Sinoć sam pogledao i vidim soba je topla, vatra je naložena, a ja u udobnoj fotelji razmišljam o čemu da pišem. Pored mene je lampa, telefon je blizu, djeca su učila a njihova majka je tkala vunu. Upravo smo jeli i pili. Sa radioprijemnika čuo se slab glas i sve je bilo tiho. Ni na šta se nisam mogao žaliti niti nešto više poželjeti.
Rekao sam: "El-hamdulillahi" (Hvala Allahu). Izgovorio sam to iz dubine svoga srca, zatim sam razmislio i zaključio da zahvala (hamd) nije puka riječ koja se izgovara samo jezikom makar je jezik izgovorio i hiljadu puta, nego zahvala na blagodatima je da od tih blagodati jedan dio daš onome kome su one potrebne. Zahvala bogatog je da dâ siromašnom, zahvala snažnog je da pomogne slabog, zahvala zdravog je da obiđe bolesnog, zahvala vladara je da bude pravedan prema podanicima. Da li sam ja zahvalan Allahu na ovim blagodatima ako ja i moja djeca siti sjedimo u toploj sobi, a moj komšija i njegova djeca su u hladnom i gladni? Pa ako moj komšija i ne traži zar nije moja obaveza da se zainteresiram za njega?
Allah mi daje opskrbu kao ptici
Dok sam razmišljao o tome, žena me je upita: "O čemu razmišljaš?" Rekao sam joj o čemu razmišljam, a ona mi reče: "Tačno, ali ljudske potrebe može zadovoljiti samo njihov Stvoritelj jer kada bi htio da zadovoljiš potrebe svojih siromašnih komšija i ti bi postao siromah prije nego što bi riješio njihove potrebe."
Rekao sam: "Tačno! Da sam bogat ne bih mogao njih obogatiti, a pogotovo onda kada sam skromno opskrbljen. Allah mi daje opskrbu kao ptici, ujutru izađe gladna, a vrati se sita. Ne, ja ne želim da obogatim siromahe, nego želim da kažem da je to pitanje proporcija (odnosa). Ja sam u odnosu na posjednika hiljada, siromašan, ali ja sam bogataš u odnosu na radnika (čovjeka) koji sam svojom platom hrani desetero, a taj radnik je bogat u odnosu na udovicu (samohranu majku) koja nema izvora prihoda niti imovine, a posjednik hiljada je siromašan u odnosu na milionera. Na dunjaluku nema apsolutnog siromaha niti apsolutnog bogataša, niti na njemu ima malih i velikih. Ko u ovo sumnja, ja mu postavljam najteže pitanje koje može biti postavljeno čovjeku, pitam ga o vrapcu. Da li je on mali ili veliki? Ako kaže da je mali, reći ću mu: "Misli u odnosu na slona?" A ako kaže da je veliki, reći ću mu: "Misli u odnosu na mrava?." Vrabac je veoma veliki u odnosu na mrava, a vrlo je mali u odnosu na slona. I ja sam veoma bogat u poređenju sa siromašnom, hudovicom prepuštenoj samoj sebi, koja je izgubila imetak i skrbnika, iako sam istovremeno veoma siromašan u poređenju sa tim i tim bogatašem.
Reći ćete da filozofiram. Ne, ne filozofiram nego želim reći da svako od vas može pronaći nekoga ko je siromašniji od njega pa da mu udijeli. Ako ti nemaš ništa drugo osim pet kifli (kriški hljeba) i sahan bungura (pirjan od riže i leće), možeš dati kiflu onome ko nema ništa. A onaj kome poslije večere ostanu tri sahana graha (graška) i riže, nešto kolača i voća može nešto od toga dati onoj koja ima samo hljeb i pirjan od riže i leće...
Za udijeljeno Allah daje višestruku zaradu
Onaj ko ima samo četiri zakrpljena odijela može jedno dati onome ko nema ništa. Onaj ko ima odjeću koja nije pocijepana niti zakrpljena ali mu je dosadila, a pored nje ima tri nova, može to staro dati onome ko ima samo zakrpljenu odjeću. Ima mnogo odjeće koja tebi izgleda stara i iznosana, kada bi je dao nekom drugom, njemu bi ona izgledala kao bajramska odjeća i koristio bi je kao ukras (u posebnim prilikama). On bi se njoj obradovao kao što bi se ti obradovao kada bi ti milioner, svoga Ševroleta, kojeg se zasitio, nakon što je kupio novog Kadilaka.
Koliko god čovjek bio siromašan, može nešto dati onome koji je siromašniji od njega. Službenik sa najmanjom plaćom koja ne prelazi 150 eura, koji nema posebnih potreba, niti ga pritiska siromaštvo, može udijeliti jedan euro onome ko nema ništa. Onaj čija plaća dostiže 400-500 eura, neće mu škoditi ako od toga udijeli pet i kaže: "Ovo je u ime Allaha." A onaj trgovac koji zaradi deset hiljada mjesečno može od toga svaki mjesec da udijeli dvjesto.
Nemojte misliti da će ono što udijelite otići bespovratno. Ne, tako mi Allaha, vi ćete ostvariti višestruku zaradu. Dobit ćete je još na dunjaluku, a pogotovu i na ahiretu. Ja sam to vidio kod sebe. Ja radim, zarađujem i izdržavam svoju porodicu više od trideset godina. U svakoj vrsti ibadeta i dobročinstva sam učestvovao, ako sam imao imetka. Nikada u životu nisam štedio. Supruga mi je stalno prigovarala: "Čovječe, štedi i kupi svojoj djeci (makar) kuću." Ja sam joj govorio: "Prepusti to Allahu."
I znate li šta se desilo? Allah je ono što sam podijelio na Njegovu putu obračunao i štedio za mene u "banci" dobrih djela (Bank el-hasenat,) koja daje godišnju zaradu sedam stotina puta više od uloženog. Da:
"...liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna... a može se dobiti i puno više od toga. A Allah će onome kome hoće dati i više." (Bekare, 261.)
Allah je poslao jednog mog prijatelja, plemenitog gospodina, jednog od uglednika Damaska i pozajmio mi je novac za kuću, zatim je poslao druge prijatelje, dobročinitelje koji su ozidali kuću i uredili je, a ja sam, tako mi Allaha, o njoj znao onoliko koliko i obični prolaznik na putu. Zatim me je Allah pomogao halal opskrbom kojoj se ja nisam nadao pa sam sve dugove izmirio. Ko želi, mogu mu sve ovo podrobno ispričati i imena ljudi spomenuti.
Allah uvijek daje izlaz
Kada god sam, bio u poteškoćama, Allah mi je izlaz dao. Kad god sam nešto poželio, dobio sam, a kad god mi je nešto bilo važno i želio sam ga sačuvati, ostavljao sam ga u ovu banku.
Može li na dunjaluku razumna osoba poslovati sa bankom stvorenja koja daje pet posto zabranjene (haram) zarade, a možda i bankrotira ili izgori, a ne poslovati sa bankom Stvoritelja koja za svaku stotinu uloženih daje zaradu u iznosu od sedamdeset hiljada? Osim toga, ulog je obezbijeđen kod Gospodara svjetova; neće bankrotirati, niti izgorjeti, niti će biti uzet iz imovine drugih ljudi.
Nemojte misliti da ono što date da će propasti. Allah će to nadoknaditi prvo na dunjaluku a onda i na ahiretu. Ja ne želim da vam navodim brojne primjere, jer svako od vas zna dosta toga bilo da je vidio ili čuo. Navest ću vam samo jedan primjer: događaj sa šejhom Selimom El-Mesutijem, r.a., koji je bio učitelj mome ocu. Iako je bio siromašan, nikada nije uskratio pomoć onome ko ju je tražio. Samo što bi obukao džube ili fervu (ogrtač s posuvraćenim rukavima) i ako bi sreo onoga ko se trese od hladnoće dao bi mu je i vratio bi se kući samo sa košuljom. Znao je uzimati sofru ispred svoje čeljadi i dati je onome što traži. Jednog dana u ramazanu sofra je bila postavljena i čekao se pucanj topa (znak da se može iftariti, op. prev.), kad dođe prosjak i koji se zaklinjao da on i njegova djeca nemaju šta jesti. Šejh je iskoristio nepažnju svoje supruge, otvorio vrata i dao čitav iftar siromahu. Kada je to vidjela, njegova supruga zagalamila je na njega i zaklela se da ona neće ostati kod njega. Šejh je šutio... Nije prošlo ni pola sata kad neko zakuca na vrata i dođoše ljudi koji donesoše sahane u kojima je bila raznovrsna hrana, slatkiši i voće. Pitali su šta je to? Rekoše im Seid-paša Šemevin pozvao je neke velikane, a oni su mu se izvinuli (za nedolazak) pa se on naljutio i zakleo da niko ništa neće jesti od hrane nego je naredio da svu hranu odnesu kući šejha Selima El-Mesutija. Šejh je tada rekao: "Jesi li vidjela, ženo?"
Ili kazivanje o ženi čiji je sin bio putnik i koja je jednog dana sjela da jede a pred njom je bio samo zalogaj mesa i komad hljeba. Siromah je to od nje zatražio i ona je dala odvojivši od svojih usta, a ona je gladna zanoćila. Kada je sin stigao sa putovanja pričao je majci šta je sve vidio i doživio a potom rekao: "Najčudnije što mi se desilo na putovanju je da me je na putu presreo lav. Bio sam sâm i bježao sam od njega ali me je on sustigao i već sam pomislio da sam u njegovim ustima kad ispred mene se pojavi čovjek u bijeloj odjeći i spasi me od njega rekavši: 'Zalogaj za zalogaj.' Nisam razumio šta je time htio reći." Ona ga je pitala kada se to desilo, kad ono u istom trenu u kojem je ona udijelila sadaku siromahu. Dala je svoj zalogaj iz usta pa je i Allah njenog sina izvadio iz usta lava.
Sadaka otklanja nedaće, Allah njome liječi bolesnog i zbog nje te Allah spašava neprilika. Sve ovo je dokazano, a o tome postoje i predanja iz tradicije. Onaj ko vjeruje da ovaj kosmos ima Boga Koji njim upravlja i Koji daje i uskraćuje, On je Taj koji liječi i daje zdravlje, taj zna da je ovo tačno, a sa ateistom (nevjernikom) nemamo šta (o ovome) pričati.
Žene su bliže vjerovanju i sentimentalnije, iako je žena po svojoj prirodi, kada se radi o imetku, škrtija od muškarca, ali ja se obraćam gospođama i nadam se da ovaj govor neće "biti uprazno", nego da će ostaviti traga. Svaka od vas neka pogleda šta može pokloniti od svoje stare odjeće ili odjeće svoje djece, ili ono što bi bacila ili što joj ne treba od kućne prostirke, ili što joj je višak od hrane i pića i neka potraži siromašnu porodicu kojoj će to biti radost (paket iznenađenja).
Budite milostivi prema trgovcima "od vrata do vrata"
Kada daješ nemoj davati davanjem moćnika i silnika, jer osmijeh pri susretu siromaha (sa jednim feningom kojeg mu daš) je bolji od marke koju mu gurneš namrgođen, ponosno i oholeći se. Prije nekoliko godina za vrijeme ramazana vidio sam svoju malu kćerku kako je ponijela dva tanjira hrane da ih da nekom stražaru, pa sam joj rekao: „Dođi, kćeri, donesi siniju, kašiku, viljušku, čistu čašu za vodu i tako mu ih daj. Ti ništa nećeš izgubiti, hrana je ostala ista, ali kada mu daš samo sahan i hljeb degradirala si ga i on se osjeća kao prosjak, ali ako mu ih daš na siniji (tacni) sa čašom, kašikom, viljuškom i solanicom, ukazala si mu poštovanje i on će se osjećati kao ugledan gost.
Jedan oblik sadake koji mnogi ljudi ne prakticiraju iako je on lahak, je olakšavanje trgovcima voća i povrća koji idu od kuće do kuće. Neke žene se cjenkaju i ubjeđuju s njima radi jedne marke i time pokazuje svoju „sposobnost“, iako su možda iz imućne porodice, a taj siromah i sva njegova roba, zbog koje on čitav dan hoda da bi je prodao, vrijedi svega desetak maraka i on ima zaradu možda samo dvije-tri marke.
O žene, tako vam Allaha, budite milostive s tim trgovcima i dajte im onoliko koliko traže, pa ako neka od vas i izgubi (da više) jednu marku, neka to računa kao sadaku jer je to bolje od sadake koju dajete prosjacima (onima koji je traže).
Jedan vid sadake je i da učiteljica razmisli kada traži od svojih učenica da kupuju sporstku opremu, naprimjer, ili kada insisitira da kupuju skupe sveske ili neki drugi vid školskog pribora koji nije prijeko potreban, da se tada sjeti da među učenicama ima onih čiji otac može zaraditi samo za hljeb i stanarinu. Pa je kupovina sportske opreme ili sveski tvrdog uveza,, ili atlasa, ili bojica (tempera), koje mi smatramo sitnicamaa, za nekoga je to krupno i veliko. Kao što sam rekao, to je stvar odnosa (procenta), jer kada bi učiteljici bilo naređeno da da hiljadu maraka, ona bi digla galamu, a veliki trgovac bi samo rekao: "Šta je hiljadu maraka?! Lahko." Lahko je za njega a teško je za nju, tako isto je i sa pet maraka ili deset; lahke su za učiteljicu ali su one teške (velike) za mnoge roditelje.
Suština je: onaj ko želi da mu Allah olakša kod onoga ko je jači i bogatiji od njega, neka pomogne onoga ko je slabiji i siromašniji od njega. Neka svako od nas stavi sebe u položaj drugog, neka voli svome bratu ono što voli samome sebi, blagodati se čuvaju, traju i povećaju zahvalom, a zahvala nije samo jezikom, pa ako bi čovjek uzeo tespih i rekao hiljadu puta El-hamdulillahi (Hvala Allahu), a škrtario svojim imetkom, ako je bogat, ili sa svojim ugledom ako je priznat, ili činio nepravdu vladajući, takav nije zahvalan Allahu, nego bi bio dvoličnjak ili lažov.
Zahvaljute Allahu na Njegovim blagodatima praktičnom zahvalom, i činite dobro drugima kao što volite da ga Allah vama čini, i znajte da ovo čemu vas danas pozivam je jedan od uvjeta za pobjedu nad vašim neprijateljem i jedan od faktora dobre pripreme za njega. Ovo je borba imetkom a borba imetkom je brat borbe oružjem.
Sa arapskog preveo: Ahmed Purdić
Preuzeto sa: Novi Horizonti
Autor: šejh Ali Tantavi