Allah, dž.š., u Kur'anu je objavio: ''Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili. To je objašnjenje svim ljudima i putokaz i pouka onima koji se Allaha boje.'' (Ali Imran, 137-138). Ovaj kur'anski ajet, kao i mnogi drugi, na neposredan način govori o povijesti ljudskog roda upozoravajući da se u njoj za nas kriju neprocjenjive mudrosti i pouke. Možda zvuči čudno, ali je istina, da jedna trećina Kur'ana na direktan ili indirektan način govori o povijesti. I kao da iz tih ajeta čitamo jedinstvenu poruku koja glasi da bez povijesti i prošlosti nema ni budućnost. ''Putujte po Zemlji pa da vidite kako su završili oni prije vas'', ''U pričama o njima je pouka za razumom obdarene'', česte su kur'anske poruke.
Ko nema povijesti, nema ni budućnosti
Povijest je ogledalo jednog naroda. Svi narodi vežu se za svoju povijest, istražuju je i proučavaju i u njoj uvijek iznova traže inspiraciju za nove životne poduhvate i velika djela, ali i duhovnu snagu i podršku u svom hodu kroz bespuća dunjalučkog života. Narod koji izgubi povijest, izgubio je spomen na sebe i svoj identitet i nije spreman da odgovori zahtjevima sadašnjosti i izazovima budućnosti. Kao takav sličan je stablu sa slabim korijenom kojem prijeti pad i nestanak pri najmanjem povjetarcu.
Nažalost, mi Bošnjaci smo u proteklim danima potvrdili i dokazali naočigled cijelog svijeta, a na našu sramotu, da je samozaborav postao dio naše društvene zbilje. Pokazali smo da smo mi narod koji vrlo lahko zaboravlja i koji se čak odriče svoje povijesti, ne shvatajući da se odricanjem od svoje povijesti zapravo odričemo samosvijesti koja je odlika čovjeka kao razumnog bića.
Naime, šta reći nakon što je ove godine jedan od najvažnijih dana i datuma u našoj povijesti, Dan opsade Sarajeva, prošao, a da uopće nije obilježen? Je li moguće da su srbo-četničku opsadu našeg glavnog grada, koja je trajala 1.400 dana, i koja je odnijela na hiljade nevinih života, od čega samo 1.600 djece, koja je dala nekoliko hiljada šehida i iznjedrila stotine slavnih gazija-heroja koji su ponos našeg naroda, Sarajlije zaboravile? Ako su to obični građani i zaboravili, gdje su naše političke i vjerske vođe, gdje su vispreni novinari i ini ''kulturni'' radnici, gdje je inteligencija bošnjačka, gdje su te mudre glave koje svakodnevno organiziraju sesije i manifestacije na kojima satima pile o sasvim minornim stvarima koje sa našom tradicijom, kulturom i poviješću imaju veze koliko i sa lanjskim snijegom?! I ne samo taj dan i datum, mi zapravo ni jedan značajan datum za naš narod i našu državu ne obilježavamo na prikladan i dostojanstven način.
Naprimjer, za Dan Armije uopće nema centralne manifestacije na kojoj bi bili prisutni svi političari bez obzira kojoj političkoj opciji pripadali, zatim naši generali i ostali oficiri, istaknuti borci, heroji i junaci oslobodilačkog rata, dobitnici ratnih odlikovanja, vjerske vođe, univerzitetski profesori, akademici, sportisti, učenici, studenti i kulturni radnici, koji bi na taj način pokazali svoju opredijeljenost i spremnost da ustraju u borbi za slobodnu i cjelovitu državu BiH, onako kako su je najbolji sinovi bošnjačkog naroda, i druge patriote, bili spremni braniti od dvostrukog agresora.
Bošnjaci mogu zaboraviti sebe, ali ne i druga ''Starog''
Umjesto toga, mi sve dublje tonemo u samozaborav i u nedostatku nacionalne i vjerske svijesti i svijesti o svojoj autentičnoj i originalnoj povijesti, dobar dio bošnjačkog korpusa i dan-danas evocira uspomene na bravara iz Kumrovca, Josipa Broza, i tim povodom organizira manifestacije na kojima se sa sjetom i tugom prisjećaju ''Tite partizana i dobrijeh dana''. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je mjesec maj u većini Bosne i Hercegovine, kod odrođenog i otuđenog dijela našeg naroda, bio u znaku druga Starog. To duhovno sljepilo ne treba komentirati, ono samo za sebe sve govori i potvrđuje kur'ansku istinu da ''nisu slijepe oči, već srca u grudima''. A što se pak tiče zasluga druga Starog u formiranju i očuvanju našeg nacionalnog bića, dovoljno je da se prisjetimo gorke istine da smo mi Bošnjaci za vrijeme Titine apsolutističke vladavine, od 1945. do 1974., postojali i živjeli kao većinski narod u BiH bez imena i bez identiteta. Skoro trideset godina mi smo u nacionalnom smislu bili mrtvi. Tito i njegova komunistička bratija žive su nas bili sahranili, da bi nas '72. odnosno '74. obilježili kao vjersku skupinu, a ne kao narod, dozvolivši da se možemo deklarirati i izjašnjavati kao muslimani sa malim i velikim ''M''. Osim toga, jedna od njegovih zasluga i njegovo ''remek-djelo'' jeste i amnestiranje i rehabilitacija kompletnih četničkih brigada koje su, iako su prije toga počinile stravične zločine nad muslimanima u istočnoj Bosni i drugim krajevima naše zemlje, bez ikakve odgovornosti primljene u partizanske redove. Mnogi od tih četnika kasnije su postali visoki oficiri JNA i nosioci partizanskih spomenica i većina njih, koji su preživjeli, učestvovala je u agresiji na BiH i u genocidu nad našim narodom.
Zašto se onda Bošnjaci stide i plaše svoje povijesti i svog nacionalnog bića i identiteta i traže sebe u tuđoj povijesti? Sa kakvim je to destruktivnim i zlim izumom povezana naša povijest pa da je se moramo stidjeti?! Da li se možda stidimo i odričemo naše povijesti i prošlosti, posebno one nedavne, zato što ona liči na nabujalu rijeku koja je inače bistra i čista, ali sada je obojena krvlju i po njoj plutaju mnogobrojni leševi znanih i neznanih Bošnjaka i Bošnjakinja?! Stidjeti se zbog toga ravno je samoubistvu, jer ta krv i sva mrtva tijela u rijeci naše povijesti zapravo su najbolji svjedoci njene čistoće i bistrine, zbog čega se trebamo ponositi, ali su i svjedoci povijesti i prošlosti naših dželata koji i sada u ustima drže krvave kame i čekaju priliku da svoju povijest pišu i boje novim zločinima i krvlju nevinih ljudi i da se zbog toga nimalo ne stide, naprotiv.
Nije nas pobijedio naš neprijatelj, mi smo sami sebe porazili
A šta je zapravo glavni uzrok samozaborava, bježanja i odricanja od vlastite povijesti i identiteta, a samim tim i totalnog pada i sveopće zaostalosti? Na ovo pitanje Kur'an nam daje jasan, tačan i precizan odgovor. Uzvišeni je objavio: ''O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio, i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite. I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici.'' (El-Hašr, 18-19 ajet) U ovom ajetu jasno se naglašava da je zaborav na Allaha zapravo uzrok zaborava samog sebe, jer onaj ko ne zna za Allaha, on ne zna ko mu je Gospodar, a onaj ko ne zna ko mu je Gospodar, ne zna ni zašto je stvoren, ne zna cilj i smisao života.
On živi na nivou potreba svoga tijela i ne drži mnogo do moralnih i drugih životnih vrijednosti. Kur'an nam upravo zbog toga spominje povijest prijašnjih naroda i njihova stratišta, opominjući nas da je glavni uzrok njihovog stradanja bio zaborav na Allaha i skretanje sa puta islama. Proučavajući povijest i komparirajući je recimo sa trenutnom zaostalosti muslimanskih naroda, pa i Bošnjaka, na znanstvenom, ekonomskom, političkom i kulturnom polju, lahko ćemo uočiti da je uzrok zaostalosti i na kraju propasti isti, a to je okretanje leđa Allahovoj uputi i slijeđenje strasti. To potvrđuju mnogobrojni događaji i primjeri kroz burnu povijest, a mi ćemo spomenuti samo neke. Kada je poznati franački vojskovođa Karlo Martil želio da se konačno obračuna sa muslimanskom vojskom iz Endelusa, obratio se svojim vojnicima ovim riječima: ''Ja smatram da nije dobro da se još upuštamo u konačni obračun sa muslimanima, jer oni su poput bujice koja nosi sve pred sobom. Njihov motiv za borbu čini ih neovisnim od mnoštva vojnika, a njihova srca neovisnim od bilo kakvih oklopa i zaštite. Mislim da je najbolje sačekati da se muslimani nakupe ratnog plijena, da se međusobno pođu svađati zbog vlasti i vođstva i da se dignu jedni protiv drugih.'' Upravo to se i dogodilo. Nedugo zatim, kada su muslimani bili nadomak Pariza, poraženi su u čuvenoj bitki kod Poatjea, jer su, između ostalog, nosili sa sobom sav ratni plijen i nisu ga htjeli napuštati i jer je došlo do opasnog razilaženja i svađe oko izbora komandanta. Ibn Haldun kaže: ''Kada Allah želi oduzeti vlast nekom narodu, omogući im da čine najveće grijehe i najprezrenije stvari. Upravo se to dogodilo sa Endelusom i to je dovelo do onoga do čega je dovelo.'' Udaljavanje od Allahove upute i neslijeđenje uzvišenih principa islama porađa egoizam i narcisoidnost, vodi oponašanju nemuslimana, ne zato što su napredni i moralni, već zato što su trenutačno jači, i odvodi u razuzdanost i raskalašenost.
A kada se ovo troje dogodi, onda tom narodu slijedi neizbježna propast. Dok su se muslimani držali principa islama bili su moćni, jaki i napredni, i ponašali su se poput legendarnog muslimanskog vojskovođe i emira Endelusa Abdurrahmana ed-Dahila. Naime, kada je on 756. godine stigao na tlo Endelusa i kada su ga muslimani prihvatili za svoga vođu, između ostalog, dočekala ga je i jedna kršćanska delegacija i ponudili su mu vino, a on im je rekao: ''Ne, meni treba nešto što pojačava svijest i razboritost, a ne ono što je slabi i uništava.'' A kada su muslimani podijelili Endelus na mnogobrojne državice i kada su zaboravili svoju zadaću i podali se strastima, onda su se ponašali onako kako je to jedan pjesnik iz Endelusa opisao u stihu: ''Većina mog života u pijanstvu je prošla, venama mojim, umjesto krvi, vino teče.'' I kao što je venama tog nesrećnika teklo vino, nedugo zatim Endelusom su tekle rijeke muslimanske krvi i označile kraj islamske države Endelus. Osim vina, kršćani su Abdurrahmanu ponudili djevojku, nadaleko poznatu kršćansku ljepoticu, a on im je na ponudu odgovorio: ''Ova ljepotica je radost i za oko i za dušu, i nema toga ko je ne bi poželio. Međutim, ja sam ovdje zbog krupnog zadatka i ako se posvetim tom zadatku, zapostavit ću ovu ljepoticu i učiniti joj nepravdu, a ako se posvetim njoj, onda ću zapostaviti zadatak zbog kojeg sam došao. Uzmite je sa sobom, ta djevojka mi sada ne treba.'' A u vrijeme stagnacije i dekadence islamske Španije, jedan od emira iz dinastije Benu Abbad promijenio je više od 800 žena u toku svoga naizgled raskošnoga, a u suštini bijednoga života. Dakle, kada god su se muslimani udaljili od islamskog učenja i podavali strastima i slastima dunjaluka, doživljavali su stagnaciju, moralnu, materijalnu i duhovnu krizu i poraz. Nema sumnje da mi Bošnjacima danas, vlastitom zaslugom, prolazimo kroz takve krize i da moramo sebi priznati da nas nije pobijedio naš neprijatelj, već da smo sami sebe porazili i bacili na koljena.
Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ko nema povijesti, nema ni budućnosti
Povijest je ogledalo jednog naroda. Svi narodi vežu se za svoju povijest, istražuju je i proučavaju i u njoj uvijek iznova traže inspiraciju za nove životne poduhvate i velika djela, ali i duhovnu snagu i podršku u svom hodu kroz bespuća dunjalučkog života. Narod koji izgubi povijest, izgubio je spomen na sebe i svoj identitet i nije spreman da odgovori zahtjevima sadašnjosti i izazovima budućnosti. Kao takav sličan je stablu sa slabim korijenom kojem prijeti pad i nestanak pri najmanjem povjetarcu.
Nažalost, mi Bošnjaci smo u proteklim danima potvrdili i dokazali naočigled cijelog svijeta, a na našu sramotu, da je samozaborav postao dio naše društvene zbilje. Pokazali smo da smo mi narod koji vrlo lahko zaboravlja i koji se čak odriče svoje povijesti, ne shvatajući da se odricanjem od svoje povijesti zapravo odričemo samosvijesti koja je odlika čovjeka kao razumnog bića.
Naime, šta reći nakon što je ove godine jedan od najvažnijih dana i datuma u našoj povijesti, Dan opsade Sarajeva, prošao, a da uopće nije obilježen? Je li moguće da su srbo-četničku opsadu našeg glavnog grada, koja je trajala 1.400 dana, i koja je odnijela na hiljade nevinih života, od čega samo 1.600 djece, koja je dala nekoliko hiljada šehida i iznjedrila stotine slavnih gazija-heroja koji su ponos našeg naroda, Sarajlije zaboravile? Ako su to obični građani i zaboravili, gdje su naše političke i vjerske vođe, gdje su vispreni novinari i ini ''kulturni'' radnici, gdje je inteligencija bošnjačka, gdje su te mudre glave koje svakodnevno organiziraju sesije i manifestacije na kojima satima pile o sasvim minornim stvarima koje sa našom tradicijom, kulturom i poviješću imaju veze koliko i sa lanjskim snijegom?! I ne samo taj dan i datum, mi zapravo ni jedan značajan datum za naš narod i našu državu ne obilježavamo na prikladan i dostojanstven način.
Naprimjer, za Dan Armije uopće nema centralne manifestacije na kojoj bi bili prisutni svi političari bez obzira kojoj političkoj opciji pripadali, zatim naši generali i ostali oficiri, istaknuti borci, heroji i junaci oslobodilačkog rata, dobitnici ratnih odlikovanja, vjerske vođe, univerzitetski profesori, akademici, sportisti, učenici, studenti i kulturni radnici, koji bi na taj način pokazali svoju opredijeljenost i spremnost da ustraju u borbi za slobodnu i cjelovitu državu BiH, onako kako su je najbolji sinovi bošnjačkog naroda, i druge patriote, bili spremni braniti od dvostrukog agresora.
Bošnjaci mogu zaboraviti sebe, ali ne i druga ''Starog''
Umjesto toga, mi sve dublje tonemo u samozaborav i u nedostatku nacionalne i vjerske svijesti i svijesti o svojoj autentičnoj i originalnoj povijesti, dobar dio bošnjačkog korpusa i dan-danas evocira uspomene na bravara iz Kumrovca, Josipa Broza, i tim povodom organizira manifestacije na kojima se sa sjetom i tugom prisjećaju ''Tite partizana i dobrijeh dana''. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je mjesec maj u većini Bosne i Hercegovine, kod odrođenog i otuđenog dijela našeg naroda, bio u znaku druga Starog. To duhovno sljepilo ne treba komentirati, ono samo za sebe sve govori i potvrđuje kur'ansku istinu da ''nisu slijepe oči, već srca u grudima''. A što se pak tiče zasluga druga Starog u formiranju i očuvanju našeg nacionalnog bića, dovoljno je da se prisjetimo gorke istine da smo mi Bošnjaci za vrijeme Titine apsolutističke vladavine, od 1945. do 1974., postojali i živjeli kao većinski narod u BiH bez imena i bez identiteta. Skoro trideset godina mi smo u nacionalnom smislu bili mrtvi. Tito i njegova komunistička bratija žive su nas bili sahranili, da bi nas '72. odnosno '74. obilježili kao vjersku skupinu, a ne kao narod, dozvolivši da se možemo deklarirati i izjašnjavati kao muslimani sa malim i velikim ''M''. Osim toga, jedna od njegovih zasluga i njegovo ''remek-djelo'' jeste i amnestiranje i rehabilitacija kompletnih četničkih brigada koje su, iako su prije toga počinile stravične zločine nad muslimanima u istočnoj Bosni i drugim krajevima naše zemlje, bez ikakve odgovornosti primljene u partizanske redove. Mnogi od tih četnika kasnije su postali visoki oficiri JNA i nosioci partizanskih spomenica i većina njih, koji su preživjeli, učestvovala je u agresiji na BiH i u genocidu nad našim narodom.
Zašto se onda Bošnjaci stide i plaše svoje povijesti i svog nacionalnog bića i identiteta i traže sebe u tuđoj povijesti? Sa kakvim je to destruktivnim i zlim izumom povezana naša povijest pa da je se moramo stidjeti?! Da li se možda stidimo i odričemo naše povijesti i prošlosti, posebno one nedavne, zato što ona liči na nabujalu rijeku koja je inače bistra i čista, ali sada je obojena krvlju i po njoj plutaju mnogobrojni leševi znanih i neznanih Bošnjaka i Bošnjakinja?! Stidjeti se zbog toga ravno je samoubistvu, jer ta krv i sva mrtva tijela u rijeci naše povijesti zapravo su najbolji svjedoci njene čistoće i bistrine, zbog čega se trebamo ponositi, ali su i svjedoci povijesti i prošlosti naših dželata koji i sada u ustima drže krvave kame i čekaju priliku da svoju povijest pišu i boje novim zločinima i krvlju nevinih ljudi i da se zbog toga nimalo ne stide, naprotiv.
Nije nas pobijedio naš neprijatelj, mi smo sami sebe porazili
A šta je zapravo glavni uzrok samozaborava, bježanja i odricanja od vlastite povijesti i identiteta, a samim tim i totalnog pada i sveopće zaostalosti? Na ovo pitanje Kur'an nam daje jasan, tačan i precizan odgovor. Uzvišeni je objavio: ''O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio, i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite. I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici.'' (El-Hašr, 18-19 ajet) U ovom ajetu jasno se naglašava da je zaborav na Allaha zapravo uzrok zaborava samog sebe, jer onaj ko ne zna za Allaha, on ne zna ko mu je Gospodar, a onaj ko ne zna ko mu je Gospodar, ne zna ni zašto je stvoren, ne zna cilj i smisao života.
On živi na nivou potreba svoga tijela i ne drži mnogo do moralnih i drugih životnih vrijednosti. Kur'an nam upravo zbog toga spominje povijest prijašnjih naroda i njihova stratišta, opominjući nas da je glavni uzrok njihovog stradanja bio zaborav na Allaha i skretanje sa puta islama. Proučavajući povijest i komparirajući je recimo sa trenutnom zaostalosti muslimanskih naroda, pa i Bošnjaka, na znanstvenom, ekonomskom, političkom i kulturnom polju, lahko ćemo uočiti da je uzrok zaostalosti i na kraju propasti isti, a to je okretanje leđa Allahovoj uputi i slijeđenje strasti. To potvrđuju mnogobrojni događaji i primjeri kroz burnu povijest, a mi ćemo spomenuti samo neke. Kada je poznati franački vojskovođa Karlo Martil želio da se konačno obračuna sa muslimanskom vojskom iz Endelusa, obratio se svojim vojnicima ovim riječima: ''Ja smatram da nije dobro da se još upuštamo u konačni obračun sa muslimanima, jer oni su poput bujice koja nosi sve pred sobom. Njihov motiv za borbu čini ih neovisnim od mnoštva vojnika, a njihova srca neovisnim od bilo kakvih oklopa i zaštite. Mislim da je najbolje sačekati da se muslimani nakupe ratnog plijena, da se međusobno pođu svađati zbog vlasti i vođstva i da se dignu jedni protiv drugih.'' Upravo to se i dogodilo. Nedugo zatim, kada su muslimani bili nadomak Pariza, poraženi su u čuvenoj bitki kod Poatjea, jer su, između ostalog, nosili sa sobom sav ratni plijen i nisu ga htjeli napuštati i jer je došlo do opasnog razilaženja i svađe oko izbora komandanta. Ibn Haldun kaže: ''Kada Allah želi oduzeti vlast nekom narodu, omogući im da čine najveće grijehe i najprezrenije stvari. Upravo se to dogodilo sa Endelusom i to je dovelo do onoga do čega je dovelo.'' Udaljavanje od Allahove upute i neslijeđenje uzvišenih principa islama porađa egoizam i narcisoidnost, vodi oponašanju nemuslimana, ne zato što su napredni i moralni, već zato što su trenutačno jači, i odvodi u razuzdanost i raskalašenost.
A kada se ovo troje dogodi, onda tom narodu slijedi neizbježna propast. Dok su se muslimani držali principa islama bili su moćni, jaki i napredni, i ponašali su se poput legendarnog muslimanskog vojskovođe i emira Endelusa Abdurrahmana ed-Dahila. Naime, kada je on 756. godine stigao na tlo Endelusa i kada su ga muslimani prihvatili za svoga vođu, između ostalog, dočekala ga je i jedna kršćanska delegacija i ponudili su mu vino, a on im je rekao: ''Ne, meni treba nešto što pojačava svijest i razboritost, a ne ono što je slabi i uništava.'' A kada su muslimani podijelili Endelus na mnogobrojne državice i kada su zaboravili svoju zadaću i podali se strastima, onda su se ponašali onako kako je to jedan pjesnik iz Endelusa opisao u stihu: ''Većina mog života u pijanstvu je prošla, venama mojim, umjesto krvi, vino teče.'' I kao što je venama tog nesrećnika teklo vino, nedugo zatim Endelusom su tekle rijeke muslimanske krvi i označile kraj islamske države Endelus. Osim vina, kršćani su Abdurrahmanu ponudili djevojku, nadaleko poznatu kršćansku ljepoticu, a on im je na ponudu odgovorio: ''Ova ljepotica je radost i za oko i za dušu, i nema toga ko je ne bi poželio. Međutim, ja sam ovdje zbog krupnog zadatka i ako se posvetim tom zadatku, zapostavit ću ovu ljepoticu i učiniti joj nepravdu, a ako se posvetim njoj, onda ću zapostaviti zadatak zbog kojeg sam došao. Uzmite je sa sobom, ta djevojka mi sada ne treba.'' A u vrijeme stagnacije i dekadence islamske Španije, jedan od emira iz dinastije Benu Abbad promijenio je više od 800 žena u toku svoga naizgled raskošnoga, a u suštini bijednoga života. Dakle, kada god su se muslimani udaljili od islamskog učenja i podavali strastima i slastima dunjaluka, doživljavali su stagnaciju, moralnu, materijalnu i duhovnu krizu i poraz. Nema sumnje da mi Bošnjacima danas, vlastitom zaslugom, prolazimo kroz takve krize i da moramo sebi priznati da nas nije pobijedio naš neprijatelj, već da smo sami sebe porazili i bacili na koljena.
Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić