Doista je od Poslanika s.a.w.s. u Muslimovom Sahihu marfu' predajom* Ebi Sa'id el-Khudrija prenešeno: "Ko god zapiše nešto što je čuo od mene, izuzev Qur’ana, neka to izbriše."
Ibn-us-Salaah je rekao: Od onoga što je do nas prenešeno (o zapisivanju Poslanikova s.a.w.s. govora osim Kur'ana) je također i to da Omer, Ibn Mes'ud, Zajd Ibn Sabit, Ebu Musaa i Ebu Sa'id, od onih među ashabima i tabi'inima, ovo (zapisivanje) nisu odobravali (nisu njime bili zadovoljni).
Ibn-us-Salaah je isto tako rekao: "A što se tiče onih među ashabima i generacije poslije njih za koje nam je rečeno da su ovo (zapisivanje) dozvoljavali ili radili na tome su Ali i njegov sin al-Hasan, zatim Enes, ’Abdullah Ibn ’Omer Ibnul’Aas."
Ja kažem da je u dva sahiha (u Buhariji i Muslimu) zapisano da je Posalnik s.a.w.s. rekao: "Zapisuj Ebi Šah." na osnovu čega sam i pojasnio pitanja vezana za ovu temu u uvodu svoje prve knjige.
El Bejhaki i Ibn-us-Salaah, kao i drugi, su rekli: "Vjerovatno je zabrana zapisivanja hadisa došla iz straha da on ne bi bio pomiješan sa Kur’anom, međutim, kasnije takva bojazan nije postojala." A doista je preneseno i od kasnijih učenjaka da su se oni složili oko dozvole zapisivanja hadisa što široko rasprostranjena i opće poznata stvar oko koje nema razilaženja u mišljenju.
Šejh Ahmed Šakir je rekao: Generacija ashaba se razilazila u mišenju oko zapisivanja hadisa. Neki od njih to nisu željeli zbog hadisa prenesenog od Ebi Sa'id el-Khudrija u kojem se kaže: "Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: 'Ne zapisuj ništa od men izuzev Kur’an, a ukoliko bilo ko zapiše nešto od mene osim Kur’ana neka to izbriše.'" (zabilježio Muslim u svom sahihu kao i Ibn Sa'ad (6/63) od 'Ubajdah as-Salmaanija koji je to čuo od stairijih tabi'ina). I zaista je primijećeno vrijeme neznanja poslije zapisivanja i brisanja.
Većina ashaba je bila dozvolila zapisivanje Poslanikovih s.a.w.s. hadisa što je i ispravno, a učenjaci su doista odgovrili na hadis od Ebi Sa'ida sa mnogo različitih odgovora. Neki od njih tvrde da je hadis mevkuf** što nije tačno obzirom da je hadis zaista autentičan (sahih).
Isto tako postoji i objašnjenje datog hadisa na sljedeći način: Da je u stvari zabranjeno pisati hadis i Kur’an na istom listu papira iz straha da bi ih neko ko nije bio u islamu od početka pomiješao.
Oni koji su došli kasnije su protumačili da se zabrana odnosi samo na ljude koji su pouzdani u memorisanju hadisa jer je postojao strah da bi se oni oslonili na zapisivanje. Ali ukoliko neko nije pouzdan u memorisanju onda bi on trebao da zapisuje.
Zaista ni jedan od ovih odgovora nije zadovoljavajući.
Ispravan odgovor:
Zabrana zapisivanja hadisa je bila abrogirana (poništena) drugim hadisom koji je ukazao na dozvolu zapisivanja. Buharija i Muslim bilježe da su okolnosti zahtijevale da Ebi Šah ima nešto zapisano od Poslanikovog s.a.w.s. govora što je od njega čuo prilikom jedne hutbe. To je bilo u godini pobijede nad Mekkom. Poslanik s.a.w.s. je rekao: "Zapisuj Ebi Šah." Ebu Dawud i el-Haakim, kao i ostali, prenose od Abdullaha Ibn Omar Ibnul 'Aasa da je rekao: "Ja sam rekao: "O Allahov Poslaniče, zaista sam čuo nešto od tebe. Mogu li to zapisati?" On (s.a.w.s.) je rekao: "Da." Ja rekoh: "I u sreći i u srdžbi?" On (s.a.w.s.) odgovori: "Da! Zaista ja ne govorim ništa drugo do istinu, i u sreći i u srdžbi." Buhari bilježi od Ebu Hurejre da je rekao: "Niko od ashaba nije imao više hadisa od mene, osim 'Abdullah Ibn 'Omar. Zaista on ih je zapisivao dok ja nisam."
Tirmizi bilježi od Ebu Hurejre da je rekao: "Jedan ensarija je sijedio sa Poslanikom s.a.w.s. i čuo je hadis koji ga je impresionirao, ali ga nije mogao zapamtiti. Potom se požalio Poslaniku s.a.w.s. te mu on odgovorio 'Koristi svoju desnu ruku.', pokazujući mu rukom da zapisuje."
Ovi hadisi zajedno sa afirmativnom akcijom većine ashaba i tabi'ina, kao i slaganje uleme poslije njih o dozvoli zapisivnja - sve ovo doprinosi dokazu da je hadis od Ebi Sa'ida abrogiran, i da je to bio početak kada je postojao strah da bi to odvratilo od Kur’ana, kao i da bi se nešto što nije Kur’an pomiješalo sa Kur’anom.
U Musnadu (br. 7276), kao i u Tabaqaatu od Ibn Sa'ada (5/209) se nalazi dokaz da je hadis zapisivan za obične ljude kojih su ih potom čitali. Hadis od Ebi Šaha dolazi iz poslijednje etape Poslanikovog s.a.w.s. života, a postojale su i slične naracije od Ebu Hurejre. U kasnijoj etapi islama 'Abdullah Ibn 'Omer je zapisivao a Ebu Hurejra nije, što ukazuje da je 'Abdullah Ibn 'Omer zapisivao nakon što je Ebu Hurejra prešao na islam.
Ako je hadis od Ebu Sa'ida o zabrani zapisivanja došao poslije dozvole o zapisivanju, onda bi to bilo poznato pravovjernim ashabima. Umjesto toga, došlo je do odlučnog zaključka cijele uleme nakon uzimanja u obzir sveobuhvatnih dokaza da je dozvola zapisivanja došla kasnije. To je zakljčak koji potvrđuju mnogi među ulemom poslije prve generacije, da im se Allah s.w.t. smiluje.
I zaista je Ibn-us-Salaah rekao istinu kada je izjavio: "Sva razmimoilaženja su nestala, svi muslimani se slažu oko dozvole zapisivanja, i zapisivano je u knjigama radi lekcija…"
Dokaz da je zapisivanje hadisa naslijeđeno od ashaba je pronađen u djelu Tahzib (ili Tahdheeb) (1/470) u biografiji Bešir Ibn Nuhajka. Jahja Ibnul Qattaan je rekao: "Prenosi se da je Bešir Ibn Nuhajka rekao: 'Došao sam do Ebu Hurejre sa knjigom u koju sam zapisivao. Čitao sam mu iz nje i rekao: 'Čuo sam od tebe ovo...' On je rekao: 'Da.'" Ista ova predaja je zabilježena i u Tirmiziji (4/396), kao i u drugim zbirkama.
Iz Ibn Kasirovog djela:
Al-Baa'ithul Hatheeth Sharh Ikhtisaar 'Uloomul Hadeeth (str. 129 -13)
* Marfu' predaja je predaja koja se u lancu prenošenja zaustavlja kod nekog od ashaba ali sam tekst predaje potiče od Poslanika s.a.w.s..
** Mevkuf (mawqoof) predaja je predaja koja se u lancu prenošenja zaustavlja kod ashaba i tekst predaje se smatra riječima ashaba a ne riječima Poslanika s.a.w.s..
Dodatak:
Preuzeto iz knjige The Authority if the Sunnah (str. 99-101) autora Muhammed Taqi Usmanija:
Netačno je reći da izreke Božijeg Poslanika s.a.w.s. nisu zabilježavane u pismenoj formi u toku prva tri stoljeća. Poslanik s.a.w.s. ne samo da je odobravao zapisivanje svojih hadisa nego je čak i diktirao brojne hadise kako bi ih ashabi zapisivali. Na primjer, Tirmizija bilježi od Abdullaha ibn Omera: "Allahov Poslanik s.a.w.s. je diktirao 'Knjigu o sadaki' i bio ju je spremio poslati svojim namjesnicima ali ga je smrt u tome pretekla..." [Knjiga navodu ukupno 10 primjera gdje je Poslanik s.a.w.s. ashabima diktirao svoj govor vezan za pitanja Dina kako bi ga oni zapisivali i drugima prenosili.]
Pored ovoga, ashabi ne samo da su zapisivali hadise neku su mnogi od njih svoje zapise sakupljali u knjige. Na primjer, Buhari na šest mjesta u svom sahihu bilježi zapis (zbirku) hadisa kojeg je načinio Ali bin Ebi Talib r.a. Pored Alija r.a. hadise su u velikom broju zapisivali i mnogi drugi, među kojima su i Ibn Abbas, Abdullah ibn Amr, Enes bin Malik, Džabir bin Abdullah itd. Ovi spisi su korišteni pri podučavanju kasnijih generacija kao i za diktiranje hadisa kako bi ih drugi zapisivali.
Detaljnije na ovu temu pogledati u knjizi The Authoritiy and Importance of the Sunnah (str. 177-187) čiji je autor Jamaal al-Din M. Zarabozo, kao i u doktorskoj disertaciji M.M. Azamija koja je naslovljena Studies in Early Hadith Literature i u potpunosti posvećena ovoj temi.
Ibn-us-Salaah je rekao: Od onoga što je do nas prenešeno (o zapisivanju Poslanikova s.a.w.s. govora osim Kur'ana) je također i to da Omer, Ibn Mes'ud, Zajd Ibn Sabit, Ebu Musaa i Ebu Sa'id, od onih među ashabima i tabi'inima, ovo (zapisivanje) nisu odobravali (nisu njime bili zadovoljni).
Ibn-us-Salaah je isto tako rekao: "A što se tiče onih među ashabima i generacije poslije njih za koje nam je rečeno da su ovo (zapisivanje) dozvoljavali ili radili na tome su Ali i njegov sin al-Hasan, zatim Enes, ’Abdullah Ibn ’Omer Ibnul’Aas."
Ja kažem da je u dva sahiha (u Buhariji i Muslimu) zapisano da je Posalnik s.a.w.s. rekao: "Zapisuj Ebi Šah." na osnovu čega sam i pojasnio pitanja vezana za ovu temu u uvodu svoje prve knjige.
El Bejhaki i Ibn-us-Salaah, kao i drugi, su rekli: "Vjerovatno je zabrana zapisivanja hadisa došla iz straha da on ne bi bio pomiješan sa Kur’anom, međutim, kasnije takva bojazan nije postojala." A doista je preneseno i od kasnijih učenjaka da su se oni složili oko dozvole zapisivanja hadisa što široko rasprostranjena i opće poznata stvar oko koje nema razilaženja u mišljenju.
Šejh Ahmed Šakir je rekao: Generacija ashaba se razilazila u mišenju oko zapisivanja hadisa. Neki od njih to nisu željeli zbog hadisa prenesenog od Ebi Sa'id el-Khudrija u kojem se kaže: "Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: 'Ne zapisuj ništa od men izuzev Kur’an, a ukoliko bilo ko zapiše nešto od mene osim Kur’ana neka to izbriše.'" (zabilježio Muslim u svom sahihu kao i Ibn Sa'ad (6/63) od 'Ubajdah as-Salmaanija koji je to čuo od stairijih tabi'ina). I zaista je primijećeno vrijeme neznanja poslije zapisivanja i brisanja.
Većina ashaba je bila dozvolila zapisivanje Poslanikovih s.a.w.s. hadisa što je i ispravno, a učenjaci su doista odgovrili na hadis od Ebi Sa'ida sa mnogo različitih odgovora. Neki od njih tvrde da je hadis mevkuf** što nije tačno obzirom da je hadis zaista autentičan (sahih).
Isto tako postoji i objašnjenje datog hadisa na sljedeći način: Da je u stvari zabranjeno pisati hadis i Kur’an na istom listu papira iz straha da bi ih neko ko nije bio u islamu od početka pomiješao.
Oni koji su došli kasnije su protumačili da se zabrana odnosi samo na ljude koji su pouzdani u memorisanju hadisa jer je postojao strah da bi se oni oslonili na zapisivanje. Ali ukoliko neko nije pouzdan u memorisanju onda bi on trebao da zapisuje.
Zaista ni jedan od ovih odgovora nije zadovoljavajući.
Ispravan odgovor:
Zabrana zapisivanja hadisa je bila abrogirana (poništena) drugim hadisom koji je ukazao na dozvolu zapisivanja. Buharija i Muslim bilježe da su okolnosti zahtijevale da Ebi Šah ima nešto zapisano od Poslanikovog s.a.w.s. govora što je od njega čuo prilikom jedne hutbe. To je bilo u godini pobijede nad Mekkom. Poslanik s.a.w.s. je rekao: "Zapisuj Ebi Šah." Ebu Dawud i el-Haakim, kao i ostali, prenose od Abdullaha Ibn Omar Ibnul 'Aasa da je rekao: "Ja sam rekao: "O Allahov Poslaniče, zaista sam čuo nešto od tebe. Mogu li to zapisati?" On (s.a.w.s.) je rekao: "Da." Ja rekoh: "I u sreći i u srdžbi?" On (s.a.w.s.) odgovori: "Da! Zaista ja ne govorim ništa drugo do istinu, i u sreći i u srdžbi." Buhari bilježi od Ebu Hurejre da je rekao: "Niko od ashaba nije imao više hadisa od mene, osim 'Abdullah Ibn 'Omar. Zaista on ih je zapisivao dok ja nisam."
Tirmizi bilježi od Ebu Hurejre da je rekao: "Jedan ensarija je sijedio sa Poslanikom s.a.w.s. i čuo je hadis koji ga je impresionirao, ali ga nije mogao zapamtiti. Potom se požalio Poslaniku s.a.w.s. te mu on odgovorio 'Koristi svoju desnu ruku.', pokazujući mu rukom da zapisuje."
Ovi hadisi zajedno sa afirmativnom akcijom većine ashaba i tabi'ina, kao i slaganje uleme poslije njih o dozvoli zapisivnja - sve ovo doprinosi dokazu da je hadis od Ebi Sa'ida abrogiran, i da je to bio početak kada je postojao strah da bi to odvratilo od Kur’ana, kao i da bi se nešto što nije Kur’an pomiješalo sa Kur’anom.
U Musnadu (br. 7276), kao i u Tabaqaatu od Ibn Sa'ada (5/209) se nalazi dokaz da je hadis zapisivan za obične ljude kojih su ih potom čitali. Hadis od Ebi Šaha dolazi iz poslijednje etape Poslanikovog s.a.w.s. života, a postojale su i slične naracije od Ebu Hurejre. U kasnijoj etapi islama 'Abdullah Ibn 'Omer je zapisivao a Ebu Hurejra nije, što ukazuje da je 'Abdullah Ibn 'Omer zapisivao nakon što je Ebu Hurejra prešao na islam.
Ako je hadis od Ebu Sa'ida o zabrani zapisivanja došao poslije dozvole o zapisivanju, onda bi to bilo poznato pravovjernim ashabima. Umjesto toga, došlo je do odlučnog zaključka cijele uleme nakon uzimanja u obzir sveobuhvatnih dokaza da je dozvola zapisivanja došla kasnije. To je zakljčak koji potvrđuju mnogi među ulemom poslije prve generacije, da im se Allah s.w.t. smiluje.
I zaista je Ibn-us-Salaah rekao istinu kada je izjavio: "Sva razmimoilaženja su nestala, svi muslimani se slažu oko dozvole zapisivanja, i zapisivano je u knjigama radi lekcija…"
Dokaz da je zapisivanje hadisa naslijeđeno od ashaba je pronađen u djelu Tahzib (ili Tahdheeb) (1/470) u biografiji Bešir Ibn Nuhajka. Jahja Ibnul Qattaan je rekao: "Prenosi se da je Bešir Ibn Nuhajka rekao: 'Došao sam do Ebu Hurejre sa knjigom u koju sam zapisivao. Čitao sam mu iz nje i rekao: 'Čuo sam od tebe ovo...' On je rekao: 'Da.'" Ista ova predaja je zabilježena i u Tirmiziji (4/396), kao i u drugim zbirkama.
Iz Ibn Kasirovog djela:
Al-Baa'ithul Hatheeth Sharh Ikhtisaar 'Uloomul Hadeeth (str. 129 -13)
* Marfu' predaja je predaja koja se u lancu prenošenja zaustavlja kod nekog od ashaba ali sam tekst predaje potiče od Poslanika s.a.w.s..
** Mevkuf (mawqoof) predaja je predaja koja se u lancu prenošenja zaustavlja kod ashaba i tekst predaje se smatra riječima ashaba a ne riječima Poslanika s.a.w.s..
Dodatak:
Preuzeto iz knjige The Authority if the Sunnah (str. 99-101) autora Muhammed Taqi Usmanija:
Netačno je reći da izreke Božijeg Poslanika s.a.w.s. nisu zabilježavane u pismenoj formi u toku prva tri stoljeća. Poslanik s.a.w.s. ne samo da je odobravao zapisivanje svojih hadisa nego je čak i diktirao brojne hadise kako bi ih ashabi zapisivali. Na primjer, Tirmizija bilježi od Abdullaha ibn Omera: "Allahov Poslanik s.a.w.s. je diktirao 'Knjigu o sadaki' i bio ju je spremio poslati svojim namjesnicima ali ga je smrt u tome pretekla..." [Knjiga navodu ukupno 10 primjera gdje je Poslanik s.a.w.s. ashabima diktirao svoj govor vezan za pitanja Dina kako bi ga oni zapisivali i drugima prenosili.]
Pored ovoga, ashabi ne samo da su zapisivali hadise neku su mnogi od njih svoje zapise sakupljali u knjige. Na primjer, Buhari na šest mjesta u svom sahihu bilježi zapis (zbirku) hadisa kojeg je načinio Ali bin Ebi Talib r.a. Pored Alija r.a. hadise su u velikom broju zapisivali i mnogi drugi, među kojima su i Ibn Abbas, Abdullah ibn Amr, Enes bin Malik, Džabir bin Abdullah itd. Ovi spisi su korišteni pri podučavanju kasnijih generacija kao i za diktiranje hadisa kako bi ih drugi zapisivali.
Detaljnije na ovu temu pogledati u knjizi The Authoritiy and Importance of the Sunnah (str. 177-187) čiji je autor Jamaal al-Din M. Zarabozo, kao i u doktorskoj disertaciji M.M. Azamija koja je naslovljena Studies in Early Hadith Literature i u potpunosti posvećena ovoj temi.
