DŽENETSKA NAGRADA ILI DŽEHENEMSKA KAZNA
Najnovija zbivanja na okupiranim teritorijama Palestine i samoubilacka djela boraca intifade aktueliziraju vrlo delikatno pitanje je li to bezumni cin ocajnika koji ne prezaju ni od toga da, sveteci se neprijatelju, ubijaju i nevine - žene, djecu, pa i svoje sunarodnike, za šta im možda sljeduje najteža kazna i na Buducem svijetu ili su to najuzvišenija djela žrtvovanja na Allahovom putu, cime osiguravaju sebi najuzviženiju dženetsku deredžu šehida. Saff, istražujuci ovu temu, objevljuje cetiri teksta. Šejh Salih el-Usejmin, rahmetullahi alejh, i glavni muftija Saudijske Arabije, šejh Abdul-Aziz ibn-Abdullah, aluš-šejh, imaju gotovo podudarna stajališta i njihove fetve se protive takvom cinu. Medutim, suprotnog su mišljenja 27 profesora na Šerijatskom fakultetu pri Jordanskom univerzitetu u Ammanu, medu kojima su i neki od najpoznatijih alima fikha u Jordanu, dr. Muhammed ebu-Faris, dr. Ibrahim Zejd el-Kejlani... Zaokružujuci ovu temu i dovodeci je u vezi i s prilikama u Bosni i Hercegovini, naš komentator hfz. mr. Senaid Zajimovic, pak, iznosi svoje gledište
Šejh Salih el-Usejmin, rahmetullahi alejh
CUDITI SE ONIMA KOJI VRŠE OVAKVE AKCIJE, A UCE ALLAHOVE RIJECI:"I SAMI SEBE NE UBIJAJTE!"
Je li time neprijatelj poražen? Ili on pojacava svoju okrutnost prema onima koji vrše ovakve radnje?!
Casopis "El-Furqan" je, u 79. broju, uputio pitanje šejhu Muhammedu Salihu el-Usejminu, da mu se Allah, dž. š. smiluje, koje glasi: Koji je šerijatski propis za onoga koji stavi eksplozivne naprave oko svoga tijela, a zatim se raznese medu skupinom nevjernika ubijajuci ih i ranjavajuci? I, je li ispravno dokazivanje za takvu radnju na osnovu dogadaja sa djecakom za kojeg je kralj naredio da se ubije? Šejh El-Usejmin: Onaj ko stavi eksplozivne naprave oko svoga tijela s ciljem da se raznese medu jednom od neprijateljskih skupina, smatra se samoubicom i bit ce kažnjen džehenemskom va-trom u kojoj ce vjecno ostati zato što je ubio samog sebe, kao što je potvrdeno od Poslanika, s. a. v. s., da ce onaj ko sebi necim oduzme život, istim time biti kažnjavan u džehenemskoj vatri. I cudna je stvar onih koji vrše takve radnje, a uce Allahove, dž. š., rijeci: "I sami sebe ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv" (En-Nisa, 29.), a zatim izvrše takvu radnju, pa postignu li time štogod? Je li time neprijatelj poražen? Ili on pojacava svoju okrutnost prema onima koji vrše ovakve radnje, kao što sada vidimo u židovskoj državi (Izraelu - o.p.), gdje takve radnje samo pojacavaju njihovu oholost i surovost? Štaviše, nalazimo da su na posljednjem referendumu u židovskoj državi pobijedili desnicari, ciji je cilj potpuno istrebljenje Arapa! Ali, ko ucini ovo djelo samostalnim tumacenjem, smatrajuci da je to od djela kojima se približava Allahu, dž. š., onda molimo Allaha, dž. š., da ga radi toga ne kažnjava, jer je on tako pretpostavljao i zato što je neuk. Što se tice dokazivanja pricom o djecaku, u tom dogadaju zbio se ulazak u islam, a ne nanošenje gubitaka neprijatelju. Tada su, nakon što je kralj okupio ljude i uzeo strijelu iz djecakovog tobolca, a zatim rekao: "U ime Allaha, Gospodara djecaka", svi ljudi uzviknuli: "Allah je djecakov Gospodar", te time u islam ude jedan veliki narod. Pa kad bi se i ovdje dogodilo nešto poput ovoga, mogli bismo reci da ima mjesta za ovo dokazivanje, a Poslanik, s. a. v. s., naveo nam je ovaj dogadaj da uzmemo pouku. Medutim, ovi koji smatraju da trebaju raznijeti samoga sebe ako time ubiju deset ili stotinu neprijatelja, pa zaista time neprijatelj samo steže svoj obruc oko njih i još se cvršce drži onoga na cemu je. Mladic koji je obukao na sebe ovakvu smrtonosnu odjecu, prvi koga ce ubiti jest on sam, i nema sumnje da je on prouzrokovao svoju smrt. A ovakvo nešto nije dozvoljeno, izuzev ako u tome bude velika korist za islam. Pa, ako time bude postignuta velika korist i dobrobit za islam, onda je to dozvoljeno. Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, da mu se Allah, dž. š. smiluje, ovako je rekao i naveo je za to primjer dogadaj sa djecakom. Zakljucak koji se može izvesti jest da stvari poput ovih zahtijevaju ispravno razumijevanje i promišljenost te da se sagledaju posljedice koje iz njih proisticu, i da se odabere veca od dvije koristi ili da se izbjegne veca od dvije štete, a zatim da se procijeni svaki slucaj srazmjerno njemu.
Fetva uleme šerijata iz Ammana o legitimnosti akcija žrtvovanja u ime Allaha u Palestini
DIVERZANTSKE AKCIJE NISU SAMOUBISTVO
Fetva iza koje stoji dvadeset sedam uglednih profesora obajavljena je u jordanskom listu "Es-Sebil". Napad u svrhu traženja šehadeta je ozakonjen u šerijatu i spada u džihad, a onaj koji to ucini ima nagradu kod Allaha, dž. š. Civili jevrejske vjeroispovijesti u Palestini su neprijatelji i osvajaci
Dvadeset i sedam islamskih ucenjaka izdalo je fetvu o akcijama žrtvovanja u ime Allaha u Palestini, u kojoj raspravljaju o legitimnosti tih radnji. Tekst fetve: Nakon akcija žrtvovanja u ime Allaha u Palestini i Tel-Avivu i onoga što se proculo u raznim medijima informiranja, veci broj muslimana pitao je o legitimnosti tih radnji i o propisu ubistva civila židova.
Kao odgovor, kažemo sljedece:
Židovi u Palestini, danas, po šerijatskom propisu, kafiri su, neprijatelji i osvajaci. Prisvojili su citavu palestinsku zemlju zato što je u njoj Kuds i na njoj uspostavili svoju državu Izrael, jer su ubijedeni da je Kuds vjecna prijestolnica jevrejske države. Tako misli svaki židov, iz bilo koje on židovske partije bio, i svejedno bio vojnik ili civil, muškarac ili žena. Civili židovi u Palestini su kafiri, osvajaci, armija boraca koji su se odazvali na poziv neprijateljstva i svi oni znaju svoje vojno-borbene rasporede, koji su unaprijed isplanirani, i predstavljaju rezervnu armiju za koju god bitku ustreba. Civili židovi u Palestini bore se protiv palestinskog naroda, prolijevaju krv nedužnih ljudi, žena i djece, ili pomažu u tome idejnom i novcanom pomoci. Svi židovi imaju status vojnika, oni su protjerali žitelje Palestine iz njihovih kuca, bilo da su to bili muslimani ili nemuslimani, i njihove kuce uzeli u svoje vlasništvo i naselili se u njima. Židovi su stranci u Palestini, jer su došli iz raznih zemalja na temelju njihove vjerske ideologije, cija je srž u tome da je Palestina "Obecana zemlja" i da trebaju srušiti Mesdžidu-l-Aksu, džamiju u Kudsu, i na njenom mjestu sagraditi svoj hram.
Na temelju ovih poznatih cinjenica, islamski propis, što se tice ovih židova napadaca i osvajaca, jest: obaveza borbe protiv njih i njihovo protjerivanje iz Palestine i zabrana prijateljevanja s njima i njihovog pomaganja. Kaže Uzvišeni Allah, dž. š.: "Allah vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavicaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi cine nepravdu" (El-Mumtehane, 9.). Takoder, kaže Allah, dž. š.: "I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali" (El-Bekare, 191.).
Islam odreduje borbu protiv osvajaca i neprijatelja, pa i ako ta borba dovede do ubistva istog, svejedno bio on vojnik ili civil; i odreduje ubijanje civila koji daje svoj udio u ratu idejnom ili novcanom pomoci i ulaže svoj trud u tome. Meta ubistva treba biti okupator koji nosi oružje, bilo muško ili žensko, pa iako je njihova uloga u borbi idejno ili novcano potpomaganje ili davanje doprinosa svojim trudom. Poslanik, s. a. v. s., odobrio je ubistvo Durejda ibn-Samita u bitki protiv plemena Hevazin, zvanoj Bitka na Hunejnu, a bio je star 120 godina i nije se borio u toj bitki, nego je davao svoj udio idejnom podrškom. Takoder je Poslanik, s. a. v. s., naredio da se smrska glava žene židovke koja je sudjelovala u borbi, kao kazna istom mjerom, jer je ona isto to pocinila. Dokazi ove uleme o legitimnosti ovakvih akcija. Što se tice diverzantske akcije, to je takoder ozakonjeno u islamu i spada u džihad, onaj ko to ucini ima nagradu kao mudžahid, pa ako pogine stice kod Allaha stepen šehida. Takoder, to ne spada u samoubistvo kako neki tvrde danas, jer je preneseno od Ebu-Ejjuba el-Ensarijja, neka je Allah, dž. š., zadovoljan njime, kad je bio u vojnom pohodu na Carigrad, da je neki musliman napao neprijateljskog vojnika, pa je rekao narod: "Sam sebe baca u propast (smrt)", pa je rekao Ebu-Ejjub: "Ne, ovaj ajet (misli se na ajet: "I sami sebe u propast ne dovodite… " - El-Bekare, 195., o. p.) objavljen je Ensarijama na pocetku islama, kad su htjeli napustiti džihad i odati se uvecavanju svojih imetaka. A što se tice ovog muslimana, o njemu kaže Allah, dž. š.: "Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili - a Allah je milostiv robovima Svojim" (El-Bekare, 207.). Ovo prenose Ebu-Davud, Et-Tirmizi, En-Nesai i drugi, a može se obratiti i na djelo Ibn-Atijja "El-Muharriru-l-vedžiz fi tefsiril-kitabil-aziz", 2/146. Navedeno je u rijecima velikih alima imama, u knjigama tefsira, hadisa i fikha, da ako covjek pristupi kakvom junackom djelu tražeci time šehadet i želeci time Allahovo, dž. š., zadovoljstvo i nanošenje gubitaka neprijatelju - to je pohvalno djelo u islamu. Kažu Kasim ibn-Muhajmere, Kasim ibn-Muhammed i Abdul-Melik, inace svi alimi malikijskog mezheba: "Ništa ne smeta ako napadne jedan covjek na veliku vojsku, ako ima snage i moci, i s iskrenim nijjetom u ime Allaha, dž. š." I još je receno: "Ako je iskrenog nijjeta i time traži šehadet, neka napadne, jer je njegov cilj jedan od njih, a to je pojašnjeno u spomenutom ajetu: "Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili - a Allah je milostiv robovima Svojim". U Bitki na Jemami, kad su se Benu-Hanife utvrdili u ograden prostor, rekao je jedan od muslimana ostalima da ga prebace tamo njima, pa su to ucinili i on ih je sve sam pobio i otvorio im vrata.
Rekao je Kurtubi: "U ovo spada ono što se prenosi da je jedan covjek rekao Poslaniku, s. a. v. s.: "Šta misliš da se borim na Allahovom putu, strpljivo želeci od Njega nagradu?" Pa je rekao Božiji Poslanik, s. a. v. s.: "Nagrada ti je džennet." Nakon toga se bacio na neprijatelja dok nije bio ubijen. Zakljucuje Kurtubi svoj govor: "Pa, ako bude u tome korist za muslimane i on pogine da ojaca Allahovu vjeru i oslabi kufr, on je time plemeniti borac, mudžahid, od onih koje Allah, dž. š., hvali u ajetu: 'Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu džennet koji ce im dati - oni ce se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obecao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu, a ko od Allaha dosljednije provodi obecanje svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh' (Et-Tevbe, 111.), i u drugim ajetima u kojim Allah hvali one koji se žrtvuju".
Pitanje samoubistva
Treba se znati da se samoubistvo u šerijatu kategoricki odbacuje, i ono ukazuje na sa-moubicinu izgubljenu nadu u Allahovu, dž. š., i na nezadovoljstvo Njegovom odredbom, te na nedostatak sabura u Allahovoj, dž. š., odredbi i is-kušenju. Od ove vrste je covjek koji se borio u muslimanskoj vojsci sjekuci mušrike svojom sabljom dok nije bio teško ranjen, pa su rekli muslimani: "Blago njemu zbog pogibije na Allahovom putu i zbog dženneta", ali se on nije strpio na svojoj rani, nego se probio sabljom, tako da mu je ona izašla na leda, pa je rekao Božiji Poslanik, s. a. v. s., da je on u džehennemu jer se nije strpio na bolovima rane koju je zadobio u borbi. A što se tice muslimana mladica, koji je spoznao vezu s Allahom, dž. š., i koji se bori na putu svoje vjere i za oslobadanje mjesta na kome se dogodila Isra' Božijeg Poslanika, s. a. v. s. (Kuds, o. p.), svjestan vjerske obaveze koja se ogleda u borbi protiv Allahovih, dž. š., neprijatelja i u nanošenju gubitaka, žrtvujuci sa zadovoljstvom svoj život na putu pomaganja Allahove vjere i muslimana u djelima koja izazivaju paniku i strah u redovima okupatora, cime im zabranjuje smiraj i osjecaj zadovoljstva na ovoj svetoj zemlji, koju su oteli, na njega se odnose Allahove, dž. š., rijeci: "Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili - a Allah je milostiv robovima Svojim". Ovi mudžahidi koji vrše ova djela tražeci šehidsku smrt i nagradu koju šehidi imaju, te želeci dostici visoke stepene koje takvi imaju kod Allaha, dž. š., oni zasigurno nisu ti koji gube nadu u Allahovu milost niti se boje smrti, nego su strpljivi u nevolji, dušama ispunjenim imanom i srcima punim straha od Allaha, dž. š. Dakle, šerijat podstice takve radnje u Palestini…
U potpisu: Profesori na Šerijatskom fakultetu pri Jordanskom univerzitetu u Ammanu, medu kojima su i neki od najpoznatijih alima fikha u Jordanu - dr. Muhammed ebu-Faris, dr. Ibrahim Zejd el-Kejlani i drugi - o. p.).
Komentar na fetve o dozvoljenosti ili nedozvoljenosti samoubilackih napada
ŠTA JE PRECE, LICNA ILI OPCA KORIST?
Naša situacija u Bosni nije ništa drukcija od njihove. Prema tome, ako bismo dozvolili samoubilacke napade kao vid borbe protiv okupacije u Palestini, morali bismo ih dozvoliti i kod nas i ici u Banju Luku i druga oduzeta mjesta, opasati se eksplozivom i ubijati i vojnike i civile. Bismo li trebali ovako postupiti ili postoji bolje rješenje?
Islamski ummet je u veoma teškom i nezavidnom položaju. Ubijan, ranjavan, protjerivan, živi pod okupatorskom cizmom, a, uz sve to, daleko je i od svoje vjere, što je, u svemu ovome, najveca tragedija. Ponizio je sebe do najniže mjere i doveo do granice beznada. Razloga ili uzroka ovakvom stanju je veoma mnogo.
Aktueliziranje starog pitanja
Muslimani su, prije svega i poslije svega, sami sebi krivi. "A Allah nece promijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne promijeni." Boljitak ummeta je uvjetovan njegovom vlastitom promjenom. Rezultat ovog jadnog stanja jest i rasprava o pitanju iz naslova teksta. Pitanje samoubilackih napada u svrhu žrtvovanja na Allahovom putu svakako je vrijedno naše pažnje, pogotovo kad znamo da je ono danas aktuelno u nama dragoj državi Palestini, a ni mi u Bosni nismo daleko od pa-lestinske stvarnosti. Islamski pravnici ga prije nisu obradivali u svojim djelima. Tretirano je samo pitanje samoubistva i zna se da njegov pocinilac zaslužuje džehennem zato što je pro-uzrokovao svoju smrt. Razlog nepostojanja ovog pitanja u djelima klasicnih pravnika je najvjerovatnije u cinjenici da je ono bilo samo po sebi jasno te nije bilo potrebe obradivati ga ili da ovakvih slucajeva nije bilo uvremenu njihova bivstvovanja na ovom svijetu ili, pak, nešto trece. Cinjenica je, svakako, da su se mnogi muslimani - i prije i poslije - samožrtvovali u toku džihada i akcije, cinivši to kao nužni potez u datoj situaciji i zato što je to bio jedini izlaz za muslimane. Njihova žrtva je muslimanima donijela opcu korist. Takav je bio slucaj El-Bera ibn-Malika u bitki sa Musejlemom Kezzabom, a u fetvama su navedeni i drugi slucajevi. Ne smije se smetnuti sa uma da je ovo bio vojni pohod protiv odmetnika u vjeri i pod zapovjedništvom islamskog vojskovode. A bacanje El-Bera ibn-Malika sa katapulta medu neprijatelje, cin je izveden uz prethodnu konsultaciju sa zapovjednikom vojske i uz zajednicku procjenu da se radi o jedinom mogucem rješenju.
Fetve za i protiv
Danas, kad nemamo džihada pod komandom islamske države i kad nemamo ni države niti dvije zaracene vojske, pita-nje samoubilackih napada nam postaje novo i na njega svakako treba dati odgovor. Mnogi naši savremeni ucenjaci su se potrudili i istražili pravnu uteme-ljenost samoubilackih napada. I, evo, rezultat njihova truda jesu ove fetve koje objavljujemo. Jedna od njih ih dozvoljava i smatra da je svjesno ulaženje u smrt s namjerom nanošenja štete jevrejskom okupatoru, bez obzira kolika šteta bila, ustvari Bogu ugodno djelo i žrtvovanje na Njegovu putu, dok je pocinilac takvog djela šehid i smatra se kao da je poginuo na bojnom polju. Oni svoje mišljenje potkrepljuju brojnim dokazima u kojima se navode slucajevi žrtvovanja u toku ratnih djelovanja izmedu islamske vojske i neprijatelja.
Druga fetva nam govori da onaj koji se svjesno opaše eksplozivom s namjerom da ubije Izraelce jevreje cini ono što je ravno samoubistvu, jer za njega ne postoji šerijatski opravdan razlog te je, prema tome, zabranjen, kao što je zabranjeno i samoubistvo. Za svoju tvrdnju i ovakvu kvalifikaciju zagovornici ove fetve su naveli i argumente.
Ovdje treba razluciti neke pojedinosti i pokušati promatrati mes'elu kroz prizmu viših ciljeva ili intencija šerijata. U postupku samostalnog tumacenja glavnih izvora šerijata (idžtihad), opci ciljevi islamskog vjerozakona, odnosno pet zašticenih vrijednosti (vjera, život, razum, cast i imovina), imaju funkciju rukovodecih principa. No-voiskrsli slucajevi trebaju se regulirati na takav nacin da te vrijednosti budu uvažene u najvecoj mjeri. Pošto se kur'ansko-hadiski tekstovi mogu protumaciti i ovako i onako, odnosno u korist prvog mišljenja, kao i u korist drugog, a da se time ne pronade adekvatno rješenje, potrebno je pokušati spojiti ova dva mišljenja i primijeniti pravila koja poštuju opce i više ciljeve šerijata, a koja imaju funkciju instrumenta i kriterija "šerijatsko-pravne politike".
Otklanjanje štete ili postizanje koristi
Pitanje je novoiskrslo jer pravni dokazi koji se navode i u prvoj i u drugoj fetvi se odnose na period direktne borbe i sukoba dviju vojske, kad muslimanska komanda procijeni da je nužno žrtvovati nekoga u svrhu rješenja bezizlazne situacije. Nije naveden ni jedan dokaz koji ove napade dozvoljava i u mirnodopskom vremenu. Zato je ovo novoiskrsli problem kome treba prici razumno, a ne emotivno. Treba imati na umu da je glavni cilj šerijata postizanje dobrobiti i otklanjanje nereda, odnosno štete. Svi propisi šerijata su upravljeni opcem dobru. Šerijatsko pravilo glasi: "Otklanjanje štete ima prednost nad postizanjem koristi".
Islamski pravnici su se bavili pitanjem prioriteta izmedu postizanja dobrobiti i otklanjanja nereda. Formuliran je princip da u vecini slucajeva otklanjanje štete ima prednost nad postizanjem koristi. U slucaju kolizije ciljeva, šerijat daje prednost otklanjanju štete nad postizanjem koristi zato što je u tome opca korist za muslimane. U ubistvu jevreja kafira je korist za muslimane, ali je znatno veca šteta od odmazde koju ce jevreji poduzeti nakon masakra te je, prema tome, otklanjanje ove štete i njena uzroka prece negoli pridobijanje neznatne koristi olicene u smrti nekolicine jevreja. A sve ovo u svrhu zaštite muslimanskih života.
Drugo pravilo koje se na-dovezuje na prvo jest: "Opca korist ima prednost nad licnom". Je li opca korist za muslimane Palestine u ubistvu 20-30 jevreja ili zaštita nekoliko desetina muslimanskih života i njihovih domova? Licna korist u ovom slucaju je džennet za mladica koji se žrtvovao. Treba procije-niti šta je opca korist. Opstanak muslimana na tim prostorima, pa cak i po cijenu teškog života, ili ubistvo i progon muslimana izazvan masakrom? Nema sumnje da je opca korist život muslimana kao osnova pri-preme za kolektivni džihad. Trece pravilo kaže - ako se nalazimo pred dva zla, dužni smo vagati izmedu njih i "izabrati po nas manje štetno". Jest zlo svjestan samoinicijativni odlazak u smrt i samoubistvo. Za to slijedi džehennem kao konacno prebivalište, osim ako Uzvišeni Allah oprosti. Život sa današnjim jevrejima i pod njihovom okupacijom takoder je zlo, ali je drugo zlo znatno manje negoli prvo. Muslimani se trebaju pripremati za kolektivni oružani otpor pod vo-dstvom ashabima da u vojnim pohodima ubijaju starce, žene i djecu, osim ako oni direktno ili indirektno sudjeluju u borbi ili na bilo koji drugi nacin pomažu borbu. Ubijanje nabrojanih nije odlika islamskog džihada.
Palestinci trebaju odluciti
Prema tome, a na osnovu izrecenog, možemo reci da - ukoliko su muslimani citave Palestine saglasni da se jevrejima odupru na ovakav nacin, tj. putem diverzije i da posljedica napada rezultira velikom i opcom koristi po sve muslimane Palestine - u tom slucaju bi oni mogli biti dozvoljeni i treba ih podržati. Na muslimanima Palestine je da o tome odluce. Medutim, ukoliko o ovim napadima udlucuje samo jedna grupa ljudi i samoinicijativno donosi odluke, bez konsultiranja naroda i uleme, u tom slucaju se oni ne bi mogli smatrati legalnim, jer je posljedica napada velika šteta i nezadovoljstvo muslimana. Možda bi bilo bolje pokušati iznaci druge nacine pružanja otpora i druge mogucnosti, ukoliko postoje, za rješenje palestinske situacije. "Hamas" i "Islamski džihad" imaju velikog neprijatelja i u samoj autonomnoj palestinskoj vlasti, koja svojim "mirnim rješavanjem situacije" više šteti negoli koristi tamošnjem narodu. Uzeti oružje od te vlasti i njenu policiju okrenuti protiv jevreja, bilo bi prece negoli se samoinicijativno boriti. Naša situacija u Bosni nije ništa drukcija nego njihova. I mi smo okupirani i naše teritorije je sve manje i manje, jedino što mi nismo svjesni situacije i pogubnosti zajednicke države sa naprijateljem, kao što su je shvatili muslimani u Palestini. Prema tome, ako bismo dozvolili samoubilacke napade kao vid borbe protiv okupacije u Palestini, morali bismo ih dozvoliti i kod nas i ici u Banju Luku i druga oduzeta mjesta, opasati se eksplozivom i ubijati i vojnike i civile. Bismo li trebali ovako postupiti ili postoji bolje rješenje? Teško je naci bolje rješenje, ali je još teže reci da je dozvoljeno samoubistvo za koje ce covjek odgovarati pred Uzvišenim Allahom i iza kojeg nema nekih pozitivnih rezultata po muslimane i islam. Muslimanima je danas potrebnije da se vrate svojoj vjeri i da spoznaju vrijednost države. Kad to urade, kolektivni otpor i zaštita države ce doci kao nužna posljedica i sama po sebi.
A Allah najbolje zna.
Najnovija zbivanja na okupiranim teritorijama Palestine i samoubilacka djela boraca intifade aktueliziraju vrlo delikatno pitanje je li to bezumni cin ocajnika koji ne prezaju ni od toga da, sveteci se neprijatelju, ubijaju i nevine - žene, djecu, pa i svoje sunarodnike, za šta im možda sljeduje najteža kazna i na Buducem svijetu ili su to najuzvišenija djela žrtvovanja na Allahovom putu, cime osiguravaju sebi najuzviženiju dženetsku deredžu šehida. Saff, istražujuci ovu temu, objevljuje cetiri teksta. Šejh Salih el-Usejmin, rahmetullahi alejh, i glavni muftija Saudijske Arabije, šejh Abdul-Aziz ibn-Abdullah, aluš-šejh, imaju gotovo podudarna stajališta i njihove fetve se protive takvom cinu. Medutim, suprotnog su mišljenja 27 profesora na Šerijatskom fakultetu pri Jordanskom univerzitetu u Ammanu, medu kojima su i neki od najpoznatijih alima fikha u Jordanu, dr. Muhammed ebu-Faris, dr. Ibrahim Zejd el-Kejlani... Zaokružujuci ovu temu i dovodeci je u vezi i s prilikama u Bosni i Hercegovini, naš komentator hfz. mr. Senaid Zajimovic, pak, iznosi svoje gledište
Šejh Salih el-Usejmin, rahmetullahi alejh
CUDITI SE ONIMA KOJI VRŠE OVAKVE AKCIJE, A UCE ALLAHOVE RIJECI:"I SAMI SEBE NE UBIJAJTE!"
Je li time neprijatelj poražen? Ili on pojacava svoju okrutnost prema onima koji vrše ovakve radnje?!
Casopis "El-Furqan" je, u 79. broju, uputio pitanje šejhu Muhammedu Salihu el-Usejminu, da mu se Allah, dž. š. smiluje, koje glasi: Koji je šerijatski propis za onoga koji stavi eksplozivne naprave oko svoga tijela, a zatim se raznese medu skupinom nevjernika ubijajuci ih i ranjavajuci? I, je li ispravno dokazivanje za takvu radnju na osnovu dogadaja sa djecakom za kojeg je kralj naredio da se ubije? Šejh El-Usejmin: Onaj ko stavi eksplozivne naprave oko svoga tijela s ciljem da se raznese medu jednom od neprijateljskih skupina, smatra se samoubicom i bit ce kažnjen džehenemskom va-trom u kojoj ce vjecno ostati zato što je ubio samog sebe, kao što je potvrdeno od Poslanika, s. a. v. s., da ce onaj ko sebi necim oduzme život, istim time biti kažnjavan u džehenemskoj vatri. I cudna je stvar onih koji vrše takve radnje, a uce Allahove, dž. š., rijeci: "I sami sebe ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv" (En-Nisa, 29.), a zatim izvrše takvu radnju, pa postignu li time štogod? Je li time neprijatelj poražen? Ili on pojacava svoju okrutnost prema onima koji vrše ovakve radnje, kao što sada vidimo u židovskoj državi (Izraelu - o.p.), gdje takve radnje samo pojacavaju njihovu oholost i surovost? Štaviše, nalazimo da su na posljednjem referendumu u židovskoj državi pobijedili desnicari, ciji je cilj potpuno istrebljenje Arapa! Ali, ko ucini ovo djelo samostalnim tumacenjem, smatrajuci da je to od djela kojima se približava Allahu, dž. š., onda molimo Allaha, dž. š., da ga radi toga ne kažnjava, jer je on tako pretpostavljao i zato što je neuk. Što se tice dokazivanja pricom o djecaku, u tom dogadaju zbio se ulazak u islam, a ne nanošenje gubitaka neprijatelju. Tada su, nakon što je kralj okupio ljude i uzeo strijelu iz djecakovog tobolca, a zatim rekao: "U ime Allaha, Gospodara djecaka", svi ljudi uzviknuli: "Allah je djecakov Gospodar", te time u islam ude jedan veliki narod. Pa kad bi se i ovdje dogodilo nešto poput ovoga, mogli bismo reci da ima mjesta za ovo dokazivanje, a Poslanik, s. a. v. s., naveo nam je ovaj dogadaj da uzmemo pouku. Medutim, ovi koji smatraju da trebaju raznijeti samoga sebe ako time ubiju deset ili stotinu neprijatelja, pa zaista time neprijatelj samo steže svoj obruc oko njih i još se cvršce drži onoga na cemu je. Mladic koji je obukao na sebe ovakvu smrtonosnu odjecu, prvi koga ce ubiti jest on sam, i nema sumnje da je on prouzrokovao svoju smrt. A ovakvo nešto nije dozvoljeno, izuzev ako u tome bude velika korist za islam. Pa, ako time bude postignuta velika korist i dobrobit za islam, onda je to dozvoljeno. Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, da mu se Allah, dž. š. smiluje, ovako je rekao i naveo je za to primjer dogadaj sa djecakom. Zakljucak koji se može izvesti jest da stvari poput ovih zahtijevaju ispravno razumijevanje i promišljenost te da se sagledaju posljedice koje iz njih proisticu, i da se odabere veca od dvije koristi ili da se izbjegne veca od dvije štete, a zatim da se procijeni svaki slucaj srazmjerno njemu.
Fetva uleme šerijata iz Ammana o legitimnosti akcija žrtvovanja u ime Allaha u Palestini
DIVERZANTSKE AKCIJE NISU SAMOUBISTVO
Fetva iza koje stoji dvadeset sedam uglednih profesora obajavljena je u jordanskom listu "Es-Sebil". Napad u svrhu traženja šehadeta je ozakonjen u šerijatu i spada u džihad, a onaj koji to ucini ima nagradu kod Allaha, dž. š. Civili jevrejske vjeroispovijesti u Palestini su neprijatelji i osvajaci
Dvadeset i sedam islamskih ucenjaka izdalo je fetvu o akcijama žrtvovanja u ime Allaha u Palestini, u kojoj raspravljaju o legitimnosti tih radnji. Tekst fetve: Nakon akcija žrtvovanja u ime Allaha u Palestini i Tel-Avivu i onoga što se proculo u raznim medijima informiranja, veci broj muslimana pitao je o legitimnosti tih radnji i o propisu ubistva civila židova.
Kao odgovor, kažemo sljedece:
Židovi u Palestini, danas, po šerijatskom propisu, kafiri su, neprijatelji i osvajaci. Prisvojili su citavu palestinsku zemlju zato što je u njoj Kuds i na njoj uspostavili svoju državu Izrael, jer su ubijedeni da je Kuds vjecna prijestolnica jevrejske države. Tako misli svaki židov, iz bilo koje on židovske partije bio, i svejedno bio vojnik ili civil, muškarac ili žena. Civili židovi u Palestini su kafiri, osvajaci, armija boraca koji su se odazvali na poziv neprijateljstva i svi oni znaju svoje vojno-borbene rasporede, koji su unaprijed isplanirani, i predstavljaju rezervnu armiju za koju god bitku ustreba. Civili židovi u Palestini bore se protiv palestinskog naroda, prolijevaju krv nedužnih ljudi, žena i djece, ili pomažu u tome idejnom i novcanom pomoci. Svi židovi imaju status vojnika, oni su protjerali žitelje Palestine iz njihovih kuca, bilo da su to bili muslimani ili nemuslimani, i njihove kuce uzeli u svoje vlasništvo i naselili se u njima. Židovi su stranci u Palestini, jer su došli iz raznih zemalja na temelju njihove vjerske ideologije, cija je srž u tome da je Palestina "Obecana zemlja" i da trebaju srušiti Mesdžidu-l-Aksu, džamiju u Kudsu, i na njenom mjestu sagraditi svoj hram.
Na temelju ovih poznatih cinjenica, islamski propis, što se tice ovih židova napadaca i osvajaca, jest: obaveza borbe protiv njih i njihovo protjerivanje iz Palestine i zabrana prijateljevanja s njima i njihovog pomaganja. Kaže Uzvišeni Allah, dž. š.: "Allah vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavicaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi cine nepravdu" (El-Mumtehane, 9.). Takoder, kaže Allah, dž. š.: "I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali" (El-Bekare, 191.).
Islam odreduje borbu protiv osvajaca i neprijatelja, pa i ako ta borba dovede do ubistva istog, svejedno bio on vojnik ili civil; i odreduje ubijanje civila koji daje svoj udio u ratu idejnom ili novcanom pomoci i ulaže svoj trud u tome. Meta ubistva treba biti okupator koji nosi oružje, bilo muško ili žensko, pa iako je njihova uloga u borbi idejno ili novcano potpomaganje ili davanje doprinosa svojim trudom. Poslanik, s. a. v. s., odobrio je ubistvo Durejda ibn-Samita u bitki protiv plemena Hevazin, zvanoj Bitka na Hunejnu, a bio je star 120 godina i nije se borio u toj bitki, nego je davao svoj udio idejnom podrškom. Takoder je Poslanik, s. a. v. s., naredio da se smrska glava žene židovke koja je sudjelovala u borbi, kao kazna istom mjerom, jer je ona isto to pocinila. Dokazi ove uleme o legitimnosti ovakvih akcija. Što se tice diverzantske akcije, to je takoder ozakonjeno u islamu i spada u džihad, onaj ko to ucini ima nagradu kao mudžahid, pa ako pogine stice kod Allaha stepen šehida. Takoder, to ne spada u samoubistvo kako neki tvrde danas, jer je preneseno od Ebu-Ejjuba el-Ensarijja, neka je Allah, dž. š., zadovoljan njime, kad je bio u vojnom pohodu na Carigrad, da je neki musliman napao neprijateljskog vojnika, pa je rekao narod: "Sam sebe baca u propast (smrt)", pa je rekao Ebu-Ejjub: "Ne, ovaj ajet (misli se na ajet: "I sami sebe u propast ne dovodite… " - El-Bekare, 195., o. p.) objavljen je Ensarijama na pocetku islama, kad su htjeli napustiti džihad i odati se uvecavanju svojih imetaka. A što se tice ovog muslimana, o njemu kaže Allah, dž. š.: "Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili - a Allah je milostiv robovima Svojim" (El-Bekare, 207.). Ovo prenose Ebu-Davud, Et-Tirmizi, En-Nesai i drugi, a može se obratiti i na djelo Ibn-Atijja "El-Muharriru-l-vedžiz fi tefsiril-kitabil-aziz", 2/146. Navedeno je u rijecima velikih alima imama, u knjigama tefsira, hadisa i fikha, da ako covjek pristupi kakvom junackom djelu tražeci time šehadet i želeci time Allahovo, dž. š., zadovoljstvo i nanošenje gubitaka neprijatelju - to je pohvalno djelo u islamu. Kažu Kasim ibn-Muhajmere, Kasim ibn-Muhammed i Abdul-Melik, inace svi alimi malikijskog mezheba: "Ništa ne smeta ako napadne jedan covjek na veliku vojsku, ako ima snage i moci, i s iskrenim nijjetom u ime Allaha, dž. š." I još je receno: "Ako je iskrenog nijjeta i time traži šehadet, neka napadne, jer je njegov cilj jedan od njih, a to je pojašnjeno u spomenutom ajetu: "Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili - a Allah je milostiv robovima Svojim". U Bitki na Jemami, kad su se Benu-Hanife utvrdili u ograden prostor, rekao je jedan od muslimana ostalima da ga prebace tamo njima, pa su to ucinili i on ih je sve sam pobio i otvorio im vrata.
Rekao je Kurtubi: "U ovo spada ono što se prenosi da je jedan covjek rekao Poslaniku, s. a. v. s.: "Šta misliš da se borim na Allahovom putu, strpljivo želeci od Njega nagradu?" Pa je rekao Božiji Poslanik, s. a. v. s.: "Nagrada ti je džennet." Nakon toga se bacio na neprijatelja dok nije bio ubijen. Zakljucuje Kurtubi svoj govor: "Pa, ako bude u tome korist za muslimane i on pogine da ojaca Allahovu vjeru i oslabi kufr, on je time plemeniti borac, mudžahid, od onih koje Allah, dž. š., hvali u ajetu: 'Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu džennet koji ce im dati - oni ce se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obecao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu, a ko od Allaha dosljednije provodi obecanje svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh' (Et-Tevbe, 111.), i u drugim ajetima u kojim Allah hvali one koji se žrtvuju".
Pitanje samoubistva
Treba se znati da se samoubistvo u šerijatu kategoricki odbacuje, i ono ukazuje na sa-moubicinu izgubljenu nadu u Allahovu, dž. š., i na nezadovoljstvo Njegovom odredbom, te na nedostatak sabura u Allahovoj, dž. š., odredbi i is-kušenju. Od ove vrste je covjek koji se borio u muslimanskoj vojsci sjekuci mušrike svojom sabljom dok nije bio teško ranjen, pa su rekli muslimani: "Blago njemu zbog pogibije na Allahovom putu i zbog dženneta", ali se on nije strpio na svojoj rani, nego se probio sabljom, tako da mu je ona izašla na leda, pa je rekao Božiji Poslanik, s. a. v. s., da je on u džehennemu jer se nije strpio na bolovima rane koju je zadobio u borbi. A što se tice muslimana mladica, koji je spoznao vezu s Allahom, dž. š., i koji se bori na putu svoje vjere i za oslobadanje mjesta na kome se dogodila Isra' Božijeg Poslanika, s. a. v. s. (Kuds, o. p.), svjestan vjerske obaveze koja se ogleda u borbi protiv Allahovih, dž. š., neprijatelja i u nanošenju gubitaka, žrtvujuci sa zadovoljstvom svoj život na putu pomaganja Allahove vjere i muslimana u djelima koja izazivaju paniku i strah u redovima okupatora, cime im zabranjuje smiraj i osjecaj zadovoljstva na ovoj svetoj zemlji, koju su oteli, na njega se odnose Allahove, dž. š., rijeci: "Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili - a Allah je milostiv robovima Svojim". Ovi mudžahidi koji vrše ova djela tražeci šehidsku smrt i nagradu koju šehidi imaju, te želeci dostici visoke stepene koje takvi imaju kod Allaha, dž. š., oni zasigurno nisu ti koji gube nadu u Allahovu milost niti se boje smrti, nego su strpljivi u nevolji, dušama ispunjenim imanom i srcima punim straha od Allaha, dž. š. Dakle, šerijat podstice takve radnje u Palestini…
U potpisu: Profesori na Šerijatskom fakultetu pri Jordanskom univerzitetu u Ammanu, medu kojima su i neki od najpoznatijih alima fikha u Jordanu - dr. Muhammed ebu-Faris, dr. Ibrahim Zejd el-Kejlani i drugi - o. p.).
Komentar na fetve o dozvoljenosti ili nedozvoljenosti samoubilackih napada
ŠTA JE PRECE, LICNA ILI OPCA KORIST?
Naša situacija u Bosni nije ništa drukcija od njihove. Prema tome, ako bismo dozvolili samoubilacke napade kao vid borbe protiv okupacije u Palestini, morali bismo ih dozvoliti i kod nas i ici u Banju Luku i druga oduzeta mjesta, opasati se eksplozivom i ubijati i vojnike i civile. Bismo li trebali ovako postupiti ili postoji bolje rješenje?
Islamski ummet je u veoma teškom i nezavidnom položaju. Ubijan, ranjavan, protjerivan, živi pod okupatorskom cizmom, a, uz sve to, daleko je i od svoje vjere, što je, u svemu ovome, najveca tragedija. Ponizio je sebe do najniže mjere i doveo do granice beznada. Razloga ili uzroka ovakvom stanju je veoma mnogo.
Aktueliziranje starog pitanja
Muslimani su, prije svega i poslije svega, sami sebi krivi. "A Allah nece promijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne promijeni." Boljitak ummeta je uvjetovan njegovom vlastitom promjenom. Rezultat ovog jadnog stanja jest i rasprava o pitanju iz naslova teksta. Pitanje samoubilackih napada u svrhu žrtvovanja na Allahovom putu svakako je vrijedno naše pažnje, pogotovo kad znamo da je ono danas aktuelno u nama dragoj državi Palestini, a ni mi u Bosni nismo daleko od pa-lestinske stvarnosti. Islamski pravnici ga prije nisu obradivali u svojim djelima. Tretirano je samo pitanje samoubistva i zna se da njegov pocinilac zaslužuje džehennem zato što je pro-uzrokovao svoju smrt. Razlog nepostojanja ovog pitanja u djelima klasicnih pravnika je najvjerovatnije u cinjenici da je ono bilo samo po sebi jasno te nije bilo potrebe obradivati ga ili da ovakvih slucajeva nije bilo uvremenu njihova bivstvovanja na ovom svijetu ili, pak, nešto trece. Cinjenica je, svakako, da su se mnogi muslimani - i prije i poslije - samožrtvovali u toku džihada i akcije, cinivši to kao nužni potez u datoj situaciji i zato što je to bio jedini izlaz za muslimane. Njihova žrtva je muslimanima donijela opcu korist. Takav je bio slucaj El-Bera ibn-Malika u bitki sa Musejlemom Kezzabom, a u fetvama su navedeni i drugi slucajevi. Ne smije se smetnuti sa uma da je ovo bio vojni pohod protiv odmetnika u vjeri i pod zapovjedništvom islamskog vojskovode. A bacanje El-Bera ibn-Malika sa katapulta medu neprijatelje, cin je izveden uz prethodnu konsultaciju sa zapovjednikom vojske i uz zajednicku procjenu da se radi o jedinom mogucem rješenju.
Fetve za i protiv
Danas, kad nemamo džihada pod komandom islamske države i kad nemamo ni države niti dvije zaracene vojske, pita-nje samoubilackih napada nam postaje novo i na njega svakako treba dati odgovor. Mnogi naši savremeni ucenjaci su se potrudili i istražili pravnu uteme-ljenost samoubilackih napada. I, evo, rezultat njihova truda jesu ove fetve koje objavljujemo. Jedna od njih ih dozvoljava i smatra da je svjesno ulaženje u smrt s namjerom nanošenja štete jevrejskom okupatoru, bez obzira kolika šteta bila, ustvari Bogu ugodno djelo i žrtvovanje na Njegovu putu, dok je pocinilac takvog djela šehid i smatra se kao da je poginuo na bojnom polju. Oni svoje mišljenje potkrepljuju brojnim dokazima u kojima se navode slucajevi žrtvovanja u toku ratnih djelovanja izmedu islamske vojske i neprijatelja.
Druga fetva nam govori da onaj koji se svjesno opaše eksplozivom s namjerom da ubije Izraelce jevreje cini ono što je ravno samoubistvu, jer za njega ne postoji šerijatski opravdan razlog te je, prema tome, zabranjen, kao što je zabranjeno i samoubistvo. Za svoju tvrdnju i ovakvu kvalifikaciju zagovornici ove fetve su naveli i argumente.
Ovdje treba razluciti neke pojedinosti i pokušati promatrati mes'elu kroz prizmu viših ciljeva ili intencija šerijata. U postupku samostalnog tumacenja glavnih izvora šerijata (idžtihad), opci ciljevi islamskog vjerozakona, odnosno pet zašticenih vrijednosti (vjera, život, razum, cast i imovina), imaju funkciju rukovodecih principa. No-voiskrsli slucajevi trebaju se regulirati na takav nacin da te vrijednosti budu uvažene u najvecoj mjeri. Pošto se kur'ansko-hadiski tekstovi mogu protumaciti i ovako i onako, odnosno u korist prvog mišljenja, kao i u korist drugog, a da se time ne pronade adekvatno rješenje, potrebno je pokušati spojiti ova dva mišljenja i primijeniti pravila koja poštuju opce i više ciljeve šerijata, a koja imaju funkciju instrumenta i kriterija "šerijatsko-pravne politike".
Otklanjanje štete ili postizanje koristi
Pitanje je novoiskrslo jer pravni dokazi koji se navode i u prvoj i u drugoj fetvi se odnose na period direktne borbe i sukoba dviju vojske, kad muslimanska komanda procijeni da je nužno žrtvovati nekoga u svrhu rješenja bezizlazne situacije. Nije naveden ni jedan dokaz koji ove napade dozvoljava i u mirnodopskom vremenu. Zato je ovo novoiskrsli problem kome treba prici razumno, a ne emotivno. Treba imati na umu da je glavni cilj šerijata postizanje dobrobiti i otklanjanje nereda, odnosno štete. Svi propisi šerijata su upravljeni opcem dobru. Šerijatsko pravilo glasi: "Otklanjanje štete ima prednost nad postizanjem koristi".
Islamski pravnici su se bavili pitanjem prioriteta izmedu postizanja dobrobiti i otklanjanja nereda. Formuliran je princip da u vecini slucajeva otklanjanje štete ima prednost nad postizanjem koristi. U slucaju kolizije ciljeva, šerijat daje prednost otklanjanju štete nad postizanjem koristi zato što je u tome opca korist za muslimane. U ubistvu jevreja kafira je korist za muslimane, ali je znatno veca šteta od odmazde koju ce jevreji poduzeti nakon masakra te je, prema tome, otklanjanje ove štete i njena uzroka prece negoli pridobijanje neznatne koristi olicene u smrti nekolicine jevreja. A sve ovo u svrhu zaštite muslimanskih života.
Drugo pravilo koje se na-dovezuje na prvo jest: "Opca korist ima prednost nad licnom". Je li opca korist za muslimane Palestine u ubistvu 20-30 jevreja ili zaštita nekoliko desetina muslimanskih života i njihovih domova? Licna korist u ovom slucaju je džennet za mladica koji se žrtvovao. Treba procije-niti šta je opca korist. Opstanak muslimana na tim prostorima, pa cak i po cijenu teškog života, ili ubistvo i progon muslimana izazvan masakrom? Nema sumnje da je opca korist život muslimana kao osnova pri-preme za kolektivni džihad. Trece pravilo kaže - ako se nalazimo pred dva zla, dužni smo vagati izmedu njih i "izabrati po nas manje štetno". Jest zlo svjestan samoinicijativni odlazak u smrt i samoubistvo. Za to slijedi džehennem kao konacno prebivalište, osim ako Uzvišeni Allah oprosti. Život sa današnjim jevrejima i pod njihovom okupacijom takoder je zlo, ali je drugo zlo znatno manje negoli prvo. Muslimani se trebaju pripremati za kolektivni oružani otpor pod vo-dstvom ashabima da u vojnim pohodima ubijaju starce, žene i djecu, osim ako oni direktno ili indirektno sudjeluju u borbi ili na bilo koji drugi nacin pomažu borbu. Ubijanje nabrojanih nije odlika islamskog džihada.
Palestinci trebaju odluciti
Prema tome, a na osnovu izrecenog, možemo reci da - ukoliko su muslimani citave Palestine saglasni da se jevrejima odupru na ovakav nacin, tj. putem diverzije i da posljedica napada rezultira velikom i opcom koristi po sve muslimane Palestine - u tom slucaju bi oni mogli biti dozvoljeni i treba ih podržati. Na muslimanima Palestine je da o tome odluce. Medutim, ukoliko o ovim napadima udlucuje samo jedna grupa ljudi i samoinicijativno donosi odluke, bez konsultiranja naroda i uleme, u tom slucaju se oni ne bi mogli smatrati legalnim, jer je posljedica napada velika šteta i nezadovoljstvo muslimana. Možda bi bilo bolje pokušati iznaci druge nacine pružanja otpora i druge mogucnosti, ukoliko postoje, za rješenje palestinske situacije. "Hamas" i "Islamski džihad" imaju velikog neprijatelja i u samoj autonomnoj palestinskoj vlasti, koja svojim "mirnim rješavanjem situacije" više šteti negoli koristi tamošnjem narodu. Uzeti oružje od te vlasti i njenu policiju okrenuti protiv jevreja, bilo bi prece negoli se samoinicijativno boriti. Naša situacija u Bosni nije ništa drukcija nego njihova. I mi smo okupirani i naše teritorije je sve manje i manje, jedino što mi nismo svjesni situacije i pogubnosti zajednicke države sa naprijateljem, kao što su je shvatili muslimani u Palestini. Prema tome, ako bismo dozvolili samoubilacke napade kao vid borbe protiv okupacije u Palestini, morali bismo ih dozvoliti i kod nas i ici u Banju Luku i druga oduzeta mjesta, opasati se eksplozivom i ubijati i vojnike i civile. Bismo li trebali ovako postupiti ili postoji bolje rješenje? Teško je naci bolje rješenje, ali je još teže reci da je dozvoljeno samoubistvo za koje ce covjek odgovarati pred Uzvišenim Allahom i iza kojeg nema nekih pozitivnih rezultata po muslimane i islam. Muslimanima je danas potrebnije da se vrate svojoj vjeri i da spoznaju vrijednost države. Kad to urade, kolektivni otpor i zaštita države ce doci kao nužna posljedica i sama po sebi.
A Allah najbolje zna.