Pripremio: brat AbdurRahman B.
Bismillahir-rahmanir-rahim
Ebu davud, Tirmizi i imam Ahmed u svojim zbirkama zabilježili su slijedeći hadis: ''Pripovjeda Abdullah b. Džafer, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. rekao, kada se čulo da je poginuo Džafer:'' Napravite porodici Džaferovoj jelo, jer im je stigla vijest, koja ih je zauzela.'' Vijest o smrti Džafera b. Ebu Taliba izazvala je žalost u njegovoj kući. Naime ovaj događaj se zbio u poznatoj bici između muslimana i Bizantijske vojske na Mu'ti 8.godine po hidžri.
Zbog žalosti je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem. preporučio da neko od ljudi spremi jelo i odnese ga porodici Džaferovoj, jer se čovjek zabavi sa žalošću pa ne misli na jelo, a ipak živi moraju dalje živjeti a također i jesti.
Prema tome, ovo je Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem. sunnet da se odnese jelo porodici umrlog a ne da se poslije dženaze okupe oni koji su bili tu pa da iščekuju kada će ručak ili večera, a pogotovo da se prave nekakvi tevhidi poslije dženaze.
O ovom ružnom običaju koji je bio prisutan i u njegovo vrijeme 30-tih godina 20.vijeka, piše naš poznati alim Mehmed ef. Handžić: ''Obratno ovom lijepom islamskom običaju postoji drugi ružan, stvarno neislamski običaj, a to je da ukućani, gdje je neko umro, spreme jelo za posjetioce, koji dolaze na žalost ili eventualno sudjeluju na dženazi. I ovaj ružni običaj nalazi se u nekim muslimanskim mjestima uvukao se od nemuslimana ili ostao iz predislamskog doba. Ovakav ružan običaj postojao je i ranije u islamskim zemljama.
Ahmed ibn Hanbel kaže:'' To je ostatak iz predislamskog perioda''. Ovakvim sastancima (u naše doba tevhidi poslije dženaze) nije dozvoljeno prisustvovati i vjerska je dužnost svakog pojedinca, da taj ružni običaj sprečava među muslimanima.
Zabranjeno je (haram) da porodica umrlog priređuje jelo kako prvi tako i treći ili sedmi dan poslije smrti. Ako bi neko oporučio da mu se nakon smrti napravi jelo i pozove svijet da prisustvuje ta je oporuka protivzakonita i kao takva bez vrijednosti. Još uz dženazu ima sva sila bid'ata i ružnih običaja, kojih se pravi muslimani trebaju kloniti.
Između tih je kukanje i naricanje, što je također običaj u nekim (u to vrijeme) zabačenim muslimanskim selima. U žalosti se ne smije udarati, odijelo derati i slične ispade praviti.
Ne smije se ni sudbini prigovarati, nego treba dobro paziti šta će se tada govoriti.
Obični plač, kome se čovjek ne može oduprijeti, nije zabranjen. Kada je u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. umro sin Ibrahim, plakao je i tom prilikom rekao:'' Oko moje suzi, moje je srce žalosno, ali neću reći nego samo ono, s čim je Uzvišeni Allah zadovoljan. Ibrahime, ja sam s tvojim rastankom ožalošćen.''
Među ružne običaje u vezi sa dženazom spada i to što je običaj u mnogim našim mjestima, da se iznad glave umrlog dok još leži u kući postavi sahan brašna (negdje nešto drugo kao košulja ili peškir). Nekad u to brašno usade i svijeću. Kada se mejjit iznese, onda ono brašno dadnu siromasima. Ovo je sve bid'at i ružan nemuslimanski običaj. Pa i sam razum sprečava nas od toga. Može bolesnik umrijeti i od zarazne bolesti i onda se brašno uz njega postavlja, pa može biti uzrokom da se zaraza i dalje prenese. Ovaki je svaki bid'at. I po samoj pameti se vidi njegova ružnoća.
Ni oni tevhidi, što ih većinom žene uče prvi, sedmi i četrdeseti dan poslije nečije smrti, te na pola godine i na godinu, nijesu nikakav islamski običaj. I ti su običaji nakalemljeni sa strane, samo im je data neka islamska boja.
Nije islamski običaj ni ona salla, što je običaj (tada) kod bogatijih u Sarajevu i drugdje.
Sve su to u islamu prezrene stvari, samo ih glupi fanatizam i krivo razumijevanje vjere, te svjesno griješenje čuva.
Toga ima puno, naročito oko dženaze ružnih običaja, koji se predstavljaju (od nekih hodža) i izgledaju kao vjerski propisi, a stvarno su bid'ati i ružni običaji... '' - '' Oko dženaze ne smije biti ni raskoši ni djela, čija je svrha isticanje i ponos. U to spadaju i oni veliki i pozlaćeni nišani, kojima se želi neko i poslije smrti izdizati nad drugim. Ali to izdizanje onim što kod Allaha ne predstavlja nikakve vrline niti vrijednosti.
Allah cijeni ljudska djela i njihova islamski odgojena srca. Kod Njega se ne treba isticati, On će svakom prema zasluzi pravedno platiti.
Mjerilo za sve običaje kod nas treba da bude Allahov Kur'an i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem. sunnet.
Pravi put je jasan. '' Ostavio sam vas, Allaha mi, na svijetlom i jasnom putu, na kom je noć kao i dan. I ostavio sam među vama dvije stvari. Ako ih se budete držali nikada nećete zalutati: Allahovu knjigu i sunnet Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. – Rekao je naš dragi Poslanik sallallahu alejhi ve sellem.''
(Preuzeto iz knjige “Islamska misao” H.Mehmeda Handžića, str.56-58. koju je napisao hfz. Mahmud Traljić 1994. godine)
DODATAK (Admin)
Navešćemo još neke od neislamskih običaja koji se i danas prakticiraju a koje tzv. IVZ odobrava.
1. Da se umrlom kad se spusta u mezar ubaci štap od lijeske ili nekog drugog drveta koje je korišteno za obilježavanje velićine njegovog mezara.
2. Da se čaša s vodom drži na vanjskom djelu prozora prostorije gdje je umrli za života spavao. Pomenuta čaša se drži ovisno o razuzdanosti ove novotarije od 7 dana do 1 godine.
3. Da se u prostoriji gdje je umrli spavao drži upaljeno svjetlo ili da se drži upaljena svijeća, takođe ovisno od krajeva ova novotarija se praktikuje od 7 dana do 1 godine.
4. Pored gore navedenih glamuroznih nišana u zadnje vrijeme se počela praktikovati novotarija da se na takve glamurozne nišane i one manje “glamurozne” ugrađuje slika umrlog što je očiti krščanski običaj kojeg oni praktikuju.
5. Sam mevlud i njegovo praktikovanje bilo kada pa i za sedmine, četeresnice, godišnje,…itd. je još jedna od novotarija koja nema ama baš nikakve veze sa praksom Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.
6. Da se umrlom provuće kroz prste ruku određena količina novca radi “berekete”.
7. Da se kod umrlog boravi nonstop do nošenja u mezar da nebi preko njegovog tijela prešla mačka ili miš jer kad bi se to desilo da pređu vjerovalo se da umrli “povampirio” tj. oživio.
8. Da se na insane kad umre stavi jedna grudvica zemlje i na njemu da stoji do nošenja na mezar a kad se ponese na mezar da se ta grudvica zemlje “obavezno” vrati na mjesto odakle je uzeta.
NAPOMENA: Nadamo se da vam neće biti zahmet da nam na kontakt e-mail pošaljete i vi iz svojih krajeva kakve se novotarije praktikuju pored gore navedenih kako bi smo ovaj tekst još dopunili a samim tim ukazali na katastrofalna postupke naroda koji nezna.
“Molimo Allaha Uzvišenog da uputi ovaj narod jer ovaj narod zaista nezna.” AMIN!!!
Obrada: EsSunne
Bismillahir-rahmanir-rahim
Ebu davud, Tirmizi i imam Ahmed u svojim zbirkama zabilježili su slijedeći hadis: ''Pripovjeda Abdullah b. Džafer, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. rekao, kada se čulo da je poginuo Džafer:'' Napravite porodici Džaferovoj jelo, jer im je stigla vijest, koja ih je zauzela.'' Vijest o smrti Džafera b. Ebu Taliba izazvala je žalost u njegovoj kući. Naime ovaj događaj se zbio u poznatoj bici između muslimana i Bizantijske vojske na Mu'ti 8.godine po hidžri.
Zbog žalosti je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem. preporučio da neko od ljudi spremi jelo i odnese ga porodici Džaferovoj, jer se čovjek zabavi sa žalošću pa ne misli na jelo, a ipak živi moraju dalje živjeti a također i jesti.
Prema tome, ovo je Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem. sunnet da se odnese jelo porodici umrlog a ne da se poslije dženaze okupe oni koji su bili tu pa da iščekuju kada će ručak ili večera, a pogotovo da se prave nekakvi tevhidi poslije dženaze.
O ovom ružnom običaju koji je bio prisutan i u njegovo vrijeme 30-tih godina 20.vijeka, piše naš poznati alim Mehmed ef. Handžić: ''Obratno ovom lijepom islamskom običaju postoji drugi ružan, stvarno neislamski običaj, a to je da ukućani, gdje je neko umro, spreme jelo za posjetioce, koji dolaze na žalost ili eventualno sudjeluju na dženazi. I ovaj ružni običaj nalazi se u nekim muslimanskim mjestima uvukao se od nemuslimana ili ostao iz predislamskog doba. Ovakav ružan običaj postojao je i ranije u islamskim zemljama.
Ahmed ibn Hanbel kaže:'' To je ostatak iz predislamskog perioda''. Ovakvim sastancima (u naše doba tevhidi poslije dženaze) nije dozvoljeno prisustvovati i vjerska je dužnost svakog pojedinca, da taj ružni običaj sprečava među muslimanima.
Zabranjeno je (haram) da porodica umrlog priređuje jelo kako prvi tako i treći ili sedmi dan poslije smrti. Ako bi neko oporučio da mu se nakon smrti napravi jelo i pozove svijet da prisustvuje ta je oporuka protivzakonita i kao takva bez vrijednosti. Još uz dženazu ima sva sila bid'ata i ružnih običaja, kojih se pravi muslimani trebaju kloniti.
Između tih je kukanje i naricanje, što je također običaj u nekim (u to vrijeme) zabačenim muslimanskim selima. U žalosti se ne smije udarati, odijelo derati i slične ispade praviti.
Ne smije se ni sudbini prigovarati, nego treba dobro paziti šta će se tada govoriti.
Obični plač, kome se čovjek ne može oduprijeti, nije zabranjen. Kada je u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. umro sin Ibrahim, plakao je i tom prilikom rekao:'' Oko moje suzi, moje je srce žalosno, ali neću reći nego samo ono, s čim je Uzvišeni Allah zadovoljan. Ibrahime, ja sam s tvojim rastankom ožalošćen.''
Među ružne običaje u vezi sa dženazom spada i to što je običaj u mnogim našim mjestima, da se iznad glave umrlog dok još leži u kući postavi sahan brašna (negdje nešto drugo kao košulja ili peškir). Nekad u to brašno usade i svijeću. Kada se mejjit iznese, onda ono brašno dadnu siromasima. Ovo je sve bid'at i ružan nemuslimanski običaj. Pa i sam razum sprečava nas od toga. Može bolesnik umrijeti i od zarazne bolesti i onda se brašno uz njega postavlja, pa može biti uzrokom da se zaraza i dalje prenese. Ovaki je svaki bid'at. I po samoj pameti se vidi njegova ružnoća.
Ni oni tevhidi, što ih većinom žene uče prvi, sedmi i četrdeseti dan poslije nečije smrti, te na pola godine i na godinu, nijesu nikakav islamski običaj. I ti su običaji nakalemljeni sa strane, samo im je data neka islamska boja.
Nije islamski običaj ni ona salla, što je običaj (tada) kod bogatijih u Sarajevu i drugdje.
Sve su to u islamu prezrene stvari, samo ih glupi fanatizam i krivo razumijevanje vjere, te svjesno griješenje čuva.
Toga ima puno, naročito oko dženaze ružnih običaja, koji se predstavljaju (od nekih hodža) i izgledaju kao vjerski propisi, a stvarno su bid'ati i ružni običaji... '' - '' Oko dženaze ne smije biti ni raskoši ni djela, čija je svrha isticanje i ponos. U to spadaju i oni veliki i pozlaćeni nišani, kojima se želi neko i poslije smrti izdizati nad drugim. Ali to izdizanje onim što kod Allaha ne predstavlja nikakve vrline niti vrijednosti.
Allah cijeni ljudska djela i njihova islamski odgojena srca. Kod Njega se ne treba isticati, On će svakom prema zasluzi pravedno platiti.
Mjerilo za sve običaje kod nas treba da bude Allahov Kur'an i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem. sunnet.
Pravi put je jasan. '' Ostavio sam vas, Allaha mi, na svijetlom i jasnom putu, na kom je noć kao i dan. I ostavio sam među vama dvije stvari. Ako ih se budete držali nikada nećete zalutati: Allahovu knjigu i sunnet Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. – Rekao je naš dragi Poslanik sallallahu alejhi ve sellem.''
(Preuzeto iz knjige “Islamska misao” H.Mehmeda Handžića, str.56-58. koju je napisao hfz. Mahmud Traljić 1994. godine)
DODATAK (Admin)
Navešćemo još neke od neislamskih običaja koji se i danas prakticiraju a koje tzv. IVZ odobrava.
1. Da se umrlom kad se spusta u mezar ubaci štap od lijeske ili nekog drugog drveta koje je korišteno za obilježavanje velićine njegovog mezara.
2. Da se čaša s vodom drži na vanjskom djelu prozora prostorije gdje je umrli za života spavao. Pomenuta čaša se drži ovisno o razuzdanosti ove novotarije od 7 dana do 1 godine.
3. Da se u prostoriji gdje je umrli spavao drži upaljeno svjetlo ili da se drži upaljena svijeća, takođe ovisno od krajeva ova novotarija se praktikuje od 7 dana do 1 godine.
4. Pored gore navedenih glamuroznih nišana u zadnje vrijeme se počela praktikovati novotarija da se na takve glamurozne nišane i one manje “glamurozne” ugrađuje slika umrlog što je očiti krščanski običaj kojeg oni praktikuju.
5. Sam mevlud i njegovo praktikovanje bilo kada pa i za sedmine, četeresnice, godišnje,…itd. je još jedna od novotarija koja nema ama baš nikakve veze sa praksom Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.
6. Da se umrlom provuće kroz prste ruku određena količina novca radi “berekete”.
7. Da se kod umrlog boravi nonstop do nošenja u mezar da nebi preko njegovog tijela prešla mačka ili miš jer kad bi se to desilo da pređu vjerovalo se da umrli “povampirio” tj. oživio.
8. Da se na insane kad umre stavi jedna grudvica zemlje i na njemu da stoji do nošenja na mezar a kad se ponese na mezar da se ta grudvica zemlje “obavezno” vrati na mjesto odakle je uzeta.
NAPOMENA: Nadamo se da vam neće biti zahmet da nam na kontakt e-mail pošaljete i vi iz svojih krajeva kakve se novotarije praktikuju pored gore navedenih kako bi smo ovaj tekst još dopunili a samim tim ukazali na katastrofalna postupke naroda koji nezna.
“Molimo Allaha Uzvišenog da uputi ovaj narod jer ovaj narod zaista nezna.” AMIN!!!
Obrada: EsSunne
