Hvala Allahu koji je čovjeka u najljepšem obliku stvorio i uspravnim učinio, svjetlom imana nadahnuo i njime ukrasio i uljepšao, rječitošću podučio i njome odlikovao, te jezikom obdario da njime izražava ono što mu je u srcu i razumu.
Jezik je jedna od velikih Allahovih blagodati i čudesa Njegova stvaranja. Po veličini je mali, a po pokornosti i griješenju jako velik, jer se dvije krupne stvari: vjerovanje i nevjerstvo, kao najveće dobro djelo i najveći grijeh, pokazuju, upravo, preko jezika.
Onoga ko se slatkorječivosti prepusti, pa ne vodi računa šta govori i jeziku uzdu popusti, šejtan voda kuda hoće, dok ga na rub provalije ne dovede i u propast ne gurne. Ljude u Vatri na noseve njihove, neće ništa drugo oboriti do klevetanje njihovo. Od zla jezika svoga sačuvaće se samo onaj ko ga zauzda uzdom vjerozakona i pusti da govori samo ono što će mu koristiti i na ovom i na budućem svijetu. U suprotnom, neće mu dozvoliti da govori, kada god osjeti da – prije ili kasnije – zbog toga prijeti opasnost. U hadisu koji prenosi Mu'az, r.a., stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Zar će ljude u Vatri na lica njihova – ili je rekao: 'na noseve njihove' – išta drugo oboriti do ogovaranje njihovo?!” ( El – Tirmizi, Ibn Madže, El Hakim, hasen sahih).
Pod riječima: “ حصائد الأ لسنة” misli se na kažnjavanje zato što je jezik govorio ono što je zabranjeno. Čovjek svojim riječima i djelima sije dobra ili loša djela, čije će plodove na Sudnjem danu požnjeti. Ko svojim riječima i djelima bude posijao dobro, požnjeće počast, a ko svojim riječima i djelima bude posijao zlo, požnjeće kajanje. Smisao hadisa koji prenosi Mu'az je da će najviše ljudi u Vatru ući zbog njihova jezika, jer u grijeh govora ulazi i – kod Allaha (dž.š.) najteži grijeh – širk (višeboštvo). U njega spada i govoriti o Allahu ono što se ne zna, što je opet blisko širku, zatim: lažno svjedočenje, sihr, klevetanje, laž, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi i drugih malih i velikih grijeha koji su obično sa njim povezani ili na njega navode.
O pohvalnosti šutnje govori više hadisa:
- U hadisu koji prenosi Sufjan b. 'Abdullah es-Sekafi stoji da je rekao: “Upitao sam: Allahov Poslaniče, čega se za mene najviše bojiš? – pa je pokazavši na svoj jezik, rekao: 'Ovoga” ( El – Tirmizi )
- U poglavlju o imanu, u Buharijinoj zbirci vjerodostojnih hadisa, navodi se da je
Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni
drugi muslimani.” ( El Buhari )
- Od 'Ukbe b. Amira, r.a., se prenosi da je rekao: “Upitao sam: Allahov Poslaniče, u
čemu je spas?, pa je rekao: 'Obuzdaj svoj jezik!” ( El – Tirmizi )
- Allahov Poslanik, s.a.v.s., je, također, rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka
govori (samo) istinu, ili neka šuti!” ( El – Buhari, Muslim) Ovo je jedan od primjera
jezgrovitosti Poslanikova, s.a.v.s., govora. U njemu se naređuje da se – kada se o
dobru radi – govori, a da se u suprotnom šuti. Govor može biti: ili koristan, pa je u
tom slučaju naređeno da se govori, ili štetan, pa je u tom slučaju naređeno da se šuti.
Uzvišeni Allah veli: "On ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj
koji bdije." ( Kaf, 18.).
- Od Sehla b. Sa'da se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko mi garantira
za ono što je između njegovih vilica i ono što je između njegovih nogu, garantiram mu
Džennet.” ( El – Buhari, El – Tirmizi). Tj. ko prema svome jeziku ispuni obavezu – govoreći ono što treba i prešutkujući ono što ga se ne tiče – s jedne, i prema svome spolnom organu – koristeći ga u dozvoljenim, a čuvajući od zabranjenih stvari – s druge strane, ja mu garantiram Džennet. Ibn el-Bettal je rekao: “Ovaj hadis potvrđuje da su jezik i spolni organ dva najveća iskušenja na ovome svijetu. Ko se sačuva njihova zla, sačuvao se najvećeg zla.” Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Doista rob, i ne misleći šta znači, zna izgovoriti riječ zbog koje će propasti u Vatru dublje nego što je razdaljina između istoka.” U Muslimovoj verziji ovog hadisa stoji: “... dublje nego što je razdaljina između istoka i zapada.” ( El – Buhari, Muslim )
- Ibn 'Abdulberr kaže: “Riječ zbog koje će onaj ko je izgovori kroz Vatru propadati je
riječ koju neoprezno izgovori pred nepravednim vladarom.” Za Poslanikove, s.a.v.s., riječi “/ ما يتبين فيها ne misleći šta ona znači”, šejh 'Izzuddin b. 'Abdusselam kaže da se pod njima misli na onoga ko izgovori riječ ne razmišljajući o tome da li je ona lijepa ili ružna i dodaje: “Čovjeku je zabranjeno govoriti ono za što ne zna da li je lijepo ili ružno.” En-Nevevi kaže: “ U ovome hadisu se podstiče na čuvanje jezika. Zato onaj ko želi nešto kazati, prethodno treba dobro razmisliti, pa ako vidi da u tome ima koristi, kazaće, a ako ne, onda će se od govora suzdržati.”
IZVOR: BISTRO MORE POBOŽNOSTI I SUPTILNOSTI
Autor:Ahmed Ferid
Jezik je jedna od velikih Allahovih blagodati i čudesa Njegova stvaranja. Po veličini je mali, a po pokornosti i griješenju jako velik, jer se dvije krupne stvari: vjerovanje i nevjerstvo, kao najveće dobro djelo i najveći grijeh, pokazuju, upravo, preko jezika.
Onoga ko se slatkorječivosti prepusti, pa ne vodi računa šta govori i jeziku uzdu popusti, šejtan voda kuda hoće, dok ga na rub provalije ne dovede i u propast ne gurne. Ljude u Vatri na noseve njihove, neće ništa drugo oboriti do klevetanje njihovo. Od zla jezika svoga sačuvaće se samo onaj ko ga zauzda uzdom vjerozakona i pusti da govori samo ono što će mu koristiti i na ovom i na budućem svijetu. U suprotnom, neće mu dozvoliti da govori, kada god osjeti da – prije ili kasnije – zbog toga prijeti opasnost. U hadisu koji prenosi Mu'az, r.a., stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Zar će ljude u Vatri na lica njihova – ili je rekao: 'na noseve njihove' – išta drugo oboriti do ogovaranje njihovo?!” ( El – Tirmizi, Ibn Madže, El Hakim, hasen sahih).
Pod riječima: “ حصائد الأ لسنة” misli se na kažnjavanje zato što je jezik govorio ono što je zabranjeno. Čovjek svojim riječima i djelima sije dobra ili loša djela, čije će plodove na Sudnjem danu požnjeti. Ko svojim riječima i djelima bude posijao dobro, požnjeće počast, a ko svojim riječima i djelima bude posijao zlo, požnjeće kajanje. Smisao hadisa koji prenosi Mu'az je da će najviše ljudi u Vatru ući zbog njihova jezika, jer u grijeh govora ulazi i – kod Allaha (dž.š.) najteži grijeh – širk (višeboštvo). U njega spada i govoriti o Allahu ono što se ne zna, što je opet blisko širku, zatim: lažno svjedočenje, sihr, klevetanje, laž, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi i drugih malih i velikih grijeha koji su obično sa njim povezani ili na njega navode.
O pohvalnosti šutnje govori više hadisa:
- U hadisu koji prenosi Sufjan b. 'Abdullah es-Sekafi stoji da je rekao: “Upitao sam: Allahov Poslaniče, čega se za mene najviše bojiš? – pa je pokazavši na svoj jezik, rekao: 'Ovoga” ( El – Tirmizi )
- U poglavlju o imanu, u Buharijinoj zbirci vjerodostojnih hadisa, navodi se da je
Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni
drugi muslimani.” ( El Buhari )
- Od 'Ukbe b. Amira, r.a., se prenosi da je rekao: “Upitao sam: Allahov Poslaniče, u
čemu je spas?, pa je rekao: 'Obuzdaj svoj jezik!” ( El – Tirmizi )
- Allahov Poslanik, s.a.v.s., je, također, rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka
govori (samo) istinu, ili neka šuti!” ( El – Buhari, Muslim) Ovo je jedan od primjera
jezgrovitosti Poslanikova, s.a.v.s., govora. U njemu se naređuje da se – kada se o
dobru radi – govori, a da se u suprotnom šuti. Govor može biti: ili koristan, pa je u
tom slučaju naređeno da se govori, ili štetan, pa je u tom slučaju naređeno da se šuti.
Uzvišeni Allah veli: "On ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj
koji bdije." ( Kaf, 18.).
- Od Sehla b. Sa'da se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko mi garantira
za ono što je između njegovih vilica i ono što je između njegovih nogu, garantiram mu
Džennet.” ( El – Buhari, El – Tirmizi). Tj. ko prema svome jeziku ispuni obavezu – govoreći ono što treba i prešutkujući ono što ga se ne tiče – s jedne, i prema svome spolnom organu – koristeći ga u dozvoljenim, a čuvajući od zabranjenih stvari – s druge strane, ja mu garantiram Džennet. Ibn el-Bettal je rekao: “Ovaj hadis potvrđuje da su jezik i spolni organ dva najveća iskušenja na ovome svijetu. Ko se sačuva njihova zla, sačuvao se najvećeg zla.” Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Doista rob, i ne misleći šta znači, zna izgovoriti riječ zbog koje će propasti u Vatru dublje nego što je razdaljina između istoka.” U Muslimovoj verziji ovog hadisa stoji: “... dublje nego što je razdaljina između istoka i zapada.” ( El – Buhari, Muslim )
- Ibn 'Abdulberr kaže: “Riječ zbog koje će onaj ko je izgovori kroz Vatru propadati je
riječ koju neoprezno izgovori pred nepravednim vladarom.” Za Poslanikove, s.a.v.s., riječi “/ ما يتبين فيها ne misleći šta ona znači”, šejh 'Izzuddin b. 'Abdusselam kaže da se pod njima misli na onoga ko izgovori riječ ne razmišljajući o tome da li je ona lijepa ili ružna i dodaje: “Čovjeku je zabranjeno govoriti ono za što ne zna da li je lijepo ili ružno.” En-Nevevi kaže: “ U ovome hadisu se podstiče na čuvanje jezika. Zato onaj ko želi nešto kazati, prethodno treba dobro razmisliti, pa ako vidi da u tome ima koristi, kazaće, a ako ne, onda će se od govora suzdržati.”
IZVOR: BISTRO MORE POBOŽNOSTI I SUPTILNOSTI
Autor:Ahmed Ferid