi, ako je u stanju pogledati osobu koju želi oženiti, neka to uradi."
Iznad svega, brak u islamu predstavlja ugovor dviju jednakih strana. Kao jednak partner, muslimanka može postavljati uslove za sklapanje braka. Za razliku od žena u Britaniji, koje čak ni danas nemaju pravo praviti ugovor niti postavljati uslove, muslimankama je ovo pravo bilo dato još prije 1400 godina. Žena može postavljati predbračne uslove, koji uključuju njeno pravo na razvod, ograničavanje muža na samo jednu ženu, te jasno definiranje uslova izdržavanja.
Brak u islamu je mnogo više od sredstva udovoljavanja seksualnih prohtjeva; riječ je o društvenom ugovoru kohabitacije unutar koje oba partnera mogu naći društvo i utočište od životnih kušnji i nevolja. Žena se ne gleda kao objekt muškog uživanja, niti se od nje očekuje da skače na svaki prohtjev i hir svoga muža. Ona je duhovno i moralno biće koje ulazi u bračnu zajednicu sa muškarcem na temelju svečane obaveze koju će Allah posvjedočiti.
Navodi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
"Nema ničega poput braka za uvećanje ljubavi između dvoje ljudi."
Danas na Zapadu udate žene koje zadrže svoje djevojačko prezime promatraju se kao feministkinje, odnosno kao neobično arogantne i drske osobe. Muslimankama, međutim, uvijek se dopuštalo i očekivalo da čuvaju svoje djevojačko prezime nakon braka. Ovo pravo da sačuvaju svoj vlastiti identitet ženama je u islamu bilo dato kad se drugdje u svijetu na žene jedva gledalo kao na ljudska bića te se vodile strastvene rasprave o tome imaju li one dušu uopće, da ne govorimo o priznavanju nekakvog zasebnog identiteta.
Kur'an opisuje brak najdirljivijim i najsnažnijim terminima:
«... One su vaša odjeća, a vi ste njihova odjeća ....» (El-Bekare, 187)
«I od Njegovih znakova i to je da On za vas, od samih vas, žene stvara, da se uz njih smirite i među vas jubav i samilost dao je. U tome, zbilja, ima Znakova za jude koji razmišljaju!» (Er-Rum, 21)
«A On je Taj Koji vas od jednog čovjeka stvara, i od njega je ženu mu stvorio da uz nju smiraj nađe...» (El-A`raf, 189)
«Stvoritelj nebesa i Zemlje! Učinio je i od vas samih parove.» (Eš-Šura, 11)
U islamu nema spomena odgovornosti žene za "istočni grijeh", niti je ona prvi grješnik te otuda odgovorna za svekolike ljudske nevolje. Nema ideje da je muškarac stvoren od više, a žena od niže materije. Žena je stvorena jednakom, i muškarci i žene su Ademovo potomstvo, pa su im i duše istovrsne.
«O ljudi! Bojte se svoga Gospodara Koji vas je od jednog čovjeka stvorio, a stvorio je od njega i ženu njegovu i od njih dvoje rasijao je mnoge muškarce i žene! Allaha se bojte, vi u međusobnim traženjima Njega za jamca uzimate.» (En-Nisa', 1)
«Allah vam od vrste vaše stvara žene, a od žena vaših dariva vam sinove i unuke, i lijepa jela vam daje. Zar da u neistinu povjeruju i blagodati Allahove poriču?!» (En-Nahl, 72.)
Kur'an opisuje ženu kao muhsanah, tvrđavu protiv zla, jer dobra žena pomaže svom mužu da ostane na Pravome putu.
Muslimani se stalno opominju da se ljubazno ophode prema svojim ženama:
«O vjernici! Nije vam dozvoljeno da nasljeđujete žene protiv volje njihove! Niti da im otežavate tako što ćete im oduzimati od onoga što ste im već dali, osim ako očito bludno zgriješe. I s njima dostojno živite! Ako prema ženama svojim gađenje osjećate, može biti daje Allah u onome što vi mrzite podario dobro obilno!» (En-Nisa', 19)
Muslimani se opominju da žene tretiraju pravično. Kur'an im zabranjuje da žene nasljeđuju i zlostavljaju, seksualno ili drukčije, kako je bio običaj prije dolaska islama i kako je još praksa u mnogim društvima gdje moćni i bogati iskorišćavaju nejake i siromašne u ovom smislu. Ovo islamsko pravilo ne odnosi se samo na Arape VII stoljeća n.e., već i na sve kasnije islamske generacije. Muškarcima se zabranjuje da zlostavljaju žene, a naređuje im se da žive u prijateljskim odnosima sa svojim bračnim partnerima. Allahova zapovijed da se tako postupa pojačana je napomenom po kojoj, dok se muškarcu može ne svidjeti neka crta ili aspekt ponašanja njegove žene, može biti da će Allah donijeti kakva dobra ako ga on dobrodušno podnosi i prihvati svoju ženu onakvu kakva ona jeste. U svemu ovome ima koristi za muškarca.
Poslanik, s.a.v.s., pojačava ovu poruku jednakosti i korektnog odnosa prema ženama dajući najbolji primjer na koji se svi ljudi trebaju ugledati. Sam je pokazao koliko je važno da se svako brine o sebi i svojim dnevnim potrebama, namjesto što ih tovari na leđa žene. Prikazi njegovog života daju brojne primjere od kojih bi "moderni muškarci" mogli učiti. Sam je vodio brigu o svojim vlastitim potrebama, pomagao svojim ženama u kući, čak je krpio i popravljao svoju vlastitu odjeću. Pokazao je da čovjek nikada nije toliko važan da se lično ne može starati o svojoj čistoći, izgledu i potrebama, te je dao sljedeće savjete:
"Najbolji među vama je onaj ko je najbolji svojoj porodici, a ja sam među vama najbolji svojoj porodici."
"Najpotpuniji vjernici među vama su oni najboljeg vladanja, a najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim ženama."
"Mnoge žene su dolazile porodici Muhammedovoj žaleći se na svoje muževe ... Ti muževi nisu najbolji među vama."
"Pomažući svojim suprugama u njihovim kućnim dužnostima, dobit ćete nagradu sadake (milosrđa)."
"Vjernik ne smije mrziti vjernicu; ako mu se ne dopada neka njena osobina, treba biti zadovoljan sa nekom drugom."
"Kada žena doji dijete, za svaki gutljaj mlijeka primit će nagradu kao da mu je darovala život, a kad svoje dijete odbije, meleci je tapšu po ramenima govoreći: `Čestitamo! Oprošteni su ti svi tvoji prošli grijesi, sad počni opet ispočetka."
"O žene! Sjetite se da će pobožne među vama ući u Džennet prije pobožnih među muškarcima."
"Za vrijeme trudnoće, pa dok ne rodi, i do kraja perioda dojenja, žena zaradi nagradu sličnu nagradi osobe koja čuva granice islama."
U svom čuvenom govoru datom tokom Oprosnog hadždža, u kojem je ponovio najvažnije elemente islamskog učenja, Poslanik, s.a.v.s., podsjetio je muslimane na značaj pravednog odnosa prema ženama:
"O ljudi, bojte se Allaha kad su žene u pitanju."
Još jednom ljudi su opomenuti da se sjećaju Allaha i boje Njegove kazne, jer Allah zna sve šta se među njima dopada.
Aiša, r.a., izvještava da bi Poslanik, s.a.v.s., kada bi bio kod kuće, pomagao u kućnim poslovima, prijateljski se ophodio prema porodici i održavao ugodnu atmosferu u kući.
Islamsko učenje je veoma strogo kad je posrijedi korektan odnos prema drugima, i u slučaju snažnije strane islam jasno navodi odgovornosti i obaveze snažnije strane. Kako su žene fizički slabije, daje im se zaštita, a muškarci su odgovorni za svaku zloupotrebu svoje fizičke snage nad ženama. Sve vrste fizičkog zlostavljanja su zabranjene u islamu, koji također zabranjuje i psihološka zlostavljanja kao što su odvajanje i nepotrebno ograničenje kretanja i putovanja.
Mužu je također zabranjeno otkrivati ženine tajne, kako je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
"Najgori od svih ljudi je onaj koji priđe svojoj ženi, uživa njeno društvo, a onda odaje njene tajne."
Brak je u skladu sa islamskim učenjem tako da se bilo koje dopušteno djelo, koje se učini u kontekstu braka uključujući i seks – smatra vrlinom.
Poslanik, s.a.v.s., jednom je rekao:
"Čovjek će biti nagrađen za fizičke odnose sa svojom ženom." Slušaoci, pomalo iznenađeni, zapitaše: "Hoće li to osoba biti nagrađena za udovoljavanje svojim strastima?" Poslanik, s.a.v.s., odgovori: "Zar ne vidite da bi, ukoliko bi svoje strasti zadovoljavala na nedozvoljen način, ona činila grijeh? Zato, ako ih zadovoljava na dozvoljen način, bit će nagradena."
Na značaj fizičke strane braka također ukazuje hadis kojeg prenosi Imam Buharija. Prenosi se kako je Poslanik, s.a.v.s., naružio jednog od ashaba, koji je išao u krajnosti u svojoj odanosti ibadetu: "O Abdullah, nisu li me obavijestili da cio dan postiš a noć provodiš u molitvi?" Abdullah reče: "Tako je, Allahov Poslaniče." On reče: "Ne čini tako. Posti neko vrijeme a onda se uzdrži od posta. Obavljaj namaz noću a onda spavaj. Tvoje tijelo ima pravo na tebe, tvoje oči imaju pravo na tebe i tvoja žena ima pravo na tebe."
