Ako želiš saznati kolika je velika trgovina i sreća ibadet, a grijehovi i razvrat koliki su gubitak i katastrofa, pogledaj i poslušaj ovu pripovijed kao primjer: Jednom dva vojnika dobiju naredbu da pođu u jedan daleki grad. Išli su zajedno do mjesta gdje se put razdvojio. Tu se nalazio jedan čovjek koji im je rekao: ”Pored toga što na ovom desnom putu nema nikakve opasnosti, putnici koji idu njime, od deset njih deveterica postižu velike koristi i rahatluk. Put sa lijeve, strane osim toga što nije koristan, od deset putnika, njih devet pretrpi štetu. A oba puta su kratka i po dužini ista. Samo postoji jedna razlika: putnik koji putuje lijevim putem, koji je bez reda i zakona, putuje bez oružja i torbe(opreme). Prividno osjeća lahkoću i jedno lažno spokojstvo. Putnik desnoga puta,koji je pod vojnom disciplinom, obavezan je nositi torbu tešku četri okke punu hranjivim namirnicama, te oružje teško dvije okke koje pripada državi, sa kojim bi mogao poraziti i otarasiti se svakog dušmana.”
Poslušavši onog čovjeka putokazca, ovaj sretni vojnik je pošao desnim putem. Jest da je teret težak jedan batman (6 kg) natovario na svoja pleća i oko pojasa, ali duša i srce su mu se spasili tovara poniženja i straha, teškog na hiljade batmana.
Onaj drugi nesretni vojnik je napustio vojsku. Nije se želio pokoriti vojnom redu i sistemu. Pošao je lijevim putem. Njegovo tijelo se spasilo tereta od jednog batmana, ali njegovo srce se gniječi pod teretom hiljadu batmana poniženja, a njegova duša ispod bezbroj strahova. I putuje prosjačeći od svakoga, i strahujući od svačega, i od svakog događaja, sve dok nije stigao do mjesta gdje je trebao, a tu biva kažnjen zbog nepokornosti i dezerterstva.
Vojnik koji je volio vojni red, koji je pošao desnim putem i sačuvao torbu/opremu i oružje, putovao je spokojna srca i mirne savjesti ne bivajući nikome dužan i ne plašeći se nikoga, sve dok nije stigao u onaj grad gdje mu je bilo rečeno. Tu dobija nagradu zato što je izvršio svoju dužnost dostojnu jednog čestitog vojnika.
Eto, hej nepokorni nefsu!
Znaj da, je jedan od ona dva putnika Allahovim zakonima poslušan, a onaj drugi je nepokoran i slijedi svoje strasti. A onaj put, je životni put koji dolazi iz svjeta duša, prolazi kroz kabur, ide u ahiret. A ona torba i oružje su ibadet i takvaluk/ bogobojaznost. Doduše, ibadet prividno ima jednu težinu. Ali u njegovom značenju postoji takav rahatluk i lahkoća da se ne može opisati. Jer, Abid /onaj koji čini ibadet/ u svome namazu kaže: To jest, “Nema drugog Stvoritelja i Opskrbitelja, osim Allaha. Gubitak i dobit su u Njegovoj ruci. On je Mudri, ne čini ništa bez stvarne potrebe. On je Milostivi, Njegovog dobročinstva i merhameta je puno.” Vjerujući u to, u svemu nađe vrata riznice rahmeta. Na njih dovom kuca. I vidi da sve što postoji, potčinjeno je naredbi svoga Rabba. Utječe se svome Rabbu. Uzdajući se, oslanja se na Allaha i sklanja se od svake nesreće. Njegov iman mu daje jednu potpunu bezbjednost . Da, kao što je iman i robovanje Allahu, izvor svakog istinski dobrog djela pa i hrabrosti, tako je i dalalet izvor svakog lošeg djela i straha.
Da, sigurno je da, kada bi zemljina kugla postala bomba i eksplodirala, jednog roba Allahovog, čije je srce ispunjeno nurom, ne bi preplašilo. Šta više, tu zadivljujuću moć Jedinoga bi posmatrao sa jednim ushićenjem. Ali jedan filozof griješnik, nazovi slavni intelektualac, koji nema srca, drhtao bi od straha na zemlji kada bi vidio kometu na nebu. I izbezumljen od straha govori: “Samo da nam ne udari u planetu ova zvijezda lutalica”. (Jedne prilike se zbog jedne ovakve zvijezde ogromna Amerika tresla od straha. Mnogo ih je u noći napustilo domove.)
Da, osim toga što čovjek ima potrebu za bezbroj toga, njegov kapital nema nikakvu vrijednost… Osim toga što je izložen mnogim nesrećama, njegova moć je nešto što nema značenja… Naprosto granice negovog kapitala i moći su tolike dokle mu može dostići ruka. Ali nade i želje, boli i nesreće su prostrane onoliko dokle mogu doprijeti, dokle mogu dostići oko i mašta. Dakle, svako ko nije u potpunosti oslijepio, zapaža i vidi koliko su ibadet, uzdanje u Allaha, vjerovanje u jednog Allaha i predanost, jednoj ovoliko nemoćnoj i slaboj, siromašnoj i zavisnoj ljudskoj duši, jedno veliko bogatstvo, jedna, sreća, jedan nimet.
Poznato je da se put bez opasnosti odabira nad putem koji je opasan (čak i da postoji jedan posto mogućnosti). Međutim, naše pitanje je put ibadeta. Pored toga što nije štetan, od deset, devet je mogućnosti da na njemu postoje riznice vječne sreće. Što se tiče puta grijeha i razvrata -pa čak i sa priznavanjem griješnika- osim što nema koristi, od deset, devet je mogućnosti vječnog propasta i uništenja. Da je ovo ovako, dokazano je svjedočenjem bezbroj alima i svjedoka u stupnju općeg mišljenja/idžma/ i habera u koje nema sumnje/tevatur/. I još je nesumnjivo obavještavanjem onih koji posjeduju sposobnost saznanja i otkrivanja i onih Allahovih robova koji su Mu bliski.
Ukratko: Ovodunjalučka kao i ahiretska sreća jeste u ibadetu i biti Allahov vojnik. Ukoliko je tako, mi uvjek moramo govoriti, i zahvaljivati što smo muslimani…
Poslušavši onog čovjeka putokazca, ovaj sretni vojnik je pošao desnim putem. Jest da je teret težak jedan batman (6 kg) natovario na svoja pleća i oko pojasa, ali duša i srce su mu se spasili tovara poniženja i straha, teškog na hiljade batmana.
Onaj drugi nesretni vojnik je napustio vojsku. Nije se želio pokoriti vojnom redu i sistemu. Pošao je lijevim putem. Njegovo tijelo se spasilo tereta od jednog batmana, ali njegovo srce se gniječi pod teretom hiljadu batmana poniženja, a njegova duša ispod bezbroj strahova. I putuje prosjačeći od svakoga, i strahujući od svačega, i od svakog događaja, sve dok nije stigao do mjesta gdje je trebao, a tu biva kažnjen zbog nepokornosti i dezerterstva.
Vojnik koji je volio vojni red, koji je pošao desnim putem i sačuvao torbu/opremu i oružje, putovao je spokojna srca i mirne savjesti ne bivajući nikome dužan i ne plašeći se nikoga, sve dok nije stigao u onaj grad gdje mu je bilo rečeno. Tu dobija nagradu zato što je izvršio svoju dužnost dostojnu jednog čestitog vojnika.
Eto, hej nepokorni nefsu!
Znaj da, je jedan od ona dva putnika Allahovim zakonima poslušan, a onaj drugi je nepokoran i slijedi svoje strasti. A onaj put, je životni put koji dolazi iz svjeta duša, prolazi kroz kabur, ide u ahiret. A ona torba i oružje su ibadet i takvaluk/ bogobojaznost. Doduše, ibadet prividno ima jednu težinu. Ali u njegovom značenju postoji takav rahatluk i lahkoća da se ne može opisati. Jer, Abid /onaj koji čini ibadet/ u svome namazu kaže: To jest, “Nema drugog Stvoritelja i Opskrbitelja, osim Allaha. Gubitak i dobit su u Njegovoj ruci. On je Mudri, ne čini ništa bez stvarne potrebe. On je Milostivi, Njegovog dobročinstva i merhameta je puno.” Vjerujući u to, u svemu nađe vrata riznice rahmeta. Na njih dovom kuca. I vidi da sve što postoji, potčinjeno je naredbi svoga Rabba. Utječe se svome Rabbu. Uzdajući se, oslanja se na Allaha i sklanja se od svake nesreće. Njegov iman mu daje jednu potpunu bezbjednost . Da, kao što je iman i robovanje Allahu, izvor svakog istinski dobrog djela pa i hrabrosti, tako je i dalalet izvor svakog lošeg djela i straha.
Da, sigurno je da, kada bi zemljina kugla postala bomba i eksplodirala, jednog roba Allahovog, čije je srce ispunjeno nurom, ne bi preplašilo. Šta više, tu zadivljujuću moć Jedinoga bi posmatrao sa jednim ushićenjem. Ali jedan filozof griješnik, nazovi slavni intelektualac, koji nema srca, drhtao bi od straha na zemlji kada bi vidio kometu na nebu. I izbezumljen od straha govori: “Samo da nam ne udari u planetu ova zvijezda lutalica”. (Jedne prilike se zbog jedne ovakve zvijezde ogromna Amerika tresla od straha. Mnogo ih je u noći napustilo domove.)
Da, osim toga što čovjek ima potrebu za bezbroj toga, njegov kapital nema nikakvu vrijednost… Osim toga što je izložen mnogim nesrećama, njegova moć je nešto što nema značenja… Naprosto granice negovog kapitala i moći su tolike dokle mu može dostići ruka. Ali nade i želje, boli i nesreće su prostrane onoliko dokle mogu doprijeti, dokle mogu dostići oko i mašta. Dakle, svako ko nije u potpunosti oslijepio, zapaža i vidi koliko su ibadet, uzdanje u Allaha, vjerovanje u jednog Allaha i predanost, jednoj ovoliko nemoćnoj i slaboj, siromašnoj i zavisnoj ljudskoj duši, jedno veliko bogatstvo, jedna, sreća, jedan nimet.
Poznato je da se put bez opasnosti odabira nad putem koji je opasan (čak i da postoji jedan posto mogućnosti). Međutim, naše pitanje je put ibadeta. Pored toga što nije štetan, od deset, devet je mogućnosti da na njemu postoje riznice vječne sreće. Što se tiče puta grijeha i razvrata -pa čak i sa priznavanjem griješnika- osim što nema koristi, od deset, devet je mogućnosti vječnog propasta i uništenja. Da je ovo ovako, dokazano je svjedočenjem bezbroj alima i svjedoka u stupnju općeg mišljenja/idžma/ i habera u koje nema sumnje/tevatur/. I još je nesumnjivo obavještavanjem onih koji posjeduju sposobnost saznanja i otkrivanja i onih Allahovih robova koji su Mu bliski.
Ukratko: Ovodunjalučka kao i ahiretska sreća jeste u ibadetu i biti Allahov vojnik. Ukoliko je tako, mi uvjek moramo govoriti, i zahvaljivati što smo muslimani…