Šta je to fikh? Pojašnjenje često korištenih pojmova!

GAZIJA

Well-Known Member
Staff member
Svaki punoljetan čovjek je odgovoran za svako svoje djelo, i svako njegovo djelo podliježe naročitim vjerskim propisima i osudama. Nauka koja nas uči kakvu osudu treba izreći za pojedina ljudska djela zove se »Ilmi-fikh« ili kraće »Fikh«. Onaj ko se bavi tom naukom zove se »fakih«. Prema tome je fikh nauka koja pretresa sve postupke punoljetnih ljudi sa senatskog gledišta i određuje da li se neko djelo po vjerskim propisima mora ili ne mora, smije ili ne smije činiti, je li ga slobodno činiti, ili je neko djelo pohvalno ili ružno činiti.



MUKELLEF-MUKELLEFIN

Allah dž. š. je odlikovao ljudski rod od ostalih živih bića time što mu je dao pamet i razum, ali ga je zato zadužio raznim dužnostima, zapovjedivši mu neke stvari i zabranivši mu opet druge. Dok životinji nije sramota šta god učini, čovjeku se uzima za zlo i kod Allaha i kod ljudi ako izostavi ono što je dužan da učini ili uradi ono što ne bi smio uraditi.

No, nije svaki čovjek dužan da vrši Allahove zapovijedi, nego samo onaj koji je sposoban za to, a to je punoljetan i pametan čovjek. Takav čovjek se zove »mukellef«, što znači »zadužen vjerskim dužnostima«. Množina od riječi »mukellef« je »mukellefin«-»zaduženi«.


FIKH

Svaki punoljetan čovjek je odgovoran za svako svoje djelo, i svako njegovo djelo podliježe naročitim vjerskim propisima i osudama. Nauka koja nas uči kakvu osudu treba izreći za pojedina ljudska djela zove se »Ilmi-fikh« ili kraće »Fikh«. Onaj ko se bavi tom naukom zove se »fakih«.

Prema tome je fikh nauka koja pretresa sve postupke punoljetnih ljudi sa senatskog gledišta i određuje da li se neko djelo po vjerskim propisima mora ili ne mora, smije ili ne smije činiti, je li ga slobodno činiti, ili je neko djelo pohvalno ili ružno činiti.


AKHAMI-ŠER'IJJE (SENATSKE PRESUDE)

Iz spomenute definicije fikha se vidi da šeriatska osuda o izvjesnom činu može biti donesena na pet načina:

1) da se neki čin (npr. namaz ili post) mora činiti, i to se zove »vudžub« a čin je sami »vadžib«.

2) da se određeni čin ne smije činiti (npr. upotreba alkoholnih pića ili krađa). To se zove »hurmet«, a takav čin je »haram« (zabranjen).

3) da se neki čin može bez zamjerke činiti (npr. napraviti izlet ili voditi običan razgovor). Tome se kaže »ibahat«, a takav čin je po šeriatu »mubah«.

4) da je nešto pohvalno činiti (npr. redovito čistiti zube). Tome se kaže »nedb«, a sam čin je »mendub«.

5) da je neki čin nevaljao, ružan (npr. najesti se bijelog luka pa otići u društvo ili džamiju). Tome se kaže »kerahet«, a takav čin je »mekruh«. Prema tome: vudžub, hurmet, ibahat, nedb i kerahet su šerijatske presude (ahkami-šer'ijje). One se primjenjuju na sve postupke punoljetnih i pametnih ljudi, a ti postupci zovu se »ef'ali mukellefin«.


FARZ, VADŽIB

Rekli smo već da se čin koji se po vjerskim propisima mora vršiti zove vadžib. No, vadžiba ima dvije vrste: jedni se zovu »farz«, a drugi zadržavaju ime vadžib.

Farz je onaj čin za koji se sigurno zna da ga je Allah dž. š. zapovjedio, i ko ga takvim ne vjeruje, nije musliman. Vadžib je opet onaj čin za koji nismo posve sigurni da se Božja zapovijed odnosi baš na njega. Zato se ne može reći za čovjeka koji ga kao takvog ne vjeruje da je nevjernik, ali ko ne izvršava i jedno i drugo, griješan je i zaslužuje Božju kaznu.

Prema tome riječ »vadžib« ima dva značenja:

1) znači ono što se po vjerskim propisima mora činiti, znalo se da je baš to (a ne drugo) Allah dž. š. izvjesnom zapovijedi naredio ili ne;

2) ono što se prema vjerskim propisima mora činiti, ali za što se ne zna posve sigurno da li je baš to — a ne drugo — Allah dž. š. zapovjedio.



FARZI-AJN I FARZI-KIFAJE

Farzove opet dijelimo na: farzi-ajn i farzi-kifaje.

Farzi-ajn je onaj farz koji mora vršiti svaki sposoban musliman, kao npr. pet vakata namaza klanjati ili postiti mjesec ramazan.

Farzi-kifaje je onaj farz koji se kao dužnost odnosi na cijelo jedno društvo — zajednicu muslimana, pa ako ga neki od njih izvrši, s ostalih spada ta dužnost, a ako ga niko od njih ne izvrši, biće svi kod Boga griješni i odgo-varaće pred Njim. Takav je npr. slučaj dužnost klanjanja dženaze umrlom muslimanu ili npr. džihad (braniti vjeru, čast, domovinu i td.).


SUNNET, MUSTEHAB

Ono što Allah dž. š. nije zapovjedio da se radi, ali je Muhamed a. s. radio ili preporučivao da se radi zove se “s u n n e t”.

Sunneta ima dvije vrste: »Sunneti-huda« i »Sunneti--zaide (množina »Suneni-huda« i »Suneni-zevaid«). U prve spadaju postupci i djela u stvarima vjere koje je Muhamed a. s. redovno radio, kao npr. džemat i klanjanje nekih sunneta. U druge sunete spadaju stvari iz života a tiču se običaja, npr. način nošnje, jedenja i sl.

Ovdje mogu unići i postupci u vjerskim stvarima koje Muhamed a. s. nije redovno uobičajio raditi (npr. predugo učenje Kur'ana u namazu, oduljivanje rukju'a i sedžde i sl.).

Suneni-huda treba da vršimo, a suneni-zevaid lijepo je vršiti, ali neće nam se zamjeriti ako ih i ne vršimo.

Sunnete također dijelimo na sunneti-ajn i sunneti-ki-faje. Među prve spada npr. čišćenje zuba keficom (ili misvakom), a među druge npr. zatvaranje nekolicine ljudi u i'tikjaf zadnju trećinu ramazana.

Mustehab je ono što je Muhamed a.s. rijetko radio ili je rekao za to da je lijepo raditi, kao npr. klanjati ikindijske sunnete. Ko, dakle, vrši mustehab djela, biće mu to upisano u sevab, a ko ne vrši, neće bita griješan. Kako se vidi, mustehab i sunneti-zaide su gotovo jedno te isto.


MEKRUHI-TAHIRMEN, MEKRUHI-TENZIHEN

Ona djela koja ne valja raditi a nisu izričito zabranjena, zovu se »mekruh«.

Mekruhe dijelimo na dvije vrste: Mekruhi-tahrimen i mekruhi-tenzihen.

Prvi označuje djela koja su veoma važna, sasvim bliska haramu, kao npr. nagomilavanje- hrane u doba oskudice u namjeri da se proda po višim cijenama. Mekruhi--tenzihen je manje ružno djelo, kao npr. jesti lijevom rukom.

Prema farzu stoji haram. Farz su dužnosti koje je Allah dž. š. jasno naredio, a haram stvari koje je jasno zabranio. I jedno i drugo ko zaniječe, ne smatra se muslimanom.

Prema vadžibu stoji mekruhi-tahrimen a prema sunne-ti-huda mekruhi-tenzihen.

Sunneti-zaide i mustehab su na istom stepenu. Oba se mogu nazvati imenom »mendub«.


PODJELA FIKHA

Područje fikha je vrlo prostrano. On se dijeli u četiri glavna dijela: »ibadat«, »munakehat«, »muamelat« i »ukubat«.

Ibadat su propisi o vjerskim obredima, munakehat govori o bračnim stvarima, muamelat tretira međusobne odnose ljudi, kao npr. kupoprodaju, a ukubat govori o kaznama za prekršaje pojedinih vjerskih propisa.

U ibadete spadaju uglavnom: namaz, post, zekjat i hadž.


OSNOVE FIKHA – EDILLEI-ŠER’IJE


Osnove fikha su: Kur'an, Sunnet, idžma i kijas.

Kur'an je Božija knjiga, Sunnet je ono što je Alejhisse-lam rekao, radio ili šutnjom odobrio (Sunneti-kavlij je, Su-nneti-fi'lijje i Sunneti-tekririjje). Idžma je jednoglasno rješenje nekog šeriatskog pitanja od strane cjelokupne uleme jednog vremena, a kijas je donošenje neke šeriatske odredbe na temelju analognog rješenja donesenog prije o nekom drugom pitanju koje ima nešto zajedničko i slično s pitanjem o kojem se donosi novo rješenje, kao npr. odredba da je haram piti rakiju, jer i ona opija kao vino, za koje je već otprije poznato da je zabranjeno.

Kur'an, Sunnet, Idžma i Kijas su, dakle, vrela iz kojih se crpe šeriatske odredbe (ahkjami-šer'ijje) za sve postupke, djela i događaje među muslimanima sve do Sudnjeg dana. Ta vrela zovu se zajednički »Edillei-šer'ijje« (šeriatski dokazi) jer se njima dokazuje ispravnost pojedinih šeriatskih odredaba. Nauka koja raspravlja o tome kako se na temelju ovih Izvora dolazi do šeriatskih odredaba zove se »Usuli-fikh«.


MUDŽTEHID, MUKALLID

Mudžtehid je onaj učenjak koji, ne povodeći se za drugim, nastoji ličnim proučavanjem glavnih izvora da dođe do pravilne senatske odredbe o nekom pitanju. Onaj, opet, koji nije u stanju ili neće da to potpuno samostalno čini, nego se u svom radu povodi za drugirn mudžtehidom, zove se »mukallid«. Mudžtehid, za kojim se drugi povode u svom radu zove se »imam« i »metbu«, a onaj koji se u radu povodi za njim je »tabi« (sljedbenik).

U prvim stoljećima Islama bilo je mnogo mudžtehida; bilo ih je i kasnije i biće ih do kraja svijeta.


ZNAMENITI MUDŽTEHIDI — IMAMI


Znameniti mudžtehidi — imami bijahu: Hasani Basrija iz Basre (umro 110. g. po hidžri), Ebu Sevr (Ibrahim ibni Halid) iz Bagdada (umro 240. g. po hidžri), Ahmed ibni Muhamed ibni Hanbel (umro 261. po h.), Ebu Sulejman Davud ibni Alijjil-Isbihaniz-Zahirijj (umro 270. po h.), Muhamed ibni Džeririt-Taberi (umro 310. po h.) — svi iz Bagdada. Muhamed ibni Nasr el Mervezijju, iz Horasana (umro 296. po h.), Abdur-Rahman el Evzaijju, iz Damaska (umro 157. po h.), Ebu Abdillah Mahkjul, iz Damaska (umro (l 14. po h.), Ibni Ebi Lejla (umro 184. po h.), Ebu Hanife en-Nu'man ibni Sabit (umro 150. po h .), Sufjan es-Severij — svi iz Kufe, Ma-lik ibni Enes (umro 179. po h.), Muhamed ibni Idris eš-šafi' ijju (umro 204. po h.), Ebu Bekr Muhamed ibni Munzir (umro 309. po h.) — svi iz Medine, Ishak ibni Ravijje (umro 239. po h.), Muhamed ibni Huzejme (umro 313. po h.), oba iz Nisabura. Osim njih bilo je još mudžtehida — imama kao Ibrahim en-Neh'ijju iz Kufe (umro 96. po h.), El-Lejs ibni Sad, porijeklom iz Isfahaiia (umro 175. po h.) i dr.


MEZHEB

Mezheb je put ili pravac kojim je neki mudžtehid — imam išao rješavajući pojedina pitanja iz fikha. Obično je svaki mudžtehid imao svoj put — mezheb. Danas, međutim,

postoje samo ovi priznati mezhebi (nazvani po imamima): hanefijski, malikijski, šafi'ijski, i hanbelijski, te donekle i za hirijski koji ima nešto pristaša u Indiji. Ostalih je gotovo sasvim nestalo.


HANEFIJSKI MEZHEB

Osnivač ovoga mezheba je »Imami-A'zam« Ebu Hanife (rahmetullahi alejhi). Njegov mezheb je najrašireniji u islamskom svijetu; ex-jugoslavenski muslimani su također pristalice toga mezheba.

Imam Ebu Hanife (kome je ime Nu'man, a ocu mu bilo ime Sabit) rodio se u Kjufi 80. g. po h. Učio je pred čuvenim učenjakom Hammadom (zvao se Ebu Ismail ibni Sulejman, umro je 120. g. po h.). Pred njim su učili, pored ostalih, i Ebu Jusuf (Kjufa 113., umro u Bagdadu 182), zatim Muhamed ibni Hasan eš-šejbani (Vašit 135., umro u Rejju 189.) i Ebu Huzeil Zufer ibni Huzejl (Basra 110—158). Ova trojica učenjaka bili su također imami. Ebu Jusuf, kao glavni kadija u abasovićkoj državi, mnogo je doprinio da se raširi hanefijski mezheb. On je udario temelj hanefijskom »usuli-fikhu«, a imami Muhamed je svojim mnogobrojnim djelima potkrijepio i učvrstio ovaj mezheb i osigurao mu uvjete za razvoj.

Ova tri imama nisu usvajali uvijek mišljenja Ebu Hanife, ali kako su se držali njegova pravca i načela (usula) u donošenju šeriatskih odluka (propisa), oni se ne smatraju tuđim imamima za hanefijski mezheb i zbog toga se i oni ubrajaju u imame hanefijskog mezheba, kojem stoji na čelu Ebu Hanife (imami-a'zam — »najveći imam«).


FETVA, MUFTI

Fetva je rješenje nekog pitanja iz fikha uz koje dolazi objašnjenje na temelju čega je doneseno to rješenje. Vjerski učenjak koji donosi to rješenje zove se mufti (kod nas muftija). Kad se kaže npr. da je fetva u nekom pitanju donesena prema mišljenju imami Muhameda, to znači da su učeni ljudi to pitanje po fikhu riješili na temelju imami-Mu-hamedova mišljenja, tj. oni su donijeli tu šeriatsku odluku onako kako ju je donio imami Muhamed, a ne kao Ebu Ha-nife ili Ebu Jusuf.



Iz knjige “Fikh ul ibadat” autora Muhammeda Serdarevića.

sadrvan.com
 
Top