Ne gledaj u ljudske riječi, već u njihove težnje

Discussion in 'Generalne Diskusije' started by GAZIJA, Apr 14, 2011.

  1. GAZIJA
    Offline

    GAZIJA Well-Known Member Staff Member

    Joined:
    Dec 4, 2007
    Messages:
    1,403
    Likes Received:
    4
    Trophy Points:
    48
    Gender:
    Male
    Occupation:
    social work
    Location:
    chicago
    Ratings Received:
    +6 / 1
    Priredio: Abdussamed Nasuf Bušatlić


    Podstičući muslimane na uzvišene težnje i velika djela, Omer, r.a., je rekao: “Ne budite kao oni koji imaju niske želje i težnje, jer ja ne znam većeg pada i poniženja za čovjeka od nedostatka uzvišenih težnji.” Ibn Tejmijje je zabilježio predaju u kojoj stoji da je Allah, dž.š., jednom od Svojih poslanika objavio: “Ja ne gledam u govor mudrog čovjeka, već u njegove težnje.” Rečeno je: “Obični puk smatra da je vrijednost čovjeka u onome što postigne od dunjalučkih blagodati, a istinski učenjaci i pobožnjaci smatraju da je vrijednost čovjeka u onome što želi i čemu teži.” Ako čovjek teži prizemnosti, on nema vrijednosti ma kakav uspjeh na dunjaluku postigao, tek sa uzvišenim težnjama on postaje vrijedan kao ličnost. A uzvišena težnja je vezana za Istinu, pa ukoliko čovjek ulaže napor da je spozna i iskren je u svom nastojanju, za njega se može kazati da ima uzvišene težnje. Ibnul-Kajjim el-Dževzijje je uzvišenu težnju ovako definisao: “Uzvišena težnja (ambicioznost, uluwul-himme) znači da čovjek teži i žudi za Allahom i Njegovom blizinom i zadovoljstvom, i tu težnju kod njega ništa drugo ne može zamijeniti. Uzvišena težnja je u odnosu na druge težnje kao ptica koja visoko leti u odnosu na ptičad koja se ne mogu vinuti u visine. Ona nije zadovoljna prizemnim letom u kojem se kriju mnoge opasnosti, i ne želi ništa drugo osim nebeskih visina u kojima se osjeća potpuno slobodno i sigurno. Što je ljudska težnja uzvišenija, čovjek je sve dalje od bilo kakve opasnosti, a što je prizemnija, sve je bliže opasnosti i padu.”

    Vrste težnji

    S obzirom na njihov kvalitet, težnje mogu biti uzvišene (plemenite) i niske. Osim te vrste, postoje i težnje koje su vezane za prirodne ljudske sklonosti i nadarenost. To ne znači da se ono što što je prirodno i urođeno ne može mijenjati i unapređivati. Naprotiv, ljudska težnja je kao i druge psihičke, odnosno moralne osobine, koje imaju mogućnost da se razvijaju i unapređuju.
    U tom smislu su i riječi Ibnul-Kajjima el-Dževzijje: “Shvatio sam, na osnovu nepobitnih dokaza, da je težnja urođena ljudska osobina. Međutim, nekada se, u određenim situacijama i stanjima, ljudske težnje smanjuju i slabe. Pa, kada čovjek osjeti kod sebe nemar, slabost, nemoć i nedostatak uzvišenih težnji, neka traži utočište kod Allaha, i neka zna da neće ostvariti dobro dok Njemu ne bude pokoran, a neće ga zaobići dobro osim ako ne ustrajava u grijehu i ako je nepokoran Allahu.”
    Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je, govoreći upravo o ljudskim težnjama, izrekao svoj poznati hadis u kojem je kazao: “Dunjaluk je za četiri vrste ljudi. Za čovjeka kojem je Allah podario imetak i znanje, pa se on boji Allaha u pogledu imetka i znanja, održava rodbinske veze i svjestan je Allahovog prava u onome što mu je Allah podario. To je najljepši i nauzvišeniji stepen kod Allaha. Zatim, za čovjeka kojem je Allah podario znanje, a nije mu podario imetak, pa on kaže: ‘Da mi je Allah podario imetak kao tom i tom čovjeku, ja bih ga dijelio na Allahovom putu isto kao i on.’ Njegova nagrada je sukladna njegovoj namjeri, tako da će on dobiti nagradu za svoj nijjet kao i onaj koji je imao imetak i trošio ga i dijelio u ime Allaha. Zatim, čovjeku kojem je Allah podario imetak, ali mu nije podario istinsko znanje, pa on upropaštava svoj imetak, ne boji se Allaha u pogledu onoga što mu je podario, ne održava rodbinske veze, niti drži do Allahovog prava u tom imetku. To je najprezreniji položaj kod Allaha. I za čovjeka kojem Allah nije dao ni imetak ni znanje, pa on kaže: ‘Da je meni dat imetak i bogatstvo kao tom i tom čovjeku, ja bih ga isto rasipao i trošio kao i on.’ Njegova ‘nagrada’ je sukladna njegovoj namjeri, i on će biti kažnjen jednako kao i onaj koji je imao imetak i upropastio ga.” (Tirmizija).
    Na temelju ovog hadisa, a s obzirom na njihove težnje, ljudi se mogu podijeliti u četiri kategorije. Prvu kategoriju sačinjavaju oni koji žude za dunjalukom i njegovim blagodatima, ali samo svojim jezicima, a ne posjeduju težnju niti ulažu trud da ga steknu. Drugu kategoriju sačinjavaju oni koji teže za dunjalučkim bogatstvom i onim najvrjednijim od dunjaluka, pa ako ga ostvare, a uz to spoznaju Istinu, onda oni postanu od onih koji druge pretiču u dobru. U tom smislu je hadis: “Najbolji u džahilijjetu su najbolji i u islamu, kada spoznaju Istinu.” Treća skupina su oni koji teže isključivo za dunjalučkim bogatstvom i blagodatima, i ako to ostvare onda ga troše u grijehu i nepokornosti Allahu. I četvrta kategorija su oni koji teže isključivo za Allahovim zadovoljstvom i Njegovom nagradom, i nisu zadovoljni dok to ne postignu.
    Ukoliko se vratimo na povijest ljudskog roda, vidjet ćemo da su željene visine dostigli i predvodnici drugima bili, oni ljudi koji su imali uzvišene težnje.

    Ashabi i uzvišene težnje

    Prva generacija muslimana, odnosno ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su najbolja generacija muslimana i oni nam mogu biti uzor u svemu, pa tako i u pogledu uzvišenih težnji. Zbog toga ćemo navesti nekoliko primjera koji pokazuju za čim su to žudili ashabi i kakve su bile njihove težnje.
    Imam Muslim u svom Sahihu zabilježio je predaju od ashaba Rebie ibn K’aba el-Eslemija u kojoj je on pred Allahovim Poslnikom, sallallahu alejhi ve sellem, otkrio svoje težnje i želje. U toj predaji on veli: “Ja sam odlazio kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pomogao mu prilikom abdesta, pa mi je jedne prilike rekao: ‘Reci što želiš?’ Odgovorio sam: ‘Allahov Poslaniče, ja želim da ti pravim društvo u Džennetu isto kao i na dunjaluku.’ Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: ‘Imaš li neku drugu želju osim toga?’ ‘Ne’, odgovorio sam. Tada mi je on rekao: ‘Ako želiš biti sa mnom u Džennetu, onda pomozi sebi mnoštvom sedždi, tj. sa mnogo dobrovoljnih (nafila) namaza.’” (Muslim). Drugi ashab kojeg želimo uzeti kao primjer uzvišenih težnji jeste Ukaša ibn Muhsin, koji je želio da bude u skupini od sedamdeset hiljada vjernika koji će bez polaganja računa ući u Džennet. Naime, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je jednom prilikom okupljenim ashabima rekao: “Pokazani su mi prijašnji narodi i vidio sam Allahovog poslanika koji je imao samo jednog sljedbenika, zatim sam vidio jednog od poslanika s kojim su bila samo dva njegova sljedbenika, zatim poslanika sa kojim je bila manja skupina ljudi, ali i poslanika koji nije imao ni jednog sljedbenika. Onda sam vidio ogromnu skupinu ljudi koja je ispunila cijeli horizont ispred mene, pa sam se ponadao da je to moj ummet. Međutim, rečeno mi je da je to Musa, a.s., i njegov narod, odnosno njegovi sljedbenici. Zatim mi je rečeno: ‘Pogledaj na tu i tu stranu!’ Ja sam pogledao i ugledao ogromnu skupinu ljudi koja je svojom brojnošću također bila prekrila horizont. Rečeno mi je: ‘Ovo je tvoj ummet, a među njima ima skupina od sedamdeset hiljada koja će bez polaganja računa ući u Džennet.’ Nakon toga ashabi su se razišli, a nisu dobili precizno objašnjenje o toj skupini, pa su međusobno raspravljali o tome. Jedni su rekli: “Mi smo rođeni u neznaboštvu i širku i vjerovatno se to ne odnosi na nas, već na naše sinove.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je saznao za njihove rasprave, pa ih je okupio da im objasni, rekavši: “To su oni koji nisu bili sujevjerni, nisu vjerovali u zle slutnje, niti su tražili da im se uči rukja, već su se samo na Allaha oslanjali.” Tada je ustao Ukaša ibn Muhsin i rekao: “Allahov Poslaniče, moli Allaha da ja budem u toj skupini.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Ukaša, ti ćeš biti u toj skupini.” Zatim je ustao još jedan ashab i tražio isto, ali mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pretekao te je Ukaša.” (Buharija i Muslim).

    Zatim, Poslanikov saputnik na putu Hidžre i nerazdvojni prijatelj, Ebu Bekr, r.a., koji je zbog uzvišenih težnji želio da pokuca na sva vrata dobra, a da mu ni jedna ne izmaknu. Njegove težnje su dosezale nebeske visine i bio je istinski primjer drugima u tome. Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko od vas udijeli barem dva dirhema na Allahovom putu on će biti prozvan sa džennetskih vrata: ‘O Allahov robe, ovo je dobro i nagrada koju ti je Allah pripremio, pa je uzmi!’ Ko među svojim dobrim djelima bude imao najviše namaza, on će biti prozvan sa vrata namaza u Džennetu, ko bude mnogo vodio džihad bit će prozvan sa vrata džihada, ko bude mnogo postio bit će prozvan sa vrata posta koja se zovu Er-Rejjan, a ko bude mnogo dijelio sadaku bit će prozvan sa vrata sadake.” Onda je Ebu Bekr, r.a., upitao: “Allahov Poslaniče, hoće li iko biti prozvan sa svih džennetskih vrata?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: “Da, nadam se da ćeš to biti ti, Ebu Bekre.” (Buharija i Muslim). Onome ko bude prozvan sa svih kapija džennetskih, ne znači da je ulazak na jedna od tih vrata bolji od ulaska na druga vrata, već se hoće reći da će takvom biti rečeno: “Kroz koja god od džennetskih vrata uđeš čeka te nagrada zbog onoga što si činio.”

    Kako do uzvišenih težnji?

    Da bi čovjek imao uzvišene težnje on prije toga mora posjedovati neke moralne kvalitete i osobine koje će mu biti oslonac i podstrek da ustraje na tom putu. Jedna od tih osobina svakako je iskrenost i istinoljubivost. Iskren i istinoljubiv čovjek posjeduje jaku volju i želju da učini što više dobrih djela i te osobine ne dozvoljavaju da ga savlada nemar i da posustane na tom putu. Druga osobina koja je preduvjet za uzvišene težnje, je znanje, jer onaj kod koga su znanje i neznanje na istom stepenu, ili onaj ko je zadovoljan sa svojim stanjem ma kakvo ono bilo, ne može imati uzvišene težnje. Znanje čovjeku omogućava razumijevanje prioriteta i vrednovanje djela po tim prioritetima. Istinski znalac ostavlja ono što je manje vrijedno, a teži i uzima samo ono što je najvrjednije. Zatim, odlučnost i nepokolebljivost. Od neodlučnog i kolebljivog čovjeka ne mogu se očekivati velika djela, i takav najčešće izgubi i dunjaluk i ahiret i prokocka najbolje prilike. To potvrđuje i sljedeći primjer. Naime, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je na početku svoje poslaničke misije pozvao u islam i Zul-Dževšena ed-Debabija i rekao mu: “Želiš li biti među prvima koji će prihvatiti islam?” “Ne”, odgovorio je. Poslank, sallallahu alejhi ve sellem, ga je ponovo upitao: “A šta te sprječava u tome?” Odgovorio je: “Posmatrao sam kako se tvoj narod odnosi prema tebi i vidio sam da te većina ne prihvata, pa sam odlučio čekati, ako ti njih pobijediš ja ću ti se pridružiti, a ako oni tebe pobijede, mene nećeš vidjeti u svojim redovima.” Kolebljivost i neodlučnost je uzrok da čovjeku bude uskraćeno veliko dobro i ona ga ostavlja da tapka u mjestu, bez želje da postigne nešto više u životu. Zato Allah naređuje odlučnost i oslonac na Allaha, kada kaže: A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega. (Ali Imran, 159.). Zatim, spoznaja vlastite vrijednosti, odnosno vrijednosti čovjeka kao ličnosti. To ne znači da čovjek treba da se uzoholi i obmanjuje onim što mu je dato u emanet i time što je odlikovan nad drugim stvorenjima, već da ispravno shvati svoju zadaću i ulogu na zemlji, i da onda nastoji podići svoju vrijednost čineći velika i dobra djela.
    Zatim, sredstvo koje vjernici nikako ne bi smjeli zaboraviti na putu uzvišenih težnji, jeste dova. Dova je pečat ljudskih djela, ona je jedan od najboljih ibadeta općenito. Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najškrtiji je onaj čovjek ko škrtari u nazivanju selama, a najslabiji je onaj čovjek ko nema snage da uputi dovu Allahu.” (Sahihul-džami’).
    Čitanje djela iz povijesti i proučavanje biografija poznatih islamskih učenjaka i velikana, također pomaže vjerniku u postizanju uzvišenih težnji.
    U tom smislu, vrijedno je spomenuti riječi Ibnul-Kajjima el-Dževzijja u kojima izražava svoje oduševljenje nakon što se u medresi Nizamiji u Bagdadu (sagrađena 1065. od strane seldžučkog vladara, Nizamul-Mulka, op.prev.) sreo sa bogatom zaostavštinom islamskih učenjaka. O tome je Ibnul-Kajjim zapisao: “Ja sam gledao spisak knjiga koje su bile uvakufljene u medresi Nizamiji u Bagdadu i nabrojao sam negdje oko šest hiljada tomova knjiga. Među tim knjigama našao sam djela Ebu Hanife, El-Humejdija i drugih islamskih učenjaka. Okoristio sam se čitajući spisak tih djela i razmišljajući o uzvišenim težnjama tih ljudi, njihovoj posvećenosti znanju i ibadetu i ogromnom naučnom opusu koji su u to davno vrijeme ostavili u nasljeđe budućim pokoljenjima. Čudio sam se i divio istovremeno uzvišenim težnjama prvih muslimanskih generacija, i žalio zbog nedostatka tog žara i uzvišenih težnji u mom vremenu.”
    I na kraju, ulaganje truda u vlastitom usavršavanju i težnja za novim spoznajama. Rekao je Omer ibn Abdul-Aziz: “Moja duša je pohlepna i čežnjiva, i ništa nije ostvarila, a da nije poželjela još više i bolje od onoga što je ostvartila.”

    Opasnosti na putu uzvišenih težnji

    Postoje mnogobrojne prepreke i opasnosti koje vrebaju ljude koji su se izdigli iznad prizemnih i niskih želja svojih duša i koji teže visinima. Ono čega se ljudi sa uzvišenim težnjama trebaju posebno čuvati jeste pretjerivanje i gomilanje obaveza i poslova na koje ga podstiče njegova duša, ali on ne može odgovoriti svim zahtjevima svoje duše, pa onda ni jedan posao ne završi do kraja i ne uradi ga temeljito. Vjernik ne smije dozvoliti da sagori u svojim uzvišenim težnjama i željama, već sve mora s mjerom raditi i dobro isplanirati svoje obaveze. Njemu mora biti na umu kur’ansko pravilo da Allah ni jednom čovjeku nije dao dva srca u grudima, i da ti unutarnji podsticaji i “savjeti” duše moraju biti uzimani također s mjerom. Osim toga, čovjek koji ima uzvišene težnje i postiže velike rezultate u životu izložen je urokljivim očima i zavidnosti od strane onih ljudi koji niti imaju uzvišene težnje, niti trpe tuđi uspjeh. Zbog toga se treba naoružati i zaštititi stalnim zikrom, jer zikr je zaštita od urokljivog oka i zavidnosti niskih i pokvarenih duša. Nekada uzvišene težnje mogu čovjeka odvesti u ekstremizam i nekontrolisan izliv emocija, a sve s namjerom da stanje ljudi oko sebe i njihove greške ispravi preko noći i preko koljena. Kada se to desi neka takav razmisli o zakonima koje je Allah uspostavio u cijelom kosmosu, i vidjet će da se ništa ne može desiti preko noći. Sve se odvija po ustaljenim zakonima i svaki proces zahtijeva vrijeme da bi se upotpunio. Nekada opet čovjek sa uzvišenim težnjama posustane i kod njega se primijeti umor i malaksalost, pa čak i apatija. Zbog toga vjernici sa uzvišenim težnjama moraju uvijek imati na umu, da je bolje ustrajati u nekom poslu i dobrom djelu, makar bilo malo, nego započeti nešto veliko, pa odustati. Tako nas je naučio naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je u hadisu koji prenosi Aiša, r.a., rekao: “Najbolja su ona djela koja se ustrajno čine pa makar bila i neznatna.” (Buharija i Muslim).

    Zato, o ti kojem su meleki još davno učinili sedždu poštovanja! Znaš li koliko je meleka na nebesima koji ne mogu osjetiti slast ustajanja iz postelje u zadnjoj trećini noći radi klanjanja noćnog namaza, ali je može osjetiti iskreni vjernik koji posjeduje uzvišene težnje i koji ostavlja postelju onda kada je najslađe spavati, kako bi Allaha veličao i dove Mu na sedždi upućivao, žudeći za Njegovom blizinom, milosti i oprostom. Znaj da meleki ne mogu osjetiti ni veličinu ibadeta koji se zove post, i ne znaju šta znači trpiti glad i žeđ u ime Allaha, za koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Miris iz usta postača je draži Allahu od mirisa miska.” Zato, čovječe, shvati svoju vrijednost i budi od onih koji imaju uzvišene težnje i koji teže visinama, a nemoj nipošto dozvoliti da sa tog uzvišenog stepena ljudskosti i pokornosti Allahu, padneš u živo blato strasti u kojem ćeš obezvrijediti svoju ličnost i sam sebe uništiti. I znaj, iako meleki nisu u stanju, jer su bezgriješni i nemaju slobodnu volju, osjetiti užitak u ostavljanju strasti u ime Allaha, oni su uz tebe dok god kročiš putem uzvišenih težnji, oni neprestalno za tebe upućuju dove Allahu i mole Ga da te učvrsti na putu Istine, da ti oprosti grijehe i da te Svojom milošću uvede u vječni Džennet, koji je težnja i konačno prebivalište svih iskrenih vjernika.


    PIŠE: MUHAMED NASIRUDIN EL-UVEJD

    Saff br. 292.

Share This Page