Sunnet Bozijeg Poslanika salallahu aleihi weselem

Discussion in 'Pravac, Metodologija' started by GAZIJA, Nov 1, 2009.

  1. GAZIJA
    Offline

    GAZIJA Well-Known Member Staff Member

    Joined:
    Dec 4, 2007
    Messages:
    1,403
    Likes Received:
    4
    Trophy Points:
    48
    Gender:
    Male
    Occupation:
    social work
    Location:
    chicago
    Ratings Received:
    +6 / 1
    Značaj Sunneta u islamu

    1. Značaj Sunneta u islamu

    Sunnet je praktični komentar Kur'ana, i realna i - ujedno - idealna primjena islama jer je Poslanik, s.a.v.s., bio interpretirani Kur'an i otjelovljeni islam. Ovo je snagom svoga intelekta i razbora te zahvaljujuci svom dugogodišnjem življenju uz Poslanika, s.a.v.s., spoznala majka vjernika, Aiša, neka je Bog njome zadovoljan, i to izrazila divnim, stilizovanim riječima kad je bila upitana o moralnom liku Božijeg poslanika, s.a.v.s. Njen je odgovor glasio: "Poslanikov moral je bio Kur'an." (hadis bilježe Muslim, Ahmed, Ebu Davud i En-Nesa'i)

    Pa ko hoće da upozna praktični islam sa njegovim karakteristikama i temeljima neka ga upozna do u detalje obrazloženog i utjelovljenog u Vjerovjesničkoj - verbalnoj, praktičnoj i odobravajućoj - tradiciji.

    Sveobuhvatan program

    Riječ je o programu koji se odlikuje sveobuhvatnošću; programu koji obuhvata ukupni čovjekov život, uzduž, poprijeko i dubinski, tj. po vertikali i horizontali. Kad kažemo uzduž, mislimo na vremensko i vertikalno prostiranje koje obuhvata ljudski život od rođenja do smrti, a u stvari i šire, od prenatalne faze do onoga što slijedi nakon smrti.

    Pod širinom podrazumijevamo horizontalno protezanje koje obuhvata sve sfere življenja tako da ga Vjerovjesnička uputa prati u kući, trgovini, džamiji, na putu, na poslu; u odnosu s Bogom, u odnosu sa samim sobom, u ophođenju sa porodicom i kontaktu s drugima - muslimanima i nemuslimanima - sa svima; sa čovjekom, životinjom, mrtvom prirodom. A pod dubinom podrazumijevamo protezanje kroz nivoe Ijudskoga života. Sunnet, naime, obuhvata tijelo, um i duh. On objedinjuje javno i skriveno, uključuje riječi, akte i namjeru.

    Uravnotežen program

    To je program koji se još odlikuje i uravnoteženošću. On održava ravnotežu između duha i tijela, uma i srca, između ovoga i drugog svijeta, između idealnog i realnog, između teorije i prakse, očekivanog i neočekivanog, slobode i odgovornosti, individualizma i kolektivizma, imitiranja i inovacije. To je srednji put za "Zajednicu sredine".

    Zato, kad god bi Poslanik, s.a.v.s., osjetio ili naslutio sklonost svojih ashaba ka pretjerivanju ili nemaru, istog momenta bi ih odlučno vratio u sredinu i upozorio na rezultate fanatizma i nemarnosti. Zato je ukorio onu trojicu što su pitali o njegovu, s.a.v.s., ibadetu pa im se učinilo da je to nedovoljno i nešto čime se njihova žeđ za ibadetom nije mogla zadovoljiti. Jedan od njih je odlučio postiti svaki dan bez prestanka, drugi je odlučio klanjati noću i ne spavati, dok se treći zarekao da neće imati odnosa sa ženom i da se neće ženiti. Kad je čuo za ove njihove odluke, Alejhisselam je rekao: "Ja, zaista, strahujem od Boga više nego svi vi, i najbogobojazniji sam među vama, ali ja i postim i mrsim, klanjam i spavam, i ženim se. Pa ko ne voli moju praksu (sunnet) nije od mene." (hadis je zabilježio El-Bukhari od Enesa)

    A kad je vidio pretjerivanje Abdullah b. Amra u postu, klanjanju i učenju Kur'ana, ukorio ga je rekavši: "Zaista tvoje tijelo ima kod tebe pravo (na odmor), i tvoje oko ima kod tebe pravo (na san), i tvoja porodica ima kod tebe pravo (na uživanje i druženje) i tvoji posjetioci imaju kod tebe pravo (da ih ugostiš i sa njima posjediš). Pa daj svakome njegovo pravo!" (hadis bilježi EI-Bukhari u Sahihu: Kitabu-s-savm)

    Ostvariv program

    Ovaj program je još karakterističan po svojoj jednostavnosti, lahkoći i tolerantnosti. Naš Poslanik, a.s., je u knjigama prethodnih naroda, Tevratu i Indžilu, bio opisan između ostalog i kao onaj "koji će od njih tražiti da čine dobra djela a od odvratnih ih odvraćati; koji će im lijepa jela dozvoliti a ružna im zabraniti; koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi..". (El-A'raf, 157)

    U tradiciji ovog Vjerovjesnika nema ništa što bi ljude dovelo u nezgodnu situaciju u njihovoj vjeri ili ih preopteretilo ovosvjetskim obavezama. Naprotiv, on je bio taj koji je komentarišući Božije riječi "Mi smo te samo kao milost svjetovima poslali" (El-Enbija', 107) o sebi rekao: "Zaista sam ja darovana milost."

    Još je kazivao: "Allah me nije poslao da prisiljavam i otežavam, već me poslao da poučavam i olakšavam." (Muslim. Sahih: Kitabu-t-Talaq, br. 1478)

    A kad je poslao Ebu Musa'a i Mu'adha u Jemen, dao im je kratku ali veoma sadržajnu preporuku: "Olakšavajte, a ne otežavajte! Obveselite, a ne rastjerujte /odgonite! Jedan drugog slušajte, i ne razilazite se!" (Muttefequn 'alejhi)

    Podučavajući svoj Ummet govorio je: "Olakšavajte a ne otežavajte! Obradujte a ne rastjerujte!" A o poruci sa kojom je poslan je znao reći: "Poslan sam sa pravom vjerom, velikodušnom, obazrivom/tolerantnom (hanifijje semha)." (hadis bilježi Et-Taberani od Ebu Umame sa slabim prenosiocem u senedu, kako stoji u Medžme'u-z-zeva'idu (4/302))

    Obaveza muslimana prema Sunnetu

    2. Obaveza muslimana prema Sunnetu

    Vjerovjesnikova tradicija je dakle detaljan program za život muslimana kao jedinki i društva. Sunnet je, kako smo naglasili, pojašnjeni Kur'an i praktični islam. Sam Poslanik je bio tumačem Kur'ana, utjelovitelj islama riječju, djelom i ponašanjem, dok je bio u društvu, kod kuće i na putu, u snu i na javi, u privatnom i javnom životu, u odnosu prema Bogu i prema ljudima, s rodbinom i daljnjima, s prijateljima i neprijateljima, u miru i ratu, u zdravlju i bolesti.

    Obaveza muslimana je da upoznaju ovaj razrađeni poslanički program sa njemu imanentnim osobenostima, sveobuhvatnošću, uravnoteženošću i lahkoćom; s uzvišenim Božanskim, divnim ljudskim i orginalnim, moralnim idejama koje se u njemu pojavljuju u punom sjaju i dolaze do potpunog izražaja. To ih obavezuje da nauče kako da ispravno razumiju časnu Tradiciju i kako da se s njom ophode teoretski i praktično, na način kako su to činile najbolje generacije Ummeta, tj. ashabi i oni koji su ih perfektno slijedili.

    Kriza muslimana ovoga vremena je prvenstveno kriza misli i ona po meni prethodi krizi savjesti. Kriza misli se najbolje odražava kroz krizu razumijevanja Sunneta i ophođenja s njim, posebno u nekim strujama islamskog preporoda prema kojima su usmjereni pogledi nade, i od kojih Ummet očekuje mnogo i na istoku i na zapadu. Njihova tragedija nerijetko počinje pogrešnom interpretacijom časnoga Sunneta.
    Upozorenje na tri opasnosti

    Od Poslanika s.a.v.s. se prenosi predaja u kojoj on, a. s., navještava nevolje kojima ce biti izložen Vjerovjesnički nauk i Poslaničko nasljeđe od strane fanatika, lažaca i neznalica.

    Ibn Džerir, Temmam u Feva'idu, Ibn 'Adijj i drugi od Poslanika, s.a.v.s., prenose da je rekao: "Ovaj nauk će iz svake generacije (pre)nositi njeni pravednici koji će od njega odstranjivati iskrivljena tumačenja fanatika, imputiranja lažova i pogrešne interpretacije neznalica." (Ibnu-l-Qajjim navodi ovaj hadis u Miftahu dari-s-se'ade i smatra ga jakim zbog mnoštva puteva kojim se prenosi)

    Ovo su tri destruktivna elementa od kojih svaki ponaosob predstavlja opasnost po Vjerovjesničku baštinu.

    a) Krivo tumačenje fanatika

    Postoji krivo tumačenje koje se javlja kao posljedica fanatizma, suvišnog dušebrižništva i udaljenosti od umjerenosti kojom se odlikuje ova vjera, od tolerantnosti kojom je opisano ovo pravovjerje, te od lahkoće karakteristične za sve šeriatske obaveze. To je fanatizam zbog koga su još prije nas u propast otišli Baštinici Knjige (ehlu-l-kitab) koji su pretjerivali u vjerovanju ili su prešli granice u obredima ili bili fanatici u ponašanju.

    Kuran je to registrovao. Evo šta kaže. "Reci: O sljedbenici Knjige, ne pretjerujte u vjerovanju svom, suprotno istini, i ne povodite se za prohtjevima Ijudi koji su još davno zalutali i mnoge u zabludu odveli i sami sa pravoga puta skrenuli (El-Ma'ide, 77) A Ibn 'Abbas prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao: "Čuvajte se pretjerivanja u vjeri! Zaista su oni prije vas propali zbog pretjerivanja u vjeri." (hadis bilježe Ahmed, En-Nesa'i, Ibn Madže, El-Hakim, Ibn Khuzejme i Ibn Hibban od Ibn 'Abbasa)

    A Ibn Mes'ud od njega, s.a.v.s., kazuje da je rekao: "Propali su oni što pretjeruju!" Poslanik je ovo ponovio tri puta. (hadis bilježi Muslim u Sahihu: Kitabu-l-'ilm, br. 2670)

    b) Imputiranja lažova

    Postoje takođe i izmišljotine kojima lažljivci nastoje u Vjerovjesnički program unijeti ono što nije od njega, koji mu nastoje imputirati novotarije (bid'ate) koje njegova priroda odbija, koje su oprečne njegovu vjerovanju i Zakonu; s čim nemaju veze ni njegove osnove, ni pojedinačni propisi. Kada nisu uspjeli u pokušaju da dodaju bilo šta Kur'anu, čuvanom u grudima i na papiru, i učenom jezicima, pomislili su da će im to lahko biti učiniti sa Sunnetom i da će moći reći: "Rekao je Poslanik, a.s.,...", a da za to nemaju dokaza.

    Ali velikani Ummeta i čuvari Sunneta su im pripremili zamke i prepreke, i zatvorili im svaki prilaz za izmišljanje i umetanje. Nisu prihvatali hadis bez seneda, a ni sened dok ne ispitaju njegove prenosioce jednog po jednog; dok ne saznaju sve o njemu, njegovu životu, rođenju i smrti; dok ne saznaju gdje je učio, ko su mu bili učitelji, ko drugovi, ko učenici; koliko je bio povjerljiv i koliko bogobojazan; kako jaku memoriju je imao i kako precizan u prenošenju vijesti je bio; koliko su njegova predanja identična predanjima poznatih i povjerljivih prenosilaca; i koliko je predaja koje samo on prenosi. Zato su i kazali: "Sened je dio vjere. Da nije seneda govorio bi ko hoće, šta hoće! Tragalac za naukom bez seneda je obično čavrljalo."

    Oni nisu prihvatali hadis dok ne ispuni slijedeće uvjete:

    - da mu je sened spojen od početka do kraja (to jest, da je svaki prenosilac direktno preuzeo hadis od svog prethodnika, i tako od Poslanika do onog ko je zabilježio hadis)

    - da svi prenosioci u senedu budu povjerljivi (thiqat), tj. pobožni, bogobojazni i precizni ('adl i dabt) u onome što prenose,

    - da nema nikakva prekida u senedu, skrivena ili očevidna,

    - i konačno da ne protuslovi predajama povjerljivih i poznatijih prenosilaca (šudhudh), te da se u njemu ne nalazi nikakva mahana ('ille) koja značajnije utječe na njegovu vjerodostojnost.

    Ova preciznost i rigoroznost u provjeri seneda, njihovih uslova i okolnosti jeste osobenost islamskog Ummeta, čime je on pretekao savremenu civilizaciju u definisanju principa naučno-historijske metodologije istraživanja.

    c) Pogrešno interpretiranje neznalica

    Također postoji i pogrešno interpretiranje koje kalja istinu islama, koje riječi stavlja tamo gdje im mjesto nije i od islama otkida njegove dijelove da bi kasnije zanijekalo i učenja i norme koje predstavljaju kičmeni stub islama. Ovi su kao i lažovi koji islamu pripisuju ono što nije od njega; marginaliziraju ono što je prioritetno ili daju prioritet onome što je marginalno.

    Ovo nerazumijevanje ili loša interpretacija dolazi od strane onih koji ne poznaju ovu vjeru; koji nisu zadojeni njenim duhom i koji svojim umovima nisu dokučili njene velike istine. Oni zato niti su u nauku dobro upućeni, niti su predani istini. Njih nema šta zaštititi od proizvoljnog i subjektivnog razumijevanja, zanemarivanja jasnih ajeta (el-muhkemat) i slijeđenja onih manje jasnih (el-mutešabihat). Oni žele smutnju izazvati i proizvoljna tumačenja dati. Oni slijede strast koja odvodi sa Allahova puta. To je interpretacija neznalica, makar se oni zaogrnuli u ulemanska odijela i nosili titule mudraca.

    Ovo su pojave na koje se mora paziti i na njih upozoravati. Zarad njih se moraju pronaći neophodna pravila (tumačenja) koja će predstavljati odbrambeni mehanizam da i sami ne budemo uvučeni u njih. Većina heretičkih sekti i grupa koje su se odmetnule od Ummeta, njegovog vjerovanja, Zakona, te većina grupacija koje su zalutale sa pravoga puta otišle su u propast zbog lošeg tumačenja i interpretacije.

    Imam Ibnu-l-Qajjim je u svome djelu Ruh (Duša) napisao prosvijetljene riječi o nužnosti pravilnog razumijevanja poslaničke poruke, koje mi ovdje prenosimo. On je pisao:

    ... Ono što je Poslanik, s.a.v.s., htio treba razumjeti bez pretjerivanja, ali i bez nemarnosti. U njegove riječi ne treba učitavati ono što one ne podrazumijevaju, niti treba zapostavljati bilo šta od upute i objašnjenja koja je tim riječima namjeravao. Zbog nepridržavanja ovog principa i njegova napuštanja izrodile su se mnoge zablude čiji broj zna samo Allah. Ustvari, nerazumijevanje onoga što su Allah i Njegov poslanik htjeli je osnova i izvor svake novotarije i zablude koja se pojavila u islamu. To je generator svake greške bilo u osnovama vjere ili njenim detaljima. Situacija postaje krajnje ozbiljna kad se nerazumijevanju pridruži loša namjera. Veliko li je iskušenje za vjeru i vjernike kad se podudare nerazumijevanje predvodnika, makar on imao lijepe namjere, i loša namjera onih koji ga slijede! A mi samo od Allaha pomoći tražimo. Šta je sa pravoga puta odvelo qaderije, murdži'e, kharidžije, mu'tezile, džehmije, rafidije (ekstremne ši'ije), i sve ostale novotarske sekte do li nerazumijevanje Božanske i Poslanikove poruke? Rezultat tog nerazumijevanja je bio da je vjera u većine ljudi postala onakvom kakvu su zahtijevala njihova nerazumijevanja! A ono što su od Allaha i Njegova poslanika, a.s., razumjeli ashabi i oni što su ih slijedili, to se prezire i na to se pažnja ne obraća niti za to ko mari ... Ne čudi se ako prođeš čitav Kur'an od početka do kraja i otkriješ da neki nisu kako valja shvatili poruku Allaha i Njegova poslanika, s.a.v.s., ni na jednom mjestu.

    No, to može shvatiti samo onaj ko vjerovanja koja susreće kod mase stavi pod lupu onoga sa čim je došao Poslanik, s.a.v.s. Onaj, pak, koji obrne čitav proces, pa ono što je donio Poslanik, s.a.v.s., posmatra u svjetlu svojih ubjeđenja i novotarija, slijedeći nekoga u kog ima povjerenja, s takvim je beskorisno polemisati. Ostavi njega i ono što je odabrao. Prepusti ga onome što je slijepo prihvatio, i zahvaljuj Allahu koji te poštedio iskušenja na koje ga je stavio! ...

    Osnovna načela odnosa prema Sunnetu

    3. Osnovna načela odnosa prema Sunnetu

    Zbog naprijed spomenutog nužno je da se onaj ko se bavi Vjerovjesničkom tradicijom čvrsto drži nekoliko principa koji se smatraju osnovnim pravilima u toj sferi, da bi je sačuvao od imputiranja lažova, krivog tumačenja fanatika i pogrešne interpretacije neznalica. Ti principi su:

    1. Uvjeriti se u vjerodostojnost i utemeljenost hadisa prema preciznim naučnim kriterijima koje su postavili pouzdani imami, a koji obuhvataju i sened i metn, bilo da se radi o riječima, činu ili pristanku tj. odobrenju Muhammeda, a.s. Ovdje istraživač nužno mora konsultovati stručnjake i iskusne poznavaoce ovih disciplina jer oni su doktori Hadisa koji su svoje živote proveli u traganju za njim, njegovu studiranju, odvajanju autentičnog od slabog, onog koji je prihvatljiv i onog koji je za odbaciti. "A niko te neće obavijestiti kao stručnjak." (Fatir, 14)

    Stručnjaci su za proučavanje Hadisa utemeljili nauku čvrstoga korijena i razvijenih grana. Ta nauka je u odnosu na Hadis ono što je metodologija islamskog prava (Usulu-l-fiqh) u odnosu na islamsko pravo (fiqh). Ustvari, radi se o skupini disciplina čiji je broj kod velikog Ibnu-s-Salaha dostigao brojku od šezdeset pet disciplina. Njihov broj se kasnije povećao, tako da Es-Sujuti u svome djelu Tedribu-r-ravi 'ala taqribi-n-Nevavi obrađuje njih devedeset i tri.

    2. Konačno, nužno je obavezujuću/zakonodavnu tradiciju razdvojiti na onu koja ima opšti i trajni karakter ('umum ve devam), i onu koja ima svojstvo specifičnosti i vremenske ograničenosti (khusus ve te'qit), jer je jedan od najopasnijih nedostataka u razumijevanju Sunneta upravo miješanje jedne od ove dvije kategorije sa drugom.

    3. Sunnet kao izvor zakonodavstva i usmjeravanja

    Sunnet je drugi izvor islama, kako u zakonodavstvu tako i u usmjeravanju (et-tevdžih). Na njeg se obraća pravnik radi izvođenja pravnih normi, ali i daija i odgajatelj da u njemu nađe nadahnjujuća značenja, usmjeravajuće vrijednosti, divne mudrosti, metode koje potiču na dobro ili zastrašuju i odvraćaju od činjenja zla.

    Da bi Sunnet mogao ostvariti ovu svoju ulogu, nužno je da budemo ubijeđeni u njegovu autentičnost, i utemeljenost u riječima i djelu Vjerovjesnika, s.a.v.s.

    Prevedeno na jezik nauke i Hadisa, nužno je da hadis na koga se pozivamo bude sahih, vjerodostojan, ili hasen dobar. Govoreći jezikom univerzitetskih kriterija ocjenjivanja, sahih hadis je sličan ocjeni odličan ili vrlo dobar dok je hasen u ravni ocjene dobar ili zadovoljava. Zato su najjači hasen hadisi jako bliski sahihu, dok su najslabije kategorije hasen hadisa bliske da'if, slabom hadisu.
    Učenjaci Ummeta su jednoglasni oko ovog uslova za hadise koji se uzimaju kao argumenti u određivanju praktičnih šeriatskih normi koje predstavljaju stub pravne nauke i temelje dozvoljenog i zabranjenog
    (halal i haram). U isto vrijeme, oni nemaju jedinstven stav kad su u pitanju hadisi koji se odnose na vrijednost određenih postupaka (feda'ilu-l-a'mal), zikrove; ili hadisi suptilnih značenja (reqa'iq), hadisi podsticanja i zastrašivanja (tergib ve terhib) i druge slične kategorije hadisa koje ne spadaju u sferu čistog zakonodavstva. Tako su neki od učenjaka ranijih generacija (selefa) bili jako fleksibilni kod prenošenja takvih hadisa i u tome nisu vidjeli ništa lošeg. Međutim, ova fleksibilnost nije bez granica. Ona ima svoje mjesto i uslove. Nažalost, neki su je zloupotrijebili pa su njome mnoge s pravog puta zaveli i bistro vrelo islama zamutili. Knjige vazova i savjeta, te sufijska djela koja se bave duhovnim temama, puna su ove vrste hadisa. Slično je i sa komentarima Kur'ana među kojima ima i takvih čiji su autori bili dosljedni u citiranju dobro poznatih lažnih hadisa o vrijednostima pojedinih kur'anskih sura iako su imami i hafizi ustanovili njihovu neosnovanost i razotkrili njihovu stvarnost, tako da niko nema opravdanje da i nakon toga stranice svojih djela krca takvim hadisima. Pa ipak, El-Zemakhšeri, Eth-The'alibi, El-Bejdavi, Isma'il Haqqi i njima slični su bili u*!*!*!*!i u citiranju izmišljenih hadisa. Štaviše, nalazimo da i takvi komentatori kao što je autor Ruhu-l-bejana opravdava navođenje takvog hadisa i stavlja se u službu njegovog advokata, te sa smjelošću na kojoj mu se može pozavidjeti, na kraju komentara sure Et-Tevbe kaže:

    ... Znaj da su hadisi koje je citirao autor Keššafa na kraju komentara ove sure, a za kojim su se poveli najveći komentatori kao što su El-Qadi el-Bejdavi, Ebu Su'ud i drugi - Allah im se smilovao - predmetom brojnih kritika od strane učenjaka. Tako ih neki odobravaju dok ih drugi poriču, sve u ovisnosti od ocjene njihove vjerodostojnosti. Jedan od tih kritičara je Es-San'ani... Ono što se čini ovom siromašnom robu - oprostio mu svemogući Allah - jeste da ti hadisi su ili jaki /sahih ili slabi /da'if ili lažni/mevdu'. Ako su sahih i jaki nema nejasnoća. Ako su slabih seneda, poznato je da su muhaddisi (muhaddithun) jedinstveni u stavu da je dozvoljeno koristiti slabe hadise samo u podsticanju i zastrašivanju kako je rečeno u djelu El-Edhkar od En-Nevevija, i Insanu-l-'ujun od 'Ali b. Burhanuddina el-Halebija, i El-Esraru-l-muhammedijje od Ibn Fakhruddina er-Rumija, te drugdje. Ako su ti hadisi pak lažni, El-Hakim i drugi navode da je jedan od zahida (skromnika, isposnika) bio otkriven da izmišlja hadise o vrijednosti Kur'ana i njegovih pojedinih poglavlja pa mu je rečeno:

    -"Zašto si to radio?" Odgovorio je:

    -"Vidio sam ljude kako malo pažnje poklanjaju Kur'anu, pa sam želio da ih potaknem na njega." Onda mu je rečeno:

    -"Ali Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: "Ko na mene namjerno slaže neka sebi pripremi mjesto u Vatri!" Odgovorio je:

    -"Ja nisam lagao na njega! Ja sam lagao za njega!"

    Htio je reći da laganje na Poslanika prouzrokuje rušenje temelja islama, iskvarivanje Šeriata i njegovih normi, što sa njim nije slučaj. Laganje za Poslanika je podsticanje na slijeđenje njegova vjerozakona i ugledavanje na njega.

    Šejh 'lzzuddin b. 'Abdisselam je govorio: "Govor je sredstvo do ciljeva. Tako je lagati zabranjeno u slučaju kad je pohvalni cilj moguće ostvariti istinom. Ako se do takvog cilja moče stići samo s laži, a ne i istinom, u tom slučaju je laž dozvoljena (mubah) ako je cilj dozvoljen, i obavezna (vadžib) ako je cilj obavezan. To je kriterij. ...

    Ne ostaje nam ništa drugo nego da kažemo: La havle ve la quvvete illa billah i Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un! Čovjek se čudom ne može načuditi da nešto ovako izjavi čovjek koji se uvrstio u svitu komentatora Allahove knjige, za koga neki govore da je islamski pravnik i poznavalac metodologije islamskog prava. Kakvo je to razumijevanje kod tog čovjeka koji ne poznaje prioritetna pravila koja su definisali učenjaci?

    Ovaj šejh sa sufijskim sklonostima kao da nije znao da nam je Bog usavršio našu vjeru, i njome upotpunio Svoju blagodat prema nama, tako da nemamo potrebe za nekim ko bi nam je upotpunjavao i usavršavao izmišljajući hadise od sebe. Kao da nadopunjuje Allaha, dž. š., ili prigovara Muhammedu, a.s., govoreći mu: "Ja lažem za tebe da bih ti upotpunio tvoju krnju vjeru i pokrpio rupe u njoj hadisima koje izmišljam!"

    A riječi imama Ibn 'Abdisselama se odnose na nešto drugo, na druge prilike u kojima Poslanik dopušta olakšicu, kao što je laganje u ratu, izmirivanje zavađenih, izbavljenje nevina čovjeka koji bježi od nasilna progonitelja i sličnih situacija koje se u ovom smislu obično spominju. Štaviše, riječi Ibn 'Abdisselama pobijaju pređašnje navode. Naime, Ibn 'Abdisselam kaže da je lagati haram u svrhu ostvarenja cilja koji se može postici istinom. Ovdje možeš reci: "Za sva dobra djela na koja podstiču lažni hadisi, i za sve ružne postupke od kojih ti hadisi odvraćaju mogu se, nesumnjivo, naći sahih i hasen hadisi. Prema tome, laganje je zasigurno zabranjeno, čak staviše ono je jedan od velikih grijeha (keba'ir)."

    Odbacivanje sahih hadisa je jednako prihvatanju
    izmišljenih hadisa

    Kako god je pogrešno, apsurdno i opasno prihvatanje lažnih/apokrifnih hadisa i njihovo pripisivanje Poslaniku, s.a.v.s., isto tako je pogrešno odbacivanje sahih hadisa zbog strasti i umišljenosti, te mišljenja da se zna bolje i više od Boga i Njegova poslanika, ili zbog lošeg mišljenja o Ummetu, njegovim učenjacima i imamima njegovih najboljih generacija.

    Prihvatanje izmišljenih hadisa u vjeru unosi elemente koji nisu od nje, dok odbacivanje sahih hadisa iz vjere odstranjuje neke njene dijelove. Nema sumnje da je prihvatanje laži i odbacivanje istine neprihvatljivo i prijekora vrijedno. Novotari i oni što su skrenuli sa pravoga puta su oduvijek bili puni sumnji i optužbi koje su učenjaci i istraživači pobili i obezvrijedili. Imam Eš-Šatibi veli:

    ... Možda neki od novotara u vjeri kao argument za odbacivanje nekih hadisa navedu činjenicu da oni pružaju samo pretpostavku, tj. neizvjesno znanje (zann) koje Kur'an izričito kudi Allahovim riječima: "...Oni se povode samo za pretpostavkama (zann) i za strastima ..." (En-Nedžm, 23). Na drugom mjestu se kaže: "A o tome ništa ne znaju, slijede samo pretpostavke a pretpostavka istini baš nimalo ne koristi (En-Nedžm, 28). Tako su dozvolili stvari koje je Allah zabranio preko Svoga poslanika, s.a.v.s., a za čiju zabranu nema teksta u Kur'anu. Njihova stvarna namjera jeste iznalaženje pokrića za ono što im se sviđa. A ni pod "pretpostavkom" se u citiranim ajetima ne misli na ono što oni tvrde. Naime, pretpostavku nalazimo u tri moguce situacije:

    Prvo: Pretpostavka (zann) u temeljima vjere koja je nedovoljna (kao argument) po mišljenju učenjaka, jer postoji mogućnost da je upravo suprotna istini. Međutim, zann je prihvatljiv u granama (furu') i kao takav je prihvaćen od strane pravnika zbog dokaza koji upućuju na opravdanost takvog postupka. Prema tome, pretpostavka jeste pokuđena, osim kad su u pitanju detalji vjere, kako to navode učenjaci kad raspravljaju o ovom aspektu.

    Drugo: Pretpostavka u drugom ajetu znači preferiranje jedne od dvije suprotstavljene stvari bez valjanog dokaza. Nema sumnje da je pretpostavljanje (zann) i ovdje pokuđeno jer se radi o samovolji, zbog čega je propraćeno spomenom strasti u ajetu. "Oni se povode samo za pretpostavkama i za strastima..." Kao da su se priklonili određenoj stvari iz puke strasti i interesa, zbog čega je pretpostavljanje (zann) u tom smislu i bilo pokuđeno, a za razliku od pretpostavke utemeljene na argumentu, koja u osnovi nije pokuđena jer je izvan okvira slijeđenja strasti. Iz tog razloga je potvrđena njena valjanost i postupanje po njoj tamo gdje to priliči kao što su ogranci vjere.

    Treće: Postoje dvije kategorije pretpostavki.

    1 - Pretpostavka koja se naslanja na nedvojbeni (qat'i) princip (asl). To su pretpostavke po kojima se postupa u Šeriatu u svim slučajevima jer potpadaju pod utvrđeni princip, te su tako u kategoriji onih stvari čija je vrsta (džins) poznata.

    2 - Pretpostavka koja se ne naslanja na neki od utvrđenih principa, već je ili bez osnove (i u tom slučaju je pokuđena - kako je vec rečeno), ili se naslanja na sličnu pretpostavku. Ako se ova druga pretpostavka naslanja na nedvojbeni princip tada je u ravni prve kategorije. Ako je pak bez ikakve osnove onda je pokuđena. Prema tome, ako "predaja pojedinca" (khaber vahid) ima sahih sened i naslanja se na neki nedvojbeni princip u Šeriatu mora se prihvatiti. To je i razlog što je u principu prihvatamo. Suprotno ovome, pretpostavke nevjernika se ne naslanjaju ni na što pa ih je stoga nužno odbaciti i ne uzimati u obzir. Ovaj posljednji odgovor je izveden iz jednog principa koji je detaljno obrazložen u djelu El-Muvafeqat. I neka je hvala Allahu.

    Neki od zalutalih su u odbacivanju hadisa otišli toliko daleko da uopšte za ozbiljno ne uzimaju mišljenja onih koji se oslanjaju na ono što je u hadisima. Mišljenja takvih su svrstali u kategoriju stvari oprečnih umu a njih same u ludake. Ebu Bekr Ibnu-l-'Arebl kazuje o nekome koga je sreo na (arapskom) Istoku, a koji je nijekao viđenje Allaha na ahiretu, da je bio upitan:

    "Je li nevjernik onaj ko kaže da će Stvoritelj biti viđen?" Odgovorio je:

    "Nije, jer je ustvrdio nešto što je van pameti. A ko kaže nešto što je iracionalno ne biva proglašen za kafira!"

    Komentarišuci ovo Ibnu-l-'Arebi kaže: "Eto to je naš status kod njih! Pa neka pouku uzme onaj koga je Allah naputio gdje odvodi slijeđenje strasti. Sačuvao nas Allah od toga Svojom blagodati! (Eš-Šatibi, El-itisam, 1/235-37) ...

    I Ibn Qutejbe je u svom djelu Te'vilu mukhtelefi-l-hadith naveo brojne sumnje, opšte i pojedinačne, koje su potakli neprijatelji Sunneta, a zatim ih jednu po jednu pobio. Nije ih ostavio na miru dok njihov plamen nije pretvorio u pepeo.

    U naše doba pojavljuju se novi neprijatelji Sunneta. Jedni su nemuslimani, kao kršćanski misionari i orijentalisti, a drugi su iz islamskog svijeta, uglavnom oni koji su ušli i potpali pod direktni ili indirektni uticaj prethodno spomenutih. Ovi savremeni upotrebljavaju oružja starih neprijatelja, dodajući im neka nova shodno zahtjevima moderne civilizacije. I jedni i drugi su se obrušili na Sunnet, njegove knjige, ljude i metode svim raspoloživim sredstvima. Pri tom su podržani od moćnih institucija i zainteresovanih strana. Ali, Allah je za Sunnet odredio velikane koji sumnjama sumnjičara suprotstavljaju nepobitne dokaze, a insinuacijama lažova nepobitne istine i činjenice. "I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili, i tu oni bijahu pobijeđeni i ostadoše poniženi." (El-A'raf, 118-119)

    Za odgovore na sve te napade je dovoljno obratiti se na velikog Šejha 'Abdulganijj 'Abdulkhaliqa - Allah mu se smilovao - i njegovo djelo Autoritativnost Sunneta (Hudždžijjetu-s-sunne). Tu je i pravnik, misionar i borac islama, šejh Mustafa es-Siba'i, neka je milost Božija na njega, njegovo vrijedno i korisno djelo Sunnet i njegovo mjesto u islamskom zakonodavstvu (Es-Sunnetu ve mekanetuha fi-t-tešri'i-l-islami). Neka ih Allah nagradi dobrim i na visoke stepene uzdigne.

    Pojava na koju ovdje želim skrenuti pažnju jeste odbacivanje Sunneta i sahih hadisa zbog pogrešnog razumijevanja koje se javlja kod laika i nestručnjaka što nas dovodi do zaključka o nužnosti preciznog istraživanja, opreznosti i obazrivosti kod razumijevanja Sunneta te obraćanja na njegove izvore i konsultovanje njegovih poznavalaca, na što ćemo skrenuti pažnju na narednim stranicama.

    Odbacivanje sahih hadisa zbog nerazumijevanja

    Od nezdravih pojava kojima je izložen Sunnet jeste i ta da neko brzopleto pročita hadis i nakaradno ga razumi i onda ga počne u svjetlu tog shvatanja tumačiti. Kako je to značenje za njeg neprihvatljivo, on brže-bolje odbacuje hadis, jer ima, eto, neprihvatljivo značenje.

    A kad bi bio objektivan, razmislio i prostudirao dotični hadis, našao bi da hadis nema ono značenje koje je on razumio, već da mu je on pretpostavio neko značenje od sebe koje nema osnove ni u Kur'anu ni u Sunnetu; niti mu pravila arapskog jezika idu u prilog, niti ga je tako razumio ijedan priznati učenjak prije njega.
    Uvjeriti se da dotični tekst nije u kontradikciji sa jačim od sebe; Kur'anom, drugim hadisima koji su mnogobrojniji ili utemeljeniji ili više odgovaraju osnovama vjere i bolje priliče mudrosti Šeriata, te da nije u kontradikciji sa opštim intencijama Šeriata koje su nepobitno utemeljene (el-qat'ijje) jer nisu izvedene iz jednog ili dva teksta, već iz mnoštva tekstova i propisa, koji kada se saberu, ulijevaju uvjerenje i sigurno znanje o njihovoj utemeljenosti. Pravilno shvatiti Vjerovjesnički tekst u skladu sa jezičkim pravilima, u svjetlu konteksta hadisa i povoda njegova izricanja, u sjeni kur'anskih i drugih poslaničkih tekstova, u okviru opštih pravila i generalnih intencija islama. Neophodno je još napraviti razliku između hadisa koji su izrečeni u svojstvu izvršenja poslaničke misije (tebligu-r-risale), i onih koji to nisu. Drugim riječima, između zakonodavnog/obavezujućeg (tešri) i nezakonodavnog, to jest neobavezujućeg Sunneta.

    mm.co.ba

Share This Page