Piše; Ismet Purdić prof.
Allah s.w.a. ne voli da se o zlu glasno (javno) govori
Prepričavanje, Šale, Hvalisanje, Posao i planovi, .... Zapravo, treba nam više ljepote, iskrenosti, osjećajnosti, pribranosti, pažnje i mudrosti kada govorimo o bilo čemu. Bilo bi nam dovoljno da uskladimo svoje riječi sa Riječima Uzvišenog Ako malo zastanemo i usmjerimo pogled sa strane na teme naših razgovora i priče, zapazit ćemo da često ne pričamo i ne govorimo nešto korisno.
Mada govor treba biti odmjeren, mudar, usmjeren, sažet, jezgrovit, poučan, doličan, moralan, lijep itd., kako bi na Sudnjem danu bio na Mizanu dobrih djela. Želimo li ocijeniti naše svakodnevne razgovore, moramo ih tematski razvrstati. U osnovi, naši razgovori se svode na nekoliko tema i rijetko izlaze iz njihovih okvira. Pokušat ćemo nakratko ostvrnuti se na svaku od njih, ukazujuću na najčešće greške i propuste naših razgovora u tim temama...
Prepričavanje Prva tema naših razgovora, a ujedno i najčešća, jeste prepričavanje skorijih ili daljih događaja i zbivanja. Takvo ponašanje ima smisla ako se ne radi o ogovaranju, koje je strogo zabranjeno nedvosmislenim kur'anskim tekstom: ...i ne ogovarajte jedni druge! (prijevod El-Hudžurat, 12.); zatim, ako se iz rečenog izvlače poruke, naime, to je svrha kazivanja i prepričavanja onoga što je postalo prošlost kako Kur'an ukazuje: U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. (prijevod Jusuf, 111.); i ako time ne razglašavamo ružno i nemoralno, jer ''Allah ne voli da se o zlu glasno (javno) govori, to može samo onaj kome je nepravda učinjena''. (prijevod En-Nisa', 148.)
– kako bi svoje pravo zaštitio. Ali u onom drugom, neželjenom slučaju kada nam prepričavanje događaja ne donosi neke koristi, iz njega ne izvlačimo pouke, pa makar time ne činili nikakav grijeh, najmanje što gubimo u takvim razgovorima jeste vrijeme. Ključ izbavljenja iz takve situacije je traženje zaštite kod Gospodara ljudi i džinna: I reci: ''Tebi se ja, Gospodaru moj, obraćam za zaštitu od nagovaranja šejtana, i Tebi se, Gospodaru moj, obraćam da me od njihova prisustva zaštitiš! (Prijevod El-Mu'minun, 97.-98.)
Šale Druga tema naših razgovora su šale, koje često budu neumjesne, uvredljive, nemoralne, grešne, štaviše, nekada se u njima podvrgavaju ruglu i islamski simboli i znamenja, obredi, vjerovanje, pa i Allah Uzvišeni. To je nadasve opasno i krajnje nemoralno. Nažalost, kod mnogih muslimana se uvriježilo shvatanje da to nije zabranjeno, pa na tim osnovama odobravaju pomenute postupake, ne prezajući da time dopuštaju laž ili je kroz šale i sami koriste.
Pravi musliman, brižno čuvajući svoj moral, jer ga on približava položaju Poslanika, s.a.v.s., na Sudnjem danu kako se navodi u hadisu, ne dopušta da i najmanji povjetarac sumnji i etičke devijacije pogura njegovo sidro u drugu stranu. Časni Poslanik, s.a.v.s., kao uzor svim vjernicima, šalio se sa svojim ukućanima, ashabima, pa i sa malim medinskim dječacima poput Ebu Umejra, brata Enes b. Malika, r.a., kojeg je pitao šta je bilo sa njegovim golubićem kojim se ovaj igrao, dok je Enesa, r.a., u šali dozivao: ''O ti koji imaš dva uha!''(Ahmed, Ebu Davud i Et-Tirmizi, El-Albani u ''Muhtesaru'š-šemail'', kaže da je ispravan, 200.) Ebu Hurejre, r.a., pripovijeda da su ashabi, r.a., pitali Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ''Ti se šališ sa nama?!'', a on im je odgovorio: ''Da, ali ja ne govorim osim istinu!'' (Et-Tirmizi, Eš-Šemail, hasen-sahih, a ocjenu je potvrdio El-Albani, 202.)
Hvalisanje Treća tema naših razgovora su hvalisanje i pohvale. Iako se ova tema može uvrstiti pod prvu, izdvojit ćemo je zbog toga što govori o druge dvije moralne bolesti, različite od ogovaranja i gafleta koje su spomenute prethodno. Hvaliti drugog zbog njegovih dobrih djela nije baš teško, s tim da i tu treba biti umjeren jer je Sveznajući objavio: ...i zato se ne hvališite bezgrješnošću svojom, On dobro zna onoga koji se grijeha kloni. (Prijevod En-Nedžm, 32.) Kada hvalimo nekoga, to mora biti na osnovu onoga što nam je vidljivo od njegovih dobrih djela i u praksi potvrđeno, te s namjerom da i druge pozovemo u isto ili slično dobročinstvo ili ukažemo da dotična osoba koju hvalimo zaslužuje počast, uvažavanje i pravo islamskog bratstva. S druge strane, pohvala je pokuđena u prisustvu onoga koga hvalimo, jer time kod njega možemo izazvati samodivljenje, rijaluk
– pretvaranje, oholost, ili mu iskvariti namjere i iskrenost. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je nekom čovjeku kazao, kada je ovaj pohvalio jednog od prisutnih: ''Šta to činiš, presjekao si vrat svome prijatelju!''
– ponavljajući to više puta. A zatim je podučio prisutne kako pohvaliti nekoga: ''Kada neko od vas mora da pohvali, neka onda kaže: mislim da je takav, ako ga već takvim vidi, a Allah će odrediti kakav je on.
I nemojte ispred Allaha nikoga da hvalite!'' (mutefekun 'alejhi) Važno je napomenuti da smo dužni pohvaliti muslimana u situaciji kada se on bespravno i neosnovano huli i kudi, ili se kalja njegova čast i ugled. Obavezni smo zaustaviti širenje optužbi protiv muslimana, čak i u slučaju da su one osnovane, jer Allah ne voli da se o ružnom govori, u protivnom bit ćemo učesnici ogovaranja. A kada je riječ o hvalisanju i ličnom uzdizanju pred drugima, dovoljno je reći da je to bliže Iblisovom postupku kada je odbio da se nakloni Ademu i kazao: Ja sam bolji od njega! (Prijevod El-A'raf, 12.), nego li istini i realnosti.
Posao i planovi Četvrta tema naših razgovora su posao, planovi i svakodnevne okupacije. Ovu temu možemo podijeliti na dva dijela: prvi, razgovor ljudi međusobno, neobavezno, gdje pri susretima, iz učtivosti ili u nedostatku komunikativne veze, pitaju jedni druge o poslu i onome čime se zanimaju, o napredovanju i problemima; i drugi dio, razgovor o poslu između poslovnih partnera, ljudi iste branše ili razgovori studenata o nauci i studentskim obavezama i tome slično. U prvom slučaju, razgovor se završava brzo, uz razmjenu nekoliko informacija, a u drugom slučaju, razgovor može i potrajati, ali je efikasan, konkretan i maksimalno ograničen temom i ciljevima učesnika. U oba slučaja razgovori ove vrste ne nose neke moralne mahane, osim ako sam posao nije zabranjen, poput kamate, trgovanja zabranjenom robom i slično, ili da se na poslovnom sastanku ili u razgovoru npr. konzumira alkohol, psuje, ogovara itd. Vjera Peta tema naših razgovora je vjera.
Ovo je zasigurno najbolje o čemu možemo i trebamo govoriti, jer nas vjera podučava svemu. To je ono zbog čega se svaki musliman treba ponositi svojom pripadnošću islamu. Onako kako se ponosio i Selman el-Farisi, koji je na upit čovjeka koji se ismijavao sa islamom pa podrugljivo upitao Selmana: ''Zar vas vjera uči i to kako da prilazite svojim ženama?!'', odgovorio: ''Da, i više od toga.'' Trebamo biti ponosni zato što islam ništa nije propustio, niti previdio. Islam prihvata život onakav kakav on jeste. Prilazi ljudima znajući da su oni duhovno bolesni ili mrtvi, ali ih on iscjeljuje i afirmiše. Islam ne zatvara oči pred najvećim pošastima u prošlosti i današnjici, već ukazuje na loše i poziva u dobro, nudeći lijek i spas. Pozivajući u tevhid, vjerovanje da je samo Allah Bog, pravdu, moralnost, ibadet, ravnopravnost i korištenje svega u onu svrhu zbog čega je i stvoreno, islam nudi čovječanstvu spas i sreću. Muslimani, nedovoljno upućeni u islam, praktično ne pokazuju stvarnu ljepotu islama i Kur'ana, a munafici u stroju između muslimana i nevjernika kaljaju islam kroz medije, štampu, muziku, sport, politiku, ekonomiju, nauku i na svaki drugi način koji im se ukaže. Zbog svega pomenutog, javlja se nužna potreba da kao muslimani progovorimo detaljnije o islamu, no više kroz djela negoli kroz riječi. Jer riječ samo dopire do uha, ali duša ostaje gluha. Nju može probuditi i dovikati samo toplina druge duše, a duša se oslobađa tereta tijela i sabire imansku toplinu na mejdanu robovanja i iskrenog ibadeta Gospodaru svjetova. Učenje i praksa Greška koju duže vrijeme ponavljamo kada razgovaramo o islamu, jeste da trošimo veliku energiju u međusobnom ubjeđivanju u ispravnost ovog ili onog stava, a zaboravljamo da je cilj islamske da'we, prije svega, dostavljanje Allahove Riječi do naroda koji ne vjeruje.
Kada govorimo o islamu, mi govorimo i o politici, jer politika zapravo uređuje ljudski život, odnosno usmjerava ga i normira ljudsku aktivnost. Cilj naših razgovora o vjeri mora biti usmjeren ka jačanju vjerske svijesti i pravne i političke borbe za prava muslimna koja su im uveliko oduzeta. Učeći i praktikujući vjeru ne smijemo zaboraviti na činjenicu da je jedan od ciljeva poslanstva usavršavanje ljudskog morala, otuda, ako smo vjernici, naši razgovori o islamu treba da na nama ostave tragove moralnosti i etičnosti. Islam je, naprimjer, do Indonezije, Malezije i drugih azijskih zemalja došao putem trgovine, odnosno preko morala i etike muslimanskih trgovaca.
Stoga, ako naše riječi i djela budu ispunjeni mirisom morala, njegov miris će osjetiti mnoga srca koja danas žive u džehlu, grijehu i kufru. Razgovori o vjeri treba da nas sjedinjuju, a ne da nas dijele na skupine, džemate, i grube i ohole zagovarače koji smatraju da jedino oni govore ispravo i postupaju pravilno. Trebali bismo više voditi računa o sebi, o svojim mahanama i načinu kako da ih se riješimo, a da manje polemišemo o generacijama muslimana koji su živjeli prije nas: Taj narod je bio i nestao; njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili. (Prijevod El-Bekare, 134.) Govoriti o vjeri je velika stvar, zato moramo paziti da na Allaha, Njegovog Poslanika, s.a.v.s., ili Njegovu vjeru ne iznesemo neku laž.
To je veliki grijeh kojeg Gospodar Arša spominje uz tri najveća grijeha: širk, nasilje i nemoral: Reci: Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdano nasilje, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate. (El-A’raf, 33.) Obavezni smo govoriti o onome što znamo i o čemu posjedujemo dokaz u tekstovima Objava. A ono što ne razumijemo ili to iziskuje idžtihadske sposobnosti ili napore, to ćemo prepustiti eminentnim islamskim učenjacima, poštujući njihovo znanje, godine, autoritet i položaj kojim ih je Allah Svemilosni počastio. Zapravo, treba nam više ljepote, iskrenosti, osjećajnosti, pribranosti, pažnje i mudrosti kada govorimo o bilo čemu. Bilo bi nam dovoljno da uskladimo svoje riječi sa Riječima Uzvišenog: ... lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi - a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.” (Prijevod Ibrahim, 24.-26.)
Allah s.w.a. ne voli da se o zlu glasno (javno) govori
Prepričavanje, Šale, Hvalisanje, Posao i planovi, .... Zapravo, treba nam više ljepote, iskrenosti, osjećajnosti, pribranosti, pažnje i mudrosti kada govorimo o bilo čemu. Bilo bi nam dovoljno da uskladimo svoje riječi sa Riječima Uzvišenog Ako malo zastanemo i usmjerimo pogled sa strane na teme naših razgovora i priče, zapazit ćemo da često ne pričamo i ne govorimo nešto korisno.
Mada govor treba biti odmjeren, mudar, usmjeren, sažet, jezgrovit, poučan, doličan, moralan, lijep itd., kako bi na Sudnjem danu bio na Mizanu dobrih djela. Želimo li ocijeniti naše svakodnevne razgovore, moramo ih tematski razvrstati. U osnovi, naši razgovori se svode na nekoliko tema i rijetko izlaze iz njihovih okvira. Pokušat ćemo nakratko ostvrnuti se na svaku od njih, ukazujuću na najčešće greške i propuste naših razgovora u tim temama...
Prepričavanje Prva tema naših razgovora, a ujedno i najčešća, jeste prepričavanje skorijih ili daljih događaja i zbivanja. Takvo ponašanje ima smisla ako se ne radi o ogovaranju, koje je strogo zabranjeno nedvosmislenim kur'anskim tekstom: ...i ne ogovarajte jedni druge! (prijevod El-Hudžurat, 12.); zatim, ako se iz rečenog izvlače poruke, naime, to je svrha kazivanja i prepričavanja onoga što je postalo prošlost kako Kur'an ukazuje: U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. (prijevod Jusuf, 111.); i ako time ne razglašavamo ružno i nemoralno, jer ''Allah ne voli da se o zlu glasno (javno) govori, to može samo onaj kome je nepravda učinjena''. (prijevod En-Nisa', 148.)
– kako bi svoje pravo zaštitio. Ali u onom drugom, neželjenom slučaju kada nam prepričavanje događaja ne donosi neke koristi, iz njega ne izvlačimo pouke, pa makar time ne činili nikakav grijeh, najmanje što gubimo u takvim razgovorima jeste vrijeme. Ključ izbavljenja iz takve situacije je traženje zaštite kod Gospodara ljudi i džinna: I reci: ''Tebi se ja, Gospodaru moj, obraćam za zaštitu od nagovaranja šejtana, i Tebi se, Gospodaru moj, obraćam da me od njihova prisustva zaštitiš! (Prijevod El-Mu'minun, 97.-98.)
Šale Druga tema naših razgovora su šale, koje često budu neumjesne, uvredljive, nemoralne, grešne, štaviše, nekada se u njima podvrgavaju ruglu i islamski simboli i znamenja, obredi, vjerovanje, pa i Allah Uzvišeni. To je nadasve opasno i krajnje nemoralno. Nažalost, kod mnogih muslimana se uvriježilo shvatanje da to nije zabranjeno, pa na tim osnovama odobravaju pomenute postupake, ne prezajući da time dopuštaju laž ili je kroz šale i sami koriste.
Pravi musliman, brižno čuvajući svoj moral, jer ga on približava položaju Poslanika, s.a.v.s., na Sudnjem danu kako se navodi u hadisu, ne dopušta da i najmanji povjetarac sumnji i etičke devijacije pogura njegovo sidro u drugu stranu. Časni Poslanik, s.a.v.s., kao uzor svim vjernicima, šalio se sa svojim ukućanima, ashabima, pa i sa malim medinskim dječacima poput Ebu Umejra, brata Enes b. Malika, r.a., kojeg je pitao šta je bilo sa njegovim golubićem kojim se ovaj igrao, dok je Enesa, r.a., u šali dozivao: ''O ti koji imaš dva uha!''(Ahmed, Ebu Davud i Et-Tirmizi, El-Albani u ''Muhtesaru'š-šemail'', kaže da je ispravan, 200.) Ebu Hurejre, r.a., pripovijeda da su ashabi, r.a., pitali Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ''Ti se šališ sa nama?!'', a on im je odgovorio: ''Da, ali ja ne govorim osim istinu!'' (Et-Tirmizi, Eš-Šemail, hasen-sahih, a ocjenu je potvrdio El-Albani, 202.)
Hvalisanje Treća tema naših razgovora su hvalisanje i pohvale. Iako se ova tema može uvrstiti pod prvu, izdvojit ćemo je zbog toga što govori o druge dvije moralne bolesti, različite od ogovaranja i gafleta koje su spomenute prethodno. Hvaliti drugog zbog njegovih dobrih djela nije baš teško, s tim da i tu treba biti umjeren jer je Sveznajući objavio: ...i zato se ne hvališite bezgrješnošću svojom, On dobro zna onoga koji se grijeha kloni. (Prijevod En-Nedžm, 32.) Kada hvalimo nekoga, to mora biti na osnovu onoga što nam je vidljivo od njegovih dobrih djela i u praksi potvrđeno, te s namjerom da i druge pozovemo u isto ili slično dobročinstvo ili ukažemo da dotična osoba koju hvalimo zaslužuje počast, uvažavanje i pravo islamskog bratstva. S druge strane, pohvala je pokuđena u prisustvu onoga koga hvalimo, jer time kod njega možemo izazvati samodivljenje, rijaluk
– pretvaranje, oholost, ili mu iskvariti namjere i iskrenost. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je nekom čovjeku kazao, kada je ovaj pohvalio jednog od prisutnih: ''Šta to činiš, presjekao si vrat svome prijatelju!''
– ponavljajući to više puta. A zatim je podučio prisutne kako pohvaliti nekoga: ''Kada neko od vas mora da pohvali, neka onda kaže: mislim da je takav, ako ga već takvim vidi, a Allah će odrediti kakav je on.
I nemojte ispred Allaha nikoga da hvalite!'' (mutefekun 'alejhi) Važno je napomenuti da smo dužni pohvaliti muslimana u situaciji kada se on bespravno i neosnovano huli i kudi, ili se kalja njegova čast i ugled. Obavezni smo zaustaviti širenje optužbi protiv muslimana, čak i u slučaju da su one osnovane, jer Allah ne voli da se o ružnom govori, u protivnom bit ćemo učesnici ogovaranja. A kada je riječ o hvalisanju i ličnom uzdizanju pred drugima, dovoljno je reći da je to bliže Iblisovom postupku kada je odbio da se nakloni Ademu i kazao: Ja sam bolji od njega! (Prijevod El-A'raf, 12.), nego li istini i realnosti.
Posao i planovi Četvrta tema naših razgovora su posao, planovi i svakodnevne okupacije. Ovu temu možemo podijeliti na dva dijela: prvi, razgovor ljudi međusobno, neobavezno, gdje pri susretima, iz učtivosti ili u nedostatku komunikativne veze, pitaju jedni druge o poslu i onome čime se zanimaju, o napredovanju i problemima; i drugi dio, razgovor o poslu između poslovnih partnera, ljudi iste branše ili razgovori studenata o nauci i studentskim obavezama i tome slično. U prvom slučaju, razgovor se završava brzo, uz razmjenu nekoliko informacija, a u drugom slučaju, razgovor može i potrajati, ali je efikasan, konkretan i maksimalno ograničen temom i ciljevima učesnika. U oba slučaja razgovori ove vrste ne nose neke moralne mahane, osim ako sam posao nije zabranjen, poput kamate, trgovanja zabranjenom robom i slično, ili da se na poslovnom sastanku ili u razgovoru npr. konzumira alkohol, psuje, ogovara itd. Vjera Peta tema naših razgovora je vjera.
Ovo je zasigurno najbolje o čemu možemo i trebamo govoriti, jer nas vjera podučava svemu. To je ono zbog čega se svaki musliman treba ponositi svojom pripadnošću islamu. Onako kako se ponosio i Selman el-Farisi, koji je na upit čovjeka koji se ismijavao sa islamom pa podrugljivo upitao Selmana: ''Zar vas vjera uči i to kako da prilazite svojim ženama?!'', odgovorio: ''Da, i više od toga.'' Trebamo biti ponosni zato što islam ništa nije propustio, niti previdio. Islam prihvata život onakav kakav on jeste. Prilazi ljudima znajući da su oni duhovno bolesni ili mrtvi, ali ih on iscjeljuje i afirmiše. Islam ne zatvara oči pred najvećim pošastima u prošlosti i današnjici, već ukazuje na loše i poziva u dobro, nudeći lijek i spas. Pozivajući u tevhid, vjerovanje da je samo Allah Bog, pravdu, moralnost, ibadet, ravnopravnost i korištenje svega u onu svrhu zbog čega je i stvoreno, islam nudi čovječanstvu spas i sreću. Muslimani, nedovoljno upućeni u islam, praktično ne pokazuju stvarnu ljepotu islama i Kur'ana, a munafici u stroju između muslimana i nevjernika kaljaju islam kroz medije, štampu, muziku, sport, politiku, ekonomiju, nauku i na svaki drugi način koji im se ukaže. Zbog svega pomenutog, javlja se nužna potreba da kao muslimani progovorimo detaljnije o islamu, no više kroz djela negoli kroz riječi. Jer riječ samo dopire do uha, ali duša ostaje gluha. Nju može probuditi i dovikati samo toplina druge duše, a duša se oslobađa tereta tijela i sabire imansku toplinu na mejdanu robovanja i iskrenog ibadeta Gospodaru svjetova. Učenje i praksa Greška koju duže vrijeme ponavljamo kada razgovaramo o islamu, jeste da trošimo veliku energiju u međusobnom ubjeđivanju u ispravnost ovog ili onog stava, a zaboravljamo da je cilj islamske da'we, prije svega, dostavljanje Allahove Riječi do naroda koji ne vjeruje.
Kada govorimo o islamu, mi govorimo i o politici, jer politika zapravo uređuje ljudski život, odnosno usmjerava ga i normira ljudsku aktivnost. Cilj naših razgovora o vjeri mora biti usmjeren ka jačanju vjerske svijesti i pravne i političke borbe za prava muslimna koja su im uveliko oduzeta. Učeći i praktikujući vjeru ne smijemo zaboraviti na činjenicu da je jedan od ciljeva poslanstva usavršavanje ljudskog morala, otuda, ako smo vjernici, naši razgovori o islamu treba da na nama ostave tragove moralnosti i etičnosti. Islam je, naprimjer, do Indonezije, Malezije i drugih azijskih zemalja došao putem trgovine, odnosno preko morala i etike muslimanskih trgovaca.
Stoga, ako naše riječi i djela budu ispunjeni mirisom morala, njegov miris će osjetiti mnoga srca koja danas žive u džehlu, grijehu i kufru. Razgovori o vjeri treba da nas sjedinjuju, a ne da nas dijele na skupine, džemate, i grube i ohole zagovarače koji smatraju da jedino oni govore ispravo i postupaju pravilno. Trebali bismo više voditi računa o sebi, o svojim mahanama i načinu kako da ih se riješimo, a da manje polemišemo o generacijama muslimana koji su živjeli prije nas: Taj narod je bio i nestao; njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili. (Prijevod El-Bekare, 134.) Govoriti o vjeri je velika stvar, zato moramo paziti da na Allaha, Njegovog Poslanika, s.a.v.s., ili Njegovu vjeru ne iznesemo neku laž.
To je veliki grijeh kojeg Gospodar Arša spominje uz tri najveća grijeha: širk, nasilje i nemoral: Reci: Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdano nasilje, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate. (El-A’raf, 33.) Obavezni smo govoriti o onome što znamo i o čemu posjedujemo dokaz u tekstovima Objava. A ono što ne razumijemo ili to iziskuje idžtihadske sposobnosti ili napore, to ćemo prepustiti eminentnim islamskim učenjacima, poštujući njihovo znanje, godine, autoritet i položaj kojim ih je Allah Svemilosni počastio. Zapravo, treba nam više ljepote, iskrenosti, osjećajnosti, pribranosti, pažnje i mudrosti kada govorimo o bilo čemu. Bilo bi nam dovoljno da uskladimo svoje riječi sa Riječima Uzvišenog: ... lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi - a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.” (Prijevod Ibrahim, 24.-26.)