''Ne krivim roditelje, jer znam da me vole i da žele najbolje za mene, iako su u ovom iskrivljenom svijetu, pronašli pogrešan put i pogrešan način. A ja, sve svoje izgubljeno vrijeme, pretjeranu radoznalost i temperament, mogla sam na puno bolji, plemenitiji i ljepši način, kroz pozitivniju energiju iskoristiti''.
- Pa prepustimo sada priliku našoj cijenjenoj sestri, neka nam sama ispriča svoju priču:
Počeh Bismillom, moleći Uzvišenog Allaha, s.w.t., da da_ dobro u ovoj priči, koju ću vam sada ispričati i Njega Uzvišenog ovom prilikom molim, da se njome okoristimo.
Živjela sam životom, koji se nije posebno razlikovao od drugih, jer mnoge koje poznajem, živjeli su slično kao i ja. Imali smo slično društvo, slične roditelje, imali smo sličan odgoj. U toj kolotečini života, postoje mnogi propusti, kojih sam tek sada svjesna. Sami smo svjedoci toga, jer smo također svjedoci i stradanja onog najvrijednijeg u našem društvu, naše omladine, koja pijana i nadrogirana hoda ulicama naših gradova, ponoseći se time i misleći da su, kako to oni kažu ''COOL''. Da dragi moji, ali to nije sve! Svjedoci smo također i djevojčica koje povraćaju po školskim wc-ovima i ne znajući da su trudne. Eh, kako li su samo žalosne činjenice ove! A šta im samo njihovi najmiliji, šta im njihovi roditelji nude?! Danonoćno su zauzeti, umorni, ili ukoliko i pronađu taj trenutak slobodnog vremena, preporučuju nam da hodamo i provodimo se dok smo mladi i tako izigravaju ''moderne roditelje'', preslikane iz nakakvih TV sapunica. Eh, i taj nemoralni zapad! Dokle tako? Gdje je izlaz, da li je to rješenje?!
U mome odgoju, često sam puta bila u prilici da čujem: ''A šta će narod reći''! I zaista, tako je i bilo. Stidjela sam se naroda, kao i onoga šta će roditelji reći, ali onda, kada bih uradila neki grijeh, tada tu ne bi bilo ni tog naroda ni mojih roditelja. Ipak, grizla me je savjest, jer sam osjećala da postoji Neko, Neko Ko me svakoga trenutka gleda i od Koga ne mogu, ama baš ništa skriti. Znala sam da je to ružno i da to nije u redu i potajno bih se u dubinama sebe kajala. Dugo vremena sam razmišljala o tome i pitala se: ''Kako da prestanem činiti grijeh, nakon kojeg sam se osjećala jadno?!''
Jedne prilike sam se sjetila efendijinih riječi, koje sam još kao mala slušala u mektebu: ''Allah sve vidi, Allah sve čuje''!!! I, tada bi me zaista bilo stid i strah, jeza bi prolazila kroz mene i jako sam se loše osjećala. Kako sam samo toliko dugo, mogla da zaboravljam na Uzvišenog Allaha, na moga Plemenitog Stvoritelja, na moga Rabba?! Kao da se nalazi stotinu godina između onog doba, kada sam kao namjanja u mektebu, sjedila u klupi i netremice slušala ono što efendija tako lijepo priča, i tog doba kada sam sjedila u klupi srednje škole i neprestano gledala na školski sat, nestrpljivo čekajući školsko zvono, jer život, tj. kafići, društvo i cigarete, sve je počinjalo tada.
Ne sjećam se kada sam definitivno odlučila prekinuti takvim načinom života, ali se sjećam da sam se dugo stidjela onoga što sam radila i da je iz tog stida proizilazio i strah. Jer, roditelji nisu vidjeli ono što sam radila i njima bih se mogla lahko opravdati, ali šta ja sa Velikim Allahom, Koji sve vidi, sve čuje i Koji sve zna?! Kako da se Njemu Uzvišenom i Mudrom opravdam?! Kako da se opravdam za sve, sve svoje javne i tajne grijehe? ESTAGFIRULLAH!
Jedino mogu da Mu se iskreno, od sva srca pokajem i da Mu zahvalim što me je izvukao iz tog nemilosrdnog vrtloga, te da se trudim da uradim što više dobrih djela, koja će inšaAllah pobrisati loša.
Sada me često pitaju: ²Ma ti si bila moderna djevojka, a vidi te sada, sva si se bolan umotala kao kakva nena…²
A moja mama, - da joj se dragi Allah smiluje! Moja mama mi je rekla, kada sam se pokrila, da skinem, kako već ona reče: ''TO'' sa glave, dok još narod nije vidio, miseći time na mahramu, koja je sada moj štit i moj ponos.
Zaista, čudan smo mi narod, svoje nećemo, a tuđem hrlimo. Kada kćerka dođe kući trudna i ne znajući s kim, kažu joj da nije ni prva ni zadnja, a kada dođe sa mahramom?! - kao da je uradila nešto najnečuvenije i time osramotila svoje roditelje. A Boga mi, Boga mi nije tako!!!
Oni ne znaju da je meni moja odjeća, kao što rekoh ponos i štit. Nema više ni onih vulgarnih dobacivanja na ulici, svega toga sam se hvala Allahu, svojim vraćanjem islamu riješila. Tek sada se osjećam kao prava žena, a ne kao uličarka, kojoj svaki muškarac može da vidi gotovo sve i da razgleda od njenih ljepota sve što želi, baš kao na pijaci, ne morajući na kraju, nakon što je robu pregledao ništa da kupi! Drago mi je da sam shvatila, da svoje ukrase trebam čuvati, kako bi ih pokazivala samo svome mužu, a da ih trebam skrivati od drugih muškaraca, jer je jedino to odlika moralnih. I, kao što reče jedna naša sestra u Islamu, ona ne želi da oblači usku, kratku i zanosnu odjeću vani, pred ostalim svijetom, i to iz dva razloga. Prvi je; zato što ne želi da tuđi muž, ili ona osoba koja nema uslove za ženidbu, ugledavši nju, osjeti strast i tako dođe u veliko iskušenje. A drugi razlog je; zato što ne bi voljela da je stigne uzdah žene, koja na njoj vidi nešto lijepo od njenih prirodnih ukrasa, ili nešto od njene odjeće, a ona to nema i nije u prilici da sebi priušti.
Zato, neka je neizmjerna hvala Allahu s.w.t., Koji me je počastio jedino-ispravnom vjerom, vjerom Islamom i Svojim savršenim zakonom! Hvala Onome Koji ljudska srca okreće kako On Uzvišeni hoće i Koji je moje srce okrenuo ka sebi Uzvišenom. Molim Ga da se smiluje svima nama i uvede nas u Džennetul-Firdews! Amin!
I za kraj, voljeni moji!!!
Ne krivim roditelje, jer znam da me vole i da žele najbolje za mene, iako su u ovom iskrivljenom svijetu, pronašli pogrešan put i pogrešan način. A ja, sve svoje izgubljeno vrijeme, pretjeranu radoznalost i temperament, mogla sam na puno bolji, plemenitiji i ljepši način, kroz pozitivniju energiju iskoristiti.
A vama, drage moje sestre, koje se još niste ogrnule štitom koji se zove ISLAM, vama savjetujem da dobro razmislite, da li vrijedi prihvatiti danas prisutnu praksu u društvima u kojim egzistiramo, koja vrednuju ženu samo onda kada je ona mlada, lijepa i privlačna, a čim ostari i na njenom se licu pojave bore, koje svjedoče iznemoglost i izvjestan kraj, ona, žena, tj., ti i ja, ne zavrjeđujemo više apsolutno nikakvu pažnju. RAZMISLI!!!
Dosao je jedan sejh u ameriku da odrzi predavanje muslimanima, pa kaze kad smo obavili namaz u mesdzidu, prije predavanja dosao nam je jedan mladic musliman sa jednim covjekom koji nije klanjao sa nama, pa sam upitao mladica muslimana, ko je ovaj covjek, pa mi je odgovorio:" Ovo je jedan amerikanac koji zeli da izgovori sehadet, hoce da primi islam". Onda sam ja rekao: "MashaAllah, to je dobro, ali mozeli prije toga da nam isprica kako je dosao do istine." Pa je mladic musliman poceo da prica: "Ovo je bogatas, covjek koji ima...
...svoje tvrtke, koji ima svoje firme u americi. Ja sam bio kod ovog covjeka u njegovoj kuci, koja je sva od stakla, cija je jedna strana na moru druga na kopnu, a u njoj ima sve sto se na dunjaluku moze pozeljeti, medjutim on nije bio srecan. Jednog dana dosao je na moje radno mjesto, a ja radim u njegovoj firmi, i zatekao me je da perem noge u toku abdesta, pa me je upitao: "Sta to radis, zasto peres noge na radnom mjestu?" Pa sam mu rekao da sam se abdestio, da sam oprao ostale dijelove tijela i da su ostale jos noge. "A sta je abdest?" - upitao me je, pa sam odgovorio da je to ciscenje prije namaza. "A sta je namaz? -"To je molitva". "Kome?" - upita. "Allahu" odgovorih. "A ko je Allah?"
Onda sam mu govorio o Allahu i islamskim propisima, pa je rekao: "Cudno je to, ja te uvijek zateknem srecnog, kad god dodjem ti si zadovoljan i trijezan, nikad nisi pijan. Objasni mi zasto je to tako?" - Pa mu odgovorih: "Sto se tice toga da sam uvijek trijezan, Allah swt nam je zabranio alkohol, hoce da budemo svijesni ljudi, da iskoristimo razum za ono za sto ga je Allah swt stvorio. A sto se tice da sam srecan ja cu ti spomenuti hadis od poslanika Muhammeda saws u kojem kaze: " Cudna je stvar mumina, njemu je uvijek dobro, ako ga zadesi dobro on zahvaljuje Allahu i dobro mu je, a ako ga zadesi kakav musibet, on se strpi (nadajuci se Allahovoj nagradi) i opet mu je dobro i nije tako niskim osim sa muminom". Pa me upita : "Bili ja bio srecan ako bi primio islam, ako bi radio to sto ti radis?" - "Bi, tako mi Allaha" - odgovorih mu.
Evo okupao je se i dosao je u mesdzid da izgovori sehadet." Kada je poceo da izgovara sehadet, ljudi su gledali u njega, a on je poceo da se grca od suza. Plakao je tako da su ljudi dosli oko njega da ga tjese, da ga bodre, medjutim rece im sejh: "Pustite ga da se isplace". Kada je se isplakao i zavrsio, rece sejh: "Pitajte ga zasto je plakao." pa amerikanac odgovori: "Kada sam izgovorio sehadet, osjetio sam da mi se prsa sire i osjetio sam zadovoljstvo sa sehadetom."
Covjek koji ima ogromno bogastvo, koji moze imati sve sto pozeli, ali dusa se ne smiruje osim sa istinom. Rekao je Allah swt u Kur'anu: " Onaj koji okrene glavu od knjige Moje (Kur'ana) taj ce teskim zivotom zivjeti, i na Sudnjem danu cemo ga slijepim ozivjeti."
Sa predavanja: "Muslimanska porodica na zapadu" - Abdussamed Busatlic.
Ja sam odgojena u vjeri da je Isus (Isa a.s.) postojao, ali nisam nikad mogla da prihvatim cinjenicu, koju krscanstvo zastupa, da je on Boziji sin. Sa islamom sam slucajno dosla u kontakt, tako sto sam srela nekolika muslimana i od tada sam postala znatizeljna. Inace o muslimanima sam mislila da su cudni ljudi i da rade cudne stvari.
. Pozeljela sam da saznam das li je to istina i u tom slucaju zasto je to tako. Ja sam mnogo ispitivala i ispostavilo je se da mnogo od onoga sto sam vjerovala nije bilo od islama. Postavljala sam sve vise pitanja, jer sam dobijala odgovore na svoja moja pitanja. Zatim sam pocela da citam o islamu, ali nije bilo dovoljno materijala na svedskom (to je bilo prije 14 godina) a do knjiga o islamu na engleskom je bilo tesko doci.
Ali sam stupila sa jednom svedjankom u Stokholmu, koja je primila islam, te sam se sa njom pocela dopisivati pismima jedno vrijeme, da bi na kraju otisla u posjetu kod nje i dobila od nje malo materijala o islamu na svedskom jeziku.Iskoristila sam priliku da joj postavim pitanja o Islamu. I ja vjerujem da sam tada osjetila: "Aha, ovo je nesto i za nas svedjane, ovo bi i mi mogli biti, ovo je jedna skolovana i ljubazna svedjanka a presla je na islam. Da, zaista, ovo je nesto za nas."
Ja sam ranije smatrala da je islam za useljenike i za one koji su zivjeli u drugim drzavama. Ali sam shvatila da je to nesto
sto je za sve ljude. Proslo je oko godinu i po dok nisam dosla do te tacke dok nisam osjetila da je ovo nesto za mene. Ovo se slaze, ovo je jedan dobar nacin zivljenja.
Ono sto me je najvise dojmilo jeste to sto je islam jedna cjelina, ne moze se nijedan dio oduzeti vec covjek treba sve njegove dijelove da bi sve funkcionisalo kako treba. To je jedan balans.
Isto tako sto me je zainteresovalo za islam bila je logika u ovoj vjeri, ja sam postavljala pitanja i dobijala sam odgovore koje su i srce i mozak mogli prihvatiti. Niko me ne prisiljava da vjerujem u nesto bez da ne postoje objasnjena za to. Zatim me je dojmilo naucne cinjenice iz Kur'ana, sto me je ubijedilo da ova knjiga mora da je od Boga. Prije toga sam ostavila Bibliju iz razloga sto sam smatrala da nije logicna. Sto god sam vise citala Kur'an otkrivala sam da u njemu postoje naucni dokazi, za koje moderna nauka je skoro saznla, a sto je bilo objavljeno u Kur'anu jos prije 1400 godina.
Zatim, taj osjecaj i odnos u familiji koji je za mene vazan. Nacin na koji se brinu jedni o drugima i odgovornost izmedju covjeka i zene, izmedju djece i roditelja - roditelja i djece, odnos prema odraslima itd. . Povrh svega, taj respekt i ta odgovornost koja postoji u porodici, je dobro rjesena u islamu.
Moji roditelji su bili sokirani kad su culi da sam primila islam, ali otac mi je postavio mnogo pitanja i kad je cuo moje odgovore bio je zadovoljan poslije toga. Medjutim majci je bilo teze, zbog njezinih predrasuda o islamu i zbog straha da ce mi se nesto desiti, a cinjenica da sam im ja jedino dijete, je situaciju jos vise otezavalo. Kada je prvi sok prosao, postalo je bolje. Danas je moj kontakt sa mojim roditeljima dobar.
Ono sto mi je najljepse u islamu je to sto je tako lagahno stupiti kontakt s Allahom swt. Skoro u svakoj situaciji, kada perem sudje ili kada vozim auto ili bilo sta da radim, mogu ciniti zikr ili upucivati dove Allahu znajuci da me On cuje. To je jedan osjecaj koji covjeku daje sigurnost.
Iz knige "Att inse ändamålet" (Uvidjeti konacni cilj) autor : Ibrahim Abdallah.
Inace autor ove knjige je imao kontakt sa oko 30 konvertita iz razlicitih zemalja koji su presli na islam, pa je sabrao njihove price u ovu knjigu, iz koje cemo mi povremeno prevoditi pojedine price i postavljati ih na stranicu u skracenom obliku, inshaAllah.
Zovem se Serif i zelim vam ispricati svoje iskustvo. Zivio sam kao i vecina mladih ljudi, zivotom bez brige i razmisljanja ni o cemu. Radio sam ono sto bih pozelio, bilo kada i bilo gdje. Mozda je moj prvobitni odgoj u jednoj mjeri bio islamski, jer je moja porodica pazila na vjerski odgoj i pridrzavala se vjerskih principa. Tako sam odgojen – da budem moralan, povjerljiv, da cuvam vjeru, obavljam namaz, sve dok nisam odrastao i moja se licnost, posredstvom raznih uticaja, potpuno promjenila. Od tih…
…stvari, koje su na mene utjecala, jeste i skola. Bio sam u skoli za jezike, i u toj skoli su ucenici radili puno neprimjernih stvari: psovali profesore, pusili cigarete, provodili vrijeme sa djevojkama – i ovaka licnost je bila omiljena u skoli. Krenuo sam ovakim putem u srednju skolu, a potom i na fakultet.
Radio sam sve sto se od pogresnih stvari moze zamisliti i sve sto moze dovesti do problema sa porodicom i policijom. Ali, u tom takvom zivotu nisam osjecao nikakvu slast i srecu. Bojao sam se da ce mi Allah swt uzeti dusu dok spavam, da cu umrijeti grjesan zbog ovakvog nacina zivota.
Zatim desilo se puno stvari koje su me natjerale da razmislim o svom zivotu i stanju u kojem se nalazim. Imao sam udes, zajedno sa prijateljem. Bio je zestok udes u kojem smo zamalo poginuli, i imali smo vise operacija zbog posljedica tog udesa. Nakon ovog dogadjaja otac mi je rekao.” Ti meni svojim ponasanjem neces koristiti, niti stetiti. Ako budes zivio kao dobar covjek i vjernik, ti ces imati koristi, a ako budes zivio losim zivotom, umrijet ces na onome na cemu si”.
I stvarno, poslije ovog razgovora obracunao sam se sam sa sobom. Pokusao sam se pridrzavati vjerskih propisa u periodu od tri mjeseca. Ali, nazalost, oko mene nije bilo prijatelja koji bi mi u tome pomogli. Svi moji prijatelji su bili kao ja, onaj ”JA” sto sam bio doskora i, nazalost, ucinili su da ponovo skrenem sa Pravog puta i posrnem.
Nakon ovog posrnuca, desilo se nekoliko dogadjaja. Kao da mi je Allah dz.s. davao upozorenja. Umro je jedan moj prijatelj mojih godina prilikom sobracajne nesrece. Drugi prijatelj je umro tako sto je pao u otvor za lift. Tako se desio lanac, za mene cudnih dogadjaja; umirala je jedna po jedna osoba bliska meni. Osjetio sam da je i na mene dosao red, posebno kada je umro jos jedan moj prijatelj zbog visokog procenta droge u tijelu, a drzali smo ga za najjaceg medju nama.
Donijeli su njegovo tijelo, a ja sam ga vidio onako opruzenog, la havle ve la kuvete illa billah, rasporenih prsa i glave, kako ne moze da uzvrati, niti sebe da odbrani. Potrersla me ova scena, posebno kada sam zamislio razgovor izmedju njega i meleka kada su mu uzimali dusu. Odlucio sam sebe izbaviti iz zivota kakvog sam vodio i pokusati uzeti pouku iz upozorenja koje mi je Allah dz.s. poslao.
Poceo sam se druziti sa grupom poznanika koji su se pridrzavali vjerskih propisa. Oni su svakog ponedeljka isli na predavanje u jednu dzamiju. U pocetku sam odbijao da idem na predavanja i nisam imao lijepo misljenje o tim momcima, ali sam jednog dana, ipak, sa njima prisustvovao jednom predavanju.
Bio je ovo `novi pocetak´ otkako sam odlucio da u potpunosti svoj zivot promjenim. Upoznavao sam omladinu koja se pridrzava propisa vjere i poceo sam da mjenjam misljenje o njima. Prvo predavanje koje sam cuo o islamu drzao je je jedan veoma uredan covjek, stalno se smjeskao i iznosio lijepe primjere iz zivota Allahovog Poslanika saws. Tumacio je hadise, govorio o buducem svijetu, smrti i polaganju racuna. Ova predavanja su odgovarala stanju i zivotnoj situaciji kroz koju sam prolazio, pa su uveliko na mene utjecala ova predavanja.
Nakon predavanja moji novi prijatelji su me upoznali sa ostalim mladicima. Vidio sam da su oni predivna ekipa, sastaju se, druze, igraju zajedno futbal, zajedno idu na predavanja, idu na vecere. Vidio sam kako je njihov zivot lijep i nije tezak i kompliciran kao sto sam ranije mislio. Oni obavljaju namaz i bave se sportom, slusaju predavanja i obilaze jedni druge. Zive svoj zivot na jedan lijep nacin i svoje slobodno vrijeme ispunjavaju predivnim aktivnostima.
Odlucio sam da budem kao i oni, jer nisam nista losiji od njih. Poceo sam stalno prisustvovati predavanjima i uciti Kur’an. Poceo sam spoznavati kako treba zivjeti. Uvidio sam da nije tesko i da je ovakav nacin zivota ono sto Allah dz.s. zeli od nas, te da tako treba zivjeti da bismo, ako nas u bilo kojem casu smrt zadesi, bili spremni da se sretnemo sa nasim Gospodarom swt , a ko zeli da se susretne sa Allahom dz.s. – i Allah swt zeli da se susretne sa njim.
Sve više Evropljana prihvata islam. Uprkos izraženom antiislamizmu koji buja Evropom hiljade Evropljana odlučno prihvaćaju islam. Takva je situacija i u Belgiji gdje je tokom zadnjih godina hiljade stanovnika prihvatilo islam. Belgijski časopis Losewar u posljednjem broju donosi opširni članak o Belgijancima koji su prihvatili islam.
Tekst koji je naslovljen “Preko 40 hiljada Belgijanaca tokom proteklih godina prihvatilo islam” detaljno obrađuje ovu problematiku s posebnim osvrtom na nove muslimane iz Bruxellesa, glavnog grada Belgije. Bruxelles je grad sa najvećim procentom stanovništva koje je u proteklih nekoliko godina prihvatilo islam u odnosu na druge evropske gradove.
Belgijanci koji su prigrlili islam, prvenstveno ističu da je razlog njihovog odbacivanja kršćanstva te prihvatanje islama, što u islamu između Boga i čovjeka nema posrednika, te čistoća moralnog života, za čime danas pati zapadni i evropski svijet.
Zbog velikog broja Belgijanaca koji su primili islam, ekstremni desničari su preko nekoliko pisanih i elektronskih medija pokrenuli veliku kampanju, napadajući norme i vrline islama. S istim namjerama prošle godine su neki belgijski mediji uz ostale evropske medije intenzivno izvještavali o Belgijanki koja je nakon prihvatanja islama otišla u Irak gdje je izvršila bombaški napad.
Na taj način pokušalo se Belgijance koji prihvataju islam predstaviti kao opasne teroriste. Međutim, belgijska vlada pružila je očekivanu saradnju svim Belgijancima koji su primili islam. Belgijska vlada je pomogla u osnivanju Kolegija islamskih vakufa, na čijem čelu će biti dr. Jasin Bejan, koji je prije nekoliko godina primio islam. Belgija ima deset miliona stanovnika, od koji je 450 hiljada muslimana.
Putevi ljudi ka islamu su različiti i neobični. Neobična je i njihova prošlost. Filipinac Muhammed ( Estanislao ) Soria, spada sigurno među njih. On je bivši katolički svećenik i uposlenik na katoličkom univerzitetu u Manili, gdje je asisitirao na seminaru gdje su se podučavali budući katolički ‘dušebrižnici’. Od 02. septembra 2002 on je musliman. Filipinski internet portal “inq7.net” je donio priču o njemu pod naslovom: “Svećenik po imenu Muhammed”.
Na islam je prešao sa 62 godine. Početak zanimanja za Islam bila je izjava upravnika Mindanaoa, Nur Misuarija da su svi stanovnici tog ostrva nekada bili muslimani. Estanislao, koji je u to vrijeme radio na univerzitetu, je htio da sa historijskim i sociološkim argumentima pobije ovu izjavu.
I za vrijeme svojih istraživanja uočio je još nešto: “Sve te stvari koje su se vezale za muslimane, nisu bile tačne. U stvari, kolonijalisti su ugnjetavali muslimane.” “Muslimane sam smatrao glupima i neobavještenim i htio sam da ih preobratim u kršćanstvo. Ali na kraju je ispalo obrnuto.”
Za vrijeme tog istraživanja u ruke mu je došlo evanđelje po Barnabi, koje je crkva proglasila apokrifnim. U njemu se spominje da Isus a.s. nije umro na križu nego da je živ uzdignut na nebo, a da je mjesto njega razapet neko drugi – učenje koje je blisko islamskom. Također to evanđelje najavljuje dolazak i Muhammeda s.a.w.s.
Soria kaže da su se sumnje u katoličanstvo javile prije nego je i postao katolički svećenik. Ali uprkos tome zaredio se kao svećenik 1988 godine. Sumnje u trojstvo su posebno rasle kada je radio u crkvama gdje je predvodio liturgije.
Prelazak na katolički univerzitet mu je olakšao da sprovede svoju odluku u djelo: da postane musliman. Spominje da ga niko nije mogao odvratiti od odluke da pređe na islam: „pa čak ni sam đavo,” kaže on. Nije bilo jednostavno obznaniti svoju namjeru, i to u jednoj zemlji, koja se smatra nosiocem katoličanstva u jugoistočnoj Aziji.
“Moja porodica je bila uzdrmana mojim prelaskom na islam, da nisu htjeli pričati sa mnom. Moj stariji brat me u teoriji poštuje, ali u stvari on me samo toleriše.”
Zanimljivo da ga je u njegovoj odluci podržao Robert Freyes, jedan drugi katolički teolog, kod kojeg je Estanislao-Muhammed bio asistent na fakultetu.
Danas je Muhammed član filipinskog da’wa pokreta. Već je obavio hadž i prošle godine se oženio. Do tada je kao svećenik živio “iskrenim celibatskim životom”, ali prelaskom na islam zamjenio je ovaj asketizam kojeg su ljudi izmislili, kur’anskim učenjem da je seksualnost Allahov dar.
Muhammed ulaže napore da smanji tenzije između katolika i muslimana koji su izbili nakon ubistva vođe ebu Sajjafa, grupe koja se bori za samostalnost Mindanaoa, prošle hefte. “Gledano historijski, terorizam su uvjek vršili oni koji su imali vlast. Ovo je bio slučaj i sa španskim kolonizatorima Filipina. Oni su domaće stanovništvo nazivali ‘teroristima’. Za Špance, Jose Rizal i Andres Bonifacio su bili teroristi. Danas su oni filipinski nacionalni junaci.” kaže on.
Iako je promjenio svoje ime u Muhammed, ljudi ga još uvjek zovu “otac Stan”, pa čak i neki muslimani. “Moji arapski prijatelji su mi rekli da ne bih trebao da mjenjam ime, da ljudi znaju da sam katolički svećenik koji je prešao na Islam.”
Odgajana sam u klasicnoj komunistickoj porodici i nisam nikada bila u dodiru sa Islamom. Kada je poceo rat, kao i sva djeca pa tako i ja pridruzila sam se mektebu, i to po prvi put u zivotu. Mislim da je to bilo vise radi druzenja, radi bombona koje smo ponekad dobijali a mozda kao neki zadnji razlog, zbog same vjere. Tu sam dobila neke temelje Islama ali nije to bilo to. Bila sam dijete, tako da me nisu nesto pretjerano zanimale stvari oko Islama.
Nakon rata, '98/9-e sam bila na jednom koncertu koji se odrzavao u dvoristu jedne osnovne skole. Stajala sam van dvorista i slusala muziku. Pjevusila sam pjesmice koje sam tad cula. Bila sam sa prijateljicom koja je otprilike kao i ja uzivala u muzici. Prisao nam je tad jedan brat koji je poznavao tu moju prijateljicu. Nisam se previse obazirala na njega. Nakon par minuta, ne znam kako ni odakle on mi rece:
Rekao je Poslanik, s.a.v.s:”Allah s.w.t. kaze:”Ja sam prema svome robu onakav kako o Meni misli. Sa njim sam kad god Me spomene; ako Me spomene u sebi, i Ja cu spomenuti njega u sebi; ako Me spomene u drustvu, Ja cu njega spomenuti u jos boljem; ako Mi se priblizi koliko za pedalj, Ja cu se pribliziti njemu za lakat; ako se on Meni priblizi za lakat, Ja cu njemu za raspon rasirenih ruku; ako Mi krene iduci, Ja cu krenuti njemu trceci”.
Nakon ovoga, kao da sam se iz sna trgla, kao da me je neko polio hladnom vodom, pocela sam razmisljati o vjeri, o tome zasto ja postojim i gdje idem. Tada sam po prvi put osjetila strah prema Godpodaru ali i veliko olaksanje. Uceci, razmisljala sam kako je Allah Milostiv, kako je uvijek tu za svoga roba, kako nas voli vise nego sto nas voli nasa majka koja nas je rodila u najvecim mukama i koja je isto toliko truda ulozila u nas odgoj. Razmisljala sam i razmisljala. Sve me je vise privlacila moja vjera u kojoj sam rodjena iako nisam praktikovala ono sto mi je bilo naredjeno od mog Gospodara.
Nije dugo proslo Allah me je pocastio sa nekim ljudima sa kojima sam upoznavala svoju predivnu vjeru – ISLAM. Bili su to predivni trenuci. Svaki dan me je Allah castio sa novim, do tada nepoznatim, osjecajem. Zavoljela sam u potpunosti Islam. Nedugo potom sam pocela kljanjati. (to je jedan poseban osjecaj za koji bi mi trebalo sate i sate, stranice i stranice provesti u opisivanju tog dozivljaja koji se iz dana u dan sve vise i vise pretvara u sve ljepsi i ljepsi razgovor sa Allahom dz.s.)
Cesto sam razmisljala o proteklom zivotu i o nekim stvarima na koje se bas i nisam ponosila. Ali uvijek me je radovala jedna cinjenica a to je: Allah dz.s. je rekao da ko se vrati vjeri da mu se SVA prijasnja losa djela BRISU a dobra ostaju. SubhanAllah!!!! Nije li nas Gospodar Velik. Zamisli da radis neke, pa ne tako lijepe stvari, u toku zivota i Allah te pozove da Mu se vratis. I kada naposljetku se pokajes Allah te pocasti time sto te ocistiti od svih grijeha. Nevjerovatno.
Moji roditelji, kao sto sam i spomenula nikada nisu praktikovali vjeru. Onoliko koliko se ja sjecam jeste da smo isli na bajrame ali to bi bilo to. Nikada se u mojoj kuci nije postilo i slicno. Nakon sto sam ja pocela klanjati Allah je dao da se i moj brat vrati vjeri. Oboje, zajednickim snagama a potpomognuti Allovom Miloscu i Snagom, vazili smo roditeljima iz dana u dan.
Nekada smo bivali napadnuti, nekada su nam prigovarali (posebno meni i mome oblacenju), nekada bi demonstrativno napustili prostoriju, nekad bi nas ignorisali, nekada bi govorili kako smo ekstremni da ne treba tako i slicno..... Nikada nismo odustajali niti on niti ja.
Znali smo sto nasi roditelji vole pa smo to koristili da bi to sto vole potkrijepili Allahovim dokazima, upatama, cinjenicama.... Nakon par godina, moja majka, osoba koja nikada ranije nije krocila u dzamiju (osim par puta kada bi isla na tevhide) je izrazila zelju da klanja. Hvala Allahu, sada ne samo da klanja vec i redovno posti.
Sto se tice moga oca, taj covjek je jos uvijek cvrst u svojim nekim stavovima mada, hvala Allahu, i on, evo vec 4. godina redovno posti. Kaze da se ne bi toga odrekao nikada. Klanjati ne zeli jer kaze da je prestar da nauci, da on to ne moze) ali mi ne odustajemo. Sada nas je troje hvala Allahu Uzvisenom. Svi zajedno dovimo Allahu Uzvisenom da ga uputi, da mu prosiri prsa za vjeru, da skine koprenu sa njegovih ociju i njegovog srca. InshAllah, ko se uzdo u Allaha taj nije izgubio.
