Šejh je mudžtehid i reformator svoga vremena, Ahmed bin AbdelHalim bin AbdesSalam bin AbdAllah bin Abu Qasim ibn Tejmija al Harani TaqiuDin Abu Abbas bin Šihab ad Din. Uzdigao je zastavu imana i razumjevanja suneta u svome vremenu, u vremenu novotarija, lutanja raširene pokvarenosti, koja se širila čak i iz krugova nekih ljudi od znanja kako će se poslije pokazati. Zbog Ibn Tejmijinog čvrstog stava protiv svega što je laž i pokvareno, postao je omražen od strane svih, a bilo ih je mnogo, pa su tako proširili mnoge laži o šejhu.
Al Hafiz Al Bazar kaže, misleći na protivnike Ibn Tejmije: Nisi mogao vidjeti "alima" koji se suprotstavlja Ibn Tejmiji, koji se o njemu izražava sa velikom mržnjom, a da nije najpohlepniji za dunjalukom u svome društvu, najprepredeniji u iskvarivanju drugih, najželjniji ugleda i položaja, i najlažljiviji.(Al Alam alUlijjah,str 82 od al Bazzara).
Druga ulema o Ibn Tejmiji
Druga ulema u šejhovo vrijeme i nakon njega, su poštovali šejha zbog njegovog znanja, jednostavnosti, čistote i čvrstog držanja puta ispravnih generacija selefa. Mnoge od izjava podrške šejhu su sabrane u knjizi koju je napisao Hafiz ibn Nasirudin a koja se zove"Radd al Wafir" kao dokaz protiv onih najekstremnijih koji su optušili šejha za kufr.
Hafiz Zehebi kaže: Bilo je zapanjujuće kad bi on spomenuo neki primjer, oko kojeg je bilo različito mišljenje uleme, pa bi on dao dokaz i odredio najjači stav, a mogao je raditi idžtihad jer je ispunjavao sve uvjete mudžtehida. Nisam vidio nikog bržeg od njega kad je trebalo sjetiti se nekog ajeta i primjenti ga na dotični problem, niti čovjeka koji se brže može sjetiti teksta i njegovih izvora. Sunnet je bio pred njegovim očima i na vrhu njegova jezika, sa lijepim izražavanjem i otvorenim okom.
Bio je znak među Allahovim znakovima u tefsiru i njegovom objašnjenju. Sa obzirom na njegovu brigu za vjerom, i znanjem na raznim poljima na kojima je bio jedinstven, zajedno sa velikodušnosti, hrabrošću i izbjegavanja zadovoljstva nefsa. Njegove studije na različitim granama nauke su dostikle brojku od oko 300 tomova, uvijek govoreći istinu i ne brinući se za optužbe koje se iznose protiv njega.
Imao je svjetlu put, crnu kosu i crnu bradu sa nekoliko bjelih dlaka. Kosa mu je dosezala odmah ispod ušiju,širokih ramena,jasnog glasa i brzog govora. Brzo bi se naljutio,ali bi se i brzo savladao. Nisam mu vidio nikog sličnog u dovama prema Allahu, tražeći spas od Njega,i njegovoj brizi za drugima. Kako bilo ja ga ne smatram bezgrešnim, već se razlikujem od njegovog mišljenja i na važnijim i na manje važnijim pitanjima, jer uprkos njegovom velikom znanju, extremnoj hrabrosti, čistog razuma i borbe za očuvanje svetosti islama, bio je čovjek kao i drugi. U diskusiji bi postao oštar,i napadao je verbalno svoje protivnike, stvarajući neprijateljstvo u njihovim dušama prema sebi. Samo da je bio malo blaži prema svojim suparnicima, mnogi bi mu prišli,jer zaista velika ulema se povila pred njegovim učenjem, priznala mu sposobnosti i nedostatak grešaka, i sagalasila se da je on bio more bez granica i blago bez procjene. Ali oni su gajili neprijateljske osjećaje prema njemu., a govor svake osobe može se ili uzeti ili ostaviti.
Običavao je puno klanjati i postiti, hvaleći Allahove zakone i sa unutrašnjašću i sa spoljašnjošću. On nije izdavao fetwe zbog toga što je poznavao din, nego zato i što je bio inteligentan a ni zbog toga jer je bio neznalica jer on je zaista bio okean znanja. Niti se igrao sa vjerom već je donosio dokaze iz Kurana, Sunneta i Kijasa(analognog zaključivanja) i dokazivao i diskutovao imame prije njega, pa on ima jednu nagradu ako je pogriješio i dvije ako je u pravu. Razbolio se u zatvoru sve dok nije umro u noći na ponedjeljak 20 Zul Kade, a dženazu su mu klanjali u Damasku.Navodi se brojka od 50 000 ljudi koji su mu klanjali dženazu.(Durar al Kaminah od Ibn Hadžera)
Ibn Hadžer opisuje šejha ovako:Šejh među našim šejhovima, Al Hafiz Abu Jumari(Ibn Said an Nas) kaže u svojoj biografiji o Ibn Tejmiji:Al Mizzi me je ponudio da kažem šta mislim o šejhul islam Taqiudinu Ibn Tejmiji. Ja ga znam kao onoga kome je bilo darovano veliko znanje u nauci.Običavao je učiti napamet i primjenjivati Sunnet i predanja. Kad bi govorio o tefsiru onda je nosio njegovu zastavu, kad bi govorio o fikhu, znao je njegove granice. Kad bi govorio o hadisu,bio mu je drug i potpun poznavaoc njegovih ravija. Ako bi držao dersove o dinu i sektama, onda niko nije bio više upućen od njega u ove stvari,prestigao je svoje savremenike na svakom polju. Nisi mogao naći nekog sličnog njemu. Kad bi govorio o tefsiru, skupilo bi se puno ljudi, ogroman broj bi se vraćao napijen njegovim znanjem. Ovako je radio dok bolest nije zahvatila srca pokvarenjaka u gradu. Pa su slušali svaku njegovu riječ,i hvatali se za bilo šta samo da ga optuže za kufr, i onoga koji uvodi novotarije. Iskazivali su mu nepoštovanje, i postavljali zamke ne bili ga uhvatili za nešto konkretno i omrzili ga u narodu. Oni su ga smatrali otpadnikom od njihova puta, njihove sekte. Pa su diskutovali sa njim i on sa njima, i mnogi su prekinuli odnose sa njim a i on sa njima. Zatim je zapao u diskusiju sa grupom koja se pripisivala Fukara(sufije) koji su smatrali da su oni spoznali stvarnost i da su na istini.Pa je i njih razotkrio.
Ove vijesti su stigle do prve grupe,koja je zatražila pomoć onih koji su presjekli veze sa šejhom, i koji su kovali zavjeru protiv njega. Pa su svi skupa otišli vladaru, svaki od njih tvrdeći da je šejh kafir. Pripremili su sastanak i pustili neznalice da rašire vjest među ulemom. Pa su otišli čak i dalje i tužili se emiru Egipta i kao rezultat toga, šejh je uhapšen. Zatim su počeli skupovi na kojima se diskutovalo šejhovo ubistvo, pozivajući radi toga ljude iz manjih džamija i učenike, i one koji bi diskutovali da bi obradovali druge i one koji bi diskutovali da bi pokazali svoje znanje i one koji su proglašavali svoj tekfir i tražili osudu. A Allah zna šta je u srcima i šta govore. A onaj ko iskaže svoj kufr nije ništa bolji od onoga koji se raspravlja da bi usrećio druge. Njihove zavjere su padale po njemu, ali Allah ih je učinio ništavnim i spasio ga rukama onih koje On odabire...Od tad počinje njegov put od jednog iskušenja u drugo, i cjeli svoj život on nije izašao iz jedne nevolje a da ne zapadne u drugu.Zatim je slijedilo ono što je sljedilo i njegovo hapšenje i njegova smrt u zatvoru, a sve se Allahu vraća. Na njegovoj dženazi, ulice su bile zakrčene, odsvuda su stizali muslimani da ga isprate.(Ibn Hadžer, Durar Kamina).
Takođe kaže Ibn Hadžer:Čitao sam u rukopisu Hafiza SilahadDina Al Balaia u obraćanju šejhu Hafizu Bahaudunu Abdullahu: Naš šejh i imam u stvarima između Allaha i nas, šejh traženja nauke, krčeći onima koji ga slijede, najbolji put. Krase ga izvrsne kvalitete koje mu svi moraju priznati Da nas Allah učini da se okoristimo njegovim znanjem i da imamo koristi od njega i na ovom i na onom svijetu. On je šejh, imam, alim koji razumije probleme, duboko ubjeđen, more znanja, tačka svjetlosti, imam imama, milost muslimanima, oličenje uleme, čuvar ostavštine Resula savs, posljednji od mudžtehida, poseban među ulemom šejhul islam, primjer stvorenja, dokaz učenima, uništavač novotara, sablja govornika, more znanja, korisno blago, prenosioc Kurana, čudo svih vremena, poseban u ovome i drugim vremenima. Zaista je Taqiudin Ibn Tejmija, imam muslimana, Allahov dokaz prema svojim stvorenjima, pripadnik pravednih, kao oni koji su bili prije njega, pomagač istine, znak upute, stub hafiza, vitez u pravom smislu riječi, stub nosioca šerijeta Abu Abbas ibn Tejmije.(Isti izvor). Iz ove knjige je teško izvući Ibn Hadžerovo mišljenje o ibn Tejmiji, jer jedino što je on uradio je bilo da skupi materijal koji je našao o šejhu i sabere šta su rekli oni koji su mu se protivili i završi sa onima koji su ga podržavali. Izgleda da je ibn Hadžerovo mišljenje na strani ovih posljednjih, jer je on bio učenik ibn Tejmije. Ovo mišljenje podržava sljedeća izjava od ibn Hadžera, a Allah zna najbolje.
Kaže Ibn Hadžer: On je čovjek koji čini i greške a i koji je u pravu. Pa ono što je ispravno a to je večina stvari je blagodat i treba tražiti Allahovu milost za njega, a ono u čemu je pogriješio ne treba slijepo slijediti. Jer on ima izgovor za svoje greške, jer je on jedan od imama svoga vremena i ispunjava uvjete mudžtehida.
Od njegovih velikih vrijednosti je to da je on bio najjstrožiji od sviju prema novotarima, rafidama, hululijama, ittihadijama i brojna su njegova djela protiv ovih sekti i njegove fetve se ne mogu izbrojati, pa kako onda da se oči ovih novotara smire kad čuju da ih on proglašava kafirima. I kako su oni bili zapanjeni kad su vidjeli da ga drugi ne proglašavaju kafirom jer je on njih proglasio. Dužnost onoga ko je razuman i ima znanje da razmisli o riječima čovjeka koje se baziraju na priznatim knjigama ili riječima onih koji su poznati po istini da potvrde njegove riječi, zatim da se izoluje od svega što je odbačeno i upozorava ljude sa nijetom davanja iskrenog savjeta i pohvali ga zbog njegovih kvaliteta i u onome u čemu je u pravu jer je to put uleme.
Učenik Ibn Tejmije je i Šemsudin ibn Kajjim al Džavzi, pisac mnogih knjiga, kojeg su i protivnici i pomagaći priznali takođe upućuje na vrijednost ibn Tejmije. A gdje su učenici šafijske škole, a da ne govorimo u hanbelijskoj školi, koji ističu njegovu prednost u islamskim naukama.(Od Ibn Hadžera "Radd al Wafir)
Ibn Kesir kaže: Kad bi čuo nešto, zapamtio bi, a zatim se potrudio da to nauči. Bio je inteligentan i imao je veliku moć pamćenja, postao je imam u tefsiru i svemu što je vezano za tefsir, kao i fikhu. Zaista se smatralo da je bolji poznavalac fikha od mezheba i njihovih sljedbenika. Bio je alim u Usulu kao i u drugim granama dina, gramatike jezika, i brojnim drugim naukama. Niko od naučnika mu nije prigovarao u nekoj nauci. U hadisu je nosio njegovu zastavu, jer je bio vrstan poznavalac i mogao je ocjeniti slab i jak hadis, uz puno objašnjenje svih prenosioca dotičnog hadisa.(Bidaje we nihaje od ibn Kesira).
Kaže takođe:Bio je Allah mu se smilovao, od najveće uleme, od onih koji griješe i koji su u pravu. Kako bilo njegove greške su kao kapljica u moru i one su mu oproštene jer prenosi šejh Buhari: Kada alim pogriješi data mu je jedna nagrada, a kada presudi tačno, date su mu dvije.
On isto tako spominje da kad bi se ulema skupila da sjedi u društvu Ibn Tejmije da diskutuju njegovo djelo Akidetu Hamavija, njegovi odgovori na njihove napade se nisu mogli pobiti. (Bidaje we nihaje).
Slično se spominje kad je ulema sjela da diskutuje sa njim oko njegove Akide Wassitija, argumentovanje se završilo njihovim prihvatanjem svega što je u knjizi, kao i u vol. 14 od "bidaje we nihaje" pod naslovom Akd el Madžalis selasa"
Hafiz el Mizzi kaže: Nisam vidio nikog kao šejh, bolje upućenog u Kuran, Sunet niti onoga koji ih se više pridržavao.(Hajat šejhul Islam Ibn Tejmije od šejha Bahjatul Baitar).
Hafiz Ibn Daqiq al Eid kaže:Kad sam sreo Ibn Tejmiju, vidio sam svo znanje u njegovim očima, on je od njega uzimao kad je htio. (Min Mashaheral Mudžaddidun od šejha Saliha al Fawzana). Nakon toga kaže: Allaha mi nevjerujem da je iko ostao kao on.(Aal Bidaje we nihaje od Ibn Kesira i Zail ala tabaqat hanabila).
Kadi ibn al Hureri kaže: Ako ibn Tejmija nije šejhul islam, pa ko je onda?(Hajat šejhul islam)
Hafiz Al Bazar kaže: Nikad ga nisam čuo da govori o dunjalučkim ljepotama i uživanjima, niti se uplitao o rasprave o dunjalučkim poslovima. Umjesto toga, on se usmjeravao na traženje ahireta i onoga što bi ga približilo Allahu.(Alam Ulija od Al Bazara).
Šejh Mula al Kari kaže: Biće jasno onome ko čita Madaridž as Saalikin od Ibn Kajjima da su njih dvojica (Ibn Tejmije i Ibn Kajjim) najveća ulema Ahl sunneta i od evlija ovog ummeta.(Mirkat al Mafatih, njegov komentar na Miškat al Masabih)
Muhamed bin AbdelBarr as Subki kaže: Allaha mi , niko ne mrzi Ibn Tejmiju osim neznalica ili sljedbenik prohtjeva koji su ga odveli od istine nakon što ju je spoznao. (Radd el Wafir od ibn Nasrudina)
Hafiz Abdurahman ibn Redžeb al Hanbeli kaže: On je imam, fakih, mudžtehid, alim hadisa, alim tefsira, asketa, Taqiudin Abu Abbas šejhul islam, najveći od alima, nemoguće je pretjerati kad se on opisuje.. On , Allah mu se smilovao, bio je jedinstven u svom vremenu sa mogućnosti da razumije Kuran i znanje o realnosti imana.(Zail alaa Tabaqat al Hanabilaa od Ibn Redžeba).
Imam hanefijskog mezheba, Bedrudin (Mahmud ibn Ahmed) al Aini kaže: Ko god kaže da je Ibn Tejmije kafir, on je sam kafir, i onaj ko ga optuži za otpadništvo sam je otpadnik. Kako je to moguće kad su njegove knjige dostupne i u njima nema nikakva odstupanja (Radd el Wafir).
Sujuti se nadovezuje na ovo i kaže: Ja sam čitao rukopis Alamah, imama svog vremena šejha Kemala Dina Zamlakania, Allah mu se smilovao, koji bi običavao reći: Onaj ko je pamtio više od šejha nije se vidio u posljednih 500 godina.
Sujuti kaže u šejhovoj biografiji: Šejhul islam, hafiz, fakih, mudžtehid, mufessir, rjetkost svoga vremena , alim.(Tabakat al hufadah)
Mogli bi nastaviti ovako navoditi ulemu koja ga hvali ali ovo što smo dosad naveli inšaAllah je dovoljno da nam dadne sliku našeg imama. Što se tiče onih koji mu dodaju titulu "šejhul islam" da bi sve njih naveli potrebna je posebna knjiga.(Kao što je neka ulema uradila npr Ibn Nasrudin).
Optužbe protiv njega:
Iz gore navedenog vidimo da je šejh imao mnogo neprijatelja, zavidnih rivala koji su skivali zavjere protiv njega želeći da ga optuže za novotarstvo. Stoga mi želimo savjetovati sve one koji kritikuju šejha da provjere svoju kritiku da li se ona bazira na rječima ibn Tejmije, a ne riječima drugih o njemu ili za koje ga potvaraju da je rekao.
Ovo što slijedi je istraga određenih tačaka vjere a za koje je Ibn Tejmija optužen da je u njima uvodio novotarije.
Al Hafiz Al Bazar kaže, misleći na protivnike Ibn Tejmije: Nisi mogao vidjeti "alima" koji se suprotstavlja Ibn Tejmiji, koji se o njemu izražava sa velikom mržnjom, a da nije najpohlepniji za dunjalukom u svome društvu, najprepredeniji u iskvarivanju drugih, najželjniji ugleda i položaja, i najlažljiviji.(Al Alam alUlijjah,str 82 od al Bazzara).
Druga ulema o Ibn Tejmiji
Druga ulema u šejhovo vrijeme i nakon njega, su poštovali šejha zbog njegovog znanja, jednostavnosti, čistote i čvrstog držanja puta ispravnih generacija selefa. Mnoge od izjava podrške šejhu su sabrane u knjizi koju je napisao Hafiz ibn Nasirudin a koja se zove"Radd al Wafir" kao dokaz protiv onih najekstremnijih koji su optušili šejha za kufr.
Hafiz Zehebi kaže: Bilo je zapanjujuće kad bi on spomenuo neki primjer, oko kojeg je bilo različito mišljenje uleme, pa bi on dao dokaz i odredio najjači stav, a mogao je raditi idžtihad jer je ispunjavao sve uvjete mudžtehida. Nisam vidio nikog bržeg od njega kad je trebalo sjetiti se nekog ajeta i primjenti ga na dotični problem, niti čovjeka koji se brže može sjetiti teksta i njegovih izvora. Sunnet je bio pred njegovim očima i na vrhu njegova jezika, sa lijepim izražavanjem i otvorenim okom.
Bio je znak među Allahovim znakovima u tefsiru i njegovom objašnjenju. Sa obzirom na njegovu brigu za vjerom, i znanjem na raznim poljima na kojima je bio jedinstven, zajedno sa velikodušnosti, hrabrošću i izbjegavanja zadovoljstva nefsa. Njegove studije na različitim granama nauke su dostikle brojku od oko 300 tomova, uvijek govoreći istinu i ne brinući se za optužbe koje se iznose protiv njega.
Imao je svjetlu put, crnu kosu i crnu bradu sa nekoliko bjelih dlaka. Kosa mu je dosezala odmah ispod ušiju,širokih ramena,jasnog glasa i brzog govora. Brzo bi se naljutio,ali bi se i brzo savladao. Nisam mu vidio nikog sličnog u dovama prema Allahu, tražeći spas od Njega,i njegovoj brizi za drugima. Kako bilo ja ga ne smatram bezgrešnim, već se razlikujem od njegovog mišljenja i na važnijim i na manje važnijim pitanjima, jer uprkos njegovom velikom znanju, extremnoj hrabrosti, čistog razuma i borbe za očuvanje svetosti islama, bio je čovjek kao i drugi. U diskusiji bi postao oštar,i napadao je verbalno svoje protivnike, stvarajući neprijateljstvo u njihovim dušama prema sebi. Samo da je bio malo blaži prema svojim suparnicima, mnogi bi mu prišli,jer zaista velika ulema se povila pred njegovim učenjem, priznala mu sposobnosti i nedostatak grešaka, i sagalasila se da je on bio more bez granica i blago bez procjene. Ali oni su gajili neprijateljske osjećaje prema njemu., a govor svake osobe može se ili uzeti ili ostaviti.
Običavao je puno klanjati i postiti, hvaleći Allahove zakone i sa unutrašnjašću i sa spoljašnjošću. On nije izdavao fetwe zbog toga što je poznavao din, nego zato i što je bio inteligentan a ni zbog toga jer je bio neznalica jer on je zaista bio okean znanja. Niti se igrao sa vjerom već je donosio dokaze iz Kurana, Sunneta i Kijasa(analognog zaključivanja) i dokazivao i diskutovao imame prije njega, pa on ima jednu nagradu ako je pogriješio i dvije ako je u pravu. Razbolio se u zatvoru sve dok nije umro u noći na ponedjeljak 20 Zul Kade, a dženazu su mu klanjali u Damasku.Navodi se brojka od 50 000 ljudi koji su mu klanjali dženazu.(Durar al Kaminah od Ibn Hadžera)
Ibn Hadžer opisuje šejha ovako:Šejh među našim šejhovima, Al Hafiz Abu Jumari(Ibn Said an Nas) kaže u svojoj biografiji o Ibn Tejmiji:Al Mizzi me je ponudio da kažem šta mislim o šejhul islam Taqiudinu Ibn Tejmiji. Ja ga znam kao onoga kome je bilo darovano veliko znanje u nauci.Običavao je učiti napamet i primjenjivati Sunnet i predanja. Kad bi govorio o tefsiru onda je nosio njegovu zastavu, kad bi govorio o fikhu, znao je njegove granice. Kad bi govorio o hadisu,bio mu je drug i potpun poznavaoc njegovih ravija. Ako bi držao dersove o dinu i sektama, onda niko nije bio više upućen od njega u ove stvari,prestigao je svoje savremenike na svakom polju. Nisi mogao naći nekog sličnog njemu. Kad bi govorio o tefsiru, skupilo bi se puno ljudi, ogroman broj bi se vraćao napijen njegovim znanjem. Ovako je radio dok bolest nije zahvatila srca pokvarenjaka u gradu. Pa su slušali svaku njegovu riječ,i hvatali se za bilo šta samo da ga optuže za kufr, i onoga koji uvodi novotarije. Iskazivali su mu nepoštovanje, i postavljali zamke ne bili ga uhvatili za nešto konkretno i omrzili ga u narodu. Oni su ga smatrali otpadnikom od njihova puta, njihove sekte. Pa su diskutovali sa njim i on sa njima, i mnogi su prekinuli odnose sa njim a i on sa njima. Zatim je zapao u diskusiju sa grupom koja se pripisivala Fukara(sufije) koji su smatrali da su oni spoznali stvarnost i da su na istini.Pa je i njih razotkrio.
Ove vijesti su stigle do prve grupe,koja je zatražila pomoć onih koji su presjekli veze sa šejhom, i koji su kovali zavjeru protiv njega. Pa su svi skupa otišli vladaru, svaki od njih tvrdeći da je šejh kafir. Pripremili su sastanak i pustili neznalice da rašire vjest među ulemom. Pa su otišli čak i dalje i tužili se emiru Egipta i kao rezultat toga, šejh je uhapšen. Zatim su počeli skupovi na kojima se diskutovalo šejhovo ubistvo, pozivajući radi toga ljude iz manjih džamija i učenike, i one koji bi diskutovali da bi obradovali druge i one koji bi diskutovali da bi pokazali svoje znanje i one koji su proglašavali svoj tekfir i tražili osudu. A Allah zna šta je u srcima i šta govore. A onaj ko iskaže svoj kufr nije ništa bolji od onoga koji se raspravlja da bi usrećio druge. Njihove zavjere su padale po njemu, ali Allah ih je učinio ništavnim i spasio ga rukama onih koje On odabire...Od tad počinje njegov put od jednog iskušenja u drugo, i cjeli svoj život on nije izašao iz jedne nevolje a da ne zapadne u drugu.Zatim je slijedilo ono što je sljedilo i njegovo hapšenje i njegova smrt u zatvoru, a sve se Allahu vraća. Na njegovoj dženazi, ulice su bile zakrčene, odsvuda su stizali muslimani da ga isprate.(Ibn Hadžer, Durar Kamina).
Takođe kaže Ibn Hadžer:Čitao sam u rukopisu Hafiza SilahadDina Al Balaia u obraćanju šejhu Hafizu Bahaudunu Abdullahu: Naš šejh i imam u stvarima između Allaha i nas, šejh traženja nauke, krčeći onima koji ga slijede, najbolji put. Krase ga izvrsne kvalitete koje mu svi moraju priznati Da nas Allah učini da se okoristimo njegovim znanjem i da imamo koristi od njega i na ovom i na onom svijetu. On je šejh, imam, alim koji razumije probleme, duboko ubjeđen, more znanja, tačka svjetlosti, imam imama, milost muslimanima, oličenje uleme, čuvar ostavštine Resula savs, posljednji od mudžtehida, poseban među ulemom šejhul islam, primjer stvorenja, dokaz učenima, uništavač novotara, sablja govornika, more znanja, korisno blago, prenosioc Kurana, čudo svih vremena, poseban u ovome i drugim vremenima. Zaista je Taqiudin Ibn Tejmija, imam muslimana, Allahov dokaz prema svojim stvorenjima, pripadnik pravednih, kao oni koji su bili prije njega, pomagač istine, znak upute, stub hafiza, vitez u pravom smislu riječi, stub nosioca šerijeta Abu Abbas ibn Tejmije.(Isti izvor). Iz ove knjige je teško izvući Ibn Hadžerovo mišljenje o ibn Tejmiji, jer jedino što je on uradio je bilo da skupi materijal koji je našao o šejhu i sabere šta su rekli oni koji su mu se protivili i završi sa onima koji su ga podržavali. Izgleda da je ibn Hadžerovo mišljenje na strani ovih posljednjih, jer je on bio učenik ibn Tejmije. Ovo mišljenje podržava sljedeća izjava od ibn Hadžera, a Allah zna najbolje.
Kaže Ibn Hadžer: On je čovjek koji čini i greške a i koji je u pravu. Pa ono što je ispravno a to je večina stvari je blagodat i treba tražiti Allahovu milost za njega, a ono u čemu je pogriješio ne treba slijepo slijediti. Jer on ima izgovor za svoje greške, jer je on jedan od imama svoga vremena i ispunjava uvjete mudžtehida.
Od njegovih velikih vrijednosti je to da je on bio najjstrožiji od sviju prema novotarima, rafidama, hululijama, ittihadijama i brojna su njegova djela protiv ovih sekti i njegove fetve se ne mogu izbrojati, pa kako onda da se oči ovih novotara smire kad čuju da ih on proglašava kafirima. I kako su oni bili zapanjeni kad su vidjeli da ga drugi ne proglašavaju kafirom jer je on njih proglasio. Dužnost onoga ko je razuman i ima znanje da razmisli o riječima čovjeka koje se baziraju na priznatim knjigama ili riječima onih koji su poznati po istini da potvrde njegove riječi, zatim da se izoluje od svega što je odbačeno i upozorava ljude sa nijetom davanja iskrenog savjeta i pohvali ga zbog njegovih kvaliteta i u onome u čemu je u pravu jer je to put uleme.
Učenik Ibn Tejmije je i Šemsudin ibn Kajjim al Džavzi, pisac mnogih knjiga, kojeg su i protivnici i pomagaći priznali takođe upućuje na vrijednost ibn Tejmije. A gdje su učenici šafijske škole, a da ne govorimo u hanbelijskoj školi, koji ističu njegovu prednost u islamskim naukama.(Od Ibn Hadžera "Radd al Wafir)
Ibn Kesir kaže: Kad bi čuo nešto, zapamtio bi, a zatim se potrudio da to nauči. Bio je inteligentan i imao je veliku moć pamćenja, postao je imam u tefsiru i svemu što je vezano za tefsir, kao i fikhu. Zaista se smatralo da je bolji poznavalac fikha od mezheba i njihovih sljedbenika. Bio je alim u Usulu kao i u drugim granama dina, gramatike jezika, i brojnim drugim naukama. Niko od naučnika mu nije prigovarao u nekoj nauci. U hadisu je nosio njegovu zastavu, jer je bio vrstan poznavalac i mogao je ocjeniti slab i jak hadis, uz puno objašnjenje svih prenosioca dotičnog hadisa.(Bidaje we nihaje od ibn Kesira).
Kaže takođe:Bio je Allah mu se smilovao, od najveće uleme, od onih koji griješe i koji su u pravu. Kako bilo njegove greške su kao kapljica u moru i one su mu oproštene jer prenosi šejh Buhari: Kada alim pogriješi data mu je jedna nagrada, a kada presudi tačno, date su mu dvije.
On isto tako spominje da kad bi se ulema skupila da sjedi u društvu Ibn Tejmije da diskutuju njegovo djelo Akidetu Hamavija, njegovi odgovori na njihove napade se nisu mogli pobiti. (Bidaje we nihaje).
Slično se spominje kad je ulema sjela da diskutuje sa njim oko njegove Akide Wassitija, argumentovanje se završilo njihovim prihvatanjem svega što je u knjizi, kao i u vol. 14 od "bidaje we nihaje" pod naslovom Akd el Madžalis selasa"
Hafiz el Mizzi kaže: Nisam vidio nikog kao šejh, bolje upućenog u Kuran, Sunet niti onoga koji ih se više pridržavao.(Hajat šejhul Islam Ibn Tejmije od šejha Bahjatul Baitar).
Hafiz Ibn Daqiq al Eid kaže:Kad sam sreo Ibn Tejmiju, vidio sam svo znanje u njegovim očima, on je od njega uzimao kad je htio. (Min Mashaheral Mudžaddidun od šejha Saliha al Fawzana). Nakon toga kaže: Allaha mi nevjerujem da je iko ostao kao on.(Aal Bidaje we nihaje od Ibn Kesira i Zail ala tabaqat hanabila).
Kadi ibn al Hureri kaže: Ako ibn Tejmija nije šejhul islam, pa ko je onda?(Hajat šejhul islam)
Hafiz Al Bazar kaže: Nikad ga nisam čuo da govori o dunjalučkim ljepotama i uživanjima, niti se uplitao o rasprave o dunjalučkim poslovima. Umjesto toga, on se usmjeravao na traženje ahireta i onoga što bi ga približilo Allahu.(Alam Ulija od Al Bazara).
Šejh Mula al Kari kaže: Biće jasno onome ko čita Madaridž as Saalikin od Ibn Kajjima da su njih dvojica (Ibn Tejmije i Ibn Kajjim) najveća ulema Ahl sunneta i od evlija ovog ummeta.(Mirkat al Mafatih, njegov komentar na Miškat al Masabih)
Muhamed bin AbdelBarr as Subki kaže: Allaha mi , niko ne mrzi Ibn Tejmiju osim neznalica ili sljedbenik prohtjeva koji su ga odveli od istine nakon što ju je spoznao. (Radd el Wafir od ibn Nasrudina)
Hafiz Abdurahman ibn Redžeb al Hanbeli kaže: On je imam, fakih, mudžtehid, alim hadisa, alim tefsira, asketa, Taqiudin Abu Abbas šejhul islam, najveći od alima, nemoguće je pretjerati kad se on opisuje.. On , Allah mu se smilovao, bio je jedinstven u svom vremenu sa mogućnosti da razumije Kuran i znanje o realnosti imana.(Zail alaa Tabaqat al Hanabilaa od Ibn Redžeba).
Imam hanefijskog mezheba, Bedrudin (Mahmud ibn Ahmed) al Aini kaže: Ko god kaže da je Ibn Tejmije kafir, on je sam kafir, i onaj ko ga optuži za otpadništvo sam je otpadnik. Kako je to moguće kad su njegove knjige dostupne i u njima nema nikakva odstupanja (Radd el Wafir).
Sujuti se nadovezuje na ovo i kaže: Ja sam čitao rukopis Alamah, imama svog vremena šejha Kemala Dina Zamlakania, Allah mu se smilovao, koji bi običavao reći: Onaj ko je pamtio više od šejha nije se vidio u posljednih 500 godina.
Sujuti kaže u šejhovoj biografiji: Šejhul islam, hafiz, fakih, mudžtehid, mufessir, rjetkost svoga vremena , alim.(Tabakat al hufadah)
Mogli bi nastaviti ovako navoditi ulemu koja ga hvali ali ovo što smo dosad naveli inšaAllah je dovoljno da nam dadne sliku našeg imama. Što se tiče onih koji mu dodaju titulu "šejhul islam" da bi sve njih naveli potrebna je posebna knjiga.(Kao što je neka ulema uradila npr Ibn Nasrudin).
Optužbe protiv njega:
Iz gore navedenog vidimo da je šejh imao mnogo neprijatelja, zavidnih rivala koji su skivali zavjere protiv njega želeći da ga optuže za novotarstvo. Stoga mi želimo savjetovati sve one koji kritikuju šejha da provjere svoju kritiku da li se ona bazira na rječima ibn Tejmije, a ne riječima drugih o njemu ili za koje ga potvaraju da je rekao.
Ovo što slijedi je istraga određenih tačaka vjere a za koje je Ibn Tejmija optužen da je u njima uvodio novotarije.