Price povratnika u Islam

[GAZIJA]

MEKSICKI-AMERIKANAC OTKRIO ISTINU ISLAMA


Jedan covjek izmedu njih ustade i poce uciti ezan ... nakon sto sam nekoliko petaka dolazio u dzamiju odlucio sam da izgovorim sehadet ... prisao sam hatibu i rekao mu da zelim da budem musliman ... jedan brat je povikao „tekbir“ i svi ostali uglas rekose „Allahu ekber“ nekoliko puta ... zatim su sva braca dosla i pocela da me grle i cestitaju mi.

Ime mi je Ali. Imam 29 godina i roden sam u Meksiku. Nadam se insaAllah da ce moja prica pomoci ljudima da razumiju islam i zasto me islam privukao. Mnogi ljudi imaju pogresnu sliku o islamu i muslimanima. Ono malo sto znaju je obicno sa filmova i televizije sto je vecinom i pogresno prikazano.

Moj zivot je ranije bio uzasan, nisam imao nikakav pravac koji bih slijedio. Kada sam propao u devetom razredu poceo sam vjesiti po ulicama. Sa svojim prijateljima poceo sam hodati po zabavama, piti alkohol, uzimati i prodavati drogu. Vecina mojih drugova bili su clanovi neke bande ( ja nikad nisam pripadao i jednoj od tih bandi). Kako je vrijeme prolazilo ja sam poceo da uzimam sve zescu drogu. I ja sam imao svoje snove ali stvarnost je bila drugacija. Sve sto sam vise padao u depresiju, sve sam vise postajao ovisan o drogi ........

Jednog dana mi je prijatelj rekao da poznaje mjesto gdje mogu da kupim dobre marihuane. Imao sam zelju da je okusam i provjerim. Usli smo u apartman u kojem je bilo jos nekoliko ljudi. Kada smo okusali drogu i kupili krenuli smo da izademo. Jedan od onih momaka koji su bili tu zovnu mog prijatelja da krene sa njim u njegov stan kako bi mu dao neku knjigu.

Otisli smo sa tim mladicem u njegov stan i on dade mom prijatelju tu knjigu i rece mu da je procita, jer mu ona moze pomoci da izade iz zivotnih problema. Na putu kuci trazio sam od prijatelja da mi pokaze knjigu koju je dobio. Bio je to Kur`an.

Nikad u zivotu nisam cuo o Kur`anu. Poceo sam ukratko da citam pojedine odlomke iz Kur`ana. Dok sam citao jasno mi je bilo da je sve sto citam istina. To je bilo kao da te neko osamario po licu poput nekog poziva da se probudim. Kur`an je tako jasan i jednostavan za razumijeti. Zaista sam bio ipresioniran i zelio sam da vise saznam o islamu i muslimanima.

Cudna stvar je da ja nisam trazio nikakvu vjeru. Smijao sam se ljudima koji su isli u crkvu i ponekad sam govorio da ne postoji Bog, premda sam negdje duboko u sebi osjecao da On postoji. Nekoliko dana poslije otisao sam u biblioteku i iznajmio Kur`an. Poceo sam da Ga citam. Ucio sam o Poslaniku Muhammedu a.s. i saznao pravu istinu o Isau a.s. sinu Merjeminu. Kur`an naglasava cinjenicu da je Bog jedan i da nema druga niti sina. Ovo mi je posebno bilo interesantno jer nikad nisam pojam „ trojstvo“ razumio. Kur`an opisuje rodenje Isaa a.s. i nejgovo poslanstvo. A sura Merjem ( koja nosi naziv po njegovoj majci) opisuje njen zivot.

Jos kao djecak, redovno sam isao u crkvu. Majka bi moju sestru i mene vodila svake nedjelje. Ja u stvarnosti nikad nisam bio religiozan i prestao sam ici u crkvu kada sam napunio 14 godina. Nikad mi nije bilo jasno zasto je majka bila protestantkinja a ostatak moje familije bili su katolici.

Muhammed a.s. je posljednji Boziji poslanik poslan cijelom covjecanstvu. Kur`an govori o svim Bozijim poslanicima, Ademu, Nuhu, Musau, Davudu, Isau neka je Boziji blagoslov na sve njih, i o svima njima govori tako da je svaki covjek u mogucnosti da razumi i shvati poruku Kur`ana. Poceo sam da procucavam i historiju islama. Proucavajuci islamsku historiju, saznao sam da je Spanija bila muslimanska drzava preko 800 godina, te da su muslimani protjerani iz Spanije od strane spanjolskog kralja Ferdinanda i kraljlice Isabele. Oni koji su pobjegli u Meksiko bili su prinudeni od spanjolskih krscana da prihvate krscansvo. Historija i moji Islamski korijeni tek sad su polahko postajali jasniji.

Nakon par mjeseci istrazivanja i proucavanja nisam vise mogao da poreknem istinu. Medutim i pored toga odlozio sam sve nastranu i nastavio zivjeti dosadasnjim zivotom. Znao sam da ako primim islam moracu se svega sto sam do sada radio, i to je bilo ono cega sam se najvise bojao. Jednog dana citajuci Kur`an pao sam na koljena, poceo vristati i zahvaljivati Allahu sto mi je pokazao pravi put. Saznao sam da se blizu moje kuce nalazi dzamija, te sam odlucio jednog petka da odem tamo i da vidim kako to muslimani klanjaju. Vidjeo sam da muslimani izuvaju svoju obucu prilikom ulaska u dzamiju i sjede na podu sto me jako zadivilo. Jedan covjek izmedu njih ustade i poce uciti ezan. Taj glas me toliko zadivio da su mi se oci napunile suzama zvucalo je tako prelijepo. Shavatio sam da islam nije samo vjera nego i putokaz u zivotu.

Nakon sto sam nekoliko petaka dolazio u dzamiju odlucio sam da izgovorim sehadet. Prisao sam hatibu i rekao mu da zelim da budem musliman. Sljedeceg petka u prisustvu svih, izgovorio sam sehadet, prvo na arapskom a zatim na engleskom jeziku.

Kad sam zavrsio, jedan brat je povikao „tekbir“ i svi ostali uglas rekose „Allahu ekber“ nekoliko puta. Zatim su sva braca dosla i pocela da me grle i cestitaju mi. Nikad nisam dobio vise zagrljaja u jednom danu. Necu nikad zaboraviti taj dan, bio je predivan. Danas osjecam smiraj u dusi i osjecam cistocu moje vjere. Primanjem islama moj se zivot promjenio naboljeiI to treba da zahvalim samo Uzvisenom Allahu koji mi je ukazao na pravi put.

Imao sam cast da odem na hadzdz, u sveti grad Mekku. Obavljanje hadzdza je za mene bio veliki dozivljaj. 3 miliona ljudi razlicitih boja i rasa, sa svih strana svjeta dosli su da se mole Allahu. Zaista zadivljujuce. 2002 godine hvala Allahu ozenio sam se vjernicom iz Marokka.

Mislim da je islam odgovor na sve probleme mladih i drustva u cjelini. Ja se nadam da ce moja prica, insaAllah, privuci mnoge latino-amerkance i sve ostale sirom svjeta, da ugledaju svjetlo islama.

 

[GAZIJA]

Crkva: proklelestvo na njega i njegove potomke

Dr. Ali Blucin, ruski kovertit u islam: Bio sam svecenik 16 godina, a prije toga profesor filozofije komunizma . Zovem se Ali Blucin i doktor sam filozofije komunizma, a pored toga imam i diplomu politickih nauka. Radio sam kao profesor filozofije u doba Sovjetskog Saveza (SSSR-a), ali u stvarnosti nisam bio ubijeden u ispravnost komunisticke misli i vjerovao sam u to da postoji odredjena manjkavost u toj ideji. Znao sam da ovaj kosmos mora imati svoga Stvoritelja, stoga sam se poceo upoznavati sa krscanstvom i studirati ga sve dok nisam pristupio crkvi i postao svecenik. Crkva me je kandidovala da budem njen predstavnik u prvom Ruskom parlamentu nakon raspada Sovjetskog Saveza. Tako sam postao poslanik u Ruskom parlamentu s cetverogodisnjim mandatom. Nakon sto sam zavrsio svoj posao u parlamentu i vratio se u crkvu, poceo sam istrazivati i citati o svim krscanskim pravcima, istocnim i zapadnim. Tu sam uvidio postojanje cudne kontradikrornosti, posebno kada se radi o licnosti Mesiha, alejhis-selam (Isusa- neka je Allahova milost i mir na njega), njegovog bozanskog porijekla i pitanja trojstva.

Shvatio sam da je takvo ubjedenje oprecno monoteizmu i razumu. Tako sam se poceo udaljavati od krscanstva i postepeno sam, dolazio do cvrstog ubjedenja i vjere u to da krscanstvo nije ispravna vjera, te se vise nisam smatrao krscaninom, nego sam sebe vidio kao monoteistu, ali i nista vise od toga. Cinjenica je da je ova odluka bila za mene izuzetno teska, a donio sam je nakon studioznog i detaljnog istrazivanja i dubokogn razmisljanja, jer to nije nimalo lahko za onoga koji je sesnaest godina proveo sluzeci crkvi i istinski vjerujuci u to da je prava istina u krscanstvu.

U tom periodu nije mi bilo poznato da na svijetu postoji vjera koja poziva vjerovanju u jednog Boga. Do tada nisam procitao niti jednu knjigu o islamu, a sto se tice prijevoda znacenja Kur'ana na ruski jezik koji je uradio Karacovski, on mi nije bio jasan niti razumljiv. Jednog dana Ruska televizija prikazala je program obiljezavanja Kurban-bajrama u kojem su govorili o islamu i njegovim principima, te da je to vjera koja poziva jednoci Allaha, dz.s. Ta emisija me osvijestila i nakon nje sam osjetio da je koprena koja je zastirala moj razum nestala, a da su se moja prsa u potpunosti otvorila za ovu vjeru.

Tako sam sebe poceo smatrati muslimanom i napisao sam clanak u jednom casopisu u kojem sam obznanio svoje prihvatanje islama. Nakon izlaska tog broja casopisa osjecao sam veliku radost i ushicenje. To se desilo prije sedam godina. Taj clanak je izazvao ogromnu buku, posebno u crkvenim krugovima jer sam ja bio poznati svecenik koji je imao veliki ugled i povlasten polozaj u crkvi. Bio sam i poslanik u parlamentu u ime crkve, a povrh svega toga i predsjednik Vijeca za pitanja vjera.

Printani mediji su prenosili intervjue sa mnom, tako da nije bilo casopisa niti novina koje nisu pisale o meni i mom prelasku na islam, bilo da su me branili ili osudjivali. I tako sam spontano postao islamski misionar (da'ija) od prvog dana, pa sam pozvan i u TV-emsiju da bih govorio u vjerskom programu koji je trajao puna dva sahata. Pravoslavna crkva donijela je odluku u kojoj priziva prokletstvo na mene i sedam generacija mojih potomaka, a pozvali su sve moje rodzake i zatrazili ocl njih da prekinu sve svoje veze i kontakte sa mnom. Cinjenica je da je to imalo prilican utjecaj na moju psihu, tako da sam se osjecao usamljen nakon sto je moja rodbina prekinula sve kontakte sa mnom, zatim sam se navikao na to novo stanje, i, hvala Allahu koji mi je nakon toga taj nedostatak nadoknadio boljim, mojom bracom u islamu.

Moje informacije o islamu bile su vrlo skromne i sture. Nisam tada znao ni kako namaz da obavim, niti sam znao da je post obligatna duznost. Ja sam presao na islam ne poznavajuci muslimane koji bi mi mogli objasniti vjeru i ne procitavsi niti jednu knjigu o islamu. Jedino sto me je privuklo islamu je cista vjera u jednog Allaha (tevhid). Medjutim, nakon toga sam poceo uciti citajuci knjige i uz pomoc nekih muslimanskih da'ija.

Kasnije sam napisao knjigu koja nosi naziv "Pravi put koji vodi Allahu". U njoj sam objasnio svoju pricu o prelasku na islam kao i razloge mog prihvatanja islama. Ova knjiga je dozivjela nekoliko izdanja i stampana je u sto hiljada primjeraka. Necu pretjerati ako kazem da su hiljade osoba koje se sluze ruskim jezikom presle na islam nakon sto su procitale ovu knjigu.

U svojoj drugoj knjizi "Prethodnice (Pretpostavke) mnogobostva" sam objasnio tevhid i opovrgao sirk. Ta knjiga namijenjena je intelektualnom sloju drustva. Treca i posljednja knjiga je pod naslovom "Biblija u ocima novoobracenog muslimana (konvertita)". Ona naucnom metodom odgovara na ono sto se nalazi u Bibliji, navodeci citate krscanskih autoriteta i ucenjaka. Pored tih knjiga napisao sam i objavio na destine clanaka.

Vodim islamsku organizaciju "Es-Siratul-mustekim" (Pravi put) cije sjediste je u Moskvi i ona je specijalizirana za da'vetske aktivnosti koje se odnose na nemuslimane kao i za rad sa novoobracenima u islam. Takodjer, imamo i svoju web-stranicu. Pored toga, ja sam predsjednik Udruzenje novinara muslimana u Rusiji i savjetnik vrhovnog muftije Rusije za pitanja vjera.

 

[GAZIJA]

Amerikanka – medicinska sestra

Vijest o svom prelasku na islam poslala je medicinska sestra iz Amerike pod naslovom : ”Dobrocinstvo prema roditeljima me je povuklo da primim islam”. Ona kaze: ” Prvi put sam cula o islamu dok sam pratila neki televizijski program. Smijala sam se podacima koje sam slusala. Nakon toga proslo je godinu dana otkako sam prvi put cula za islam do mog sljedeceg susreta s njim. Medjutim, gdje? U bolnici u kojoj sam radila. Dosla su dva bracna druga i u njihovoj pratnji starica, tesko bolesna. Bila je to majka, njen sin i snaha. Snaha bi sjedila pored majke i stalno gledala u nju. Ja, dok bih obavljala svoju duznost posmatrala bih ovu djevojku. Gledala bih je kako stalno place, brise svoje suze, pa place, brise suze i tako neprestano.

Jednom sam je upitala za razlog tog njenog silnog placa, pa me je obavjestila da je zajedno sa svojim suprugom dosla iz druge drzave da potraze za njegovu majku lijeka. Dok je pricala sa mnom plakala je i molila za ozdravljenje stare majke. Mnogo sam se zacudila njenom slucaju. Dolazi iz druge drzave sa svojim muzem kako bi pronasli lijeka za njegovu majku?!”

Ova amerikanka kaze: ” Tada sam se sjetila svoje majke. Gdje je moja majka? Nisam je vidjela vec cetiri mjeseca! I jos uvijek razmisljam o svojoj posjeti njoj! Nisam cesto posjecivala rodjenu majku , a sta bi bilo da je to majka mog supruga?! Zadivio me je postupak ovih bracnih drugova, jer je starica bila u teskom stanju, bila je blize smrti nego zivotu. Ali, vise me je zadivio postupak snahe! Sta nju briga za majkom njenog covjeka?! Zar da sebe slama zbog starice, a bila je preljepa djevojka?! Zbog cega sve ovo?

Zamisljala sam sebe na mjestu ove starice, kako bih voljela i kako bih bila presretna da mene moja djeca ovako paze! Mnogo sam zavidjela ovoj starici na ljubavi njene djece! Bracni drugovi su sjedili uz staricu cijelo vrijeme, nisu je napustali. Dolazili su joj pozivi izvana, vjerovatno ostala djeca ove majke raspituju se za njeno stanje.

Jednog dana usla sam u salu za cekanje u kojoj se nalazila i ova mlada djevojka, snaha bolesne majke, pa sam iskoristila priliku da je upitam o onome sto sam htjela. Pricala mi je o pravima roditelja u islamu. Zadivio me polozaj koji islam pridaje roditeljima, nacin ophodjenja s njima na koji islam podstice! Nakon nekoliko dana starica je umrla. Njen sin i snaha mnogo su plakali, kao da su ostali sirocad iza svoje majke.

Mnogo sam razmisljala o postupku ovo dvoje mladih i onome sto sam saznala o pravima roditelja u islamu. Poslala sam zahtjev jednom od islamskih centara trazeci od njih literaturu o pravima roditelja. Nakon citanja ove literature osjetila sam nesto u svojim prsima kao nikada do tada. Zamisljala sam sebe kao majku! Zamisljala sam svoju djecu kako me vole, raspituju se i brinu za moje stanje sve do kraja mog zivota!

Ovaj lijepi osjecaj podstaknuo me je da iskazem svoju pripadnost islamu! Ovaj lijepi osjecaj ponukao me je da izgovorim: ”LA ILAHE ILLALLAH, MUHAMMEDUN RESULULLAH”, a od islama sam poznavala samo dobrocinstvo prema roditeljima! Hvala Allahu, udala sam se za covjeka koji je, takodje, primio islam. Rodila sam djecu i Allaha molim za njihovu uputu. Ja sam danas Ummu Abdul-Melik! Molite Allaha za mene i moju djecu, za nasu postojanost u vjeri!”

Preuzeto sa predavanja ”Moja majka” sejha Halida Rasida – Casopis ”El-Asr”

 

[GAZIJA]

OD KRŠĆANSTVA DO ISLAMA - DRAGAN SALAK – NOVI SAD

Rođen sam u hrišćanskoj porodici oca Rusa i majke Srpkinje, a ime mi je Dragan. Živim u Novom Sadu, a moji roditelji, iako po zvanju hrišćani, nisu mnogo religiozni što dokazuje njihovo neodlaženje u crkvu. Oni jednostavno "veruju" bez neke prakse. Međutim, ja sam sa oko 10 godina prvi put slušao o Bogu od rođake na jednom prelepom imanju u blizini Novog Sada. Ona je hrišćanka i to veoma pobožna i redovno joj je bilo zadovoljstvo da meni i mojoj starijoj sestri priča zanimljive priče iz Biblije. Ja sam to veoma pažljivo slušao i nesumljivo prihvatio postojanje Boga kao jedinu moguću istinu.



Zar bi svet postojao da ga neko nije sačinio, ovako raznovrsnog, prelepog, zasnovanog na određenim zakonitostima i pravilima, a usto i pun ljubavi, mržnje i čuda? Ljudi oko mene se pitaju: "A gde ti vidiš čuda?" Pa zar nije čudo samo postojanje živoga sveta koji je nastao od neživog?! Zar je moguće da se atomi i molekuli jednostavno povežu u službu nekog samostalnog bića, "mašine" a da to nije smišljeno mudro i stvoreno sa svrhom? Naravno i čovekova osećanja govore o tome da on ima dušu, njegova ljubav, mržnja i moć učenja, menjanja postojećeg i usavršavanja što nijedno drugo biće ne ume. I tako sam ja, bez ikakvog oklevanja u srcu prihvatio Boga kao Gospodara svega.



Vremenom, postao sam hrišćanin koji je išao dosta redovno u crkvu u odnosu na svoje vršnjake kojima bi to bilo smešno. Bilo je naravno dosta njih poput mene, a sakupljali su se na veronauci, u blizini saborne crkve u Novom Sadu. Pročitao sam Bibliju, slušao neka predavanja, posećivao više crkava - i svuda sam video samo jedno - veru koja je daleko odstupila od Boga.



Hrišćanstvo, doduše, propoveda prelepe stvari o ljubavi, poštenju, dobrosusedstvu, milostinji, zabrani bluda i tome slično, ali nikako se ne pridržava Starog Zaveta u kome je istina o Bogu, vremenom iskrivljena.



Nije mi bilo jasno kako hrišćanski sveštenici koji toliko čitaju Bibliju (i Stari i Novi Zavet) nisu pročitali delove kod Mojsijevih spisa u kojima Bog zaista zabranjuje svinjsko meso i alkohol. Gde su im oči kada čitaju Božje stroge propise u kojima zabranjuje ikone, statue i bilo kakve oblike prikazivanja nebeskih bića? Zar to nije bogohuljenje? I tako jedno vreme sam ostao hrišćanin, pravoslavac, iako su mnoge sumnje u meni postojale, bunile se i ponekad izazivale potajni bes i kontradikciju u verovanju. Mislio sam: "Zar je moguće da sam ja u pravu, a svi ostali nisu? Valjda oni znaju šta rade."



I tako sam živeo na granici spokojnosti sve dok nije počelo bombardovanje Jugoslavije 1999.godine.



Kao patriota te zemlje išao sam na internet, na američki i muslimanski chat da branim jugoslovensku stranu i utičem da se ljudi smiluju na civilne žrtve. U takvim raspravama, našli su se ljudi, muslimani iz Malezije, Amerike i Turske koji su imali strpljenja za moje argumente, a ponekad nestrpljive i neugodne iskaze zbog kojih sam se posle pokajao. No, na kraju, dogodilo se čudo.



Čitavši sve više o Islamu veri, o kojoj pre toga nisam znao skoro ništa, kao da se duboko u meni budila radost koja mi je vremenom govorila i ubeđivala me: "To je to! Nema dileme, ako umeš i jednu zamerki da nađeš islamu, odmah je reci!" Zamerki nije bilo. U početku sam u*!*!*!*!o upoređivao hrišćanstvo i Islam tražeći greške, propuste, mane, istorijske kontradikcije - ali ništa. Nije preostalo ništa drugo do rečenice "La ilahe illallah Muhameder resulullah" koju sam izgovorio i kao da je slepilo, nedoumica, sumnja i tuga otišla iz mene. Otvoreni su mi bili novi vidici, upoznao sam mnogo braće iz susedne Bosne preko interneta i inša'Allah otići ću da ih posetim ove zime. Poznanik iz Beograda mi je omogućio da nabavim Kur'an i pročitavši ga relativno brzo više nije ostalo ni mikrograma sumnje u meni.

Tada su nastupili sledeći postupci: ako želim da postanem musliman i odreknem se prethodnog načina života to se mora i u delu učiniti. Neće se nikome prihvatiti vera bez dela niti dela bez vere! I danas proučavam Islam, jedva čekam odlazak u Sarajevo u decembru (2001 op.a.) i trudim se da živim onako kako bi Allah bio sa mnom zadovoljan. Za sada, niko ne zna za moju veru od prijatelja i rođaka, samo su primetili moje interesovanje. Tako stvari stoje do sada, a šta će se dogoditi ubuduće, samo Allah zna.

 

[GAZIJA]

Kako me je crkveno ucenje o isusu odvelo iz krscanstva u islam


Ibrahim, tinejdžer iz Pensilvanije, objašnjava kako ga je crkvino uèenje o Isusu odvelo iz katolièanstva u islam


U svaèijem životu doðe trenutak, ja se barem nadam da doðe, kad èovjek shvati da, zapravo ne samo da ne mora vjerovati u ono u što vjeruje, ma šta to bilo, nego i da to može napustiti i javno to reæi. Meni se to, sreæom, desilo rano. Ja imam 17 godina i islam je vjera za koju se ja zalažem. Odrastao sam kao katolik. Više formalno, nego praktièno. Pohaðao sam katolièku nedjeljnu školu, koja se zove CCD, ali katolièki koncept Boga nije igrao neku znaèajnu ulogu u mom djetinjstvu. To je bila tek nedjeljna obaveza. Meðutim, poèeo sam iæi na mise kad sam bio sedmi razred i to mi se sviðalo. Davalo mi je osjeæaj da radim pravu stvar. Uvijek sam bio moralna osoba, ali nikad nisam dobro prouèio osnove katolièanstva. Samo sam znao da se osjeæam dobro dok se molim svom Tvorcu.


Zaista sam volio katolièanstvo, ali nekako mi se èinilo da bismo se mi (katolici) zajedno s Isusom trebali moliti Bogu, a ne Bogu i Isusu kao jednom Tvorcu. Isus (neka je mir na njega) je bio moj uzor u slijeðenju Božije volje i pokoravanju Bogu, ali nikako Bog.



Prije nego što sam krenuo u 8. razred, u jesen 1999. godine, nauèio sam mnogo toga o katolièanstvu. Crkveno katolièanstvo smatra Isusa Bogom. To je bilo nešto što se nije slagalo s mojom predstavom o «nedjeljivom Bogu kojem sam se molio i Isusu kao uzoru». To je bilo nekako nelogièno i zbunjujuæe i ja to nisam mogao prihvatiti. Nisam osjeæao da je to ispravno.


Ipak, nastavio sam iæi u crkvu i moliti se. I razgovarao sam s mnogim ljudima u crkvi o mom osjeæaju da Isus nije bio Bog nego poslanik, uzor. Rekli su mi da moram prihvatiti èinjenicu da je Isus Bog itd. Ali ja to nisam mogao prihvatiti. Trudio sam se da to prihvatim, ali mislim da me Bog saèuvao od toga, za moje dobro. Postojalo je nešto što je mnogo bolje za mene od toga. Ali nastavio sam iæi u crkvu.


Negdje sredinom decembra 1999. godine, bez nekog posebnog razloga kojeg bih mogao ovdje navesti, poèeo sam po enciklopedijama èitati o islamu. Sjeæam se da sam pravio spisak kljuènih rijeèi o islamu u staroj Grolier World Book iz 1964. godine koju sam pronašao u svom ormaru s knjigama i da sam ih uèio. Iz nekog razloga bio sam oduševljen ovom vjerom, zato što se u njoj govori o Bogu i o onome u šta sam ja vjerovao cijelog svog života - sve sam to našao upravo u ovoj vjeri. Prije toga sam se morao pomiriti da ne postoji vjera kakvu osjeæam u sebi i zato sam bio oduševljen što sam našao ovu vjeru. Saznao sam da «moja» vjera ima ime i milione drugih sljedbenika!

31. decembra 1999. godine izgovorio sam kelime-i-šehadet, a da nikad prije nisam èitao Kur'an niti razgovarao i sa jednim muslimanom. Kako je vrijeme prolazilo, sve više sam uèio. Prošao sam mnoge faze zbunjenosti, sreæe, sumnje i oduševljenja. Islam me je poveo na put prosvjeæenja. Ali taj put je bio spor. I pet mjeseci nakon prihvatanja islama još uvijek sam išao na misu. I svaki put kad sam prisustvovao misi osjeæao sam da se jaz izmeðu mene i crkvene zajednice sve više produbljavao, a da sam bio sve bliže i bliže poslaniku Isusu i Bogu.
Tokom ramazana 2001. godine, za vrijeme pauze za ruèak obièno sam išao u biblioteku (to je bio moj drugi ramazan koji sam postio, prve godine prihvatanja islama nisam postio ramazan). To je bilo bolje nego da sjedim za stolom s prijateljima, a imao sam i posla u biblioteci. I moje ocjene su se popravile. Tad sam uspostavio i komunikaciju s Johnom, koji je osim mene bio jedini musliman u mojoj školi. Kako su dani prolazili, sve više smo prièali o islamu. On je fascinantna liènost i zadnjeg petka u ramazanu odveo me u džamiju. Moj odlazak u džamiju bio je nešto najljepše u mom životu. Bog se ovog puta stvarno odazvao mojim molitvama. Mislio sam da æu biti nervozan, ali uopæe nisam bio. To je bilo nešto najprirodnije što sam ikad uèinio. Osjeæao sam se kao kod kuæe. I nešto sam shvatio dok sam bio u džamiji. Dok sam sjedio tamo na podu i molio se Bogu, shvatio sam da je prostorija puna drugih ljudi, ali to je bilo ok. A kod kuæe, kad me neko pita šta radim ja nikad ne govorim da klanjam. Nikad to nikome nisam priznao. To je veoma teško. Ali tamo, u džamiji, klanjao sam pred skupinom drugih muslimana i osjeæao se super. Više nego super! Osjeæao sam se sigurnim. To je bila jedna od najljepših stvari koje su mi se desile od kako sam u svom srcu prihvatio Boga one hladne veèeri pred Novu godinu prije skoro dvije godine.

Nikad nisam rekao roditeljima istinu direktno. Ustvari i ne planiram to uèiniti. Glavni signal koji sam im uputio bio je 16. decembra 2001. godine oko 1 sat kad sam konaèno rekao svom ocu da ujutro idem u džamiju s prijateljem i kad me upitao zašto, ja sam «ukljuèio svoj alarm». Rekao mi je da jedva èeka da se iselim iz njegove kuæe, rekao je i to da se razoèarao u mene i kako sam ja, po njegovom mišljenju, napravio glup izbor. Ja svojim roditeljima nikad ništa nisam direktno rekao jer mislim da je najbolje da to èinim postepeno, nisam htio da uzrokujem probleme u porodici. Ali mogu zamisliti šta bi moj otac uradio da zna da sam postao musliman koji praktikuje vjeru. On je bijesan veæ zbog èinjenice što prouèavam tu vjeru i uvjeren je da je sve ostalo samo na prouèavanju. Ja znam da je moj otac nesretan i ne želim da on pati. Ali mislim da je to iskljuèivo njegova greška što misli da je toliko pametan i da mu Bog ne treba. Ta misao je baš ono što ga èini nesretnim. I mislim da on još nije shvatio šta se dešava sa srcima onih koji porièu svoju ljudsku potrebu za vezom s Tvorcem. On nije znao u šta se upušta donoseæi takvu odluku. Ni moja majka ne zna da sam musliman, ali ona se makar ne ljuti što idem u džamiju. Uznemirena je zbog toga, ali mi barem nikad nije rekla da je razoèarana zbog toga. Slijedeæi Božije naredbe ja æu se truditi da budem dobar prema mojim roditeljima sve dok ne poènu da me odgovaraju od islama. Najbolje što mogu uèiniti za njih je da im budem dobar primjer, ne bi li i oni jednog dana, inšaallah, uvidjeli da postoji i bolji naèin življenja od življenja u mraènom svijetu koji porièe Boga.

Ja nikad nisam bio na Srednjem istoku, ali svakog dana uèim o islamu. Proèitao sam knjige pisane iz svih perspektiva. Sufijske, šiitske, sunitske, knjige o samom Kur'anu... muslimani sekte smatraju haramom, tako da nije bitno šta vjeruješ, ti si uvijek musliman i ništa ekstra. Možeš imati potpuno drugaèije gledište od nekog drugog muslimana, ali sve dok obojica vjerujete da ne postoji drugi bog osim jednog Boga, obojica ste muslimani i to je to. Puno sam toga proèitao i na internetu i razgovarao s drugim muslimanima i preko interneta i telefonom. Upoznao sam nekoliko zaista divnih ljudi na internetu od kojih sam puno nauèio o životu, islamu i Bogu.

Sad sam 100% musliman i to se nikad neæe promijeniti, inšaallah. Zahvaljujem se Bogu što sam prošao sve te faze sumnje. Kad sad pogledam unazad, znam da me u tim trenucima Bog nije napuštao, nego mi je govorio da je vrijeme da se preispitam i razmislim koliko volim Boga i kroz šta sam spreman proæi da bih razumio svoju vjeru. Sedmica plaèa, depresije, molitve, èitanja do iscrpljavanja i stavljanja svih ostalih životnih stvari u drugi plan može izgledati okrutno... ali nagrada – spoznaja o sebi, Bogu i èovjekovoj vezi s islamom – vrijedi mnogo više nego sve materijalno. Kroz svoja pitanja dobio sam najcjenjeniji Božiji dar – islam i i našao mir. Èuo sam kršæane kako govore da kršæanstvo èovjeka uzdiže na «lièni nivo s Bogom». U islamu je odnos s Bogm mnogo dublji. Bog je sa mnom u svakom trenutku, vodi me, poduèava me, voli me, štiti me, oslobaða me, prosvjeæuje me, tješi me... elhamdulillahi za islam!


Islam je puno uèinio za mene. Više nego što ja to mogu i zamisliti. I svaki dan je sve bolje. Krenuo sam od života koji se zasnivao na iskušenjima i greškama do prihvatanja upute i sad znam šta je najbolji izbor za mene. Tražeæi spoznaju o sebi i provodeæi život u zbunjenosti našao sam uputu. Ne mogu naæi prave rijeèi da to opišem, ali pokušat æu još jednom: Bog mi je otkrio istinu o životu. Ne moram više tragati za njom.

"Tako mi jutra,
Tako mi noæi kada se smiri,
Nije te ostavio tvoj Gospodar,
Niti zamrzio,
Zaista æe ti buduæi svijet biti bolji,
Od ovog,
I zaista æe ti tvoj Gospodar dati,
Pa æeš zadovoljan biti,
Zar te nije našao kao siroèe pa ti je dao sklonište,
I našao te da nisi upuæen pa te je uputio,
I našao te siromašnim pa te obogatio,
Nemoj ponižavati siroèe,
Nemoj otjerati prosjaka,
I prenosi blagodati svoga Gospodara.''

(Prijevod sure ''Jutro; 93'' na bosanski: Hafiz Muhammed Pandža i Džemaluddin Èauševiæ)

To je ono kroz šta sam ja prošao, što je Bog uèinio ua mene – ono što ja jesam. Ovo je moja obavijest svijetu. Islam je puno više od onog što vi mislite, u stvarnosti puno liberalniji nego što bi veæina željela. Ali nemojte samo slušati. Prouèite sve perspektive za sebe... i donesite vlastit zakljuèak. Bog kaže «u vjeri nema prisile» jer je vjera u Boga odluka koju donosi srce, a srce se ne može prisiliti ni na šta.

 

[GAZIJA]

Prica o istinskom pokajanju


Ovo je interesantno kazivanje o snazi tevbe, iskrenog pokajanja Allahu, dž.š. Marokanka Layla Al Helw oboljela je od raka i ljekari više nisu bili u mogućnosti da je liječe. Najbolji specijalisti Evrope nisu imali nade u njeno ozdravljenje, čak je i sama Layla izgubila svaku nadu, međuim, Allah, Hvaljen i neka je Uzvišen On, proviđa.Prepuštamo vas sestri Lejli da vam kaže sve o sebi.Prica o povećanju imana, ispričana vlastitim riječima, preuzeta je iz knjige “Oni koji su se pokajali Allahu”, obljavljena je na francuskom jeziku a autor je Ibrahim Abdullah el Hazemi.

Lejla kazuje:
Prije devet godina saznala sam da imam veoma opasnu bolest – rak, svako zna da je i samo spominjanje imena te bolesti zastrašujuće. Moje vjerovanje u Allaha bilo je slabo. U potpunosti sam zastranila od sjećanja na Allaha, dž.š, i smatrala sam da će ljepota i zdravlje trajati cijeli život. Nikada nisam ni pomišljala da ću oboljeti od bolesti poput raka. I tako, kada sam saznala za bolest koja je u meni, to me tako jako potreslo, iz dubine duše. Razmišljala sam o bježanju. Ali gdje? Gdje mogu pobjeći od bolesti koja se nalazi u meni? Čak sam pomišljala na samoubistvo! Međutim, mnogo sam voljela svog muža i djecu. Nisam ni razmišljala o Allahovoj kazni ako počinim takav grijeh, jer, kao što sam rekla, bila sam daleko od sjećanja na Allaha. Allahova je volja bila da ta bolest bude razlog mojoj uputi, također i razlog za uputu mnogo ljudi.
Otišla sam u Belgiju gdje sam posjetila mnoge ljekare. Oni su kazali mom mužu da mi prvo moraju ukloniti dojke, potom da moram ići na određene terapije. Znala sam da će te terapije uzrokovati opadanje kose, da će moje trepavice i obrve nestati, da će to uzrokovati pojavu brade na mom licu i učiniti da mi nokti i zubi počnu otpadati. Tako sam u potpunosti odbacila tu soluciju. “Radije ću umrijeti sa svojim dojkama, zubima i sa svime onim s čime me je Allah stvorio nego živjeti bez toga.” – kazala sam. Zamolila sam ljekare da mi dadnu drugu terapiju koja je manje efketna i oni su to i učinili.
Vratila sam se nazad u Maroko. Išla sam na terapiju i nisam imala nikakvih posljedica na svom tijelu što me je činilo veoma sretnom. Razmišljala sam: možda su ljekari pogriješili i možda ja nemam rak. Međutim, nakon šest mjeseci, počela sam naglo mršaviti, moja boja se počela mijenjati i osjećala sam konstantni bol. Moj ljekar u Maroku savjetovao mi je da se vratim u Evropu, i to sam i učinila. Tamo u Belgiji sam naišla na katastrofu! Ljekari su rekli mom mužu da se bolest raširila cijelim mojim tijelom, da su pluća u potupnosti inficirana, i da sada nemaju nikakvog rješenja za moj slučaj. Kazali su: “Bolje vam je da odvedete svoju suprugu nazad u svoju zemlju da tamo umre.” Moj muž bio je šokiran... i, umjesto, odlaska nazad u Maroko, otišli smo u Francusku, miseći da ćemo tamo naći neko riješenje. Ali, u Francuskoj ništa više od onoga na što smo naišli u Belgiji. Konačno, odlučili smo da odemo u bolnicu i da odem na operaciju odstranjivanja dojki i da nastavim s jakom terapijom (koju su ljekari ranije propisali).
Međutim, moj suprug je razmišljao o nečemu na što smo uvijek zaboravljali – žalosno, na nešto što je uvijek bilo previše daleko od naših misli. Allah, dž.š, je nadahnuo mog supruga da me odvede Allahovoj Svetoj kući u Meki. Možda možemo stati pred Allaha i zamoliti ga da nam pomogne da pronađemo izlaz iz tog problema.
Napustili smo Pariz izgovarajući: “Allahu Ekber, La ilahe illallah” (Allah je najveći, Nema boga osim Allaha). Bila sam veoma sretna jer bilo je to prvi put da posjetim Allahovu Svetu kuću i da vidim Kabu.
Ponijela sam primjerak Kur'ana iz Pariza, prije ga čak nisam ni imala sa sobom. I krenuli smo za Meku. Kada sam ušla u Svetu džamiju i prvi put vidjela Kabu mnogo sam plakala – prizor, mjesto na kojem su klanjali Allahovi poslanici, Sveta džamija, mnoštvo muslimana, Veličanstvenost, Darežljivost i Čista Milostivost mog Gospodara, Allaha...
Plakala sam jer se sa svim tim nisam mogla lahko suočiti, jer sam žalila za svim prošlim godinama koje sam provela bez obavljanja namaza i traženja Allahove pomoći.
Kazala sam: “O, Gospodaru, ljekari su bili nemoćni da me izliječe....Ti imaš lijek za svaku bolest, sva vrata su ispred mene zaključana. Ništa mi nije ostalo nego da tražim pred Tvojim vratima, Molim te Gospodaru, ne zatvaraj mi Svoja vrata!” Nastavila sam klanjati i upućivati Allahu dove dok sam obilazila Kabu. Molila sam ga da me ne razočara i vrati praznih ruku. Kao što sam ranije kazala, u potpunosti sam zastranila kada je bila u pitanju Allahova vjera. Tamo sam otišla i do učenjaka i zamolila ih da me upute na neke knjižice i dove koje lahko mogu čitati. Savjetovali su mi da učim što više mogu iz Kur'ana. Također su mi savjetovali da što više činim “tedhallu” sa zemzem vodom. (Tedhalla: je piti velike količine vode dok voda ne dođe do rebara). Također su mi savjetovali da mnogo spominjem Allaha i da donosim salavate na Poslanika, a.s. Na Allahovom svetom mjestu sam se osjećala veoma mirno i opušteno. Zamolila sam supruga da mi dopusti da se ne vraćam nazad u hotel i da ostanem u Haremu cijelo vrijeme. On mi je dao svoje dopuštenje. U Haremu su pored mene bile neke sestre iz Egipta i Turske koje su vidjele kako mnogo plačem. Pitale su me za razlog. Kazala sam im da prije nego što sam došla u Allahovu kuću, nikad nisam mislila da ću je toliko mnogo zavoljeti. Također sam im kazala da imam rak. One su bile uz mene cijelo vrijeme i nisu me napuštale. Također su dobile dozovole od svojih muževa da ostanu sa mnom u džamiji.
Rijetko smo spavale. Jele smo male količine hrane, ali smo pile mnogo vode zemzem. I kao što je Poslanik, s.a.v.s, kazao: “Zemzem voda je za ono zašto se pije, ako je piješ s namjerom da se izliječiš, Allah, dž.š, će te izliječiti. Ako je piješ zbog žeđi, Allah, dž.š, će ti ugasiti žeđ... itd.” Tada nisam osjećala glad. Nastavila smo obavljati tavaf i mnogo učiti Kur'an. Na taj način provodila smo dane i noći. Kada sam došla u Allahovu kuću bila sam veoma mršava, a gornji dio mog tijela i moje grudi bili su ispunjeni oteklinama od krvi i gnoja. To je bilo zbog toga što se rak proširio po čitavom gornjem dijelu mojih grudi. Sestre su me neumorno molile da operem gornji dio svog tjela zemzem vodom, ali ja sam se čak bojala da taj dio tijela i dodirnem. Bojala sam se podsjećanja na svoju bolest, jer će tada bolest okupirati moje misli, umjesto da se sjećam Allaha i da mu se predam u potpunosti.
Od tada sam stalno prala svoje tjelo, bez direktnog doticanja dijela koji je bio pogođen rakom. Nakon pet dana, moje prijateljice insistirale su da cijelo tijelo polijem i operem zemzem vodom. Na početku sam odbila. Međutim, osjetila sam da me nešto tjera da to učinim. Polahko sam pokušavala preći preko dijelova koje sam uvijek izbjegavala, preko grudi. Ponovno sam se uplašila, ali sam opet osjetila silu koja me tjera da još jednom pokušam. Oklijevala sam. Nakon trećeg pokušaja, prisilila sam svoju ruku da pređe preko gornjeg dijela tijela i, konačno, preko grudi! Nešto nevjerovatno se desilo – nije bilo oteklina od krvi i gnoja.!!!
Nisam mogla vjerovati u ono što sam osjetila. Prešla sam preko svojih grudi još jednom, bila je istina! Da, to je bila istina! Zadrhtala sam. Sjetila sam se da je Allah kadar učiniti što god On hoće. Zamolila sam jednu prijateljicu da dodirne moje tjelo svojom rukom i pogleda ima li oteklina. Ona je to učinila i one su potom povikale: «Allahu Ekber! Allahu Ekber!» Otrčala sam svom suprugu u hotel, podigla sam svoju košulju i kazala:
“Pogledaj Allahove Milosti!” Rekla sam mu šta se desilo i on nije mogao da u to povjeruje. Plakao je neprestano. Kazao je: “Znaš li da su se ljekari zaklinjali da ćeš umrijeti u roku od tri sedmice?” Ja sam im odgovorio: “Sudbina je u Allahovim rukama, neka je On Hvaljen, niko ne zna šta nam budućnost donosi osim Njega. Ostali smo u Svetoj Allahovoj kući jednu sedmicu, zahvaljivala sam Mu za Njegovu nemjerljivu Milost. Potom smo otišli da posjetimo Poslanikovu džamiju u Medini.
Nakon toga smo otputovali u Francusku. Tamo, ljekari su bili zbunjeni i iznenađeni do ludila. “Jesi li ti ista ona osoba” – pitali su me. Ponosno sam odgovorila: “Da, a ovo je moj suprug, mi smo se vratili Allahu, i sada se ne plašim ničega osim Allaha, dž.š. Sudbina dolazi od Njega. Kazali su mi da sam ja veoma čudan slučaj. Oni su izrazili želju da me ponovno pregledaju.
Uradili su to ponovno, i nisu ništa našli. Prije, jedva da sam mogla disati od nateklina. Međutim kada sam otišla u Allahovu Svetu kuću i zamolila ga da me izliječi, rak je u potpunosti nestao. Potražila sam knjige iz Poslanikove biografije, čitala sam ih i mnogo plakala. Plakala sam žaleći za svim što sam propustila u životu. Propustila sam imati ljubav spram Allaha i Njegovog Poslanika. Ja, ponizni rob Allahov, koji je trabalo da voli Allaha cijelom svojom dušom, trošila sam svoju ljubav, kroz sve ove godine, na beznačajne stvari ovoga svijeta. Plakala sam za vremenom koje sam protračila daleko od Allaha, mog Stvoritelja, za vremenom koje svi treba da utrošimo u obožavanje Allaha, istinski Ga voleći, izražavajući ljubav spram Njegovog Poslanika, slijeđenjem njegovog plemenitog uzora, njegovog sunneta.
Molim Allaha da oprosti meni, mome suprugu i svim muslimanima i da me prihvati kao iskrenog roba. Amin!

Mirnes Kovač

 

[GAZIJA]

Srpkinjin prelazak na islam


Bilo mi je 22 godine i već sam postala tipični primjer žene karijeriste zapadnog društva; završila dobru školu, imala stan i auto, posjedovala vlastiti frizeraj... Dotle je za mene Svijet bio u redu, jer napokon takav se ljudima servira. A onda je izbio rat na Balkanu. Ovo me je jako pogodilo s tim da sam ja rođena Srpkinja (Srbijanka). Nisam o tome puno znala, niti sam u prvom momentu razumila, jer za mene nije postojala Bosna, Srbija, Hrvatska, niti različitost religija, za mene je sve bila Jugoslavija. Bila sam šokirana da je i danas, nakon toliko znanja i iskustva sa prijašnjim ratovima, moguće voditi rat i to u srcu Evrope. Ubrzo su u Austriju, zemlju u kojoj sam odrasla i provela svoje djetinstvo i mladost, počele pristizati izbjeglice iz Bosne. U gradu u kojem sam živjela upoznala sam brata i sestru koji su bili muslimani i tek pristigli u izbjeglištvo.

Grizla me je savjest, iako ja lično nisam imala nikakve veze sa ratom niti sam ga podržavala, a jednostvano nisam znala kako da se postavim. Uprkos ovoj barijeri, ja sam se sa njima upoznala i nakon kraćeg vremena jako zbližila. Skupa smo proveli mnogo lijepih trenutaka. Čudno je to da mi nikada nismo pričali o ratu. Ipak tragovi rata su bili na njima primjetni. Živjeli su jednostavno bez cilja i nade, ravnodušno tragajući za bilo kakvim legitimitetom.

Vremenom su oni, a naravno i ja počeli da podpadamo pod uticaj medija, kao i mišljenja naših familija i prijatelja. Za mene je sve postajalo teže, jer odjednom sam i ja kao Srpkinja postala zločinac i agresor. Međutim, stanje je bivalo gorim od momenta kada sam uspostavila vezu sa prijateljem izbjeglicom, koja je bila više od prijateljske. Njegovi roditelji to nisu mogli prihvatiti, jer sam ja u njihovim očima Srpkinja i kao takva njihov neprijatelj. Za mene je ta zabrana bila neshvatljiva, jer nisam rasistički odgojena, niti sam imala takve poglede.

Možda i zbog mog prijašnjeg posla koji je zahtijevao češći boravak u inostranstvu, zbog čega sam stekla razumijevanje prema drugim kulturama, religijama i tradicijama. Nisam se osjećala gorom, a niti boljom od njih.

Također sam se suosjećala sa njima i pokušavala da na bilo koji način budem od pomoći. I pored toga su me odbacivali. Meni i mom prijatelju je postajalo iz dana u dan teže. Morali smo kriti našu vezu. I tako je to neko vrijeme potrajalo, sve dok me jednoga dana nije nazvala njegova sestra sa kojom se dugo vremena nisam vidjela. Saopštila mi je da se povratila vjeri i da se udala. Iz dubokog vjerskog ubjeđenja se odlučila staviti hidžab.

Pošto se dugo vremena nismo vidjele, s tim što je ona izbjegavala kontakt sa mnom, pretpostavljam da je očekivala odbojnu reakciju ili čak kritiku, no njena odluka je za mene bila uredu, jer je moje mišljenje bilo da svako treba činiti onako kako njemu odgovara. Nakon određenog vremena pozvala me je da joj dođem kući u posjetu. Naravno, ja sam taj poziv rado prihvatila i otišla sam joj kući. Taj dan je kod nje bila jedna mlada Bosanka, također pokrivena. Sjedile smo i pričale o mnogim stvarima i naravno nametnulo se pitanje žene muslimanke i njenog pokrivanja. Mene su jednostvano mnoge stvari interesovale, jer nisam znala da se žene dobrovoljno pokrivaju.

Smatrala sam da muslimanke to čine zbog prisile. Naravno, njih dvije su mi bile primjer dobrovoljnog pokrivanja, a osim toga, bile su tako ponosne i hrabro zastupale svoje mišljenje. Iskoristila sam priliku da ih ispitam o stvarima po pitanju islama koje se redovno plasiraju na medijima. Bila sam zadivljena njihovim odgovorima, a posebno tom mladom djevojkom koja je ostavila jak dojam na mene. Njeni pogledi na život su mi tada izgledali strogi i teški, ali s druge strane ipak jednostavni i razumljivi. Možda sam tako bila njome oduševljena zbog same činjenice da je, iako tako mlada, svojim razmišljanjem izgledala mnogo starije i zrelije.

Ova djevojka je u ratu izgubila svog petnaestogodišnjeg brata. Ubijen je samo zbog toga što je imao muslimansko ime. Imala je dovoljno razloga da ne razgovara sa mnom, međutim, naprotiv ona me je pozvala da je jednom posjetim, kao i da prisustvujem islamskoj vjeronauci koju je ona držala bosanskoj djeci u jednoj turskoj džamiji. Pozivu sam se rado odazvala i tako došla u bliži kontakt sa islamom. Bila sam fascinirana i oduševljena jednostavnošću i realitetom ove religije. Zadivio me je međusobni odnos muslimana i činjenica da su muslimani braća i sestre, iako to u prvom momentu nisam mogla shvatiti.

Primjetila sam da njih nešto veže, neka posebna ljubav koja je meni bila nedokučiva, jer znam da na Zapadu nema brata, nema prijatelja, nema ljubavi, samo interes. Počela sam osjećati posebnost te vjere, ali moram priznati činjenicu da je presudna odluka za moje interesovanje bila promjena moga prijatelja. On se odjednom počeo na bolje mijenjati. Nisam znala šta ga je tome ponukalo, ali sam bila sretna zbog toga, jer je počeo napuštati mnoge loše navike, kao što je prestao pušiti, piti alkohol i na kraju napuštati loše društvo. Nakon kraćeg vremena i on je počeo da mi priča o islamu i objašnjava zbog čega je napravio promjene u svome životu. Napokon, uvidjevši mnoge pozitivnosti, odlučila sam da se i sama dublje informišem o toj vjeri, koja me je uistinu počela oduševljavati.

Nabavila sam literaturu o islamu i nakon iskrenog ubjeđenja u ispravnost ove vjere, prešla sam, hvala Allahu, 1995. godine na islam. Put do hidžaba, posta i drugih obaveza prema Allahu, bio je težak, ali ipak uz Allahovu pomoć savladiv. 1997. godine sam se udala za svog izabranika, s kojim sam skupa još više urasla u islam. Molim Allaha Svemogućeg da nagradi sve one koji su mi na ovome putu bili saputnici i pomagači i molim Allaha Uzvišenog da uputi sve one koji tragaju za istinom. Amin.

 

[GAZIJA]

Ruskinjin prelazak na islam


Zbilo se u ovome vremenu. Dogadjaji o kojima pisemo izgledaju nevjerovatno ali je sve istinito do najsitnijeg detalja. Prevod Hakija Rijad Prica pocinje u jednoj od drzava Arapskog zaljeva u koju je dosao Rus sa grupom djevojaka. Namjera im je bila da kupe elektricne uredjaje I unesu ih u Rusiju kao privatne stvari. Tako su oslobodjeni poreza I placaju male dazbine. Ruski trgovac preuzima robu I prodaje je po znatno vecoj cijeni, tako da plati I djevojkama za njihov trud. Ovakva trgovina veoma je rasirena medju Rusima.

Helem, ovaj Rus posao je na put sa grupom djevojaka no medjutim stigavsi tamo gdje je bio naumio, ponudi je djevojkama drugaciji plan:” Dosle ste ovdje da biste mizerno zaradile a ova zemlja je bogata I u njoj zive ljudi koji dobro placaju. Sta mislite kad biste se…” I tako im je ponudio bavljenje pokvarenim poslom- prodaju tijela I casti. “Ko pristane neka se raduje brzoj zaradi.”

Govorio im je dok ih nije nagovorio. U njihovim srcima nema imana, niti postoji moralna smetnja koja bi ih sprijecila od takvog djela. Odbila je samo jedna a onaj joj priprijeti I rece da je izgubljena u ovoj zemlji. Djevojka je zgrabila svoj pasos I pobjegla na ulicu. Nije imala nista osim onoga sto joj je pokrivalo tijelo a I to je bilo vrlo oskudno. Bila je izgubljena. Nije znala kuda bi… Kazuje onaj koji nam prica ovaj dogadjaj:”Isao sam ulicom zajedno sa majkom I dvije sestre. Iznenadi nas djevojka koja je zurno isla ka nama. Obradovala se kada je saznala da govorimo Engleskim I ispricala sta joj se zbilo. Odlucili smo je primiti. Pokusavala je telefonirati, ali bez uspjeha…Moje sestre su se prema njoj odnosile kao prema rodjenoj sestri. Pocele su je upoznavati sa Islamom.

Ona je to u*!*!*!*!o odbijala. Otkrili smo da je iz ekstremno ortodoksne porodice koja mrzi Islam I muslimane. Ipak, pomagao sam sestrama I podsticao ih a ponekad se I sam ukljucivao u raspravu. Jednog dana sam donio knjigu o Islamu na Engleskom Jeziku.” Pricu nastavlja knjizar:” Drugi put je dosao sa cetiri zene. Tri su imale hidzabe,dok je cetvrta,ljepotica,bila otkrivenog lica. Muskarac je rekao da je ona Ruskinja I da je pocela prihvatati Islam I da zeli to obznaniti. Trazio sam da procita neke knjige, jer vlasti u toj zemlji zahtijevaju ispit.Procitala je, pa je dosaosa njom kod mene I ona je polozila ispit. Nakon sto je to javno obznanjeno, prijatelja sam uputio na zene koje poducavaju Kur’anu…Poslije izvjesnog vremena svrati je do menezajedno sa svojom zenom.

Sretan je I kaze da mu je hvala Allahu dobro… Iznenadilo me da je ta zena bila potpuno pokrivena, ne onako kao njegova mati I sestre, vec se na njoj nije nista vidjelo. On rece:” Nakon zenidbe otisao sam sa njom na pijacu, da kupimo neke potrepstineMoja zena je ugledala potpuno pokrivenu zenu. Zacudila se tome izgledu, pa upitala zasto je tako, je li radi neke mahane. Odgovorio sam:”Ova zena pokrila se onako kako je Allah zadovoljan sa njom I Njegov Posalnik savs.”Poslije mi je rekla kako se cudila kad god bi usla u prodavnidu jer oci prodavaca nisu silzile sa njenog lica. “Dakle, ovo je zastiia za moje lice I ono se mora pokriti. Ono mora biti samo za moga muza. Necu izici sa pijace bez hidzaba!” Dalje prica njen muz:” Bio sam prisiljen kupiti joj hidzab. Obukla ga je.” Knjizar pripovijeda:”

Pokrenule su se vijesti o Ruskinjinom muzu. Mislim da je Palestinac.Pojavio se sest ili sedam mjeseci poslije I objasnio da ga nije bilo zato sto mu je suprusi istekao pasos, pa su morali izvaditi novi, u istom gradu u kojem ga je I dobila. Ona je htjela krenuti u hidzabu. Upozorio je da ce im to donijeti probleme. Ona je pak rekla da odbija pokoriti se nevjernicima, grijesnicima koji su dzehennemsko gorivo I da ne zeli biti nepokorna Allahu dz.s.

Njen muz pripovijeda:” Usli smo u avion. Ljudi su gledali u nas. Posluga je dijalila hranu a sa hranom I alkohol koji je uskoro poceo djelovati. Glasno su se smijali I pokazivali na nas.Moja zena se ravnodusno smijala I prevodila mi sta govore o njoj. Osjecao sam kao da mi strijela ulazi u srce I ne izlazi iz njega.Ona me tjesila:” Ovo je nista u usporedbi sa onim sto su dozivjeli ashabi!” Stigli smo u taj grad u koji smo krenuli. Mislio sam da cemo otici njezinoj kuci I smjestiti se kod njezinih, pa zatim obaviti poslove. Moja zena je razmisljala drugacije.”Ne moja porodica je izrazito ortodoksna I ne zelim sada ici njima.Prvo cemo unajmit isobu, zavrsiti poslove oko pasosa I onda posjetiti moje.” Shvatio sam da je to ispravno.Sutradan smo otisli u ured za izdavanje pasosa.Sluzbenik je trazio stari pasos I slike.Moja zena je dala crno bijele slike, sa hidzabom I vidi joj se samo lice. Oni su trazilifotografiju na kojoj se vide lice, vrat I kosa. Zatim bi nas svaki sluzbenik slao sljedecem, sve dok nas nisuposlali direktoru ureda a direktor je bila zena. Nije nam izisla u susret.Bila je krajnje neljubazna. Rekla je:”Niko vam nece rijesiti taj problem, osim glavnog direktora u Moskvi!” Moja zena se okrenula I rekla:” Halide, putujemo u Moskvu!”Pokusavao sam je ubijediti:” Pasos ce vidjeti smao odredjene osobe I to iz prijeke potrebea zatim ga niko nece gledati makar dok ne istekne godina dana!” Odgovorila je:” Nemoguce je da se pojavim sa takvom slikom nakon sto sam upoznala Aallahovu vjeru. Ako dobijes putovati sa mnom, mozda cu sama otputovati, drzeci se propisa koji vazi u daruri!”(iznimna situacija) Otputovali smo u Moskuvu. Ali ponavljalo se isto. Tako smo stigli kod glavnog direktora.

Bio je od najodvratnije sorte ljudi. Upitao je:” Ko ce meni dokazati da su ovo tvoje slike!?” Trazio je da ona otkrije lice, ali je moja supruga insistirala da ce to uciniti samo pred nekom sluzbenicom. To ga je naljutilo. Pasos I fotografije zakljucao je u ladicu.”Nemas ni starog ni novog pasosa, sve dok ne dodjes sa slikama koje potpuno odgovaraju!” Pokusao ju je ubijediti, ali bezkoristi. Nastavio sam je ubjedzivati-da Allah ne duzi nikoga preko njegovih mogucnosti, ali mi je odgovorila ajetom:” Ko se Allah bude bojao On ce mu izlaz naci I opskrbit ce ga odakle se I ne nada.” Direktor nas je istjerao iz kabineta… Mi smo nastavljali medjusobno ubjedzivanje sve do noci. Klanjali mso jaciju, pojeli ono sto se naslo a onda sam htio spavati. Rekla mi je:” Halide mi smo u situaciji kada se trebamo Allahu obratiti. Ustani!” Ustao sam I klanjao koliko sam mogao a zatim legao.

Ona je nastavila klanjati. Tako do jutra. Probudila me da zajedno klanjamo sabah a zatim pozvala u ured za pasose. “A slike?-upitao sam. “Idemo probati. Ne gubi nadu u Allahovu Milost!” Otisli smo… I u prvi biro nas pozva sluzbenik. Pitamoju zenu je li ona ta I ta. Odgovorila je. “Uzmi svoj pasos!” rece joj. Bi je vec gotov. I to bas onakav kakav je ona trazila. Platili smo taksu I uzeli pasos. Izlazeci, ona mi kaza:”Nisam li ti rekla da ce Allah naci izlaz onome ko se Njega bude bojao.” Ove rijeci ostavile su veliki dojam I trag u mome srcu. Nesto takvo nisam dozivio kroz sva predavanja I poducavanja koja sam prosao. Sluzbenik je jos rekao da se pasos mora ovjeriti u gradu u kome je moja zena rodjena.

Smatrali smo to Iprilikom da posjetimo njenu porodicu. Stigli smo tamo, iznajmili sobu, zatim ovjerili pasos I otisli smo u posjetu njezinoj familiji. Vrata je otvorio mladic. Njezin brat. Obradovao se sestri I zacudio njezinom licu. Ona je usla smijuci se I grleci brata. Usao sam iza nje… Stan je bio skroman. Osjecali su se tragovi neimastine. Svi su govorili na Ruskom I nista nisam razumio, ali sam primijetio da se ton dize. Galama se povecavala.Izidjose tri mladica I starac. Medjutim, dobrodoslica zetu pretvorila se u uderanje. Pomislio sam da cu se oprostiti sa dunjalukom. Nisam imao izboratvorio sam vrata I pobjegao na ulicu a oni za mnom.Pomijesao sam se medju ljude I pobjegao im. Uputio sam se ka hotelskoj sobi, nedaleko od zenine kuce…

Na celu,nosu I obrazima vidjeli su se tragovi udaraca. Iz usta mi je tekla krv, odjeca mi je bila pocijepana. Mislio sam:” Spasio sam je ali kako je sada mojoj zeni!?” Mj problem je to sto ne mogu bez nje.. Veoma sam je zavolio. Razmisljao sam:” Mozda ce se ubiti, ostaviti me, sigurno ce se odreci Islama, sigurno…sejtan je radio svoj posao. Misli su mi se vrtile po glavi, sve dok se nisam pomirio s time da vise nemam zene. Sta da radim? Da idem njenoj kuci?Nemoguce! Glava u ovoj zemlji je jeftina. Moguce je za deset dolara iznajmiti covjeka koji ce me ubiti. Dakle, moram ostati u sobi… Ostao sam sve do sabaha. Promijenio sam odjecu I izisao da izvidim situaciju. Izdaleka sam prati osta se dogadja ispred njihove kuce. Vrata su se otvorila I izisla su trojica mladica I starac. Oni koji su me udarali. Vrata se zakljucase. Gledao sam nadajuci se da cu ugledati lice svoje zene… Nakon nekog vremena, oni ljudi se vratise. Satima sam hodao ulicom.

Drugi dan sam cinio isto. I treci.Gubio sam nadu. Mislio sam da me zena zamrzila. Ili da je mozda ubijena. Ali… da je mrtva morao bih primijetiti kretanje u kuci ili posjete bliznjih. Znaci ziva je! Cetvrti dan, nakon sto su muskarci otisli na posao, vrata se otvorise I pojavi se moja zena. Gledala je lijevo-desno.

U svom zivotu nisam vidio ljepseg prizora! Medjutim njeno lice je bilo potpuno crveno I krvavo. Prisao sam I prepao se. Nista nije imala na sebi osim krpe koja ju je pokrivala. Noge su joj bile vezane lancima a I ruke iza ledja. Gledao sam je I plakao. Nisam se mogao kontrolirati. Obrati mi se:” Halide, slusaj! Prvo, ne brini se za mene. Ustrajala sam na Islamu. Tako mi Allaha ono sto sada dozivljavam nije ravno dlaki spram onoga sto su podnijeli ashabi I Poslanik savs. Kao I vjerovjesnici prije njega. Drugo, molim te, Halide, ne mijesaj se izmedju mene I mojih. Trece, cekaj me u sobi dok ti ne dodjem, ako Bog da! Dovi sto vise I klanjaj nocu, jer je namaz najpribraniji tada.
Otisao sam u sobu…
Prosao je dan.
Drugi…
Treci…
Krajem treceg dana, neko zakuca na moja vrata. Ko li je to u ova doba?Tisinu je probio glas moje zene:” Ja sam, otvori! Otvorio sam vrata. Rekla je da idemo. Obukla je rezervni hidzab koji smo imali I usli smo u taksi. Rekao sam na Ruskom jeziku:” Aerodrom,” jer sam tu rijec naucio. Ona je rekla:”Ne! Moji ce me traziti na aerodromu. Zato idemo na selo, pa u drugo, u trece, cetvrto,peto pa u neki grad u kome ima aerodrom.” Tako smo stigli na aerodrom I rezervirali karte. Polazak je bio kasno. Zakupilismo sobu. Gledao sam suprugu trazeci dio tijela koji nije bio krvav. Nisam ga nasao. Pricala je sta se dogodilo. Prvo su je pitali o odjeci. Rekla im je da je to islamska odjeca da sam ja njezin muz i da je primila Islam. Nisu povjerovali, pa je ispricala sta se sve zbivalo, od pocetka, kako ju je onaj covjek htjeo uvuci u prostituciju. Rekli su joj:” Da si postala prostituka i prodala svoju cast, bolje bi ti bilo i bilo bi nam draze, nego sto si nam dosla kao muslimanka!

Znaj da neces izici iz ove kuce osim kao pravoslavka ili mrtva!!! Svezali su je.

Vezana je slusala kako me biju. Zatim su nju udarali bicevima od ikindije sve dok nije doslo vrijeme za spavanje. Ujutro su otisli na posao a ona ostala s majkom I 15-godisnjom sestrom. Osjecala se bolje. Ponekad je onesvijescena spavala. Zatim su je bicevali dok ne bi izgubila svijest. Samo su trazili da se odrekne Islama a ona je odbijala.” Ona dalje prica:” Moja sestra je dolazila kod mene I pitala zasto ostavljam vjeru svoje majke I svoga oca, vjeru svojih djedova!? Ja sam joj odgovarala I objasnjavala. Ona je pocela prihvatati. Pocele su se razjasnjavati lazi u kojima zivi. Sestra mi je rekla:” Ti si u pravu! To je prava vjera! To je vjera koje se I ja trebam drzati.” Predlozila je dami pomogne.Trazila sam da mi omoguci da vidim tebe (muzu prica) . Ona te ugledala na ulici I rekla mi. Otkljucala mi je vrata I tako sam razgovarala sa tobom… Dodatni problem je bio u tome sto sam bila vezana sa tri lanca. Jednim za ruke, drugim za noge a trecim za stub. Ona je imala kljuc od stuba, uslucaju da moram obaviti potrebu… Slijedeca tri dana sestra je prihvatila Islam. Odlucila se zrtvovati I pomoci mi da pobjegnem…Kljucevi od dugih lanaca bili su kod brata… Tog dana je sestra braci pripremila jakog alkohola te su se okupili da piju. Ubrzo brcaa I otac vise nisu sebe. Sestra je uzela kljuc iz bratovog dzepa, otkljucala lance, pa sam pobjegla do tebe…

Od sestre sam trazila da ne pokazuje javno Islam I da to taji dok se ne ukaze prilika da nesto ucinimo. Muz zavrsava ovu pricu iz zivota:” Vratili smo se u nasu zemlju. Odveo sam zenu u bolnicu. U njoj je ostala podugo lijececi tragove udaraca I mucenja. Uglavnom, to je I zavrsetak ovoga kazivanja. Ima tu mnogo detalja nad kojima treba stati, porazmisliti I izvuci pouke. Medjutim, to cu prepustiti vama I vasim srcima-da biste shvatili pouku I primili savjet.” Napomena: Sestre zapitajte se gdje smo mi i koliko mi stvarno imamo iskusenja!? Uporedite nase zivote i njen zivot! Razmisljajmo o svakom trenutku njenih iskusenja.

 

[GAZIJA]

Od kupaceg kostima do hidzaba

Sumejja stice obrazovanje u samostanu. Kao tinejdzer bila je model a radila je i u kafani. Odrastajuci u Irskoj i Britaniji, oprobala je droge i pica,osjecajuci i ponekad nasilne roditelje. Godina poslije 25te, Irkinja se premjesta u arapski zaliv. Tacnije odlazi ka Emiratima,( Dubej) gdje kroz knjige pozajmljene od prijateljica, obucava o islamu.
“Obicavala bih ici na plazu u mome kupacem kostimu i slusala Kur'an na mome vokmenu,” kaze ona. “Jednog dana sam se vozila ka plazi u taksiju, ciji je vozac Pakistanac slusao Kur'an na taxi radiju. Stigla sam tamo i stavila jednu nogu na zemlju da izadjem. Pogledah tada na taksi vozaca i rekoh mu: ‘Ne, vozi me nazad kuci!’ Nisam mogla otici na plazu i skinuti svoju odjecu.” Ona se sada zove Sumejja. Uciteljica je u skoli. Usvojila je ime po prvoj zeni koja je poginula za islam. Ne bi ona sada izasla iz svoga stana bez pokrivanja njene figure od glave do pete sa hidzabom. Od kada je presla na islam njena familija se je odrice.

U intervjuima neke kazu da su presle na islam, jer su bile zbunjene izmjenama njihovih licnih tradicija. Druge kazu na njih su uticali njihovi muzevi ili rodjaci. Neke su htjele postovanje od zajednice. “Ja sam vidjela dosta promjena u Crkvi koje me nisu zadovoljile,” kaze Kathy Grigg, Amerikanka u ranim tridesetim, cija familija prihvata njen prelazak na islam. “Zenama, nije samo da im je bilo dopusteno da otkriju svoju glavu, vec im je bilo dozvoljeno da obuku neprimjernu odjecu. Uzdrzljivost od jedenja mesa petkom se nije zahtjevala." “Nije nigdje vise bilo naklona. Ali za mene, gledajuci muslimane na namazu,kako se klanjaju dole prema zemlji...” Bilal Philips, 49, Kanadjanin, radio za saudijsku sluzbu vjerskih stvari i vojnih snaga u Rijadu. Bio je dobro poznat i kao TV voditelj, kaze da je pripadao je komunistickom pokretu Kanade i Amerike. “Zasitio sam se. Kao prvo, trazio sam nesto sa punim znacenjem” kaze on o svome prelasku na islam od prije 24 godine.

Neki americki oficiri dosli su u dodir sa islamom u vrijeme rata u zalivu. Philips je radio u Islamskom Informativnom Centru u satoru (jedna vazduhoplovna baza u Dahranu). Sest mjeseci nakon Rata 3 000 zapadnjaka prelazi na islam. 98 % ih je bilo americke posluge ili zena, kaze on. Ostavili su alkohol i stavili muslimanska obiljezja klanjajuci pet dnevnih namaza i parirali vojnim duznostima.

“Izadjete sto prije iz uniforme ukoliko prije mognete prizemljiti zatim uzmete hidzab ponovo,” kaze konvertitkinja Asma Markusson, prijasnji americki vojni rezervist, odrasla u Ilinoisu, sanjajuci da postane opatica. O namazima... “morala sam hvatati moje namaze kada sam mogla.” Jedna organizovanje Muslimanskih Clanova iz te vojske biva sortirano u Wasingtonu da se dohvate takvih stvari kao sto je vrijeme namaza i nosenje hidzaba. Markusson kaze kada je stigla u Saudiju 1990. imala je “nastrane ideje” o muslimanima. “ Bilo je to o, cak-cak na brzinu” kaze ona, referirajuci amputaciji kao islamskom zakonu. “A sta onda misliti o ovome harem osoblju!?” Sada zivi u Bahrejnu, jedna od dvije zene jednog Saudijca. Markusson je ostavila klizanje nakon sto je presla na islam. Druge su napustile nosenje kozmetike vani i kupacih kostima. Dzumana Sharpe, Britanka, druga zena jednog drzavljanina Ujedinjenih Arapskih Emirata, je izgubila svoj posao. “Pronosati hidzaba mi je islo potesko. Imala sam licni beauty salon. To je prouzrokovalo pometnju kod mojih vecinom zapadnih klijentkinja,” kaze ona.

Zapadnjakinje koje su presle na islam kazu, nije tesko izmijeniti stil zivota, nego je mnogo teze podnijeti mrznju od porodica i prijateljica ili diskriminaciji kada se vrate kuci noseci hidzab. Neke zene kazu da su ih gadjali raznim predmetima. Jan Lifke kaze njen pasos je bio oduzet na americkom aerodromu jer, kako kaze, osoblje nije moglo vjerovati da je ona Amerikanka. “Moja je mati meni rekla da cu otici u pakao zato sto sam konvertirala,” kaze Markusson.

Pise Christine Hauser "Islamic Voice"Vol 11-09 No:128 SEPT-1997

 

[GAZIJA]

Marijin prelazak na islam


Rođena sam u rimokatoličkoj porodici koja je mene, kao i moju braću i sestre, odgajala na tradicionalan način. Moje djetinjstvo je bilo onakvo kakvo je bilo uobičajeno sedamdesetih godina po selima u Štajerskoj. Nedeljni odlazak u crkvu – vidjeti i biti viđen, tako je to meni izgledalo – imao je i neke pozitivnosti, kao naprimjer: oblačenje lijepe odjeće («nedeljna odjeća») ili poslije crkve odlazak na sladoled.
U maju je bilo uobičajeno da prije svega žene i djeca (muškarci nisu pokazivali veliki angažman u crkvi) u seoskoj kapeli očituju dijelove molitve sa krunice. Djeci je to bilo dosadno. Mi bismo se iskrali i igrali napolju sve do pred kraj molitve, a onda bismo se vratili u kapelu, poredali bi se i završili majovsku molitvu.

Čas vjeronauke u školi i priče o prijašnjim poslanicima i o životu Isusa je za nas predstavljalo priče o pustolovinama, jer nam je naš kapelan, Holanđanin, to tako uzbudljivo pričao. Čak je i jedini protestant u našem razredu ostajao na času iako je bio oslobođen vjeronauke. Još draže bi nam bilo slušati kapelana kada bi rekao nešto na svom maternjem jeziku. Za mene je on bio kao «Don Camillo» samo bez «Peppona».

Međutim, isto tako se sjećam kako nam je objašnjavao trojstvo: «bog-otac, bog-sin, bog-sveti duh, koji dolazi u obliku goluba na Zemlju» Kako troje može biti jedno??? U redu, Bog je stvorio Svijet. Marija, «majka božija» je rodila Isusa, ali šta je «sveti duh»?Nisam sebi mogla to objasniti. Uvijek je značilo: «To se mora vjerovati.» U mojoj problematičnoj starosnoj fazi (pubertetu) pokušala sam naravno ići do kraja i odbijati nedeljni odlazak u crkvu, oblačiti hlače, itd. No, ipak bih na kraju, kako bih ostala u kolosijeku, odlazila u crkvu. Roditeljima za ljubav ili zbog nedovoljne hrabrosti da izdržim i tako budem odbačena od strane društva i posmatrana kao uljez. U ovoj fazi sam doživjela licemjerstvo ljudi, uvidjela povezanost nekih stvari i osjetila da tu nešto nije u redu.

Riječi koje su se izgovarale pred altarom su bile toliko udaljene od realiteta da ja sa njima ništa nisam mogla započeti. Kao odrasla osoba sam obavljala kršćansku tradiciju, ali samu religiju nisam držala za nešto značajno. Vjera za mene nije igrala neku posebnu ulogu. Imala sam stan, posao, auto i dobro stanje – u jeku života, kako bi se to reklo. Prilagođena društvu i bez konflikata. To će se ipak tijekom narednih godina početi mijenjati. Moji roditelji pak, nikada nisu prestali nas odraslu djecu podsjećati, da makar za Uskrs i Božić odemo u crkvu.

Kada sam upoznala svoga muža (muslimana), prelazak na islam nije bila tema za mene, a kasnije ni za moje roditelje, već je tema bila sama činjenica da je on stranac. Nabavila sam knjige kako bih saznala nešto više o fascinirajućem svijetu Orijenta, a odlučila sam i da otputujem na kratko u njegovu zemlju. Tamo sam po prvi put bila konfrotirana sa islamskim načinom življenja. Sav «prorečeni» hororski scenarij (prije putovanja, upozorena na to) se nije desio, nego naprotiv suprotno. Život tamo puno više odiše vjerom, kao što je naprimjer islamsko pokrivanje žene i nošnja prelijepih dugih haljina, zatim post u mjesecu ramazanu. Mene je fascinirao taj iskreni način života, ta čvrstina i čestitost u svim životnim sferama.

U tome se mi, takozvani kršćani gubimo. Gubimo se u našim neprestanim «nužnim» lažima i izmišljanjima ili rastavljanjem između ovozemaljskog života i onim što dolazi poslije smrti. Moja majka bi uvijek govorila: «Tvoj muž kao musliman bolje od tebe poznaje Bibliju!» Time je naravno bila u pravu. Bilo je tačaka o kojima smo ja i moj muž mogli dobro diskutirati, i to o onim pri kojima je islamski način življenja meni postao bliži nego li kršćanski. Također i o tačkama u kojima sam se ja po pitanju zapadnog pogleda na Svijet osjećala sigurnom.

Kada bi došlo do žešće diskusije, ja bih svoje zapadne poglede još više ukrutila, jer u mojoj glavi nije bilo drugačije mogućnosti razmišljanja. Mi smo u takozvanom «razvijenom Svijetu» ionako u svemu «najbolji».Ovo je trajalo nekoliko godina. Konačno, bar sam tako mislila, svi vjerujemo u jednog Boga, a da li Ga nazivamo Allah ili samo Bog, to mi nije predstavljalo problem.Moj muž mi je dugi niz godina praktično predstavljao islamski način življenja. Tako sam ja, krenuvši od 10 zapovijedi, naučila i 5 namaza. Naučila sam i šta je zikr.

Prije i poslije svakog djela čovjek moli Allaha za Njegovu pomoć – i tako se cijeli dan održava veza ili sjećanje na Allaha. Kao i to da vjera (islam) utiče na cijeli životni tok čovjeka i njegov odnos naspram ljudi i zajednice u pozitivnom smislu. Imponirao me je ovaj čisti i iskreni način življenja moga muža. Dugo sam tragala za ovakvim životnim osjećajem. Islam se upravo poklopio sa mojim pogledima na mnoge stvari. Međutim, željela sam da dosegnem odakle dolazi ta unutarnja jačina, ta apsolutna sigurnost. Željela sam biti sigurna da je to uistinu za mene ispravno. Ja sam nakon toliko godina – strpljivost moga muža je zadivljujuća – izgradila novi stav prema islamu, vjeri moga muža, iako mi se prije toga desio ključni doživljaj na odmoru u Egiptu. Željela bih da napišem nešto o tom doživljaju.

Zamislite si ljetnji zalazak Sunca u glavnom gradu provincije u Egiptu. Bilo je oko sedam sati u večer i ja sam stajala na krovu višespratnice (o.p. krovovi zgrada u Egiptu su ravni, samo ploče) u kojoj smo mi stanovali. Kao što je uobičajeno, za vrijeme akšam namaza su počeli muezini sa munara svih postojećih džamija u tom gradu da uče ezan. Svaki muezin svojim glasom što je ljepše mogao. Taj zvučni oblak, to vibriranje u zraku i osjećaj u njemu je blagi vjetrić nosio preko cijelog grada. To je pobudilo takav osjećaj u mom srcu kojeg ja mogu samo srećom nazvati. Na početku nisam znala odakle dolaze ti osjećaji, iz srca ili mozga? Znala sam da je to nešto veliko i duboko, jer sam mogla osjetiti posebno zadovoljstvo. Mora da mi je tada nešto posebno ušlo u srce. Kada se sjetim toga, osjećam se isto kao i tada. Još uvijek živi u meni.

Stvari koje mi je muž o islamu pričao nisu za mene bile tako strane. Počela sam da upoređujem sadržaj Biblije i Kur'ana i tako se suočila za dosta prihvatljivih, ali isto tako zastranjenih i neprihvatljivih stvari. Po pitanju Biblije sam tada prvi put došla do zaključka da ne postoji jedinstvena knjiga. Diskutujući sa mužem, prilikom čega sam zastupala zaštitnika kršćanstva, približila sam se svom kraju poznavanja latinskog, jer kao «normalna» kršćanka nisam posjedovala neko posebno vjersko znanje. Dok je on kao musliman posjedovao! Tako sam jednog dana za kuhinjskim stolom ubijeđeno izgovorila šehadet: La ilahe illellah Muhammedu resulullah. Mojim šehadetom će se početi mijenjati neke stvari.

Već nakon pola godine došao je mjesec ramazan i ja sam željela probati. Strah da bih mogla na poslu umrijeti od gladi i žeđi se nije ostvario. Odlično sam se osjećala prilikom posta. Kod zekata sam pak imala poteškoća. Da odvojim od svog krvavo zarađenog novca, pa makar to bilo samo 2,5 % od onoga što je u mom posjedu u trajanju od godine dana. Međutim, isto tako sam se osjećala i prije po pitanju ckrvenog poreza. Činjenicu da je kamata zabranjena nisam na početku željela priznati. U ovom periodu, na samom početku nisam redovno klanjala. A od hidžaba sam bila dovoljno udaljena. Znala sam da se to podrazumijeva, ali još uvijek nisam mogla sama sebi priznati. Strah od ljudi, roditelja, prijatelja sa posla, itd. je bio prevelik. Ipak, bila sam sigurna da ću jednoga dana do toga doći i to postići. Nekoliko godina kasnije sam otišla na hadž sa mužem.

S tim da mi je on sa oduševljenjem pričao o Meki i Medini, željala sam ih i ja jednom posjetiti. Nisam pretpostavljala da će to putovanje toliko stvari u meni pokrenuti. Problem hidžaba više nije egzistirao. Nakon hadža je sve bilo jednostavno. A sada na pojedine začuđujuće poglede mogu samo uzvratiti mirnoćom jednog batlera.

 

[GAZIJA]

Najduhovniji trenutak


Sjecanje...

Kazu da je to najveća manifestacija na svijetu i onda mozete zamisliti kako sam se ja osjećala kad sam zajedno s milionima i milionima moje braće i sestara u islamu učestvovala u takvom jednom događaju. Obavljanje hadza jednom u zivotu je obaveza svakog muslimana i ja sam kao nova muslimanka imala tu sreću da putujem u Mekku u januaru 2005. godine. Kad sam se vratila u Britaniju, svi su htjeli da čuju šta je to predstavljalo najduhovniji trenutak za mene. Kad sam ugledala Kabu prvi put? Izgovaranje selama pored Poslanikovog a.s. mezara u Medini? Da to nije bilo penjanje na brdo Arafat?


Je li moguće da je to bio veličanstveni pogled iz ptičije perspektive koji oduzima dah, a koji sam imala priliku dozivjeti iz helikoptera obezbijeđenog za Islamic Channel, i koji nam je omogućio da napravimo nekoliko najzanimljivijih snimaka dok smo letjeli i kruzili iznad Kabe i onda se uputili prema Arafatu?
Pitanja su navirala brzo i iznenada, ali postojao je samo jedan odgovor.
Najduhovniji trenutak za mene je došao bez najave. Ustvari, moje emocije su bile pale u zasjedu, trenutak ih je ščepao, moglo bi se reći.
Još uvijek se najezim po vratu kad se prisjetim tog trenutka.
To se desilo jednog poslijepodneva kad se preko krovova velikih hotela, palače i mnogo skromnijih građevina na periferiji najsvetijeg grada na svijetu začuo ezan.
Bila sam ljuta na samu sebe što kasnim, zgrabila sam svoju sedzadu i strčala s brezuljka na kojem se nalazio moj hotel. Jurila sam niz uvijene stepenice i kaldrmisane ulice koje su presijecale spiralni zavoj s mnoštvom radnji i vodile na glavni put.
Kad sam prošla zadnje sketanje preda mnom se ukazao zadivljujući pogled - desetine hiljada hodočasnika probijale su se i gurale do glavnog ulaza u Veliku dzamiju. Bio je haos. Svi mi koji govorimo različitim jezicima, koji imamo različite boje koze i koji ne razumijemo ni riječ onog drugog bili smo tamo.
Onda se iznenada začuše prve riječi molitve i za sekundu se haos pretvori u ujedinjenost koja mi je oduzela dah. Šarena masa ljudi se uredno postrojila kao vojska.
I moja sedzada, kao i sedzade mnogih drugih, bila je prostrta na šljunku. Ništa, baš ništa nas nije moglo spriječiti da obavimo svoj namaz, pa makar da smo morali stojati i na sred ceste.
Pogledala sam brata s moje desne strane. Prije nekolik trenutaka on je govorio nekim za mene totalno nepoznatim jezikom, a sestra s moje lijeve strane je govorila urdu ili mozda hindu jezik. U svakom slučaju niko od nas nije mogao razumjeti drugog.
I uprkos našim jezičkim i kulturnim razlikama stojimo tamo pred Allahom s.w.t i svi razumijemo riječi molitve i odazivamo se na nju. Razumjeli smo se. Bili smo braća i sestre i vezala nas je ljubav u ime Allaha s.w.t.
Suze su navirale u mojim očima dok sam govorila sebi: "Pogledaj nas - svi smo mi Allahova vojska. Najdisciplinovanija vojska na svijetu. Ako se moĹľemo sastati ovako pet puta dnevno, svaki dan svake godine, zašto ne mozemo biti ovakvi 24 sata dnevno, neprestano?
I to nismo samo mi, ovdje u Mekki. Ima nas još na milione po svijetu koji se molimo okrenuti prema jednom Bogu.
Da smo ovakvi svake sekunde našeg zivota, onda bismo bili disciplinovani. Najveća i najjača vojska na svijetu bi onda ulivala poštovanje takozvanim super-silama.
Ljudi se onda više ne bi odnosili loše prema našem Časnom Kur'anu i kidnapovali, mučili i ubijali našu braću i sestre. Niko se ne bi usuđivao napadati naše islamske zemlje."
I to je za mene bio najduhovniji trenutak na mom hodočašću... spoznaja da pripadam ogromnoj i predivnoj porodici koja ima toliko neispunjenih potencijala.
Ta dragocjena sjećanja su zauvijek ostala u mom srcu pored Kur'ana i bez obzira na to šta nosi budućnost, niko i ništa neće mi to moći oduzeti.

Yvonne Ridley
petak, 6. januar 2006. godine

 

[GAZIJA]

Povratnica islamu, Reyhan


Amerika je poznata po tome da se ljudi u njoj ?esto sele iz jednog mjesta u drugo. Pretpostavlja se da jedna prosje?na ameri?ka porodica na istom mjestu ne ostane vi?e od pet godina. U tom smislu mi smo bili prava ameri?ka porodica. Tih godina mi smo se preselili iz Seattle u predgra?e Los Angelesa u Kaliforniji. Najbli?i kom?ija musliman nam je bio brat Abdul Wahab sa kojim sam se svakodnevno sretao u d?amiji i sa kojim sam ?esto znao piti ?aj.


Jednoga dana Abdul Wahab nam je ispri?ao svoju pri?u o isku?enjima i problemima na koje je nailazio dok je njegova ?ena Rejhana prelazila na Islam. Ovo je njegovo ?ivotna pri?a: “Kada sam se o?enio, nisam bio aktivni musliman, a ni moja supruga Rejhana nije praktikovala kr??anstvo.


?ak ?ta vi?e meni se znalo desiti da odem u d?amiju dok ona nikada nije i?la u crkvu. Ubrzo Uzvi?eni Allah nam je dao da imamo djecu. Ja sam je po?eo postepeno nagovarati da po?ne dolaziti sa mnom u d?amiju ?to je ona ?u?no odbila i na moje iznena?enje ?ak po?ela i?i u crkvu. I ?to sam je ja vi?e zvao u d?amiju ona je iz revolta sve ?e??e odlazila u crkvu. Ustvari, tko je taj ko sa ?enama mo?e iza?i na kraj i u drugim pitanjima. Na kraju ja sam joj ponudio kompromis; jedne sedmice ?u ja oti?i sa njom do crkve, ne da se molim ve? samo da posjetim mjesto na kome se kr??ani mole, a za uzvrat ona ?e idu?e sedmice, pod istim uslovima, do?i u d?amiju.

Moj cilj je bio da je na bilo koji na?in dovedem u bilo kakav kontakt sa Islamom. Ona je ovo rado prihvatila. U tom momentu ja sam rekao sam sebi; “Ja moram po?eti bolje praktikovati Islam i po?eti se na islamski na?in pona?ati s uku?anima, ali i sa svim ljudima oko mene. To je jedini na?in na koji ona mo?e otkriti ?ta zna?e prave islamske vrijednosti.” ?inio sam sve kako bih se popravio.

Zbog stalnog bliskog kontakta izme?u ?ovjeka i njegove ?ene nemogu?e je sakriti, kako dobre tako i lo?e osobine. Bio je to novi, ali za mene prelijep na?in ?ivota. Morao sam se pona?ati kao savr?eni model kako bi na Rejhanu ostavio ?to ljep?i utisak. Ona je, kroz pozitivno iskustvo u ku?i i muslimanskoj zajednici, po?ela polahko shvatati Islam. Njeno po?tovanje prema Islamu je raslo iz dana u dan. Napokon do?ao je i dan u kome je prihvatila Islam. Hvala neka je Allahu. Rejhana je sada bila potpuno druga ?ena. Po?ela je nositi mahramu i stalno se pitala kako to da se velik broj ro?enih muslimanki ne obla?i u skladu sa islamskim u?enjem. Insistirala je na tome da se na?a djeca ?koluju samo u islamskoj ?koli. Uporedo sa ovim svakodnevno je te?ila ka tome da nau?i ?to vi?e o Islamu.

Od svoga mu?a je tra?ila da joj nabavi audio kasete sa predavanjima Dr. Muzammila Siddiqui koji je dr?ao predavanja na temu islamskog fikha u na?oj d?amiji. Abdul Wahabovi problemi su bili gotovi, ali za Rejhanu su tek po?eli. Trudila se, kao ?to smo ve? spomenuli, da nau?i ?to vi?e o Islamu, i sve ?to nau?i je poku?avala odmah primijeniti. Ovo je obja?njavala time da joj sve ?to nau?i o Islamu “zadovoljava razum i srce”.

Islamske vrijednosti je prihvatala sa zadivljuju?om realno??u i umjereno??u. Nakon svakog razgovora sa njom izlazili smo sa zaklju?kom da je ona daleko bolji musliman, kada je u pitaju praktikovanje Islama, od velikog broja onih koji su ro?eni kao muslimani. Njena ljubav prema islamskoj praksi predstavljala je inspiraciju za sve nas. Rejhana je posebno bila zahvalna svom mu?u na ovom prelijepom poklonu, islamskoj vjeri i vrijednostima. Za njene roditelje, koji su ?ivjeli u ?ikagu, ovo je bio pravi ?ok. Oni su se prema njenom prelasku na Islam postavili krajnje neprijateljski.

Njen otac je bio prirodno rigidan, surov i okrutan ?ovjek. Nakon ?to su je prestali posje?ivati, Rejhana je bila mi?ljenja da je njena du?nost da ih ona treba nastaviti posje?ivati nadaju?i se da ?e im uspjeti ukazati na pravi put. Sje?am se da se vra?ala u Los Angeles sva izmorena i iscrpljena. Nerijetko je obi?avala voditi i djecu sa sobom u ?ikago. Dedo i nena su bili zadivljeni neobi?no lijepim pona?anjem i manirima svojih unuka. Duboko u svome srcu oni su po?eli osje?ati da Islam mo?da i nije tako lo? kao ?to su oni mislili. Ovime su se stvari po?ele normalizovati. Njeni roditelji su ?ak odlu?ili i da je posjete u Los Angelesu. Ova vijest se brzo pro?irila i me?u nama. Napokon su oni bili tu, u Los Angelesu, na na?e veliko iznena?enje i zadovoljstvo. Ja sam pozvao Abdul Wahabovu porodicu na ve?eru kod mene. Tako?er sam odlu?io pozvati gospodina i gospo?u Naseem s obzirom da je gospo?a Naseem bila od novih ameri?kih muslimana i obla?ila se u skladu sa islamskim kodeksom obla?enja. Cilj nam je bio da Rejhaninim roditeljima damo priliku da se bolje upoznaju sa muslimanima. Zajedno smo proveli prelijepo ve?e i ostali smo sjediti skoro do pono?i. Kako je vrijeme prolazilo stari bra?ni par je postajao sve vi?e prijateljski raspolo?en.

Razi?li smo se oko jedan ujutro u krajnje dobrom raspolo?enju. Allahova volja je bila da se upravo tu no? desi jedan nesvakida?nji doga?aj koji ne mogu, a da ne spomenem. Rejhana je sa svojom porodicom ?etaju?i oti?la svojoj ku?i. Gospo?a i gospodin Naseem su morali u tim kasnim satima da se voze nekih dvadeset milja do Riversidea, gdje je bila njihova ku?a. Voziti u to vrijeme u Americi je jako opasno zbog velikog broja pijanih voza?a. Na svome putu ku?i u njihov automobil je udario drugi automobil i oni su, izba?eni ja?inom udarca, le?ali pored ceste. Gospodin Naseem je le?ao onesvije??en pored ceste. Njegova supruga je imala nekoliko lomova, ali je ostala pri svijesti.

Ova mlada ?ena u islamskoj odje?i je sjedila pored svoga mu?a i bez prestanka u?ila Kur’an naglas. Ljudi iz hitne pomo?i su bili zate?eni prizorom koji ih je do?ekao kada su stigli na mjesto nesre?e; ?udno obu?ena ?ena je ne?to govorila na nekom nepoznatom stranom jeziku. Njihovo prvo pitanje je bilo: “Da li govorite engleski?” Gospo?a Naseem im je odgovorila na maternjem engleskom da je ovo ?to su ?uli Kur’an i da je to bio arapski jezik. Za nekoliko mjeseci oboje su, hvala neka je Allahu, iza?li iz bolnice bez ikakvih zna?ajnijih posljedica. Nakon kra?eg zadr?avanja Rejhanini roditelji su se vratili u ?ikago, ali ona nije prestala ma?tati o tome da i oni prime Islam. Jednoga dana moja mi je ?ena rekla da je vidjela Rejhan kako pla?e, jer je njena majka ozbiljno bolesna. Ona se pla?ila da bi joj majka mogla umrijeti prije nego li primi Islam. Na?alost to se i desilo.

Njena majka je umrla kao nevjernik. Sada je jo? te?e bilo ne?to uraditi kada je u pitanju bio njen otac. Svi smo poku?ali ne?to uraditi kako bi pomogli. Abdul Wahab je redovno posje?ivao svoga punca, ali se trudio da ga ne uznemirava. S obzirom da sam i ja poznavao Rejhaninog oca odlu?io sam da i ja uradim svoj dio. U to vrijeme sam se puno morao seliti, ovaj put je to bilo u Detroit (Michigen). Pozvao sam Rejhanina oca da nas posjeti u Detroitu s obzirom da sada nismo bili daleko. Na?alost imid? Detroita je u to vrijeme bio naru?en zbog neke gluposti koju je napravio neki policajac u gradu. Njegov odgovor je bio: “Imtiaz, toliko bih volio da te vidim, ali ?u uraditi sve da nikada, u svome ?ivotu, ne pro?em kroz Detroit. Ja se nadam da ?e Uzvi?eni Allah ukazati Rejhaninom ocu na pravi put.

Preuzeto iz knjige,"Price iz zivota novih americkih muslimana" autora Imitaz Ahmad.

 

[GAZIJA]

Moj najbolji izbor


Kada sam prvi put dosla na ostrvo Zanzibar kod Tanzanije 1984. god. bila je samo jedna stvar koja mi se nije svidjela - 95% stanovnistva bili su muslimani. Od moje 8. do 11. godine zivjela sam sa svojim roditeljima u Botswana. Kad mi je uspjelo da se vratim u Afriku u mojoj 25. god. nasla sam nanovo africku kulturu koja mi je mnogo znacila dok sam bila mala. Ali, ne da bi se usidrila na mjesto dominantne arapske kulture. Bog je Velik i zna sta je najbolje po nas sto se cesto razlikuje od onoga na sto smo mi racunali.

To sam iskusila za vrijeme tih 8 godina gdje sam zivjela i radila kao stolar. Gostoprimstvo i toplina To gostoprimstvo i toplina kojom me je narod prihvatio ucinio je poseban utisak na mene. Ubrzo sam primijetila da podpomaganje i briznost su praktikovali i medjusobno.

Hrana se dijelila sa bilo kim ko bi navratio i stariji su se postovali. Muskarci i zene zivjeli su jednako i pomagali i davali novac u nevolji, iako mnogi od njih ni sami nisu znali kako da nabave hranu za sutrasnji dan. Ljudske greske bi se ostavljale na Boziji racun, umjesto da sami prave osvete itd. Iskusila sam da sto je narod bolje poznavao svoju vjeru islam, to su sve vise posjedovali bolje osobine. Sta mi je nedostajalo? Afrikanci su uvijek imali naviku pomagati se medjusobno i biti zahvalni za ono sto imaju.

Zato su mogli, kako sam ja to vidjela da mnogo bolje sacuvaju svoju kulturu. Muslimani na Zanzibaru su medjutim ipak bili malo drugaciji i imali jos bolji nacin zivota, osjecala sam. Predpostavljam to je zato sto su bili ostrvsko-drustvo gdje su muslimanska pravila zivota siroko rasprostranjena. Unutra na kopnu gdje su vecina bili krscani evropski je nacin zivota bio uzor i teznja za meterijalizmom vise nego kod muslimana. Sta je to sa tom religijom, zvanom Islam, koja je u toj mjeri obuzela narod? Kakav je to unutrasnji mir koji ovi spokojni ljudi pronadjose a koji mi je i samoj trebao? Pitala sam komsiju dali je imao nesto da procitam o Islamu. Pocela sam postepeno ozbiljno razmisljati da predem na Islam.

Snovi

Onda sam usnila dva jaka sna. U prvom sam sanjala da sam sama u jednoj crkvi i klecim pred oltarom. Iznenada sam olaksala i poletjela gore do ispod krova, gdje sam sletila usred crkve. Zatim jedan covjek, jedna zena i pop su usli u crkvu. Pop se iznenadio i pitao da li zelim nesto nauciti o religiji. Ja sam odgovorila:" Zelim, ali ne o ovoj religiji."

U drugom snu, par dana kasnije, sanjala sam da sam izasla da kupim muslimansku sedzadu za klanjanje. Ja sam uvjerena da su me ova dva sna vodili da donesem najvisu i najbolju odluku u svom zivotu; presla sam na Islam. I sto sam vise citala o vjeri, sve sam sigurnija bila da sam posla pravim putem. Savrsen put, koji se jos uvijek s naporom pokusavam pratiti sve vise i vise. Nisam zurila da nadjem muza, jer sam nazalost vidjela i losih primjera muslimana, koji nisu vodili brigu o svojoj religiji, a takav me covjek nije interesovao.

Tada nisam osjecala da bi mogla dobiti sva ta prava i zastitu koju islam naredjuje covjeku da da svojoj zeni. U ovom slucaju, osjecaji ne bi trebali nadvladati razum. Tako sam tek nekoliko godina poslije, pronasla dobrog, praktikanta covjeka-vjernika, za kog sam sada udata.

On je sa "moga" ostrva Zanzibar i sta vise jedna zena moze pozeliti nego da se uda za covjeka koji cini sve najbolje da izvsrava duznosti i obaveze koje mu vjera nalaze i time voli svoju zenu? Zahvaljujem Allahu, Elhamdulillah.

Zuwene Marstrand

 

[GAZIJA]

Kristiane Backer i povratak islamu


''Otkrila sam da je islam pro-zenski i pro-muski; u islamu, zene su imale pravo na glasanje jos godine 600. Muskarci se oblace skromno a i zene se oblace skromno. Niko ne smije koketirati ocima vec pogled moraju oboriti. Mislim da se nije zdravo sepuriti svojom ljepotom (seksualnoscu) jer to privlaci pogresnu energiju ka osobi koja se istice. ''
Kristiane Backer se rodila u protestantskoj porodici i odrasla u Hamburgu, Njemacka. Kada je imala 21, zaposlila se u Radio Hamburg kao novinarka. Dvije godine kasnije biva odabrana izmedju hiljada aplikanata za novog prezentera 'MTV Europe' i odlazi za London. "Bilo je izvrsno – bila sam u mojim dvadesetim, zivjela u Notting Hill, nova djevojka u gradu, pozivana svugdje i fotografisana sa ‘paparazzi’, djelima.




Upoznala sam mnogo poznatih ljudi (od Robbie Williams do Lenny Kravitz) i imala velicanstveno vrijeme. Vecinu moga novca sam trosila na odjecu. Putovala sam po Evropi, uvijek ka najboljim mjestima - Barcelona, Istanbul, Paris; tako sam jednom otisla u Boston da intervjuisem ‘Rolling Stones’, I otisla sam vani sa Princom na sedmicu. Uvijek sam bila zena broj jedan na MTV i literalno sam bila na televiziji: Prezentirala sam Coca-Cola izvjestaj kao i 'European Top 20', intervjuisala sam bandove i milioni ljudi su me prepoznavali sirom Evrope. Na jednom sam rok koncertu stala ispred 70,000 ljudi." Kasnije 1992, pomocu "ciste prilike ili sudbine" srela se sa Imran Khan, kasnijim kapitenom pakistanskog bejzbol tima. To je bio prvi puta kada se srela sa muslimanom. Ona i Khan, koji je takodje izucavao njegovu vjeru, imali su mnogo diskusija o islamu.

Dao joj je par knjiga o islamu i ona je pocela da ga izucava. "Pocela sam osporavati moje predrasude i gledati iza naslovnica. Procitala sam Kur’an i sve je pocelo da ima smisla." Kako je izucavala islam, pazljivo je gledala na neke izdatke, kao sto su prava zene u islamu. "Kao moderna zapadnjakinja sa karijerom, naravno morala sam gledati na islam. Prestala sam nositi mini suknjice i pocela oblaciti duge haljine na TV ... Sokirana sam kako mnogo zena nosi tako malo odjece da bi dospjele na naslovnice i na prve stranice – to je stvarno degradirajuce stanoviste za zenu. '' Otkrila sam da je islam pro-zenski i pro-muski; u islamu, zene su imale pravo na glasanje jos godine 600. Muskarci se oblace skromno a i zene se oblace skromno.

Niko ne smije koketirati ocima vec pogled moraju oboriti. Mislim da se nije zdravo sepuriti svojom lljepotom (seksualnoscu) – jer to privlaci pogresnu energiju ka osobi koja se istice. '' Napokon, ona prihvata islam. Ona sada klanja pet puta dnevno i posti mjesec Ramazan. "Pila bih sampanjac na zurkama svake noci, ali sada nemam dodira sa istim nikako." Godine 2001. ona odlazi za Mekku. "Bilo je velicanstveno, vratila sam se nazad osjecajuci sretan kraj i tisinu." Nakon sto je uzivala u svjetskom ‘show’-u zvanom " to the max", shvatila je da za nju tamo nema nista nova i da to nije bio stvarni cilj zivota. Pocela se zanimati za ostale oblasti. Odlazi na Westminster University i izucava prirodnu medicinu ukljucujuci biljke, aromaterapije, ‘qui gong’, kinesku medicinu, boje ruza, kao i ‘homeopathy’. "Ovaj kurs (bila sam na vrhuncu moje karijere, ali to je bilo razarajuce po dusu. Nisam mogla vise to raditi nikako) otvorio je vrata novog fascinirajuceg svijeta za mene – svetiji nacin vidjenja covjeka i prirode, zdravlja i bolesti, kako su stvari u konekciji."

Ona trenutno ima svoju licnu ‘homeopathy’ kliniku u Njemackoj. Takodje se ukljucila u projekat razvoja prirodne kozmetike i opskrbljivanja hranom koristeci tradicionalne ljecive substance i egzoticna ulja pronadjena u zemljama Arapa. Takodje je studirala na Birkbeck University; odsjek- Religijska Ucenja, ukljucujuci islamsku umjetnost , islamsku medicinu i socijalno politicka stanja u islamu. Backer se takodje ukljucila i u humanitarne akcije. Godine 1998. organizovala je i koordinirala veoma korisnim planom ‘Art Exhibition & Concert’ u asocijaciji sa Bosanskim Ambasadorom pri UN-u, Mohammedom Sacirbegovicem u prisustvu predsjednika Bosne i Hercegovine kao dio ‘Bridge Project’ koji je bio namjenjen ujedinjavanju tri razlicita naroda Bosne i Hercegovine. Bila je izvrsnicki clan humanitarne organizacije "Learning for Life". Godine 2001. 'Learning for Life' organizuje dogadjaj gdje se sakupljao prihod izbjeglicama iz Afganistana, gdje ona biva domacinom. Posjetila je Pakistan mnogo puta sa prijateljima i izucavala zivot i sistem koji je mnogo bio drugaciji od onoga kojega je poznavala na zapadu. Vidjala je nemoguce siromasne ljude, koji su bili tako fini, gostoljubivi i kulturni. "Otisla sam setajuci u planine Pakistana i vidjela mnogo siromasne ljude koji su imali osmjeh na licima i zadivljujuci sjaj u njihovim ocima; taksista je ostavio cak cetiri sata preko da bi se samo uvjerio da sam sigurno stigla kuci.

Na zapadu ljudi su tako skrti sa vremenom i novcem i nikako ne bi gubili vrijeme da vam pomognu – uzimali bi i pica i droge mnogo, ali nikoga nisam vidjela da je stvarno sretan.’’ I dalje nastavlja da pokrece mnoge dogadjaje u Evropi. Ona govori jasno Engleskim i Njemackim Jezikom a takodje zna i Talijanski i Francuski. U islamu, pronasla je cijeli novi zivot. "To je bio najveci poklon koji sam ikada primila."

By Mushfiqur Rahman.
Izvor: Welcome Back to Islam

 

[GAZIJA]

Celine Ludic


Postala sam muslimanka prije skoro 3 godine. Moja potraga za duhovnošću trajala je preko 30 godina. Odgajana sam kao katolkinja i pronašla mnoge stvari sa kojima se nisam slagala: vjerovala sam u Isusa, ali nisam vjerovala da je on Božiji sin, niti da je on Bog. Sama sam zaključila da je on bio rabin, učen Jevrej i učitelj. Zbog ovoga sam otišla i studirala kod rabina, učila Toru i neke zakone judeizma. Iako judeizam nije bio pravi odgovor za mene, ipak sam stekla razumijevanje njegovih vjerskih i duhovnih puteva. Onda sam počela istraživati duhovnost kod žena, ali sam našla da je nešto nedostajalo; ono nije uvijek bilo monoteističko, jer oni su vjerovali u boginju, a mnoga učenja su odbacili tako što su smislili novi način života. Imala sam mnogo poteškoća vjerovati da je Bog žena, jer nisam vjerovala ni da je On muško. Dopadalo mi se judeističko vjerovanje da je Bog neviđen i nepoznat. Zbog toga nisam mogla razumjeti njihova učenja, ali složila sam se s njima što se tiče jednakosti žene i muškarca. Poštovala sam, stoga, njihovu potragu, mada mi njihove metode nisu odgovarale.

1990. godine, naučila sam o “prirodnoj duhovnosti”. Iako oni vjeruju u Stvoritelja i jednoću svijeta, nisam mogla postati prirodno duhovna – morala sam pronaći vlastitu duhovnost. Bila sam šokirana kada je moja zemlja Kanada krenula u rat protiv Mohawka 1990. godine. Borila sam se rame uz rame s njima oko pet godina. Radila sam, ali tada mi je ponuđen izbor, vidjela sam dva puta ispred sebe: jedan je bio Božiji put, a drugi put čovjeka. Odlučila sam se na svjesnu podanost Bogu, da ću Mu služiti i upotrijebiti svoje talente da bih propagirala Njegovu riječ i Njegovu poruku, tj. poruku mira i pravde kroz Njegove zakone.

Izabrala sam Božiji put umjesto “čovječijeg puta”. Kada se kriza završila nakon pet godina, Bog me je uputio nazad u moje duhovne korijene.

Većinu života, dolazili su mi prijatelji iz Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Oni su bili Jevreji, kršćani i muslimani, a njihova religioznost mi nije ništa značila, jer nisam vjerovala u organiziranu religiju. Cijeli život sam čvrsto vjerovala da treba da direktno pričam sa Bogom i da Ga zamolim šta god mi treba i zahvalim se na onome što mi je dao. Također sam čvrsto vjerovala u jednakost spolova i ravnopravnost među svim rasama i narodima pred Bogom. Kršćanstvo me je naučilo o Isusu u kojeg sam vjerovala. Judaizam mi je pokazao da mogu sa Bogom pričati direktno, da muškarci i žene treba da obavljaju molitvu odvojeno i da je Bog dao pravila o ishrani. Gdje sam sve ovo mogla naći? Nijedna religija, nijedno učenje nije mi moglo ponuditi sve ovo, ali Bog je bio tu da me vodi.

Kada sam imala 25 godina, upoznala sam i zaljubila se u mladog čovjeka. On je bio Iračanin po rođenju, Jevrej po religiji i živio u Izraelu mnogo godina. Došao je u Kanadu 70-ih godina, mi smo se upoznali i zaljubili jedno u drugo. Onda je nastao rat između Izraela i Libana. Upravo kada smo se htjeli vjenčati, on je odlučio da se vrati i bori se za svoju armiju. U ratu je bio ubijen. Čak i mnogo godina poslije toga, u sebi sam skupljala tu bol. Ali Allah je zaštitio moje srce i dao mi je divan poklon. Upoznala sam jednu djevojku Libanku, ona je bila muslimanka šija. Ona nije bila mnogo religiozna ali je bila ponosna što je muslimanka. Razgovarale smo i ispričala sam joj šta se desilo, ona me je pogledala sa suzama u očima i rekla mi da je ona izgubila svog brata u tom istom ratu. Do dan danas mi ne znamo da li je njen brat ubio mog momka ili obrnuto, a možda nisu ni ubili jedno drugo. Nakon suza i boli, postale smo vrlo dobre prijateljice, a ona mi je pomogla da izliječim svoje srce.

Godine 1995. kruzila je u Montrealu vijest o ženama koje nose hidžab, pa sam odlučila da ja dokumentiram to i da intervjuišem ljude, jer sam već radila na radiju 4 godine. Putem prijatelja sam upoznala jednu vrlo ljubaznu Iračanku – Allahovi putevi su čudni – koja mi je govorila o važnosti nošenja hidžaba i o tome šta to njoj znači. Ono što me zapanjilo jeste bila njena duboka podanost Bogu kojeg je ona zvala Allah. Bila sam impresionirana njenom iskrenošću i dobrotom srca.

Ona mi je objasnila šta je islam. Rekla mi je da “nema drugog boga osim Allaha”. Muškarci i žene su jednaki, sve rase su jednake pred Bogom, Isus je bio poslanik, a ne rabin, njegova majka Merjem je divan primjer i da su pravila o ishrani manje stroga nego u judeizmu. Na vlastito iznenađenje, to je bilo ono u šta sam vjerovala! Počela sam se družiti s njom, a nakon mjesec dana postala sam muslimanka kao ona. Izgovorila sam šehadet s njom.

Ovo je bilo prije 3 godine. Sada nosim hidžab i vrlo sam sretna. Vratila sam se na Univerzitet i studiram religije. Moja oblast je islam, a voljela bih doktorirati i postati stručnjak u ženskim pitanjima i hadisu. Trenutno pišem knjigu o ženama i islamu u 7. stoljeću na engleskom jeziku. Sada imam i radio program koji vodim zajedno sa prijateljicom uz čiju pomoć sam postala muslimanka. Na programu koji traje pola sata pričamo sa ženama iz cijelog svijeta i raznih religija. Uz pomoć profesora i vjerskih lidera, pokušavam da demistificiram islam i poruku islama. Također se trudim da dokumentiram u jednom filmu - život muslimanke i njenu ulogu u društvu.

Allah me je uputio i dao mi ono što tražim kroz islam. Zbog ovoga, trudim se da koristim sve načine da pokažem drugima kompletnu sliku islama i da spoznam jedinstvo u raznolikosti koje predstavlja islam.

Moje muslimansko ime je Umm Kulsum, kao i kćerka Poslanika Muhammeda a.s. Ona me je inspirisala da budem dobra muslimanka.

Ovo je moja priča. Moja prva ljubav bio je jedan mlad Iračanin - Jevrej, koji je poginuo glupo u ratu, a moje srce bilo slomljeno. U Lebanonu su ostali komadi mene, a jedna Lebanonka mi je pomogla da zacijelim. Moje srce je zaliječila jedna Iračanka, ovog puta jedna žena muslimanka, jer me je upoznala sa islamom i pozvala me da budem muslimanka. Od boli gubitka, do radosti pronalaska novog načina života koji me doveo bliže Allahu.

Da Allah uputi sve one kojima je srce slomljeno. I imajte na umu da je poruka islama zapravo poruka mira i harmonije. Prije nego što se izliječimo, moramo prvo da razgovaramo o boli, a Allah će zaista izliječiti naša srca time što će staviti nekoga na naš put da nas odvede do NJEGA.

Umm Kulsum (Celine)

 

[GAZIJA]

Amerikanka Jewelee


Ja sam nova muslimanka. Želim da vam ispričam ‘zašto’, ali više ću govoriti o tome ‘kako.’ Prošle godine, kada sam imala 23, pokušavala sam otvoriti kompaniju za uvoz/izvoz da bih prodavala dječije knjige u inostranstvu. Mnogo sam razmišljala dok nisam odlučila da radim sa Saudijskom Arabijom. Nakon kontaktiranja njihovog Trgovačkog ureda u Kraljevskoj ambasadi u Washington D.C-u, shvatila sam da svi moji ugovori sa sponzorom moraju biti na arapskom jeziku da bi bili obavezujući. To me podstaklo da učim arapski da bih mogla znati šta potpisujem.

Otišla sam u lokalnu školu jezika gdje sam uzimala časove kod privatne instruktorice po imenu Suad. Ona je bila ne samo jedna od najreligioznijih ljudi koje sam upoznala u životu, nego i jedna od najljubaznijih. Sve knjige, kasete i video kasete iz kojih sam učila bile su zapravo islamske, tako da sam nesvjesno sve vrijeme učila i o islamu! Nisam odgojena religiozno. Znala sam osnove, ali nikad nisam bila u crkvi.

U isto vrijeme dok se ovo dešavalo, ja sam prolazila kroz najteži period svog života. Živjela sam na istočnoj obali, dok je moja porodica bila na zapadnoj; prijatelji s kojima sam se družila nisu bili najbolji za mene, a imala sam i finansijskih problema (a ko nema). Plakala sam skoro svaki dan. Nikad se nisam osjećala usamljenijom. To je utjecalo na moj posao i na moje časove arapskog. Suad je to primjećivala i uvijek je bila tu da me sasluša. Uvijek je davala najbolje (islamske) savjete i uvijek je bila u pravu. Rekla mi je da ako se potpuno predam Bogu, On će mi olakšati moj bol i usamljenost koju sam osjećala. To je bilo u četvrtak. Te noći, zamolila sam Boga da mi pomogne, a kada sam se probudila slijedećeg jutra, osjećala sam da sam u potpunosti oslobođena boli. Uspjela sam reći “Bog se brine o tome” naglas i zaista vjerovati u to. Taj vikend sam provela pričajući sa Suadom o islamu i shvatila da znam više o islamu nego što sam mislila!

U nedjelju, donijela sam šehadet na sastanku Islamske ženske grupe. Slijedećeg petka, 20.januara, 1995 godine, nakon podnevskog namaza, javno sam donijela šehadet u džamiji Dal Hidžra u Falls Churchu, Virginia. Ubrzo nakon toga došao je ramazan, i ja sam otišla u Mekku na umru na kraju ramazana (posljednjih 10 dana). To je bila najbolja stvar koju sam uradila u životu. Nikad se nisam pokajala.

Moje iskustvo sa islamom pokazalo mi je da ako slijediš Božije uputstvo (neobično mi je da ga nazivam zakonom, jer ono je mnogo više od zakona), imat ćeš sve što ti je potrebno i što često želiš, inšaAllah. Vjera u Allaha je najbolja prilika koju čovjek može dati sam sebi!

 

[GAZIJA]

Hodocasce u islam


Etnicki gledano ja sam ruski Jevrej. Moja potraga je pocela kad mi je bilo 19 godina. Oporavljao sam se nakon izlaska iz sekte "Scientology" (da, bio sam pod utjecajem te propagande). Moje vjerovanje u Boga bilo je nejasno. Moj životni cilj bio je da postanem rok-zvijezda. Živio sam u apartmanu u Pasadeni i radio kao sekretar. Smiješno, znam. Jedne noæi uputio sam se u kuhinju i nabasao na tamnoputog mladica. Sjecam se da sam ga pitao: «Mogu li ovu votku staviti u frižider do ujutro?» Rukovali smo se i otišli na spavanje. Od tog trenutka moj život se drastièno promijenio. Taj tamnoputi mladiæ, musliman, bio je prvi musliman kojeg sam ikad sreo. Vrlo cudno, s njim sam razgovarao o njegovoj vjeri. Kakva je to vjera, u kojoj se, kako sam cuo, moli pet puta dnevno? I sveti rat? Ko je bio taj Muhamed? U našim razgovorima ucestvovao je i naš cimer, kršcanin Wade. Zajedno smo osnovali «jevrejsko-kršcansko-islamske dijaloške sesije». Tu smo otkrili mnoge razlicitosti, ali i mnoge slicnosti. Prestao sam se zanimati za seks, droge i zabave a krenuo sam u potragu za istinom. To je bila potraga koju sam morao dovesti do kraja. Potraga za Bogom. I za uputom kako da Ga slijedim.



U toj potrazi sam sebi sam rekao: «Dobro, pocet cu od jednostavnog, prvo da rašcistim s tim koliko bogova ima?» Shvatio sam da ima samo jedan, jer da ima više bogova, oni bi zajedno bili slabiji od jednog Boga; shvatio sam da bi došlo do svadje i neprijateljstva medju njima ako bi se jedan pobunio protiv ostalih. Moj izbor bio je, jedan Bog. Kada sam bio nacisto da je moguce postojanje Boga, analizirao sam oba stanovišta, ateistièko i teistièko. Ono što me je navelo na to da se odlucim za ovo drugo, bio je citat da «svaki dizajn ima svog dizajnera (svaka kreacija ima kreatora)». Imajuci to na umu jednog jutra sam se probudio s uvjerenjem da Bog postoji. Ne mogu objasniti zašto, jednostavno sam to nekako osjetio. To novootkriveno uzbudjenje bilo je pomiješano s osjecajem odgovornosti da slijedim Tvorca. Moja sljedeca granica bio je svijet religija. Tada sam se zapitao: «Gdje da pocnem?» Ima ih bukvalno na hiljade. Morao sam iznaci nacina kako da suzim izbor na nekoliko njih. Kako da izvršim taj zadatak? «Pronadji monoteisticke religije», rekoh sebi. Pa, to ima smisla jer ja vjerujem u jednog Boga. Dobro onda.

Tako su tu iz igre ispali hinduizam i budizam, jer su obje te religije politeisticke. Najvece monoteisticke religije koje su dolazile u obzir bile su judaizam, kršcanstvo i islam. Kako sam i sam Jevrej, poceo sam od judaizma. Jedan Bog, nekoliko poslanika, 10 zapovijedi, Tora, jevrejska duša... hm, šta: «jevrejska duša»? Dok sam istraživao ta mi je ideja privukla pažnju. Prica ide ovako: ako je neko rodjen kao Jevrej, onda ima jevrejsku dušu i mora slijediti judaizam. Samo sekundu... to je diskriminacija, zar ne? To nije univerzalno. Po tome Bog stvara jevrejske duše, kršcanske duše, muslimanske duše, hindu duše? A ja sam mislio da su sve duše stvorene jednake. Zato što je neko rodjen u nekoj vjeri, to znaci da Božijom odlukom mora ostati u njoj... cak i ako je smatra pogrešnom? Hmmm... ne slažem se s tim. I još nešto me je kopkalo... u judaizmu nema striktnog koncepta pakla. Zašto bi se onda neko trudio da bude dobar? Zašto ne bi griješio? Ako se ne bojim kazne zašto bih bio moralan? Krenuo sam dalje i otkrio kršcanstvo.


Ok, jedan Bog, otac, sin i sveti duh... još jednom: jedan Bog, otac ,sin i sveti duh. Uhhh, molim objašnjenje! Kako da sve te stvari budu jedan Bog? 1+1+1=3, zar ne? Kako onda da kažem da vjerujem u jednog Boga? Objašnjenje za objašnjenjem, jednacina za jednacinom, poredjenje za poredjenjem, analogija za analogijom, ovaj koncept nisam mogao razumjeti. Ok, da još malo zastanemo ovdje: znaci, Isus Krist je morao biti ubijen kako bi se svi ljudi spasili od pakla i kako bi se ocistili od grijeha koji nam je u naslijedje ostavio Adem. Dobro, vi kažete da smo svi rodjeni kao griješnici? A grijeh je kad neko ucini nešto loše, zar ne? Onda vi hocete reci da je 1-godišnja beba kriva za grijeh, ili da cini nešto loše? Ok, to je cudno, zbog greške jednog covjeka cijelo covjecanstvo mora patiti? Šta je pouka te price? Kazni sve ako jedan nešto skrivi? Zašto bi Bog postavio takvo pravilo? To se jednostavno ne slaže sa mojom logikom.

Isus je umro jer je «volio covjecanstvo»? Cekaj malo, u Bibliji piše da je Isus rekao: «Oce, zašto si me napustio?» Prema tome, ocigledno je da Isus nije razumio zašto je brutalno ubijen. A vi kažete da se on «dobrovoljno» žrtvovao. U svakom slucaju, ja ovu vjeru ne mogu prihvatiti. Ok, koja je slijedeæa? Islam?


Islam znaci pokoravanje. U osnovi je slijedece: jedan Bog, molitva 5 puta dnevno, godišnje davanje milostinje od 2,5 %, post u ramazanu (s ciljem približavanja Bogu i boljeg cijenjenja života... izmeðu ostalog) i konaèno putovanje u Mekku na hadždz, ukoliko je covjek u mogucnosti. Ok, ništa što bi bilo teško shvatiti. Ovdje nema niceg što bi bilo u sukobu s mojom logikom. Kur'an je knjiga sa interesantnim cudima i bezvremenskom mudrošcu. Mnoge naucne cinjenice koje su objavljene nedavno, u ovoj knjizi su objavljene prije 1400 g.

Islam je ispunio moje osnovne preduslove koje bi trebala ispuniti religija koju tražim. Ali ja želim postaviti neka dublja pitanja o tome. Je li ova religija univerzalna? Da, svako je može razumjeti... ne treba ni analogija, ni jednacina. Slaže li se ona s naukom? Da, mnogi ajeti iz Kur'ana slažu se s modernom naukom i tehnologijom. Dok sam provjeravao bezbrojne logicke cinjenice koje sam citao i istraživao, jedna stvar je najviše privukla moju pažnju - Islam. Ime ove religije, primijetio sam da je zapisano na mnogo mjesta u Kur'anu. Medjutim, prisjecajuci se mojih predjašnjih istraživanja, nisam se mogao sjetiti da sam bar jednom vidio rijec 'judaizam' u Starom Zavjetu ili 'kršcanstvo' u Novom Zavjetu. To je VAŽNO. Zašto nisam mogao naci ta imena religija u te dvije knjige? Zato što u tim knjigama nema imena! Razmišljajuci o tome primijetio sam da se judaizam može rastaviti na juda-izam, odnosno kršcanstvo na kršcan-stvo.
Pa, ko je Juda? Ili radije Judah. On je bio vodja plemena Hebreja kad je Bog poslao objavu covjecanstvu. Tako je ova religija nazvana po... covjeku.

Pogledajmo sada ko je bio Krist. To je bio covjek koji je dostavio Božiju objavu Jevrejima. Znaci i ova religija je nazvana po... covjeku. Sad možemo izvesti zakljucak da su imena ovih religija izvedena od vlastitih imena ljudi na koja je dodano - izam i - stvo. Ali, bez obzira na to, imena tih religija nisu spomenuta u njihovim spisima. Smatram to veoma cudnim.

Ako bih krenuo od vrata do vrata prodajuci neki proizvod i rekao: «Želite li kupiti___?» zar ne bi bilo logicno pitanje: «A kako se ___ zove?» Ne bih mogao zaraditi na proizvodu koji nema ime. Imenovanje je osnova po kojoj ljudi raspoznaju predmete i fizicke i ne-fizicke. Ako uzmemo da je svrha religije da se primjenjuje i širi medju svim ljudima na svijetu, ne bi li ona onda trebala imati i svoje ime? Cak štaviše, zar to ime ne bi trebao obznaniti Svemoguæi Bog? DA, tacno moje vidjenje.

Imena 'kršæanstvo' i 'judaizam', nisu zapisana u Svetom pismu, njih su dali ljudi a ne Bog. Mišljenje da je Bog propisao religiju za covjecanstvo koje bi je trebalo slijediti, a koja nema ime, za mene je neprihvatljivo. Tu kršæanstvo i judaizam gube svoj kredibilitet kao ciste, logicne i potpune religije, bar iz moje perspektive.

Islam je JEDINA od ovih religija koja ukljucuje ime religije u svojim spisima. Za mene je to od ogromne važnosti. Tad sam shvatio da treba da slijedim islam. I tad sam postao musliman. Znao sam istinu. Našao sam put koji vodi iz mraka. I krenuo sam za svjetlom...

Izvor: www.jews-for-allah.org