Stvarna prepreka; Prijevod predavanja (s engleskog) Dr. Bilal Philips-a

Discussion in 'Pravac, Metodologija' started by GAZIJA, Apr 3, 2010.

  1. GAZIJA
    Offline

    GAZIJA Well-Known Member Staff Member

    Joined:
    Dec 4, 2007
    Messages:
    1,403
    Likes Received:
    4
    Trophy Points:
    48
    Gender:
    Male
    Occupation:
    social work
    Location:
    chicago
    Ratings Received:
    +6 / 1
    Rasprava je koncentrirana na pojam koji bismo mogli nazvati "prepreka", u smislu prepreke koja je na putu razvoja islama onakvog kakavim bi trebao da bude sirom svijeta. Namjera koja stoji iza ove rasprave jeste razraditi nekoliko fundamentalnih uslova koji su neophodni za muslimanski ummet u postizanju onog cime nas je Allah ucinio odgovornima u ovom zivotu.

    Medju ovim fundamentalnim principima jeste i princip taqwe. Ovo je termin s kojim su mnogi ljudi upoznati. Taqwaa se najcesce prevodi kao strah prema Allahu ili posjedovanje tog kvaliteta. Potice od arapske rijeci waqa’a yaqii, sto znaci zastititi se. Waqeeyah je stit, nesto cime se mozemo zastititi. Taqwaa postaje osnova prema kojoj se ljudi smatraju superiornijim u
    odnosu na druge ljude u islamu. Allah swt nas je u Qur’anu obavijestio da daje prednost nekim ljudima u odnosu na druge. Kao primjer imamoopskrbu. Allah kaze:” Allah opskrbljujuci vas daje jednima vise nego drugima.” (16:71). To je realnost. Znaci u ovom zivotu nisu svi ljudi jednaki. Allah daje prednost jednima u odnosu na druge u raznim sadrzajima.

    Te prednosti su dio iskusenja u ovom zivotu. Te prednosti nisu osnova za ponos ili osjecaj superiornosti jer oni s osjecajem ponosa i superiornosti su prokleti. Oni su omrazeni u islamu.
    Kao sto je Poslanik rekao: "Ko god ima ponosa u srcu koliko je sjeme gorusice nece uci u Dzennet.” "

    Ponos je nesto sto je narocito omrazeno u islamu; u tolikoj mjeri da kada bi identificirali, u islamskom kontekstu, porijeklo grijeha, to bi bio ponos. Ponos je bio grijeh sejtana kada mu je Allah naredio da se pokloni Adamu a.s. zajedno sa drugim melecima, on je odbio, i kada ga je Allah pitao, ne zato sto nije znao, vec kada ga je pitao zasto je odbio da se pokloni, sejtan je odgovorio: "Mene si napravio od vatre, a njega od gline. Ja sam bolji od njega, jer si mene napravio od vatre, a njega od gline."

    Kada posmatramo pitanja rasizma i nacionalizma uvidjamo slicne osjecaje. Ljudi osjecaju ili smatraju da su bolji od drugih jer
    pripadaju odredjenoj rasi, ili odredjenoj naciji. Ovi osjecaji ocigledno uopce nemaju mjesta u islamu, osjecaji koji su u osnovi oprecni islamskom ucenju s obzirom na Allahovo stvaranje covjecanstva iz jedne duse, podjelu u razna plemena i nacije, kao sto je Allah obajsnio, da bi se ljudi mogli poznavati.

    U tom ajetu, Allah oznacava sta je osnova prema kojoj su odredjeni ljudi relativno superiorniji, objektivno, s Bozijeg pogleda. On kaze da su najplemenitiji oni koji imaju najvecu taqwu- s toga Allah ju je identificirao kao faktor koji uzdize ljude. Allah nas savjetuje da ne bi trebali zeljeti stvari kojima je on odlikovao druge.

    Taqwaa nije nesto na onovu cega su neki u prednosti u smislu da Allah daje toliko i toliko taqwe i da ne daje toliko i toliko taqwe. Taqwu treba zaraditi. On daje toliko i toliko imetka i daje toliko i toliko manje imetka, ali taqwa je nesto sto zaradimo djelom vjere. Zbog darova koje nam Allah daje, zbog povjerenja koje nam stavlja u ruke neki ljudi su u prednosti, On kaze:” I ne pozelite ono cime je Allah neke od vas odlikovao.”

    Tj. ne treba da zelimo ono cime je Allah odlikovao neke, jer Allah
    znajuci sposobnosti ljudi daje odredjena pogodna iskusenja. Mi mozemo zeljeti te stvari, ali u slucaju da ih imamo moze se desiti da su iznad nasih mogucnosti pa nas Allah savjetuje da ih ne zelimo. Naravno mogu izgledati kao nesto lijepo i dobro ali mi nikada ne mozemo predvidjeti krajnji rezultat koji nas ceka. Allah je odredio za nas da imamo ono sto imamo jer je to odgovarajuce za nas. Poslanik kaze: " Gledajte one koji su ispod vas, ne one iznad vas. To je bolje za vas da ne bi
    poricali Allahove blagodati prema vama." (Bukhari I Muslim)

    Gledajte one koji su ispod vas. To znaci, u materijalnom svijetu Allah je odlikovao neke u materijalnom smislu. Ne gledajte one koji su odlikovani u odnosu na vas, jer ce to samo stvoriti nezadovoljstvo i ljubomoru, sto moze unistiti vasa sopstvena djela. Dobra djela koja imamo namjeru uciniti mogu biti unistena ovim osjecajima, s toga nas se savjetuje da ne gledamo u one koji su iznad nas, koji su odlikovani. Umjesto toga, gledajmo u one koji su ispod nas, jer bez obzira na okolnosti u kojima se nadjemo uvijek ima onih koji su ispod nas u ekonomskom smislu, u vecim teskocama. Cineci to shvatamo da nismo u tako
    losoj situaciji. Allah nas je odlikovao u ovom, u onom… I razmisljajuci tako mi se stitimo od Allahovog nezadovoljstva.

    Poslanik Muhammed saws je rekao na oprostajnom hadzdzu, i u mnogim drugim prilikama kada je govorio o halaalu, haramu i jasnoci sta je sta, ukazujuci na svoje srce, da je taqwaa u osnovi u srcu. Znaci to je nesto sto neko ne moze izmjeriti. Ja ne mogu mjeriti tvoj nivo taqwe, ti ne mozes mjeriti moj nivo taqwe. Mozemo suditi u generalnom smislu prema vanjskim djelima ljudi, govoreci da toliko i toliko dobra ne znaci mnogo taqwe jer oni cine mnogo djela kojim Allah nije zadovoljan i toliko i
    toliko znaci da ima vise taqwe jer on ili ona cine vise djela kojim je Allah zadovoljan.

    Ovo su povrsna prosudjivanja, mi ne znamo sta se stvarno odvija u osobi. Za vrijeme bitke Khaibra ‘Umar je citirao ljude govoreci to i to je zrtva. Ljudi koji su bili ubijeni su lezali na bojistu. ‘Umar je hodao sa Poslanikom saws i pricao kako su ljudi rekli da je ovaj zrtva, da je onaj zrtva. Naisao je na jednu osobu i rekao to i to je zrtva. Poslanik saws je rekao: "Vidio sam ga u paklu u plastu kojeg je neposteno uzeo od plijena." Onda je rekao ‘Umaru: "Idi ‘Umare oglasi ljudima tri puta da ce samo pravi vjernici uci u Dzennet."

    Ovaj hadis sluzi da razjasni stranu iskrenog i neiskrenog vjerovanja. Normalno, mi pretpostavljamo da covjek koji je dao zivot u ime Allaha, sto je krajnje djelo taqwe, daje svoj zivot u ime Allaha u dzihadu. Medjutim taj covjek se nije borio u ime Allaha , u stvari on se borio za ratni plijen i kao takav, kada je imao priliku da ukrade, da uzme vise no je njegov udio, ukrao je.

    Njegovo djelo, iako vanjsko, vodilo je svakoga ukljucujuci i ‘Umara ibn al Khattaba, da sude covjeka kao zrtvu koja posjeduje najvisi nivo taqwe, Poslanik saws je rekao da ga je vidio u paklu. Ovo nam govori da taqwa nije nesto sto se moze prosuditi s vana ili na osnovu neceg vanjskog nego da je to unutrasnji faktor.

    Ovaj koncept taqwe, gdje covjek cineci dobra djela kojima je Allah zadovoljan nastoji da se sacuva od Allahovog gnjeva, a covjek to moze postici samo ako je svjestan Allaha, Njegovog postojanja. Kada posmatramo namaz: Allah kaze "Cinite namaz da biste me se sjecali." Tako namaz i prakticki svi aspketi ibadeta sluze da nas drze u stanju svjesnosti Allaha u tome da kada je covjek svjestan Allaha, svejstan da ga On gleda, covjek nece pokusati da cini stvari kojima Allah nije zadovoljan.Kada zaboravimo Allaha sejtan pronadje otvor i tada nam se moze pribliziti, predloziti zlo i mi zapadamo u to zlo.


    Na kraju, mi smo u tom stanju konstantne borbe izmedju sjecanja Allaha i zaboravljanja Allaha. Sjecanje Allaha osigurava pravicnost, zaborav Allaha otvara vrata za grijeh.
    Taqwa je s toga koncept koji ima veze sa sjecanjem Allaha, strahom prema Allahu, zastitom od Allahovog gnjeva. Sve ovo je povezano s taqwom i predstavlja cijl osnovnog principa, koji islam nastoji da razvije u nama, konacno, to je temelj pravicnosti.

    Kada covjek razvije ove principe ili radi prema njima, on postigne
    status Allahovog prijatelja. On je prijatelj Allaha. U opcem
    vjerovanju Allahov prijatelj je walee ili waliyullah, to je termin koji
    Allah koristi u Qur’anu i Poslanik u svom Sunnetu. Ovaj termin se u uobicajnom govoru prevodi i kao svetac. Ali u stvari s islamske tacke gledista mi nemamo svetaca. I kvaliteti ili stvari koje izdvajaju takozvane svece u ocima obicnih ljudi je da takva osoba cini cuda Iz islamske perspektive Allahov prijatelj je onaj koji ima razvijenu taqwu. Kao sto Allah kaze u suri Yunus, "I neka se nicega ne boje I ni za cim nek ne tuguju Allahovi sticenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali." (10:62-63) Oni su Allahovi prijatelji. Poslanik saws je ovo objasnio detaljnije. Kao sto je uvijek slucaj da kada se obracamo Qur’anu, moramo vidjeti sta se kaze u Sunnetu o raznim
    pitanjima koja su naslovljena u Qur’anu. Jer zaista u Sunnetu nadjemo detalje oznacene za nas. Nadjemo odredjen hadis kojeg prenose i Bukhari i Muslim u kojem nam Poslanik saws navodi nesto od Allaha. Abu Hurairah prenosi da je Poslanik saws rekao: ’Zaista Allah Svemocni je rekao ’Ko god zeli da naudi mom prijatelju ja mu obajvljujem rat.’ ' To je status
    Allahovog walii, Allahovog prijatelja, i kogod zeli da naudi toj
    individui, Allah mu obajvljuje rat. To je ocigledno stanje koje mi svi treba da postignemo, to je krajnja zastita.

    Allah swt dalje objasnjava kroz rijeci Poslanika saws u hadisu qudsi, znaci to nije od samog Poslanika saws, on u stvari nama prenosi rijeci od Allaha. Allah dalje kaze: " Moj rob mi se nicim vise ne priblizava nego onim sto sam ja odredio obaveznim za njega." To jeste, da Mu budemo blizi, da postignemo prijateljstvo s Njim, da budemo Njegov prijatelj, put koji vodi prema tome jeste kroz obavezne stvari koje je Allah odredio. Niko ko nije uspostavio to ne moze biti Allahov prijatelj. Drugim rijecima, nema precica do taqwe.

    Ima ljudi koji nude precice. Ucinis ovo, kazes to, i bit ces tu. Ali Allah kaze da je jedini put kroz cinjenje stvari koje su nam propisane kao obavezne. On kaze da Njegov rob nakon cinjenja obaveznih djela, nastavlja da mu se priblizava cineci dobrovoljna djela dok ga Allah ne zavoli.

    Svako obavezno djelo, cin ibadeta ima svoj dobrovoljni aspekt. Obavezno djelo treba da u nama pobudi i razvije zelju da ucinimo dobrovoljno djelo. Kada osoba upotpunjuje dobrovoljne aspekte ibadeta, onda njegova djela, njegov ibadet je transformiran iz samog rituala u nacin zivota. Oni postanu dio covjekovog zivotnog stila.

    Namaz je obavezan pet puta na dan, ali onda imamo ono sto zovemo sunnet rekate prije i poslije i razne druge. Na primjer, Posalnik saws je rekao za salaatul istikhaarah da kada god se bavimo nekim pitanjem, kada treba da donesemo neku odluku, treba da klanjamo dva rekata i da ucinimo tu dovu. Dobrovoljni namazi ukljucuju witr i tahjjud u toku noci. Sva ova dobrovoljna djela, kada cine dio nasega zivota, izgradjena iz obaveznih,
    dopustaju namazu da poprimi zivotni kvalitet. Prebacuje se sa nivoa rituala na nivo zivotnog stila.

    Slicno je i sa postom, neko posti u toku Ramazana jer je to obavezno. Cilj nije samo da mi postimo u toku Ramazana svake godine nego da post za nas postane nacin zivota. Poslanik nas je podstakao da postimo sest dana u Sewwalu. Zajedno sa postom u Ramazanu imamo nagradu kao da smo postili citavu godinu. Zatim imamo post sredinom svakog lunarnog mjeseca, trinaestog, cetrnaestog i petnaestog dana. Poslanik saws je
    uobicavao da posti ponedjeljkom i cetvrtkom, tako kaze:
    "Ponedjeljkom i cetvrtkom kapije Dzennneta su otvorene." Ovo su neki dani dobrovoljnog posta, na koje smo podstaknuti da ih upotpunimo. Ono sto mi nastojimo da ovdje razvijemo jeste konzistentan stav prema postu, gdje je post nesto sto cinimo na regularnoj osnovi. Post znaci razvoj samoodricanja, licne kontrole zelja, bilo za hranom ili spolnim opcenjem, i kontrolu naseg jezika. Sve ovo nije nesto sto mi trebamo uciniti samo u toku jednog mjeseca vec kroz citavu godinu. To ne postaje
    stvarnost sve dok post za nas ne postane nacin zivota.

    Slicno, zekat je obavezan jednom godisnje. Medjutim, ponovo, zekat je tu da razvije odredjeni stav prema sadaqi, da u nama razvije darezljivost, da to bude nesto automatsko. Kada god imamo priliku da dijelimo sa drugima, da pomognemo, mi dijelimo i pomazemo. To je nacin zivota, to su aspekti taqwe. Mi to postignemo kroz implementaciju fundamentalnih principa islama i na vrhu njih izgradjujemo dobrovoljna djela. Allah
    zatim kaze u hadisu, koji prenosi Poslanik saws, da kada se osoba ponasa u skladu s ovim, svaki namaz joj je primljen, svaka dova primljena, i kada trazi Allahovu zastitu, Allah joj je pruzi.
    Ako trazimo Allahovu ljubav – a Allah voli one koji su Mu prijatelji,
    kao i one koji opcenito cine dobra djela, ali postoji posebna ljubav za
    one koji su Mu prijatelji – onda tu ljubav treba da postignemo kroz
    upotpunjavanje obaveznih djela. To je donja crta.

    Allah kaze u Qur’anu, razjasnjavajuci ovo pitanje: "Ako volite Allaha onda selijedite mene (Poslanika saws) i Allah ce voljeti vas." Slijediti Poslanika saws znaci ciniti obavezna djela, zatim preporucena djela tako da ona postanu nacinom zivota. Onda, kada to jednom postane stvarnost mi cemo postici srecu u zivotu. To je donja crta srece, neceg za sto se svako bori.

    Materijalno drustvo nudi citav niz puteva koji vode prema
    sreci. Medjutim, u stvarnosti, mi treba da budemo svjesni da sreca postignuta materijalnim radostima je ogranicena- praznici, odmori, na primjer pocnu i zavrse se. Auto radi nekoliko godina i onda se pokvari. Kuca moze biti lijepa jedno vrijeme, a onda postane neadekvatna i manje atraktivna.

    Stvari koje su povezane sa srecom u ovom zivotu su materijalne prirode i prolazne su. Jednom kada ih imate onda trazite druge materijalne stvari, jer ta sreca je ustvari samo udovoljavanje fizickoj zelji. Kada ispunite fizicku zelju, tu su ostale zelje koje je zamijene ubrzo.

    Vjerovatno je da se fizicka zelja, nakon sto je ispunjena, pojaca u itoj obalsti- Poslanik saws je rekao: "Da je covjek darovan dolinom zalata, on bi trazio jos jednu." Na zapadu se kaze, trava je uvijek zelenija na drugoj strani, to je nasa zelja. Tome nema kraja.

    Poslanik saws je rekao da mi ne prestajemo zeljeti sve do groba. Nikada ne mozemo postici srecu kroz ispunjenje materijalnih zelja. Sreca jedino dolazi s taqwom. Allah kaze: " Srce nadje mir samo sjecanjam na Allaha."

    Kada osoba postigne taqwu, tada njegovo ili njeno srce nadje mir, u smislu da nisu stalno vodjeni da zele vise. Kada naidju na problem, nisu u stanju konfuzije ili straha ili sumnje, jer njihova srca su mirna. Oni shvataju preokrete zivota, njegove uspone i padove, shvataju da je sve to dio iskusenja, i da je naposljetku citav njihov zivot nagrada, blagodat. Kao sto Poslanik saws kaze: "Cijeli zivot vjernika je dobar, i to je samo slucaj pravog vjernika, kad mu dodje dobro on se zahvaljuje Allahu i Alllaah ga nagradi za to dobro, on s tim ne zaboravlja Allaha. Ako ga pogodi teskoca ili nesreca, on je strpljiv i Allah ga opet nagradi za to."

    Poslanik saws pominje cijeli zivot jer je zivot izmedju to dvoje, zar ne? Nesrece i uspjeha. Teskoce i lahkoce. Kao sto Allah kaze u Qur’anu: "Sa svakom teskocom dolazi olaksica”" Ono sto se desava jeste da su obje strane novcica iskusenja, u dobrim vremenima, kada je lahkoca tu, to je iskusenje. Da li postanemo tako sretni zbog svog uspjeha da zaboravimo Allaha i nase odgovornosti, ili zahvaljujemo Allahu sjetivsi se da je to zaista od Allaha, iako se mi trudimo, pokusavamo, ali na kraju postizemo ono sto je od Allaha, jer mi ne mozemo garantirati za rezultate koji slijede iz nasih djela. Mi se mozemo truditi, donositi odluke, mozemo se kretati, ali da li smo uspjesni ili ne u svojim naporima zavisi od sudbine koju nam je Allah propisao, od
    onog sto nam Allah daje. Ako nesto dobijemo, to je Allahova blagodat i zapamtite da je to blagodat, zahvaljujte Allahu i sta god je u tom dobru pokusajmo podijeliti sa drugima.

    U vrijeme teskoca, mi shvatamo da je to rezultat nekog zla koje smo pocinili, i sta god nam naskodi, kakav god bol da osjetimo, to je ociscenje za nase grijehe, i sve je u tome da budemo strpljivi. Mi to strpljivo podnosimo znajuci da to nece trajati zauvijek. Nesreca, teskoca ne dolazi covjeku i jednostavno ostane, nego je otklonjena nakon izvjesnog vremena i ako smo strpljivi Allah nas nagradi cak i u vrijeme nesrece. Ali kao sto Poslanik saws kaze, strpljivost se vjezba u toku nesrece, a ne poslije nje.

    On je ovo rekao prilikom prolaska pored zene koja je plakala, vristala, kukala. On ju je pitao u cemiu je problem i savjetovao da se kontrolira. Ona nije znala ko je on bio, pa se okrenula i rekla:
    "Sta ti znas sta je mene zadesilo? To nije zadesilo tebe. Ti ne znas. Mozda bi i ti vristao da te je ovo zadesilo, mozda i gore nego ja." Poslanik saws je nastavio svojim putem, ocigledno to je bi neko s kim on u tom momentu nije mogao komunicirati. Drugi ljudi su zeni rekli da je to bio Poslanik saws. Ona je otrcala njemu i rekla: "Izvini, izvini, ne bih trebala ovo raditi, nisam ti to trebala reci…" Strpljenje je u toku nesrece. Tada je ono potrebno.

    Imajuci ovo na umu, treba da cinimo ibadet sa obnovljenom snagom. Nakon sto smo muslimani odredjeno vrijeme ili nakon sto smo se vratili islamu, ponekad je veoma lahko zapasti u rutinu. Kada cinimo djela rutinski, iako ispunjavamo obaveze, nagrada je izgubljena jer jedino kada cinimo djelo sa potpunom revnoscu, zaista iz srca, s iskrenoscu, dobivamo nagradu. Drugim rijecima, samo fizicki pokreti namaza, sabaha, podneva,
    ikindije, jedino uklanjaju obavezu namaza ali ne podrazumijevaju i nagradu za nas.

    Bez iskrenosti u nasem ibadetu nenarastamo, a konstantno treba da trazimo rast, jer niko od nas nije obavio perfektan namaz. To znaci da stalno ima mjesta za popravak. Znamo da uvijek mozemo vise uciniti i treba da razmisljamo o svom namazu, do kojeg stepena u stvari klanjamo kao sto bi treabali. Poslanik Muhammed saws je rekao: "Klanjajte kao sto mene vidite da klanjam.", pri tome nije mislio samo na fizicke pokrete
    koji su ukljuceni u namazu vec i spiritualni aspekt namaza.

    Podstice nas da tragamo za potpunim namazom. To je ono na cemu treba da radimo. A kadgod izgubimo zelju za tim znamo da smo u nevolji i da treba da se stalno kontroliramo i idemo korak naprijed.

    Ista stvar je i sa postom, prvi put kada smo postili za vrijeme
    Ramazana, bez obzira bio to slucaj sa nama koji smo presli na islam ili onima koji su se vratili islamu opet postavsi svjesni, znamo da je prvi post, temeljen na svjesnom izboru, imao odredjenu velicinu I snagu koje svaki naredni post izgleda gubi. U stvari mi bismo trebali da prelazimo iz snage u snagu. Treba da se borimo da odrzimo taj nivo. On je odrziv, ne kao konstantan, uvijek ce postojati promjenjljivost, takva je nasa
    vjera, nasa taqwaa. Taqwaa nije slicna tome da kada postignemo odredjeni bivo 100% ostajemo tu sve vrijeme. Taqwaa se povecava i smanjuje, slabi i jaca. Moramo da radimo na jacanju, na odrzavanju stalnog jacanja. U osnovi ono sto pojacava taqwu jesu dobra djela, i ono sto je slabi jesu
    losa djela.

    To je krajnja donja crta, nema tajni u islamu o tome kako pojacati
    taqwu. Nema tajne formule. Krajnje je jasno i poznato da dobra djela jacaju taqwu. Ciniti dobro djelo znaci svjesno traziti ono cime je Allaaah zadovoljan. Mi konstantno treba da trazimo Allahovo zadovoljstvo. Prirodno, to znaci povecavati nasu svijest o Allahu. Kada zapadnemo u zlo tada slabimo vjeru, posto pogresno djelo samo po sebi slabi vjeru i ono sto je u vezi s tim jeste zaborav prema Allahu, a ono sto zaborav donosi jeste samo po sebi mizerno, stanje mizernosti. Kao sto je pomenuto, sa sjecanjem i pominjanjem Allaha dolazi prava sreca, sreca koja moze ostati sa nama, sreca u smislu zadovoljstva sto
    ostaje sa nama kako u vremenu uspjeha, tako i u vremenu neuspjeha. Sto dolazi sa zaboravljanjem Allaha jeste mizerno stanje u kojem smo zaokupljeni materijalnim stvarima, nastojeci da ispunimo nase beskrajne zahtjeve po pitanju njih, nastojeci da postignemo srecu kroz materijalno. To podrazumijeva i nesposobnost postizanja srece. Zato Allah u Qur’anu kaze: "Ko god se okrene od spominjanja i sjecanja mene naci ce se u mizernom zivotu." Poslanik saws naglasava ovo govoreci: "Rob dirhama i dinara ce uvijek biti bijedan." Onaj koji ucini novac potpunom svrhom zivota nikada nece biti zadovoljan, rekao je - da sto vise imaju, sve vise zele. Takodjer, kada postignu mnogo ne mogu da to koriste jer strahuju da ce im ljudi ukrasti. S toga, tu je stalni nemir kojim je osoba zahvacena. To je stanje onih koji zaboravljaju Allaha.

    Mi se moramo stalno truditi da utvrdimo temelje. Ne mozemo izgraditi bliskost sa Allahom bez dobrih temelja. Ako temelji nisu dobri, onda bez obzira sta dodamo nece nam omoguciti bliskost sa Allahom. Ne mozemo dati prioritet necemu sekundarnom u odnosu na fundamentalna djela, kao npr sabah namaz.

    Postoji praksa medju ljudima kada dodju u dzamiju i kada je dzemat vec poceo sa namazom, oni jos uvijek nastoje da obave dva rekata sunneta prije nego se pridruze dzematu, smatrajuci da je to sunnet mu’akkadah- naglaseni sunnet, koji Poslanik saws nikada nije ostavljao. Istina je da on nikada nije ostavljao ovaj sunnet, cak ni kada je putovao, kada je ostavljao sve sunnete, uvijek je klanjao dva rekata sunneta prije sabaha
    naglasavajuci vaznost ovih rekata, koji su strogo perporuceni.
    Medjutim ako je obavezni namaz poceo tada nije vrijeme za obavljanje sunneta. Poslanik saws je rekao da kada smo pozvani za obavezni namaz nijedan namaz nije primljen osim propisani. To je izvedeno iz islamskog principa da nikada ne dajemo prioritet sunnetu u odnosu na farz, obaveznom u odnosu na dobrovoljno.

    Uvijek treba da gradimo osnove prije svega koncentrirajuci se na
    obavezno. To treba najvise da isticemo. Sunnet je tu da nam pomogne. Ako posmatramo prakticiranje sunneta tu je da nam pomogne u prakticiranju obaveznog. Ono nam pomaze u popunjavanju praznina nastalim zbog nehaja ili nedostataka u nasim obaveznim djelima i u isto vrijeme dadne nam vise podsticaja i snage u pripremi da na najbolji nacin ucinimo ono sto nam je obavezno. Cineci sunnet prije farza pripremamo se za farz. Zato je vazno cuvati sunnet zbog pomenute pripreme, jer u slucaju da odmah krenemo s farzom, npr pri povratku s posla, mi u tom trenutku nosimo svu okolinu, sva iskustva sa nama.

    Cineci prvo sunnet odvodimo se u korektan okvir misli. To je ibadet. Zato smo upuceni da prilikom dolaska u dzamiju obavimo dva rekata prije nego sjednemo. Kada sjednemo, prijatelj je pored nas, pocnemo da razgovaramo o ovom i onom - i zaboravimo da smo u dzamiji. Namazom prije nego sto sjednemo pomazemo sebi za obavljanje farza.

    Oba su tu, ali nas naglasak treba da bude na obaveznom. Sa svim razlicitim djelima kojima nastojimo da izgradimo vrh svega, koja su dobrovoljna, inshaa’Allah postici cemo status, visoki status koji Allah oznacava kao "biti prijatelj Allaha" Ovo je nesto vrijedno za svakog i sve nas da mu tezimo.

Share This Page