Metodoloski pluralizam u izucavanju i prezentaciji serijatskog prava

Discussion in 'Pravac, Metodologija' started by GAZIJA, Feb 3, 2009.

  1. GAZIJA
    Offline

    GAZIJA Well-Known Member Staff Member

    Joined:
    Dec 4, 2007
    Messages:
    1,403
    Likes Received:
    4
    Trophy Points:
    48
    Gender:
    Male
    Occupation:
    social work
    Location:
    chicago
    Ratings Received:
    +6 / 1
    Radi postizanja što svestranijih, adekvatnijiih i cjelokupnijih spoznaja u odredenoj disciplini ili nauci koriste se razliciti metodološki pristupi. U slucaju pokušaja teorijsko-prakticne elaboracije pravnog fenomena šerijata, odnosno njegovih izvora, od kojih je i ‘urf 1 i njegove pravne refleksije kod nas u vidu ustaljenih obicaja, zastupamo metodološki pluralizam, što pretpostavlja upotrebu filozofske, sociološke, aksiološke i pravne metode koje se mogu, generalno uzevši, koristiti u izucavanju bilo kojeg pravnog sistema ili poretka, s jedne strane, i upotrebu metode usulu fikha (metodologija islamske jurisprudencije), s druge strane.

    Pravna nauka (uz stanovita osporavanja) ima svoju posebnu metodologiju koja se zasniva na opcim epistemološkim principima. Metoda spoljašnjeg, pojavnog opisivanja i definiranja pojmova naziva se opisnom ili deskriptivnom metodom, a suštinsko izucavanje biti necega, naziva se objašnjavajucom ili eksplikativnom metodom.
    Deskriptivna metoda svojim analitickim pristupom sagledava odredenu pojavu u njenim sastavnim dijelovima, a sintetickim-njenu strukturalnu prirodu. Ta dva metodološka pristupa (analiza i sinteza) medusobno se nadopunjuju i uglavnom su vrijedonosno neutralni, ostajuci u sferi ciste deskripcije.
    Objašnjavajuca ili eksplikativna metoda biva u sferi vrijedonosnog angažmana i zato nije neutralna, nego daje odredene sudove koji mogu biti dovedeni u pitanje jer su, cesto, subjektivne prirode.
    U filozofiji prava spominju se njene cetiri grane, cija metodologija, takoder, ne treba da bude zanemarena u teorijskoj eksplikaciji pravnog problema.


    To su, po dr. Muhicu i:
    1. Pravna ontologija (bavljenje suštinom prava i problemom njegovog iskustvenog ili nadiskustvenog porijekla),
    2. Pravna gnoseologija (ispitivanje mogucnosti adekvatnih pravnih spoznaja),
    3. Pravna aksiologija (odredivanje odnosa prava prema odredenom sistemu vrijednosti),
    4. Pravna logika (problematika primjene logickih zakona u sferi prava i njegove primjene).”*
    Naravno da bismo iskljucivanjem ovih aspekata (ontološkog, gnoseološkog, aksiološkog, logickog) iz metodologije izucavanja prava okrnjili njegovu naucnu spoznaju i proucavanje bi bilo nepotpuno.
    Pošto šerijat ima široku lepezu glavnih i skundarnih izvora, otuda i potreba eksplikacije da se pri njegovoj eksplikaciji služimo metodom konkretne analize, napose sociološkom metodom koja se može sa uspjehom koristiti u istraživanju specificne pravne problematike (uz odabir i prilagodavanje sociološkog instrumentarija prirodi tog prava) kao što su korelacijski odnosi prava i pravnih subjekata, efikasnost prava, pravna svijest itd.

    Aksiološka metoda obicno se primjenjuje poslije sociološke, koja opisuje odredene pojave i daje deskriptivne konstatacije, nakon cega je moguce dati sud, izvršiti valorizaciju i vrednovanje odredene pojave. To vrednovanje nema strogo naucni karakter, jer se krece u sferi subjektivnog vjerovanja, ne i provjerenog znanja. Zbog toga neki teoreticari tu metodu izbacuju iz naucnog instrumentarija smatrajuci je ideološkom, pogodnom samo za politicke rasprave, ne i za objektivne naucne spoznaje.
    Medutim, zbog medusobno uslovljenog metodološkog pluralizma u obradi tematike šerijata treba koristiti svaku od spomenutih metoda u domenu njenih odredenih spoznajnih granica i mogucnosti da se primijene na konkretne pravne slucajeve i dogadaje.


    S druge strane, šerijatski pravni sistem ima odredene specificnosti koje zahtijevaju i specificnu metodologiju u obradi i prezentaciji. Metodologija islamske jurisprudencije sistematizirana je u nauci usuli fikha. Napisani su tomovi knjiga iz te oblasti i postoji pravna baština (uglavnom na arapskom jeziku, jeziku Objave) koja svojim obimom i vrijednošcu svrstava šerijatsko pravo u red najpoznatijih svjetskih pravnih sistema. U toj grani šerijatske znanosti dominiraju tri metodološka pristupa pri izvodenju šerijatskih odredaba, odnosno normiranju fikha (prava). To je metoda hanefijske pravne škole, metoda šafijske pravne škole i komparativna metoda koja objedinjava vrijednosti i jednog i drugog pristupa. Pojednostavicemo naziv ove metodologije i tretiracemo je u daljoj obradi metodologijom islamske jurisprudencije.

    Metodologija hanefijske pravne škole pojmovno-logicku obradu prava (fikha) i njegovu tehniku izgradnje izvodi putem utvrdivanja i postavljanja opcih pravnih nacela i pravnih institucija indukovanih iz parcijalnih prakticnih rješenja koja su dali utemeljivac mezheba Ebu Hanife, r, i njegovi ucenici. Taj metod odlikuje se prakticnošcu. To je, dakle, prakticno analiticko studiranje pojedinacnih pravnih normi ili pravnih propisa i rješenja iz cijeg se kazuistickog nacina rješavanja (od slucaja do slucaja) dolazi procesom logickog apstrahovanja do opcih zakonitosti koje se sintetiziraju u opca pravna nacela i pravne institucije. Ta metoda, služi pozitivizaciji prava i opravdava metodologiju mezhebskih utemeljivaca kojom su se koristili pri normiranju pojedinacnih normi ili propisa* .


    Metodologija šafijske pravne škole primarno je teorijske naravi. Bavi se postavljanjem opcih pravnih nacela koja ce biti osnovom razlicitih pravnih institucija uz navodenje konkretnih tekstualnih dokaza koji to potvrduju, bez obzira na prakticna parcijalna pravna rješenja i da li se ona uklapaju u njih ili ne. Dakle, cilj te metode je, primarno, dati opca pravila i pravna nacela na koja upucuje dokaz. Ona ce služiti i biti temeljem pravnickog rasudivanja neovisno od vec normiranih fikhskih rješenja.
    Poznata je pod imenom metoda „mutekellimina” ili „metoda teološkog dogmatizma”. Slijedili su je šafije, malikije i mu’tezilije (racionalisti).

    Prakticni je razlog zbog cega je neophodno da se služimo i ovom metodologijom. Naime, neki pravni termini i pojmovi nemaju isto znacenje u opcem (nešerijatskom) i šerijatskom pravu, niti se neke teoretsko-aksiološke postavke opceg prava mogu prenijeti na šerijatsko pravo.
    Tako u teoriji (nešerijatskog) prava, pravna vlast, odnosno državna vlast sa svojim politickim i zakonodavnim aparatom vrši „pozitivizaciju” prava. U šerijatskom pravu, u slucaju pitanja cija pravna rješenja nisu eksplicite fiksirana svetim izvornim tekstom, to je mudžtehid, ucenjak koji posjeduje naucne, moralne i fizicke vrijednosti, odnosno pravne predispozicije i uvjete koji ga cine podobnim za pravno rezonovanje i rasudivanje. On cak ne mora biti ni oficijelni službenik u islamskoj državi da bi se njegovo pravno normiranje prihvatalo kao šerijatski validno. Poznato je da je Ebu Hanife, jedan od najpoznatijih islamskih pravnika, koga su prozvali El-imamul-E’azam (najveci imam), odbio da prihvati državnu funkciju kadije (sudije) grada Kufe, potom i funkciju kadil-kudata (vrhovni sudija) u Bagdadu, zbog cega je zatvoren i bicevan. Tako je i umro u zatvoru jer se halifa zakleo da Ebu Hanife mora prihvatiti i obnašati tu obavezu, a i on se, takoder, zakleo da nece . Ipak, sve to nije uticalo na njegov autoritet pravnika, te su njegova idžtihatska pravna rješenja i njegova pravna škola (hanefijski mezheb) sacuvani u teoriji i praksi, iako ih državna vlast nije „ojacala” sankcijom. Dakle, teorija opceg (nešerijatskog) prava, gdje se operiše sa hipotezom sankcije, a koja državnom prisilom pravnom poretku daje karakter efikasnosti ovdje nije primjenljiva. U šerijatu je to dvodimenzionalnost ovosvjetske i eshatološke sankcije.


    Isto tako u sferi primjene prava u šerijatu imamo jurisprudencijalni karakter sudske odluke koja je bazirana kao i u opcem (nešerijatskom) pravu na realnom mogucem dokazu. Sudska odluka je obavezna i izvršna. Medutim, imamo i religiozni karakter šerijatske norme koji se bazira na realnim, mogucim, osjetilnim, vidljivim ali i skrivenim karakteristikama. Jurisprudencijalni karakter šerijatskog prava je u domenu kadije (sudije), dok je religiozni karakter u domenu muftije (pravnog savjetodavca). Prakticna razlika ove dvije specificnosti šerijatskog prava osjeti se u mnogobrojnim propisima pojedinih pravnih institucija kao što su propisi o disoluciji braka, propisi o zaklinjanju, dugovanju, prisili, itd. Tako npr. ako pusti ženu greškom, ne želeci rastavu, kadaen (sudski), rastava braka je pravno valjana ali dijaneten (vjerski, u religijskom smislu), nije. Ili, ako vjerovnik oprosti dug dužniku, ali ga ne obavijesti o svojoj odluci, potom podigne optužnicu da mu se dug isplati, ima takvu sudsku mogucnost, ali religijski karakter šerijatskog prava mu to osporava.

    U opcem (nešerijatskom) pravu imamo samo sankciju kao garant efikasnosti pravnih normi. Nema propisane nagrade kao dodatnog stimulansa uz sankciju za onoga ko se drži zakona. U šerijatskom pravu imamo osim ovosvjetske i eshatološke sankcije i nagradu (sevap) za ostavljanje i necinjenje prijestupa. Ta dvodimenzionalnost u jurisprudencijalnom i religijskom karakteru šerijatskog prava, kao i u pogledu prirode sankcije koja se dijeli na ovosvjetsku i eshatološku, te nagrada (sevap) za ustezanje od prijestupa, cine ga dodatno efikasnim u odnosu na opce (nešerijatsko) pravo. Time se može objasniti opstanak šerijatskih normi u praksi muslimanskih društava nakon gubitka zakonodavnog primata i državne vlasti, putem obicajne prakse, koja može cak „izobicajiti” (desuetudo legis) pozitivne zakonske propise…
    I u definiranju nekih pravnih vrijednosti i subjekata prava kao i pravnih odnosa postoje krucijalne razlike izmedu opceg i šerijatskog prava.
    U cisto pravnom domenu, opce pravo iza cijeg normiranja i pozitivizacije stoji pravna vlast, ili država, ne može pravno regulisati mnoge procese ljudske intime koji su tako suptilne naravi da bi to bilo besmisleno sa tog pravnog stajališta, pošto se mora gledati na momenat kontrolabilnosti njegovog sprovodenja.


    U šerijatskom pravu taj je momenat regulisan doktrinarnom normom ihsana (vrhunska primjena islama) koga Poslanik, a.s, definira da je obožavanje Allaha kao da Ga gledaš, pa iako ti Njega ne vidiš, On vidi tebe. Prema tome, taj momenat mogucnosti kontrole od strane Vrhovnog Zakonodavca u doktrini šerijatskog prava proširuje svoju normativnu sferu na pitanja i odnose koje opce pravo i ne pomišlja regulirati.
    U šerijatskom pravu, suprotno od stava opceg prava, ne tretira se alkohol, svinjetina i neke druge zabranjene stvari kao materijalne vrijednosti u medusobnoj korespondenciji muslimana.
    U opcem pravu dispozicija sadrži zapovijest koju izumitelj norme (adresant) upucuje subjektu norme (adresat) u pogledu nekog ponašanja. Adresat je pravno obavezan, odnosno stice deliktnu sposobnost a time i punu krivicnu odgovornost sa punoljetsvom koje se racuna sa napunjenih 18 godina (kod izricanja smrtne kazne, ipak, mladi punoljetnik se racuna od 18 do 21 godinu i njemu se, po pravilu, ne može izreci smrtna kazna) u opcem (nešerijatskom) pravu, za razliku od šerijatskog prava u kome se po pravilu, punoljetstvo postiže mnogo ranije, fizickom tj. polnom (seksualnom) zrelošcu…

    Zbog svih spomenutih i drugih specificnosti šerijatskog prava, prisiljeni smo da u izucavanju šerijata, nezaobilazno, primijenimo i specificnu metodologiju islamske jurisprudencije, koja može, u nekim segmentima, izgledati samo kao sholasticko ideološko apstrahiranje. Medutim, cinjenica da se šerijatske norme cuvaju vijekovima u praksi muslimana, i bez državne „pozitivizacije” i bez uživanja „blagodati” državne sankcije, cini to „sholasticko ideološko apstrahovanje” pravno zanimljivim i zaslužuje da se u izucavanju i eksplikaciji uzme u obzir.
    Dakle, zbog specificne prirode šerijatskog prava, u njegovoj obradi može se koristiti i filozofskom metodom ontološkog, gnoseološkog, aksiološkog karaktera i pravnologickog dogmatizma te sociološkom metodom s jedne strane, ali i metodom usuli fikha (metodologija islamske jurisprudencije) s druge strane, da bismo kroz opcu deskriptivno-komparativnu analizu došli do odredenih spoznaja.
    Instrumentarij koji se u tome koristiti jeste jezicke i logicke naravi.


    Jezicko definiranje cesto je zbog prirode brojnih šerijatskopravnih termina i jezickih konstrukcija tradicionalnih, tekstualnih normi (Kur’ana, sunneta, idžma’a, kijasa i drugih) koje se objašnjavaju i tumace kroz ezotericku i egzotericku hermeneutiku u leksickom (terminološkom smislu, kad se odnosi na pojedine rijeci), sintaksickom (kad ispituje nacin i smisao povezivanja pojedinih rijeci), morfološkom (kad istražuje oblike rijeci), pragmatickom (kad se udubljuje u cjelishodnost upotrebe pojedinih rijeci), semantickom (kad izucava znacenja rijeci i polisemnih izraza), stilskom, metaforickom, gramatickom… smislu itd.

    Pravno mišljenje i izucavanje zahtijeva primjenu pravne logike. Svaki proces misaonog prosudivanja polazi od pojmova, preko sudenja i dolazi do uspostavljanja zakljucaka koristeci dvije osnovne metode: induktivno-deduktivnu (polaženje od pojedinacnog ka opcem i obratno) i analiticko-sinteticku (rašclanjivanje dijelova jedne pojave, potom, njeno ponovno sagledavanje u jedinstvenosti i korelacijskoj uslovljenosti i interakciji kako bi se otkrile zakonitosti funkcioniranja te pojave). Zbog velikog broja razlicitih šerijatskih izvora (opcih i sekundarnih) od koristi su i razni pravnologicki principi u njihovom proucavanju, kao što je princip analogije (zakonske i pravne) i argumentum a contrario (dokaz iz suprotnih pretpostavki), zatim pravila argumentovanog zakljucivanja, te ostala sredstva pravne retorike i teleološkog tumacenja.
    Dakle, onaj koji poželi da zaroni u okean šerijata i predstavi ga našem miljeu i na našem jeziku, neophodno je da posjeduje potrebno znanje o metodološkom pristupu nešerijatskog i šerijatskog prava, odnosno da se služi sredstvima metodološkog pluralizma. A Allah najbolje zna.



    dr. Muharem Stulanovic
  2. Belajbeg
    Offline

    Belajbeg New Member

    Joined:
    Oct 2, 2008
    Messages:
    29
    Likes Received:
    0
    Trophy Points:
    0
    Gender:
    Male
    Ratings Received:
    +1 / 0
    Kako Slijediti Islam?

    Srcem, Razumom i Sluhom.

Share This Page