POSLANIKOVO UPUTSVO LJUDIMA KAKO DA SE LIJEČE OD ZAOKUPLJENOSTI BRIGAMA, TUGOM I NEVO

GAZIJA

Well-Known Member
Staff member
Ibn Kajjim el-Dževzijje: Zadu-l-me'ad (Opskrba za ahiret)



U islamskim izvorima ovaj svijet (dunjaluk) imenovan je, između ostalog, i kao kuća kušnje (daru-l-ibtila'). To znači da je ljudski život jedan veliki ispit i da nema ljudskog bića koje, na izvjestan način, nema nekog iskušenja ili nevolje. O tome Kur'an časni kaže: Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast – On sve može! Onaj koji je dao (stvorio) smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati. On je Silni, Onaj koji prašta. (El-Mulk,1-2) Kako se Allahov Poslanik, s.a.v.s., odnosio prema životnim nedaćama i iskušenjima? Šta je savjetovao ljudima koji su u životu izloženi brojnim nevoljama i musibetima? Šta raditi kada čovjek bude okupiran brigama i tugom zbog životnih nedaća i iskušenja? Čitaocima Novih horizonata prenosimo odgovore koje je ponudio istaknuti islamski učenjak Ibn Kajjim el-Dževzije u svom kapitalnom djelu Zadu-l-me'ad (Opskrba za ahiret). O tome čitajte u ovom i narednom broju, inša-Allah.


Uzvišeni Allah kaže: A ti obraduj izdržljive, one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: „Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti“. Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na pravom putu (El-Bekare, 155-157). U hadiskom djelu Musned navodi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nema toga kome Allah, ako ga pogodi nega nevolja, on na to kaže: 'INNA LILLAH VE INNA ILEJHI RADŽI'UN, ALLAHUMME'DŽURNI FI MUSIBETI VE AHLIF LI HAJREN MIHNA - Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo; Gospodaru moj, dodijeli mi nagradu zbog ove nevolje (musibeta) i ostavi mi nakon nje dobro', a da ga Allah ne nagradi zbog nevolje, ostavljajući mu dobro nakon nje.“1

Ove riječi su najdalekosežniji lijek onome ko je pogođen nevoljom, najkorisniji na ovome i budućem svijetu. One sadrže dva veličanstvena načela s kojima će, ukoliko ih uistinu uspije potpuno shvatiti, čovjek prevladati svoju nevolju.

Prvo načelo je da čovjek zna da je on, zajedno sa svojom porodicom i imetkom, istinska svojina Uzvišenog Allaha koju On daje jedno vrijeme na korištenje čovjeku. Kada je uzme, onda je On (Allah Uzvišeni) samo povratio Sebi ono što mu suštinski i pripada. Također, čovjek je okružen s dva nebivanja: nebivanjem prije sebe i nebivanjem poslije sebe. Ono što čovjek posjeduje jesu dobra koja su mu na korištenje data samo jedno kratko vrijeme. Čovjek nije taj ko je sebe stvorio iz ničega, niti je on taj ko samog sebe od nedaća štiti nakon što je postao. Čovjek sam sebe ne održava u životu i na to on nema uticaj. On nema stvarne svojine. On se prema njoj ponaša po određenju svojstvenom čovjeku kojem se naređuje i zabranjuje, a ne na način svojstven posjedniku. Zato mu se ne dopušta da sa svojinom postupa osim u skladu sa zapovijedima stvarnog Posjednika.

Drugo načelo je da čovjek zna kako njegov put i završetak vodi k Allahu, istinskome Gospodaru, da mu je nezaobilazno da za sobom ostavi ovaj svijet i svome Gospodaru dođe sam, onakav kakvoga ga je Allah prvobitno stvorio, bez porodice, bez imovine i bez plemena, ali sa svojim dobrim i lošim djelima. Pa ako je čovjeku svojstven takav nastanak, takve ovlasti i takav završetak, kako ga može radovati nešto postojeće i žalostiti ga nešto izgubljeno. Da razmisli o svome početku i kraju, najbolji mu je lijek za nastalu bolest. Lijek se sastoji u tome da čvrsto zna da je ono što ga je zadesilo – nije ga moglo mimoići, kao i to da ono što ga je mimoišlo – nije ga moglo zadesiti.“2 Uzvišeni Allah kaže: Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knizi, – to je Allahu, iustinu, lako – da ne biste vi tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce (El-Hadid, 22-23).

Lijek je i to da se čovjek osvrne i razmisli o onome što ga je snašlo. Uvidjet će da ga je Allah poštedio s onolikim dijelom s kolikim ga je nevolja snašla, ili mu je ostavio bolji dio. Allah mu je - ukoliko on bude strpljiv i zadovoljan - za to iskušenje pripremio nagradu koja je mnogo veća od onoga što ga je zadesilo. Također, Allah Uzvišeni je, da je to htio, mogao nevolju učiniti i mnogo težom nego što ona jeste.

Lijek može biti i to da čovjek vatru svoje nevolje gasi razgaljivanjem koje ima tješenje nevoljama nevoljnika, da zna da svugdje ima briga... Ako pogleda desno, šta može vidjeti osim iskušenja, a ako se osvrne lijevo, šta može vidjeti osim tuge?! Kad bi pogledom obuhvatio sve ljude svijeta, vidio bi sve same ožalošćenike, bilo da žale što su izgubili nešto drago ili zato što su se suočili s nečim nepoželjnim. Shvatio bi da su ovosvjetske nevolje danji snovi, ili odlazeće sjenke jer, za svako malo što se nasmiješ, malo i otplačeš, za svaki dan u kojem se poraduješ, stanovito vrijeme se i rastužiš, ako malo uživaš, mnogo ti bude uskraćeno... Kuću gotovo ne ispuniš nikakvim dobrom a da u nju ne uneseš i iskušenje, ne dogodi se u njoj dan radosti, a da ne doživiš i dan žalosti. Ibn Mes'ud r.a. je rekao: „Za svaku radost postoji žalost. Kuća se ne ispunjava radošću a da se ne ispuni i žalošću.“ Ibn Sirin je rekao: „Rijetkost je da se nasmiješ, a da nakon toga ne otplačeš.“

Hind bint Nu'man je rekla: „Jednog jutra vidjela sam da smo mi najmoćnija i najbogatija porodica. Međutim, sunce gotovo da nije zamaklo, a vidjela sam nas i kao najslabije. Shvatila sam da Allah, dž.š., za svako ispunjenje dobrom, kuću čovjeka ispuni i iskušenjem.“

Neko ju je zamolio da to bolje objasni, a ona je odgovorila: „Jednog jutra smo osvanuli u takvom stanju da nije bilo Arapa koji ne bi želio doći do nas i za nešto nas zamoliti, zatim smo omrknuli u takvom stanju da nije bilo Arapa koji nam ne bi ukazao milost.“

Njena sestra, Hurka bint Nu'man, zaplakala je jednoga dana dok je bila moćna. Kad je upitana što plače, da je nije neko uznemirio, odgovorila je: „Nije niko. Ali, vidim veliko izobilje u svojoj porodici. Samo, rijetko se neka kuća ispuni radošću, a da se ne ispuni i žalošću.“

Lijek je da čovjek zna da tugovanje neće nevolju otkloniti, već će je povećati, a to vodi ka pogoršanju bolesti.

Lijek je i to da čovjek zna da je njegovo nestrpljenje u nedaćama i nezadovoljstvo sudbinom zapravo propuštanje velike nagrade koju je Svevišnji pripremio za strpljive i zadovoljne. To je u biti gore od samog iskušenja.

Lijek može biti i to da čovjek zna da tuga (zbog onoga što mu se desilo) raduje njegovog neprijatelja a rastužuje prijatelja, ljuti njegovoga Gospodara, veseli šejtana, isključuje nagradu i oslabljuje ga. Međutim, kada se strpi zarad Allahovog zadovoljstva, to ljuti šejtana i odbija ga razočaranoga. Time čovjek svoga Gospodara zadovoljava, prijatelja raduje, neprijatelja rastužuje, s braće skida teret, pokazuje im se snažan prije nego što ga počnu sažaljevati, a to je najveća postojanost i potpunost, koja ne dopušta (izbezumljeno) udaranje po licu, kidanje odjeće, proklinjanje zle sudbine i nezadovoljstvo onim što je određeno.

Lijek je i to da čovjek zna kakvo zadovoljstvo i radost donose strpljenje i očekivanje nagrade kod Allaha zbog nedaća koje su ga zadesile. U tome mu je dovoljna Kuća zahvalnosti (Bejtu-l-hamd) koja se gradi u Džennetu za one koji su zahvalni svome Gospodaru i koji, kad ih zadesi neki musibet, kažu: Inna lillah ve inna ilejhi radži'un – Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti! Zato, neka pogleda čovjek i razmisli koja od nevolja je veća: ovosvjetska nevolja ili nevolja zbog neulaska u Kuću zahvalnosti u Vječnome Dežennetu. U Tirmizijevoj zbirci navodi se hadis Allahovog Poslanika koji glasi: „Ljudi će na Sudnjem danu žaliti što na prolaznom svijetu nisu bili u što većim nedaćama (iskušenjima) kad vide kakav sevap imaju oni koji su imali kušnje.“3

Neko iz prijašnjih generacija je rekao: „Da nije nevolja na ovom svijetu, na Sudnjem danu bismo se pojavili bez ičega.“

Lijek može biti i to da čovjek svoje srce osvježi smislom molbe Allahu da mu naknadi nekim nadomjeskom, a nadomjestak je moguć svemu osim Allahu, jer njemu nadomjeska nema, kao što je rečeno:

Sve što se izgubi nečim nadomjestiti možeš,

Jedino (vjeru u) Allaha kad izgubiš, nadomjestiti ne možeš.

Preveli s arapskog i prilagodili:

dr. Safvet Halilović i dr. Mehmed Kico

1 Prenosi Ahmed u Musnedu, IV, str. 27, s lancem prenosilaca koji je pouzdan.

2 Prenosi Et-Tirmizi, br. 2.144, i po verifikaciji hadiskog autoriteta šejha Albanija hadis je sahih.

3Prenosi Et-Tirmizi u Sunenu, br. 2.402. Šejh Albani ovaj hadis ocjenjuje kao da'if.
 
Top