Eselamu alejkum svima--
Naime, poslije dosta citanja pocela sam vjerovati da je moj licni problem vise od depresivnosti. Vjerujem da je u pitanju sihr nemarnosti. Naime, od moje 14 godine zivota, pocela sam se povlaciti u sebe, osjecala tugu koju nisam mogla objasniti, cak nekad sam mislila da zivot nije vrijedan ni zivjeti... i trazila sam da vise budem sama nego okruzena prijateljima. Dugo vremena mislila sam da je u pitanju depresija vezana za zivot, za ratna zbivanja u BiH. Ali, i kad smo izbjegli iz Bosne, moj zivot se nije mnogo izmjenio. Ja radim, zavrsila sam skolu, ali mnoge stvari ostale su ne promijenjene. Evo mojih simptoma:
1) Dugo vremena imala sam ruzne snove
2) Nemam drugarica, i prijatelje koje sam imala sam izgubila
3) 100% svog vremena van posla providim kuci
4) Ne mili mi se druziti sa ljudima, i ako slucajno odem negdje, jedva cekam kad cu kuci
5) Imala sam ponudu za brak od jednog divnog momka, vjernika, ali sam osjecala neizmjerni strah i nedoumice tako da sam to raskinula
Cesto razmisljam da odem psihijatru jer mozda mi trebaju lijekovi. Ali, mozda mi lijekovi pomognu psihicki, ali kako u ostalim aspektima mog zivota? Pocela sam vjerovati da je u pitanju sihr.
Pokusala sam uciti rukju (momak koji mi je ponudio brak mi je dao). Prvu noc culo se je jako glasno grcanje u mom stomaku, da nisam od straha do kasno u noc smijela zaspati.
Drugu noc ucenja rukje primjetila sam da mi se spava, i da zaspem na pola ili pred kraj rukje. U jednom trenu sam osjetila kao da spavam, ali u polusvjesti i da govorim nesto nerazumno sto me prepalo.
Trecu noc osjecala sam neizmjerni strah, da sam se preznajala. Imala sam osjecaj kao da je neko iza mene dok ucim rukju, nesto zlo. To je bio moj poslijednji pokusaj ucenja rukje samoj sebi.
Sta da radim? Jeli iko imao slican slucaj? Sta vi mislite--da li da odem psihjatru/psihologu?
Naime, poslije dosta citanja pocela sam vjerovati da je moj licni problem vise od depresivnosti. Vjerujem da je u pitanju sihr nemarnosti. Naime, od moje 14 godine zivota, pocela sam se povlaciti u sebe, osjecala tugu koju nisam mogla objasniti, cak nekad sam mislila da zivot nije vrijedan ni zivjeti... i trazila sam da vise budem sama nego okruzena prijateljima. Dugo vremena mislila sam da je u pitanju depresija vezana za zivot, za ratna zbivanja u BiH. Ali, i kad smo izbjegli iz Bosne, moj zivot se nije mnogo izmjenio. Ja radim, zavrsila sam skolu, ali mnoge stvari ostale su ne promijenjene. Evo mojih simptoma:
1) Dugo vremena imala sam ruzne snove
2) Nemam drugarica, i prijatelje koje sam imala sam izgubila
3) 100% svog vremena van posla providim kuci
4) Ne mili mi se druziti sa ljudima, i ako slucajno odem negdje, jedva cekam kad cu kuci
5) Imala sam ponudu za brak od jednog divnog momka, vjernika, ali sam osjecala neizmjerni strah i nedoumice tako da sam to raskinula
Cesto razmisljam da odem psihijatru jer mozda mi trebaju lijekovi. Ali, mozda mi lijekovi pomognu psihicki, ali kako u ostalim aspektima mog zivota? Pocela sam vjerovati da je u pitanju sihr.
Pokusala sam uciti rukju (momak koji mi je ponudio brak mi je dao). Prvu noc culo se je jako glasno grcanje u mom stomaku, da nisam od straha do kasno u noc smijela zaspati.
Drugu noc ucenja rukje primjetila sam da mi se spava, i da zaspem na pola ili pred kraj rukje. U jednom trenu sam osjetila kao da spavam, ali u polusvjesti i da govorim nesto nerazumno sto me prepalo.
Trecu noc osjecala sam neizmjerni strah, da sam se preznajala. Imala sam osjecaj kao da je neko iza mene dok ucim rukju, nesto zlo. To je bio moj poslijednji pokusaj ucenja rukje samoj sebi.
Sta da radim? Jeli iko imao slican slucaj? Sta vi mislite--da li da odem psihjatru/psihologu?
