Osoba koja uživa u visokim stepenima samilosti i osjećaja spram drugih – takva osoba je živa srca, istančanih osjetila što se vidno odražava i na njegovo svakodnevno ponašanje saosjećajući sa svim aktuelnim dešavanjima u njegovom okruženju pozitivno učestvujući u svemu tome onoliko koliko može; takva osoba je ona koja kada se ljuti – ljuti se samo Allaha radi, i raduje se svakoj pomoći i podršci Allahovoj vjeri. To je osoba koja koja je ljubomorna spram svoje vjere i ne dozvoljava da se Allahove svetinje nipodaštavaju; takva osoba je ona koja redovno razmišlja i briži o muslimanima i iskrenim Allahovim robovima, bivajući svjestan nemuslimana koji su većinom iskreni Allahovi neprijatelji!
Osoba koja je ostala bez ovog osjećaja – vidjećete ga da je osor i tvrd, da je izgubio svaki osjećaj spram drugog, i da je umrtvio osjetila svoja; ne interesuje ga ništa od onoga što se dešava u njegovom okruženju a tiče se opšteg interesa muslimana dok ga se na drugoj strani veoma dobro tiče i veoma se dobro interesuje za ono što zadire u njegove lične interese i njegove lične potrebe! Takva osoba kada se ljuti – ne ljuti se i ne srdi radi Allaha dž.š., već radi sebe; kada se interesuje za nešto – interesuje se samo zato što je njegov lični interes u pitanju; takvome je lični interes uvjek ispred interesa džemata i zajednice muslimana, dok je osobina pravog vjernika ta da je interes zajednice i džemata muslimana uvjek ispred ličnog interesa! Šteta ili nedaća koja pogodi lični interes ove osobe je enormno veća od svih nepogoda i šteta koje mogu snalaziti muslimane!
Osoba koja ima pri sebi izgrađen osjećaj spram drugoga kao i samilost uvjek razmišlja o osjećajima svoje braće muslimana i poštuje ih, i druge ljude upozorava na to da ne smiju povređivati osjećaje i dušu ostalih muslimana!
Kada je mekanski idolopoklonik Ebu Sufjan – za vrijeme sklopljenog primirja na Hudejbiji i prije nego što je primio islam - prolazio pored ashaba Selmana, Suhejba i Bilala, oni zaželješe da mu prebace neku riječ kojom bi ga, kao otvorenog neprijatelja islama i muslimana, malo naljutili i najezdili, pa u prolazu rekoše: "Tako nam Allaha, Allahove sablje još nisu udrile po vratovima Allahovih neprijatelja onako kako bi trebale!" Ebu Bekr r.a., negodova kada je čuo to što su rekli, pa im reče: Zar tako da se obraćate prema vođi plemena Kurejš? Ebu Bekr r.a., ispriča to što se desilo Poslaniku s.a.w.s., ali, Poslanik s.a.w.s., prvo za što se zainteresovao je bilo kako su se osjećali Selman, Suhejb i Bilal spram onoga što im je rekao Ebu Bekr r.a.! Poslanik s.a.w.s., reče: O Ebu Bekre, možda si ih naljutio time što si rekao; ako ih budeš naljutio možda ćeš naljutiti Njihovog Gospodara! Ebu Bekr r.a., dođe do Selmana, Suhejba i Bilala da im traži oprosta i halala za to što im je rekao, govoreći: Braćo moja, jesam li vas možda naljutio? Rekoše: Nisi Ebu Bekre; Allah dž.š., će oprostiti, dragi brate!" (Muslim, br.170.)
Dakle, Ebu Bekr el-Siddik r.a., osoba koja je prva prihvatila islam, i osoba koja je po svemu bila vrijednija od sve trojice ashaba, i on je bio na takvom stepenu imana i spremnosti da uvidi i prizna grešku koju je eventualno počinio spram drugih muslimana i da zatraži halala od svoga brata zbog lošeg načina obraćanja i razgovora s njime! Ako je mogao on tako postupati spram onih koji su bili na nižem stepenu imana od njega onda se i mi moramo ugledati na Poslanika s.a.w.s., i na Ebu Bekra r.a., i njegovo ponašanje kada su u pitanju ostali muslimani, priznavanje greške i traženje halala od njih!
Razmišljanje o ljudima i briga za njihovim mukama je znak vjere i živosti nečijega srca! Muslimana mora brinuti ono što brine i drugog muslimana zbog toga što su muslimani kao jedno tijelo! Poslanik s.a.w.s., je rekao: "Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi, samilosti i povezanosti je poput jednog tijela; kada jedan dio tijela oboli – ostatak tijela mu se odazove na mo'bu s nesanicom i temperaturom!" (Muslim, br.2586.)
U sahihajnu se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Vjernik spram drugog vjernika je poput jedne građevine, gdje svaki dio podupire onaj drugi, pa Poslanik s.a.w.s., ispreplića svoje prste!"
Poslanik s.a.w.s., je rekao: "Musliman se ponaša spram ostalih muslimana isto kao što se ponaša tijelo spram glave koju hrvaju boli; vjernik osjeća bol zbog ostalih muslimana isto kao i tijelo što pati zbog bolova u glavi!" (Musned Ahmed b. Hanbel)
Poslanik s.a.w.s., se konsultovao sa ashabima po pitanju postupanja sa zarobljenicima iz bitke na Bedru; Omer r.a., je predlagao da se svi zarobljenici sa Bedra pobiju, dok je Ebu Bekr r.a., predlagao da se s njima postupa kao sa zarobljenicima i da za njih uzmu otkup. Poslanik s.a.w.s., prihvati Ebu Bekrov r.a., prijedlog, ali sljedećeg dana Allah dž.š., objavljuje ajet: "Poslaniku nije dopušteno da drži sužnje/zarobljenike, dok ne izvojuje pobjedu na Zemlji...!" – ovaj ajet je bio znak prijekora; "vi želite prolazna dobra ovog svijeta, a Allah želi onaj svijet" – dok naredni ajet govori o tome da su zamalo zbog toga bili kažnjeni: "Da nije ranije Allahove odredbe, snašla bi vas patnja velika zbog onoga što ste uzeli!" (el-Enfal, 67-68.) Nakon objave ovih ajeta, Poslanik s.a.w.s., poče plakati a i Ebu Bekr sa njime, a u tome naiđe Omer r.a., pa reče: O Allahov Poslaniče, reci mi zbog čega plačete ti i tvoj drug? Reci mi o čemu je riječ da i ja plačem ako treba, a ako ne treba makar da se sažalim zbog vašega plača? Poslanik s.a.w.s., reče: Plačem zbog toga što su tvoja dva druga uradila jučer prihvatajući otkup za zarobljenike Bedra; trebali su svi odreda da stradaju kod tog drveta tu!" (Muslim, br.1763.)
Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., komentarišući ovaj slučaj, kaže: "Islamski učenjaci su raspravljali o ovom događaju, tako da su jedni smatrali da je Omer r.a., bio u pravu, dok su drugi rekli da je Ebu Bekr bio u pravu zbog toga što je praksa prihvatanja otkupa za zarobljenike nakon ovog događaja ostala nepromijenjenom, i zbog toga što je taj postupak bio u skladu sa Allahovom odlukom već od ranije donešenom, i zbog toga što je taj stav bio u skladu sa milošću koja mora nadjačavati srdžbu, i zbog toga što je zbog takvog postupka nastao veliki hajr po muslimane zato što je većina zarobljenika sa Bedra prihvatila islam ili su im kasnije djeca prihvatila islam. Muslimani su se ojačali otkupom kojeg su uzeli za puštene zarobljenike, a i sama odluka je bila ono zbog čega se Poslanik s.a.w.s., složio sa Ebu Bekrom, da bi se kasnije i Allah dž.š., složio sa njima – jer je njihova odluka i praksa prihvatanja otkupa za zarobljenike ostala nepromijenjenom. Ebu Bekr r.a., je bio u pravu jer je prije svih nazreo šta će biti krajnja Allahove dž.š., odluka, koji će dati prednost rahmetu i milosti nad osvetom i kaznom! A što se tiče poslanikovog s.a.w.s., plača, to su prokomentarisali time da je Poslanik s.a.w.s., plakao iz sažaljenja prema onima koji u otkupu zarobljenika gledaju samo gomilanje imetka i nisko materijalno dunjalučko zadovoljavanje što Poslanik s.a.w.s., nije imao za cilj, a niti Ebu Bekr, za razliku od nekih ashaba koji su o tome razmišljali, zbog čega se Poslanik s.a.w.s., pribojavao kazne koja će obuhvatiti sve zbog postupaka nekih pojedinaca iz njegovih redova kao što se desilo na bitki kod Hunejna kada su neki ashabi uzviknuli: "Danas nas niko ne može pobjedit!" – zbog čega je bitka izgubljena, jer su muslimani bili umišljeni i oholi zbog velike brojčanosti svoje, što bi razlogom propasti vojske, kao vid fitne i mihne tj. iskušenja i kazne, što je odmah zatim bilo promijenjeno pobjedama i uspjesima, a Allah najbolje zna!" (Pogledaj: Zadul-Me'ad, 3/99.)
Kada je Poslaniku s.a.w.s., bilo dozvoljeno da posjeti grob majke svoje: "Zaplakao se nad njenim grobom, i rasplakao je sve koji su bili s njime!" (Muslim)
Kada je Sa'ad b. Ubadeh r.a., bio na samrtnoj postelji, Poslanik s.a.w.s., mu je došao u posjetu, i kada je vidio težinu smrtnih muka koje su spopale Sa'ada, Poslanik s.a.w.s., se rasplakao, što je rasplakalo i sve prisutne oko njega!" (Buhari)
Iz svega ovoga se da vidjeti i zaključiti to da je naš Poslanik s.a.w.s., bio mehka srca, brz na suzu a ne na psovku ili nož; Poslanik s.a.w.s., je bio veoma osjećajna osoba, veoma osjetljive duše, a takvim su mu bili i ashabi koji su bili oko njega! Ali, šta reći o brojnim osorim i grubim srcima koja su se rodila nakon Muhammeda s.a.w.s., i njegovih ashaba!?
Jedna ensarijka, koja je bila svjesna nužnosti briženja muslimanskih briga, kada je čula za Ajšinu r.a., tugu i žalost zbog potvore koju su licemjeri izmislili i potvorili na nju – otišla je kod Ajše r.a., sjela uz nju, i počela je plakati zajedno sa njom! (Buhari)
Nakon ovih primjera, šta treba reći za nas koji mirno i bezbrižno život živimo neinteresujući se za muslimane koji su nam rođaci, komšije, bližnji ili prijatelji? Kako to mislimo da budemo od pomoći muslimanima koji nam nisu ni rođaci, ni komšije, niti bliži prijatelji, kada one koji su nam rođaci ili komšije ili prijatelji zaboravljamo!?
Ako čuješ za probleme i iskušenja na koja nailaze tvoja braća muslimani i primjetiš da sve to ni malo ne intrigira tvoje osjećaje, da ih ni malo ne pokreće, ili da se pred tvojim očima dešavaju a oči ti ne rose suzama – onda znaj da je tvoje srce u velikoj potrebi za čišćenjem, preporodom i novim oživljavanjem!
Najviše nad kim jedan musliman treba da želi jeste prvashodno sami on tj. da se sažališ nad samim sobom kada grijeh kakav počiniš, i da se brzo pokaješ i Allahu dž.š., povratiš nakon počinjenog grijeha ili greške! Ajša r.a., se bila zaklela da neće više prozboriti jedne riječi sa njenim sestrićem Abdulahom b. Zubejrom, ali kada su se kasnije pomirili – kad god bi se sjetila toga na što se zaklela, tako bi se rasplakala da bi svoj hidžab i maramu suzama natopila!" (Buhari) – zbog toga što se zaklela da će činiti nešto što je loše!
Danas je došlo vrijeme kada ljudi rade upropaštavajuće i teške grijehe koji su u njihovim očima manji i tanji od obične dlake! Smatraju ništavnim i malim to što čine, i spram tako teških grijeha i harama se ponašaju kao da im je obična muha stala na nos koju jednim mahom otjeraju i sve se završi.
Ovakvo postupanje je znak slabosti imana i vjere! Poslanik s.a.w.s., je rekao: "Koga bude obradovalo njegovo dobro djelo, i koga bude ražalostilo njegovo loše djelo – ta osoba je mu'min/vjernik!" (Tirmizi)
Ko se bude plašio svojih grijeha i Allahove dž.š., kazne još na ovom svijetu biće bezbjedan i siguran iste na Sudnjemu danu, za razliku od onih koji su bili mirni spram toga na ovome svijetu; takvi na Sudnjemu danu neće imati bezbjednosti i mira!
Ebu Ejjub el-Ensari r.a., je rekao: "Neki čovjek će raditi dobra djela na koja će se osloniti a svoje grijehe i greške ća zaboraviti – susrešće se s Allahom dž.š., sav pritisnut grijesima, dok će neki čovjek učiniti kakvo loše djelo i biće u strahu spram Allaha dž.š., zbog tog lošeg djela, susrešće se s Allahom dž.š., bezbjedan i miran!" (Fethul-Bari, 11/330.)
'Ukbe b. 'Amir r.a., je upitao Poslanika s.a.w.s., u čemu spas, pa je rekao: "Strogo čuvaj svoj jezik, drži se svoje kuće, i plači nad svojim grijehom!" (Tirmizi, br.2406.)
Znaci života nečijeg srca su imanje osjećaja i bistrine da se primjeti greška, a potom imanje osjećaja i potrebe za kajanjem, nakon čega slijedi plač! Ne plače onaj ko se ne kaje, i ne kaje se onaj koji nije svjestan veličine i težine griješenja prema Allahu dž.š.!
Biti osjećajan i samilostan onda kada se ukaže potreba za tim – znak je čistog i živog srca. Ebu Ejjub el-Ensari r.a., je vidio jednu ženu kako plače međ' zarobljenicima. Shvatio je da je bila odvojena od svog djeteta, pa joj pronađe dijete i dovede joj ga. Zapovjednik te vojske, Abdullah b. Kajs, se usprotivi tome, i reče Ebu Ejjubu el-Ensariji r.a.: Zašto si uradio to! Ebu Ejjub r.a., mu odgovori: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako kaže: "Ko razdvoji majku (robinju) od svoga djeteta – Allah će razdvojiti između njega i dragih mu osoba na Sudnjemu Danu!" (Tirmizi, Ibnu Madždže, Darimi, Musned Ahmed) Ako se ovako treba ponašati spram nemuslimanskih zarobljenika, kako li se tek treba ponašati spram slobodnih muslimana!
Oni koji su dublje odani 'ilmu i znanju trebaju biti aktivniji po ovom pitanju od ostalih; ako se ne radi po onome što se prvo naučilo srce se neće osloboditi osorosti i grubosti, i neće biti skrušeno! Poslanik s.a.w.s., se utjecao Allahu dž.š., od znanja koje nije od koristi, i od srca koje nije skrušeno, i od duše koja se ne da zasititi i od dove koja nije kabul!" (Muslim, br.2722.)
Da je naš 'ilum i znanje doseglo znanje Poslanika s.a.w.s., malo bi smo se smijali, a više bi smo plakali! (Buharija)
Prve generacije muslimana su strogo vodili računa o svojim srcima, upoređujući ih sa onim što zbore i rade! Ibrahim el-Tejmi rhm., je rekao: "Kad god uporedim moje riječi s mojim djelima prepadnem se da nisam jedan od lažova!" (Buhari, 1/26.)
Srca kada se zapuste postanu osora i gruba, dok ona koja se zikrom ispune, podsjete i opomenu – postanu meka i nježna i osjećajna, i to su vjernička srca. Allah dž.š., kaže: "A kada se Allah spomene, srca im strah obuzme, a kada im se ajeti Njegovi kazuju – iman i vjerovanje im povećaju!" (el-Enfal, 2.)
Allah dž.š., kaže: "Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi, & dok prijatelje šejtanove - šejtani podržavaju u zabludi i oni ne dolaze sebi." (el-E'araf, 202-203.)
Prenosi od Abdullaha b. Omera r.a., da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nemojte se mnogo upuštati u priču mimo zikrullaha - spominjanja Allaha, jer je prekomjerna priča u kojoj se ne spominje Allah – samo osorost i grubost po ljudska srca, a od Allaha dž.š., je najudaljenije osoro i grubo srce!“ (Hadis je hasen; Sunen Tirmizi, br. 2411.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u komentaru ajeta: "Ali srca vaša su, poslije toga, postala osora i tvrda poput kamena ili još tvrđa - mada ima kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, a ima, zaista, i kamenja koje puca i iz kojeg voda izbija, a ima ga, doista, i koje, od straha pred Allahom, s visina pada. Allah nije nemaran prema onome što vi radite." (el-Bekara, 74.) - kaže sljedeće: U našem ummetu ima ljudi koji se pripisuju 'ilmu i dinu i vjeri ali su se „okitili“ svojstvima prijašnjih naroda od kojih je osorost i gruboća srca, što može uvidjeti onaj kome je data basira/um i vid – pa se utječemo Allahu dž.š., od svega što On i Njegov Poslanik s.a.w.s., mrzi, i od navedenog puta su prvi muslimani odvraćali ljude, i upozoravali su ih na kobnost takvog postuanja!“ (Pogledaj: Iktida'us-siratil-mustekim, 1/90.)
Islam i muslimani su danas u nasušnoj potrebi za ljudima koji će se brinuti o njima, koji će odgovorno na svojim plećima nositi njihove obaveze, osjećajući se pozvanim i odgovornim za sve što se muslimanima dešava. Muslimanima je dosta praznih priča i galamdžija! Muslimani su u potrebi za učenim radnicima.
Provjeri sebe i svoje srce; provjeri svoj odnos prema Allahu dž.š., tvom Stvoritelju, a potom provjeri i svoj odnos prema Allahovim dž.š., stvorenjima, kako insanima tako i hajvanima, kako onim bližnjim tako i prema onim daljnjim. Ako to dobro djelo obraduje, i ako te loše djelo omrazi – jedan si od vjernika, živo ti je srce, i imanska osjetila ti rade, a ako te dobro djelo omrazi i muči, a loše djelo ti je milo i drago za bojati se je da si jedan od vjernika!
Rezime:
Suptilnost i osjećaj prema drugima je znak živosti srca.
2. Znaci živosti srca su:
Poštovanje tuđih osjećaja.
Radovati se i tugovati s drugim ljudima.
Osjećati se pogođenim i zaplakati se onda kada određena situacija iziskuje to.
Žaliti i tugovati nad sobom onda kada griješimo.
Osjećati nepravdu i protivu nje se boriti.
Pozitivno reagovati kada na kakvo zlo naiđemo.
Učeni ljudi i ljudi od džamije i 'ilma su najpreči ove osobine i ovoga svojstva.
Srca postaju surova i gruba ako se ne obrađuju.
Vjera živi i kreće se samo na ramenima onih koji je žurno nose, što znači da ne smijemo biti jedni od onih koji skrštenih ruku sjede i nijemo posmatraju sve oko sebe!
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Osoba koja je ostala bez ovog osjećaja – vidjećete ga da je osor i tvrd, da je izgubio svaki osjećaj spram drugog, i da je umrtvio osjetila svoja; ne interesuje ga ništa od onoga što se dešava u njegovom okruženju a tiče se opšteg interesa muslimana dok ga se na drugoj strani veoma dobro tiče i veoma se dobro interesuje za ono što zadire u njegove lične interese i njegove lične potrebe! Takva osoba kada se ljuti – ne ljuti se i ne srdi radi Allaha dž.š., već radi sebe; kada se interesuje za nešto – interesuje se samo zato što je njegov lični interes u pitanju; takvome je lični interes uvjek ispred interesa džemata i zajednice muslimana, dok je osobina pravog vjernika ta da je interes zajednice i džemata muslimana uvjek ispred ličnog interesa! Šteta ili nedaća koja pogodi lični interes ove osobe je enormno veća od svih nepogoda i šteta koje mogu snalaziti muslimane!
Osoba koja ima pri sebi izgrađen osjećaj spram drugoga kao i samilost uvjek razmišlja o osjećajima svoje braće muslimana i poštuje ih, i druge ljude upozorava na to da ne smiju povređivati osjećaje i dušu ostalih muslimana!
Kada je mekanski idolopoklonik Ebu Sufjan – za vrijeme sklopljenog primirja na Hudejbiji i prije nego što je primio islam - prolazio pored ashaba Selmana, Suhejba i Bilala, oni zaželješe da mu prebace neku riječ kojom bi ga, kao otvorenog neprijatelja islama i muslimana, malo naljutili i najezdili, pa u prolazu rekoše: "Tako nam Allaha, Allahove sablje još nisu udrile po vratovima Allahovih neprijatelja onako kako bi trebale!" Ebu Bekr r.a., negodova kada je čuo to što su rekli, pa im reče: Zar tako da se obraćate prema vođi plemena Kurejš? Ebu Bekr r.a., ispriča to što se desilo Poslaniku s.a.w.s., ali, Poslanik s.a.w.s., prvo za što se zainteresovao je bilo kako su se osjećali Selman, Suhejb i Bilal spram onoga što im je rekao Ebu Bekr r.a.! Poslanik s.a.w.s., reče: O Ebu Bekre, možda si ih naljutio time što si rekao; ako ih budeš naljutio možda ćeš naljutiti Njihovog Gospodara! Ebu Bekr r.a., dođe do Selmana, Suhejba i Bilala da im traži oprosta i halala za to što im je rekao, govoreći: Braćo moja, jesam li vas možda naljutio? Rekoše: Nisi Ebu Bekre; Allah dž.š., će oprostiti, dragi brate!" (Muslim, br.170.)
Dakle, Ebu Bekr el-Siddik r.a., osoba koja je prva prihvatila islam, i osoba koja je po svemu bila vrijednija od sve trojice ashaba, i on je bio na takvom stepenu imana i spremnosti da uvidi i prizna grešku koju je eventualno počinio spram drugih muslimana i da zatraži halala od svoga brata zbog lošeg načina obraćanja i razgovora s njime! Ako je mogao on tako postupati spram onih koji su bili na nižem stepenu imana od njega onda se i mi moramo ugledati na Poslanika s.a.w.s., i na Ebu Bekra r.a., i njegovo ponašanje kada su u pitanju ostali muslimani, priznavanje greške i traženje halala od njih!
Razmišljanje o ljudima i briga za njihovim mukama je znak vjere i živosti nečijega srca! Muslimana mora brinuti ono što brine i drugog muslimana zbog toga što su muslimani kao jedno tijelo! Poslanik s.a.w.s., je rekao: "Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi, samilosti i povezanosti je poput jednog tijela; kada jedan dio tijela oboli – ostatak tijela mu se odazove na mo'bu s nesanicom i temperaturom!" (Muslim, br.2586.)
U sahihajnu se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Vjernik spram drugog vjernika je poput jedne građevine, gdje svaki dio podupire onaj drugi, pa Poslanik s.a.w.s., ispreplića svoje prste!"
Poslanik s.a.w.s., je rekao: "Musliman se ponaša spram ostalih muslimana isto kao što se ponaša tijelo spram glave koju hrvaju boli; vjernik osjeća bol zbog ostalih muslimana isto kao i tijelo što pati zbog bolova u glavi!" (Musned Ahmed b. Hanbel)
Poslanik s.a.w.s., se konsultovao sa ashabima po pitanju postupanja sa zarobljenicima iz bitke na Bedru; Omer r.a., je predlagao da se svi zarobljenici sa Bedra pobiju, dok je Ebu Bekr r.a., predlagao da se s njima postupa kao sa zarobljenicima i da za njih uzmu otkup. Poslanik s.a.w.s., prihvati Ebu Bekrov r.a., prijedlog, ali sljedećeg dana Allah dž.š., objavljuje ajet: "Poslaniku nije dopušteno da drži sužnje/zarobljenike, dok ne izvojuje pobjedu na Zemlji...!" – ovaj ajet je bio znak prijekora; "vi želite prolazna dobra ovog svijeta, a Allah želi onaj svijet" – dok naredni ajet govori o tome da su zamalo zbog toga bili kažnjeni: "Da nije ranije Allahove odredbe, snašla bi vas patnja velika zbog onoga što ste uzeli!" (el-Enfal, 67-68.) Nakon objave ovih ajeta, Poslanik s.a.w.s., poče plakati a i Ebu Bekr sa njime, a u tome naiđe Omer r.a., pa reče: O Allahov Poslaniče, reci mi zbog čega plačete ti i tvoj drug? Reci mi o čemu je riječ da i ja plačem ako treba, a ako ne treba makar da se sažalim zbog vašega plača? Poslanik s.a.w.s., reče: Plačem zbog toga što su tvoja dva druga uradila jučer prihvatajući otkup za zarobljenike Bedra; trebali su svi odreda da stradaju kod tog drveta tu!" (Muslim, br.1763.)
Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., komentarišući ovaj slučaj, kaže: "Islamski učenjaci su raspravljali o ovom događaju, tako da su jedni smatrali da je Omer r.a., bio u pravu, dok su drugi rekli da je Ebu Bekr bio u pravu zbog toga što je praksa prihvatanja otkupa za zarobljenike nakon ovog događaja ostala nepromijenjenom, i zbog toga što je taj postupak bio u skladu sa Allahovom odlukom već od ranije donešenom, i zbog toga što je taj stav bio u skladu sa milošću koja mora nadjačavati srdžbu, i zbog toga što je zbog takvog postupka nastao veliki hajr po muslimane zato što je većina zarobljenika sa Bedra prihvatila islam ili su im kasnije djeca prihvatila islam. Muslimani su se ojačali otkupom kojeg su uzeli za puštene zarobljenike, a i sama odluka je bila ono zbog čega se Poslanik s.a.w.s., složio sa Ebu Bekrom, da bi se kasnije i Allah dž.š., složio sa njima – jer je njihova odluka i praksa prihvatanja otkupa za zarobljenike ostala nepromijenjenom. Ebu Bekr r.a., je bio u pravu jer je prije svih nazreo šta će biti krajnja Allahove dž.š., odluka, koji će dati prednost rahmetu i milosti nad osvetom i kaznom! A što se tiče poslanikovog s.a.w.s., plača, to su prokomentarisali time da je Poslanik s.a.w.s., plakao iz sažaljenja prema onima koji u otkupu zarobljenika gledaju samo gomilanje imetka i nisko materijalno dunjalučko zadovoljavanje što Poslanik s.a.w.s., nije imao za cilj, a niti Ebu Bekr, za razliku od nekih ashaba koji su o tome razmišljali, zbog čega se Poslanik s.a.w.s., pribojavao kazne koja će obuhvatiti sve zbog postupaka nekih pojedinaca iz njegovih redova kao što se desilo na bitki kod Hunejna kada su neki ashabi uzviknuli: "Danas nas niko ne može pobjedit!" – zbog čega je bitka izgubljena, jer su muslimani bili umišljeni i oholi zbog velike brojčanosti svoje, što bi razlogom propasti vojske, kao vid fitne i mihne tj. iskušenja i kazne, što je odmah zatim bilo promijenjeno pobjedama i uspjesima, a Allah najbolje zna!" (Pogledaj: Zadul-Me'ad, 3/99.)
Kada je Poslaniku s.a.w.s., bilo dozvoljeno da posjeti grob majke svoje: "Zaplakao se nad njenim grobom, i rasplakao je sve koji su bili s njime!" (Muslim)
Kada je Sa'ad b. Ubadeh r.a., bio na samrtnoj postelji, Poslanik s.a.w.s., mu je došao u posjetu, i kada je vidio težinu smrtnih muka koje su spopale Sa'ada, Poslanik s.a.w.s., se rasplakao, što je rasplakalo i sve prisutne oko njega!" (Buhari)
Iz svega ovoga se da vidjeti i zaključiti to da je naš Poslanik s.a.w.s., bio mehka srca, brz na suzu a ne na psovku ili nož; Poslanik s.a.w.s., je bio veoma osjećajna osoba, veoma osjetljive duše, a takvim su mu bili i ashabi koji su bili oko njega! Ali, šta reći o brojnim osorim i grubim srcima koja su se rodila nakon Muhammeda s.a.w.s., i njegovih ashaba!?
Jedna ensarijka, koja je bila svjesna nužnosti briženja muslimanskih briga, kada je čula za Ajšinu r.a., tugu i žalost zbog potvore koju su licemjeri izmislili i potvorili na nju – otišla je kod Ajše r.a., sjela uz nju, i počela je plakati zajedno sa njom! (Buhari)
Nakon ovih primjera, šta treba reći za nas koji mirno i bezbrižno život živimo neinteresujući se za muslimane koji su nam rođaci, komšije, bližnji ili prijatelji? Kako to mislimo da budemo od pomoći muslimanima koji nam nisu ni rođaci, ni komšije, niti bliži prijatelji, kada one koji su nam rođaci ili komšije ili prijatelji zaboravljamo!?
Ako čuješ za probleme i iskušenja na koja nailaze tvoja braća muslimani i primjetiš da sve to ni malo ne intrigira tvoje osjećaje, da ih ni malo ne pokreće, ili da se pred tvojim očima dešavaju a oči ti ne rose suzama – onda znaj da je tvoje srce u velikoj potrebi za čišćenjem, preporodom i novim oživljavanjem!
Najviše nad kim jedan musliman treba da želi jeste prvashodno sami on tj. da se sažališ nad samim sobom kada grijeh kakav počiniš, i da se brzo pokaješ i Allahu dž.š., povratiš nakon počinjenog grijeha ili greške! Ajša r.a., se bila zaklela da neće više prozboriti jedne riječi sa njenim sestrićem Abdulahom b. Zubejrom, ali kada su se kasnije pomirili – kad god bi se sjetila toga na što se zaklela, tako bi se rasplakala da bi svoj hidžab i maramu suzama natopila!" (Buhari) – zbog toga što se zaklela da će činiti nešto što je loše!
Danas je došlo vrijeme kada ljudi rade upropaštavajuće i teške grijehe koji su u njihovim očima manji i tanji od obične dlake! Smatraju ništavnim i malim to što čine, i spram tako teških grijeha i harama se ponašaju kao da im je obična muha stala na nos koju jednim mahom otjeraju i sve se završi.
Ovakvo postupanje je znak slabosti imana i vjere! Poslanik s.a.w.s., je rekao: "Koga bude obradovalo njegovo dobro djelo, i koga bude ražalostilo njegovo loše djelo – ta osoba je mu'min/vjernik!" (Tirmizi)
Ko se bude plašio svojih grijeha i Allahove dž.š., kazne još na ovom svijetu biće bezbjedan i siguran iste na Sudnjemu danu, za razliku od onih koji su bili mirni spram toga na ovome svijetu; takvi na Sudnjemu danu neće imati bezbjednosti i mira!
Ebu Ejjub el-Ensari r.a., je rekao: "Neki čovjek će raditi dobra djela na koja će se osloniti a svoje grijehe i greške ća zaboraviti – susrešće se s Allahom dž.š., sav pritisnut grijesima, dok će neki čovjek učiniti kakvo loše djelo i biće u strahu spram Allaha dž.š., zbog tog lošeg djela, susrešće se s Allahom dž.š., bezbjedan i miran!" (Fethul-Bari, 11/330.)
'Ukbe b. 'Amir r.a., je upitao Poslanika s.a.w.s., u čemu spas, pa je rekao: "Strogo čuvaj svoj jezik, drži se svoje kuće, i plači nad svojim grijehom!" (Tirmizi, br.2406.)
Znaci života nečijeg srca su imanje osjećaja i bistrine da se primjeti greška, a potom imanje osjećaja i potrebe za kajanjem, nakon čega slijedi plač! Ne plače onaj ko se ne kaje, i ne kaje se onaj koji nije svjestan veličine i težine griješenja prema Allahu dž.š.!
Biti osjećajan i samilostan onda kada se ukaže potreba za tim – znak je čistog i živog srca. Ebu Ejjub el-Ensari r.a., je vidio jednu ženu kako plače međ' zarobljenicima. Shvatio je da je bila odvojena od svog djeteta, pa joj pronađe dijete i dovede joj ga. Zapovjednik te vojske, Abdullah b. Kajs, se usprotivi tome, i reče Ebu Ejjubu el-Ensariji r.a.: Zašto si uradio to! Ebu Ejjub r.a., mu odgovori: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako kaže: "Ko razdvoji majku (robinju) od svoga djeteta – Allah će razdvojiti između njega i dragih mu osoba na Sudnjemu Danu!" (Tirmizi, Ibnu Madždže, Darimi, Musned Ahmed) Ako se ovako treba ponašati spram nemuslimanskih zarobljenika, kako li se tek treba ponašati spram slobodnih muslimana!
Oni koji su dublje odani 'ilmu i znanju trebaju biti aktivniji po ovom pitanju od ostalih; ako se ne radi po onome što se prvo naučilo srce se neće osloboditi osorosti i grubosti, i neće biti skrušeno! Poslanik s.a.w.s., se utjecao Allahu dž.š., od znanja koje nije od koristi, i od srca koje nije skrušeno, i od duše koja se ne da zasititi i od dove koja nije kabul!" (Muslim, br.2722.)
Da je naš 'ilum i znanje doseglo znanje Poslanika s.a.w.s., malo bi smo se smijali, a više bi smo plakali! (Buharija)
Prve generacije muslimana su strogo vodili računa o svojim srcima, upoređujući ih sa onim što zbore i rade! Ibrahim el-Tejmi rhm., je rekao: "Kad god uporedim moje riječi s mojim djelima prepadnem se da nisam jedan od lažova!" (Buhari, 1/26.)
Srca kada se zapuste postanu osora i gruba, dok ona koja se zikrom ispune, podsjete i opomenu – postanu meka i nježna i osjećajna, i to su vjernička srca. Allah dž.š., kaže: "A kada se Allah spomene, srca im strah obuzme, a kada im se ajeti Njegovi kazuju – iman i vjerovanje im povećaju!" (el-Enfal, 2.)
Allah dž.š., kaže: "Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi, & dok prijatelje šejtanove - šejtani podržavaju u zabludi i oni ne dolaze sebi." (el-E'araf, 202-203.)
Prenosi od Abdullaha b. Omera r.a., da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nemojte se mnogo upuštati u priču mimo zikrullaha - spominjanja Allaha, jer je prekomjerna priča u kojoj se ne spominje Allah – samo osorost i grubost po ljudska srca, a od Allaha dž.š., je najudaljenije osoro i grubo srce!“ (Hadis je hasen; Sunen Tirmizi, br. 2411.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u komentaru ajeta: "Ali srca vaša su, poslije toga, postala osora i tvrda poput kamena ili još tvrđa - mada ima kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, a ima, zaista, i kamenja koje puca i iz kojeg voda izbija, a ima ga, doista, i koje, od straha pred Allahom, s visina pada. Allah nije nemaran prema onome što vi radite." (el-Bekara, 74.) - kaže sljedeće: U našem ummetu ima ljudi koji se pripisuju 'ilmu i dinu i vjeri ali su se „okitili“ svojstvima prijašnjih naroda od kojih je osorost i gruboća srca, što može uvidjeti onaj kome je data basira/um i vid – pa se utječemo Allahu dž.š., od svega što On i Njegov Poslanik s.a.w.s., mrzi, i od navedenog puta su prvi muslimani odvraćali ljude, i upozoravali su ih na kobnost takvog postuanja!“ (Pogledaj: Iktida'us-siratil-mustekim, 1/90.)
Islam i muslimani su danas u nasušnoj potrebi za ljudima koji će se brinuti o njima, koji će odgovorno na svojim plećima nositi njihove obaveze, osjećajući se pozvanim i odgovornim za sve što se muslimanima dešava. Muslimanima je dosta praznih priča i galamdžija! Muslimani su u potrebi za učenim radnicima.
Provjeri sebe i svoje srce; provjeri svoj odnos prema Allahu dž.š., tvom Stvoritelju, a potom provjeri i svoj odnos prema Allahovim dž.š., stvorenjima, kako insanima tako i hajvanima, kako onim bližnjim tako i prema onim daljnjim. Ako to dobro djelo obraduje, i ako te loše djelo omrazi – jedan si od vjernika, živo ti je srce, i imanska osjetila ti rade, a ako te dobro djelo omrazi i muči, a loše djelo ti je milo i drago za bojati se je da si jedan od vjernika!
Rezime:
Suptilnost i osjećaj prema drugima je znak živosti srca.
2. Znaci živosti srca su:
Poštovanje tuđih osjećaja.
Radovati se i tugovati s drugim ljudima.
Osjećati se pogođenim i zaplakati se onda kada određena situacija iziskuje to.
Žaliti i tugovati nad sobom onda kada griješimo.
Osjećati nepravdu i protivu nje se boriti.
Pozitivno reagovati kada na kakvo zlo naiđemo.
Učeni ljudi i ljudi od džamije i 'ilma su najpreči ove osobine i ovoga svojstva.
Srca postaju surova i gruba ako se ne obrađuju.
Vjera živi i kreće se samo na ramenima onih koji je žurno nose, što znači da ne smijemo biti jedni od onih koji skrštenih ruku sjede i nijemo posmatraju sve oko sebe!
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha