Primi od mene osam savjeta, ako ne želiš da na Sudnji dan tvoje znanje bude tvoj tužitelj.
1. Gledaj da što je moguće manje raspravljaš i vodiš diskusiju o bilo kakvom pitanju. U raspravi ima više štete nego koristi. Ono je izvor svih ngativnih i hrđavih svojstava, kao što su licemjerstvo, zavidnost, oholost, mržnja, neprijateljstvo, hvalisavosti i sl. A ako se u tvom prisustvu povede diskusija po jednom pitanju i ti vidiš da bez tebe neće izaći istina na vidjelo u tom slučaju dozvoljeno je da se i ti umješaš u raspravu sa jedinom namjerom da doprineseš pobjedi istine. A za takvu namjeru postoje dva znaka:
A za takvu namjeru postoje dva znaka: a) da ti je stalo samo do toga da dođe do istine, pa svejedno da li ona došla od tebe ili tvog protivnika, b) da ti je draže viditi raspravu u samoći nego pred svijetom.
Reći ću ti još nešto. Pitati znači odvesti bolesnika liječniku da ustanovi bolest, a odgovaranje je prepoznavanje bolesti i nastojanje da se bolesnik izliječi. Neznalice su bolesnici a alimi su liječnici. Slab alim ne zna valjano liječiti. Pravi alim, pak, liječi onoga koji trži liječenje i za koga drži da se može izliječiti. Ako je bolest hronična i neizlječiva svo umjeće koje je potrebno liječniku je u tome da uvidi uzaludnost liječenja, pa da badava ne troši vrijeme.
Neznenje je vrlo opasna bolest i djeli se na četiri vrste. Jedna je samo izčječiva, a druge tri je uzaludno liječiti. To su bolesti od kojih boluje:- Ko pita iz zavidnosti i ko okreće leđa od nauke iz mržnje. Tomu ne treba odgovarati, jer makar mu najjasnije i najbolje objasnio time ćeš samo povećati njegovu mržnju, neprijateljstvo i zavidnost. Za takve je rečeno: Svako neprijateljstvo je prolazno, neprijateljstvo iz zavidnosti ne prolazi.
Takve je najbolje ostaviti da i dalje boluju od ove bolesti, kao što kaže Allah dž.š. :” Ostavi i ne vidi računa o onome koji je zaboravio Nas i koji traži samo ovaj svijet.” Sa svim što radi i govori zavidnik raspaljuje samo vatru koja uništava plod njegovog rada. Muhammed a.s. je rekao: “Zavidnost uništava dobra djela kao što vatra sagorjeva drva.”- Ko boluje od gluposti. I ova vrsta neznanja je neizlječiva. Isa a.s. je rekao: “ Mogao sam oživjeti mrtve ali mi je bilo nemoguće izliječiti glupa čovejka.” Ovdje se pod glupim misli na čovjeka koji se naukom bavi vrlo kratko vrijeme i naučio nešto malo iz vjerskih i svjetskih znanosti pa umislio da nema niko učeniji od njega. Zato se takav upušta u rasprave sa najvećim alimima, koji su cijeli svoj život potrošili u istraživanju vjerskih i svjetskih znanosti. On misli da su sva pitanja koja on ne poznaje nepoznata i drugima. I ovoj vrsti ljudi je glupo odgovarati. - Ko želi da sazna i jedino sa tom namjerom pita, ali je toliko ograničen da nije u stanju i pored najboljih tumačenja i odgovora razumjeti stvar. Bolje je da se ovima takođe ne odgovara. Muhammed a.s. je rekao: ”Nama, Božjim poslanicima, je naređeno da ljudima govorimo onoliko koliko mogu primiti.”
Neznanje kao izlječiva bolest jeste neznanje bolesnika koji želi bez ikakve srdžbe, zavidnosti i starsti da dođe do spoznaje, pa pita ne iz zavidnosti i inata, već iz ljubavi prema saznanju. Takvog bolesnika je potrebno liječiti i odgovarati mu na njegova pitanja.
2. Potrebno je da što više izbjegavaš ili da se uopšte ne primeš službe vaiza. Misija vaiza je vrlo delikatna, puna je nezgoda i čovjek je može jedino preuzeti pod uvjetom da radi ono što govori. U tom smislu je rečeno Isau a.s.: ”Najprije kaži sebi, pa ako budeš da primiš svoj savjet, onda možeš da govoriš drugima. Inače stidi se svoga Stvoritelja.” Ako se, ipak, primaš vaza i uloge upozoritelja, potrebno je da se tada čuvaš dvaju svojstava: - Da se čuvaš ukočenosti u govoru, nejasnog i dvosmislenog govora i stihova, jer ovakav način izražavanja znači istruhlost duše i slabost srca. Upozoravati čovjeka znači podsjećati ga na užas džehennemske vatre i njegovu nedovoljnu zahvalnost Allahu dž.š. , te ga tako podstaći na razmišljanje o životu koji je uzaludno potrošio i o preprekama koje mu stoje na putu, kao što su to bojazan od slabog završetka ovozemnog življenja i pomanjkanja imana pri predaji duše. Čovjeka treba podučiti da razmišlja da li će biti u stanju preći preko Sirat ćuprije, ili će se strovaliti u džehennem, kao i da razmišlja o svom položaju na Sudnjem danu. Sve ove stvari čovjek mora imati na umu i o njima razmišljati tako da mu se , kada misli, srce potrese i duša naseli uznemirenošću i nespokojstvom. Izazvati ovakvo stanje u čovjeku znači opomenuti ga. A vaziti, pak, znači upoznati čovjeka sa svim ovim kako bi upoznao svoje nedostatke u izvršavanju dužnosti i kako bi se odjadanput opametio i pokušao povratiti i nadoknaditi ono što ga je prošlo. Naravno, vaiz će u svome vazu nastojati da bude što razumljiviji, slično čovjeku koji, ugledavši kako jednoj kući prijeti opasnost od poplave, požuri da upozori ukućane na opasnost. I kao što se ne može ni zamisliti da bi se on u tom upozorenju služio nerazumljivim i nejasnim izrazima, ni vaiz se ne smije služiti kojekakvim dvosmislenim riječima i rečenicama. - Nije dobro da ti jedina želja bude da okupiš oko sebe što više slušača i da oni, derući svoja odjela, pokazuju strah, a da ti hoćeš sa ovim da postigneš da se priča kako je tvoj glas dobar i kako si ti dobar vaiz. Takav postupak odaje težnju ovozemnom dobitku. Naprotiv, ljude treba odvraćati od dunjaluka, a upućivati ih da se spremaju za onaj svijet, da budu pokorni Bogu a nepohlepni za ovozemnim uživanjima, da budu darežljivi i pobožni, nadalje, treba ih podučiti ibadetu, jer su oni po svojoj prirodi skloni činiti ono što je u oprečnosti sa Šeriatom i ćudorednim načelima. Zato ih zastraši i upozori na loše posljedice tog njihovog postupka, kako bi se odazvali, popravili i ustegli od grijeha. Ovakav način upućivanja jedini se može nazvati pravim vazom. Sve drugo biće daleko i više štetno nego korisno, pa je potrebno take vazove zabraniti i odvratiti svijet da ih sluša.
3. Ne druži se sa vladarima niti sa visokim dostojanstvenicima, jer je takvo druženje veoma opasno. Ako ipak budeš prisiljen da se sa njima družiš, ne hvali ih i ne moli Boga za njihov dug život, jer se time izaziva božja srdžba i čini grijeh.
4. Ne primaj nikakvih poklona od upravljača: vladara, ministara i njihovih službenika. Jednako je, znao ti da li je poklon od halala ili ne znao, jer su ovakvi pokloni i hedije vrlo opasni. Čine te ovisnim i stavljaju u nezgodan položaj. Ma koliko bio hrabar, nećeš se moći otarasiti želja da pribaviš ili ne izgubiš naklonost svoga dobročinitelja i da mu se nipošto ne zamjeriš. A to sve skupa predstavlja opasnost po vjeru. Najbolja šteta od toga bila bi u tome da onaj koji prima hediju odmah zavoli onoga koji mu je daje. A kako voljeti nekoga znači željeti opstanak mu i dug život, to u našem slučaju znači željeti opstanak i dug život nasilniku. To željeti isto je što i htjeti nasilje i propast svijeta. Pa pitam ta sada, ima li što štatnije po vjeru od ove želje?
Čuvaj se i nemoj da te šejtan zavede i prevari. Ne vjeruj onima koji ti vele da je bolje uzeti od vladara hediju pa podjeliti nemoćnima i siromašnima, sa objašnjenjem da ćeš je ti potrošiti u dobro, a da je ostala kod njih, oni bi je potrošili u zlo. Ovakvom varkom prokletnik je mnogima odsjekao glavu. O ovome sam opširnije govorio u Ihjau ulumid-dinu.
To su eto četiri savjeta o onome čega se moraš čuvati. Mi smo ti naznačili još četiri savjeta po kojima bi se trebao da upravljaš, i to su:
5. Postupaj prema Allahu dž.š. onako kako bi želio da prema tebi postupa tvoj sluga. Što nisi zadovoljan da tebi sluga čini, nemoj ni ti činiti prema Bogu, svome pravom Gospodaru.
6. Kad budeš nešto radio drugom, misli kao da on to tebi čini, jer čovjek neće imati potpuno vjerovanje sve dok ne bude želio drugome ono što sam sebi želi.
7. Potrebno je da ti bude glavna namjera u proučavanju raznih znanosti da time očistiš srce i dušu. Kad bi znao da nećeš živjeti duže od jedne sedmice, sigurno je da se za to vrijeme ne bi bavio proučavajem fikha, ahlaka, izvora šerijatskog prava, filozofije i sličnoga, jer ti ove znanosti neće koristiti. Zato bi se ti bavio upoznavanjem svojstava svoje duše i kontroliranjem svoga srca. Na prvom mjestu bi prekinuo veze s ovim svijetom, očistio dušu od pokuđenih svojstava i okitivši se dobrim vrlinama navikao je tako na ljubav prema Bogu. Čovjek može svakog časa umrijeti pa je potrebno da se uvjek sprema za smrt.
Mladiću, sad čuj nešto drugo i promisli o njemu! Kad bi ti rekli da će te vladar za nekoliko dana postaviti ministrom, šta bi ti do tada radio? Razumljivo je da bi čitavo vrijeme uljepšavao i dotjerivao ono na šta bi mogao pasti vladarev pogled. Na prvom redu bi, svakako, očistio svoje odjelo, obukao novo i najbolje odjelo, popravio i uredio kuću itd. Ti znaš šta ovim hoću da kažem. Promisli o tome! Nije li Muhammed a.s. rekao: ”Allah ne gleda u vaš vanjski izgled, niti u vaša odjela, nego gleda u vaša srca i vaše namjere.”
Ako želiš upoznati srce i njegova stanja onda čitaj “Ihjau-ulumid-din” i druga moja djela. Upoznati srce prvorazredna je dužnost svakog muslimana (fardi ajn), dok su znanosti koje se bave svim ostalim, osim onih koji poučavaju kako se obavljaju druge vjerske obaveze, skupna dužnost (fardi kifaje).
8. Ne smiješ imati imetka više nego ti je potrebno za jednu godinu. Tako je postupao i Muhammed a.s. On je često govorio: “Bože podaj mome Ummetu samo onoliko koliko mu je potrebno da bi mogao podmiriti nužne potrebe. Neka ne bude ni manje ni više od toga!” Muhammed a.s. je osiguravao opskrbom za jednu godinu samo one članove svoje zajednice za koje je znao da nisu baš tako čvrsti i da imaju u srcima neku slabost, dok je one koji su bili čvrsti u svom vjerovanju osiguravao samo za dan ili pola dana.
Izsječak iz knjige: EJJUHEL - VELED (MLADIĆU)
Imam Ebu Hamid Muhammed el-Gazali r.a.
amber.ba