Ako želiš potpuno shvatiti, kao što su dva i dva četri, koliko je namaz dragocjen, važan, a koliko je malo truda potrebno da bi se izvršio, a koliko je bezuman i štetan čovjek koji ne klanja, pogledaj ovaj primjer: Jednom je jedan veliki vladar dvojici sluga dao po dvadeset i četri zlatnika i poslao ih da borave u velikom lijepom i posebnom čitluku koji je bio udaljen dva mjeseca. I naredi im: “Sa ovim parama pokrijte troškove puta i karte. I kupite neke potrebne stvari što će vam trebati za to boravište. Na udaljenosti od jednog dana postoji stanica.Tamo se može naći i auto, i brod, i voz, i avion. Putuje se u zavisnosti od količine novca koji posjeduješ.” Dvije sluge poslije pouke pođoše.
Jedan je bio sretan pa je do stanice potrošio vrlo malo novca. Uz to je s to malo potrošenog novca obavio tako veliku trgovinu koja će se dopasti njegovom vladaru, a i kapital mu se uvećao hiljadu puta.
Onaj drugi zlosretni sluga, zato što je bio skitnica, do stanice je potrošio svoja dvadeset i tri zlatnika. Izgubio ih je kockajući se i rasipajući ih na svakojake gluposti. Ostao mu je samo jedan zatnik. Prijatelj mu reče: ”Aman, jadni čovječe, daj bar ovaj jedini zlatnik te kupi kartu. Tako da ne bi ostao gladan i pješačio na ovom dugom putu. Naš gospodar je plemenit, možda ti se smiluje, oprosti ti, te i tebe ukrca na avion, pa da za jedan dan odemo na mjesto gdje trebamo boraviti. U suprotnom bit ćeš primoran da pješačiš dva mjeseca po pustinji sam i gladan.”
Zar i najnerazboritiji čovjek ne bi shvatio da bi potpuno bez pameti, opasan i zlosrećan bio ovaj čovjek kad bi se zainatio te i onaj jedini zlatnik ne bi dao za kartu koja je poput ključa riznice blaga, već ga potrošio na prolazna zadovoljstva i uživanja?
Eto, hej čovječe bez namaza! I hej, moj nefsu koji se ne raduje namazu!
Onaj vladar je naš Rab/Gospodar, naš Halik /Stvoritelj. One dvije sluge, dva putnika su: jedan je pobožni sluga koji klanja namaz sa radošću. Drugi predstavlja ljude nepromišljene, koji ne klanjaju.
Ona dvadeset i četri zlatnika su dvadeset i četri sata svakodnevnog života.
Onaj veliki i poseban čitluk je Džennet.
Ona stanica je kabur.
Ono putovanje je putovanje čovječanstva koje vodi u kabur, proživljenje /hašir/, i vječnost. Sa obzirom na dobro djelo, na jačinu takvaluka/bogobojaznost/, onaj dugi put svako različito prelazi. Jedan dio onih bogobojaznih ljudi, poput munje presijeca put od hiljadu godina za jedan dan. Neki, brzinom mašte, udaljenost od pedeset hiljada godina pređu za jedan dan. Kur’an-i Azimuššan ukazuje sa dva ajeta na ovu istinu.
Ona karta je namaz. Samo je jedan sat dovoljan za svih pet vakata namaza zajedno sa abdestom.
Zamisli: onaj koji dvadeset i tri sata troši za ovaj kratki ovodunjalučki život, a koji uz to i onaj jedan sat ne potroši za taj tako dugi vječiti život, na kolikom je gubitku, koliko svome nefsu čini nepravdu i koliko je taj postupak suprotan razboritosti. Jer, čak i kad bi smatrao logičnim da hiljadu ljudi koji učestvuju u lutrijskom kockanju, mogu uložiti polovinu svoje imovine, mogućnost dobitka je ipak jedan prema hiljadu. Potom, zar ne može shvatiti čovjek koji sebe pametnim smatra, koliko je suprotno pameti i mudrosti, i koliko je daleko od razboritosti, jedan dvadeset četvrti dio imovine ne davati u jednu vječnu riznicu gdje je mogućnost dobitka devedeset devet posto ispitana.
Međutim, u namazu je veliki spokoj za dušu, srce i pamet, uz to ni za tijelo nije naporan posao.
Uz to, ostali ovodunjalučki poslovi onoga ko klanja namaz, sa jednim lijepim nijetom poprimaju oblik ibadeta. Na ovaj način cijelu životnu imovinu može prisvojiti za ahiret. U neku ruku svoj prolazni život učiniti vječnim…
Jedan je bio sretan pa je do stanice potrošio vrlo malo novca. Uz to je s to malo potrošenog novca obavio tako veliku trgovinu koja će se dopasti njegovom vladaru, a i kapital mu se uvećao hiljadu puta.
Onaj drugi zlosretni sluga, zato što je bio skitnica, do stanice je potrošio svoja dvadeset i tri zlatnika. Izgubio ih je kockajući se i rasipajući ih na svakojake gluposti. Ostao mu je samo jedan zatnik. Prijatelj mu reče: ”Aman, jadni čovječe, daj bar ovaj jedini zlatnik te kupi kartu. Tako da ne bi ostao gladan i pješačio na ovom dugom putu. Naš gospodar je plemenit, možda ti se smiluje, oprosti ti, te i tebe ukrca na avion, pa da za jedan dan odemo na mjesto gdje trebamo boraviti. U suprotnom bit ćeš primoran da pješačiš dva mjeseca po pustinji sam i gladan.”
Zar i najnerazboritiji čovjek ne bi shvatio da bi potpuno bez pameti, opasan i zlosrećan bio ovaj čovjek kad bi se zainatio te i onaj jedini zlatnik ne bi dao za kartu koja je poput ključa riznice blaga, već ga potrošio na prolazna zadovoljstva i uživanja?
Eto, hej čovječe bez namaza! I hej, moj nefsu koji se ne raduje namazu!
Onaj vladar je naš Rab/Gospodar, naš Halik /Stvoritelj. One dvije sluge, dva putnika su: jedan je pobožni sluga koji klanja namaz sa radošću. Drugi predstavlja ljude nepromišljene, koji ne klanjaju.
Ona dvadeset i četri zlatnika su dvadeset i četri sata svakodnevnog života.
Onaj veliki i poseban čitluk je Džennet.
Ona stanica je kabur.
Ono putovanje je putovanje čovječanstva koje vodi u kabur, proživljenje /hašir/, i vječnost. Sa obzirom na dobro djelo, na jačinu takvaluka/bogobojaznost/, onaj dugi put svako različito prelazi. Jedan dio onih bogobojaznih ljudi, poput munje presijeca put od hiljadu godina za jedan dan. Neki, brzinom mašte, udaljenost od pedeset hiljada godina pređu za jedan dan. Kur’an-i Azimuššan ukazuje sa dva ajeta na ovu istinu.
Ona karta je namaz. Samo je jedan sat dovoljan za svih pet vakata namaza zajedno sa abdestom.
Zamisli: onaj koji dvadeset i tri sata troši za ovaj kratki ovodunjalučki život, a koji uz to i onaj jedan sat ne potroši za taj tako dugi vječiti život, na kolikom je gubitku, koliko svome nefsu čini nepravdu i koliko je taj postupak suprotan razboritosti. Jer, čak i kad bi smatrao logičnim da hiljadu ljudi koji učestvuju u lutrijskom kockanju, mogu uložiti polovinu svoje imovine, mogućnost dobitka je ipak jedan prema hiljadu. Potom, zar ne može shvatiti čovjek koji sebe pametnim smatra, koliko je suprotno pameti i mudrosti, i koliko je daleko od razboritosti, jedan dvadeset četvrti dio imovine ne davati u jednu vječnu riznicu gdje je mogućnost dobitka devedeset devet posto ispitana.
Međutim, u namazu je veliki spokoj za dušu, srce i pamet, uz to ni za tijelo nije naporan posao.
Uz to, ostali ovodunjalučki poslovi onoga ko klanja namaz, sa jednim lijepim nijetom poprimaju oblik ibadeta. Na ovaj način cijelu životnu imovinu može prisvojiti za ahiret. U neku ruku svoj prolazni život učiniti vječnim…