Najbolji metod u postupanju prema ljudima je da svoje postupke uskladiš sa Allahovim zadovoljstvom. Tvoje je da moliš i tražiš od Allaha, a ne da tražiš od njih, mimo Njega. Ti treba da se Njega bojiš, a ne da se stvorenja, mimo Njega, bojiš. Čini im dobro radi Allahovog zadovoljstva, a neočekujući nikakvu nagradu za to. Ne čini nasilje prema njima iz straha od Allaha, a ne strahujući od Njih. Kao što se bilježi u jednoj predaji:
"Traži od Allaha dobro ljudima, a ne traži od ljudi dobro Allahu, plaši se Allaha zbog tvog odnosa prema ljudima, a nemoj se plašiti ljudi zbog tvog odnosa prema Allahu" *a
Značenje ove predaje bilo bi da ne činiš ništa zbog zadovoljstva stvorenja a što je vezano za ibadete i puteve približavanja Bogu. To ti nije dozvoljeno činiti, očekujući njihovu pohvalu, ili strahujući od njihove kritike. Pomoć i podršku očekuj od Allaha i nikoga od stvorenja se ne plaši zbog onoga što si preuzeo kao emanet i obavezu od Allaha. Radi ono što ti je naređeno, makar to ljudima ne bilo po volji.
Poslanik s.a.v.s. je kazao i sljedeće: " Doista je znak slabosti vjere i to, da izazivajući srdžbu Allahovu, pokušavaš udovoljiti ljudima..." *b
Sigurnost ili znak pouzdanosti u vjeri predstavlja izvršavanje onoga što je Allah naredio, iskrenu ubjeđenost u ispunjavanje Njegovog obećanja koje je dao Svojim pokornim robovima i potpunu vjeru u Njegovo određenje i stvaranje i uređenje.
Pa ako ljude budeš nastojao zadovoljiti, izazivajući pri tom sržbu Allahovu na sebe, onda je to znak nepouzdanosti u vjeri. Ta nepouzdanost se onda očituje i prema Njegovom obećanju i obilju koje daruje. A to što čovjeka navodi na takav postupak je želja za ostvarenjem onoga što drugi ljudi imaju a on nema, pa onda napušta ono čime ga Allah zadužuje i traži ostvarenje toga moleći ljude. Također, možda ga na takav postupak navodi nepostojanje osobne, istinske pouzdanosti u istinitost Allahovog obećanja za pokorne robove, a koje se ogleda u Njegovoj pomoći, podršci i nagradi na ovome i na budućem svijetu. Ako budeš nastojao svojim postupcima postići Allahovo zadovoljstvo, On će te onda pomoći, pružiti obskrbu i sačuvati od toga da pomoć moliš od ljudi.
Nastojanje da se udovolji ljudima pridobijanjem Božije srdžbe na sebe, posljedica je straha od ljudi i traženja od njih. A to je sve znak slabosti i nepouzdanosti u vjeri. A, ako ti ne bude suđeno da budeš mogao proniknuti u ono što ljudi namjeravaju stobom učiniti, znaj dobro da je stvar u Allahovim Rukama, a ne u njihovim. Pa, ono što je On htio, desilo ti se, a ono što je odredio da te mimoiđe, mimoišlo te je.
Ako ljudima budeš upućivao prijekor za ono što nije suđeno, pa to ukazuje na tvoju slabu pouzdanost u vjeri. Nemoj se plašiti ljudi, moliti od njih, ali ni kritiku im, po svome nahođenju, bez argumenata upućivati. Znaj da onaj na koga se odnosi Božija i Poslanikova pohvala, on je istinski pohvaljen, a onaj koga Allah i Njegov Poslanik pokude, on je uistinu pokuđen.
Jedan od članova delegacije Benu Temim, koja je došla Božijem Poslaniku s.a.v.s., rekao je: "O Muhammede, pokloni mi, jer moja je hvala zaista visoka, a moja je kritika uistinu teška", Poslanik mu odgovori: "To jedino Allah Uzvišeni može."*c
Hazreti Aiša r.a. je napisala poruku sljedeće sadržine Muaviji, a za koju se prenosi da je riječ o Poslanikovim s.a.v.s. riječima: "Onaj ko bude težio postizanju Allahovog zadovoljstva, ne težeći pri tom da odobrovolji ljude, bit će mu to najbolja zaštita od svijeta. A onaj ko bude nastojao da postigne zadovoljstvo ljudi, izazivajući pri tom na sebe Allahovu srdžbu, to mu neće nimalo pomoći." *d
Ovo su riječi Božijeg Poslanika s.a.v.s. a u riječima ashaba se kaže: "Ko bude težio postizanju Allahovog zadovoljstva, ne mareći pri tome da ljude odobrovolji, steći će Allahovu ljubav i ljubav svih drugih ljudi. A ako bude nastojao postići da ljudi budu zadovoljni sa njim, čineći pri tom ono sčim Allah nije zadovoljan, doći će u situaciju da će onaj koji ga je hvalio postati njegov kritizer." *e
Ove riječi predstavljaju veliku poruku u razumijevanju vjere. A ovaj tekst koji je sa lancem prenosilaca sve do Božijeg Poslanika (tj. merfu') je vjerodostojniji. Doista, onaj ko bude težio postizanju Allahovog zadovoljstva, ne težeći pri tome da udovolji ljudima, to će mu biti najbolja zaštita. Tada je čovjek Njegov iskreni rob, a On je zaštitnik Svojih čestitih robova, i dovoljan mu je samo On kao zaštitnik.
...a onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći i obskrbit će ga odakle se i ne nada... (Et-Talak,2)
Nema sumnje da će mu Allah biti dovoljan i da će mu uštedjeti trud oko priskrbljivanja zadovoljstva i ljubavi drugih ljudi. A nikada i nije moguće ostvariti da svi ljudi budu stobom zadovoljni. Ljudi će biti zadovoljni ukoliko se solobode vlastitih ambicija i koristi u pogledu prijateljevanja sa nama i budu sa jasnim , čistim namjerama prijateljavali sa nama. A onaj ko bude nastojao postići zadovoljstvo ljudi, čineći ono sa čim Allah nije zadovoljan, to mu kod Allaha neće pružiti nikakvu zaštitu.
Kao što će se naslilnik pokajati zbog svog naopakog života i reći: "Kamo sreće da sam se uz Poslanika Pravog puta držao, kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo." (El-Furkan, 27-28)
A što se tiče pak pretvaranja hvale u prijekor, pa to se danas veoma često dešava, a posebno će se to na koncu dešavati. Konačni ishod pripada Bogobojaznima, a ne onima koji se za svojim strastima povode. A Allah je Taj Koji najbolje zna.
Tevhid stoji nasuprot širku. Pa ako čovjek ustvrdi Allahovu jednoću, a što spada u domen Allahovih prava nad Njegovim robovima, onda Mu on ništa ne pridružuje, i istinski manifestira vjeru u Jednoga Boga. U domen tevhida i iskazivanja ibadeta Allahu spada i to da se samo na Allaha oslanjamo, samo Njega za pomoć molimo i samo pred Njim strah osjećamo. Na ovaj način čovjek se čisti od širka, uči se ljudima davati njihova prava i ne čini nasilje prema njima.
Tevhidom se čovjek čuva nasilja od ljudi i njihovog izjednačavanja sa Bogom. Iskazivanjem pokornosti Bogu i izbjegavanjem neposlušnosti prema Njemu čovjek se štiti od iskazivanja nasilja prema samome sebi.
Uzvišeni u hadisu-kudsiji kaže: "Namaz sam podijelio između Mene i Moga roba na dva jednaka dijela." Sadržaj ova oba dijela donosi čovjeku korist. također u ovom kontekstu se spominje i hadis kojeg bilježi Taberani: "O robe Moj, od četiri stvari Meni pripada jedna, tebi druga, treću dijelimo Ja i ti, dok četvrtu dijeliš ti sa drugim robovima Mojim. Ono što Meni pripada je da nikog drugog ne obožavaš i neizjednačavaš nikoga sa Mnom. Ono na što samo ti polažeš pravo je da budeš nagrađen za djelo koje si počinio. Ono što je između Mene i tebe je to da ti uputiš dovu a Meni pripada da tu dovu uslišam, a ono što je između tebe i svih drugih stvorenja, je da im činiš ono što bi želio da oni tebi čine."*f
A Allah zaista voli obje polovine namaza, i voli kada Mu se ibadet čini. Ono što On, Uzvišeni, daruje čovjeku u pogledu upute i pomoći izraz je Njegove neizmjerne Dobrote i Vrijednosti koju samo On posjeduje.
Uputa i pomoć su samo sredstva približavanja Voljenome, a On ih voli zato što vode do Njega. Čovjek, pak, prvo moli za pomoć, jer mu je ona potrebna da bi došao do upute koja će ga onda dovesti na Pravi put. Čovjek, dakle, moli za ono što će ga odvesti do Gospodara, gdje će naći smiraj i svoje zadovoljstvo. U tom kontekstu su i sljedeće Poslanikove s.a.v.s. riječi: "Djelo za koje ćeš dobiti nagradu je tvoja prijeka potreba."*g
Allah voli darovati nagradu, a koja je konac dobroga djela. A čovjek radi ono što ide u njegovu korist ili protiv njega. Uzvišeni je rekao: "...u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi..." (El-Bekare,286)
Čovjek i kada ibadetu pribjegava, pa on to radi zbog toga što u tome prepoznaje vlastitu korist, izvor sreće i zadovoljstva, i zaštitu od kazne Gospodara svoga. On nikada neće tražiti nešto u čemu ne visi svoju vlastitu sreću i korist, pa ako se poistovjeti njegova želja sa Božijim zadovoljstvom, on njeno ostvarenje želi samo zbog toga što to njemu ide u prilog. Onaj ko bude iskreno samo Allaha obožavao, ne čineći širka prema Njemu, Allah će takvoga zavoljeti i za Svoga prijatelja uzeti. Blagodati koje uživa na ovom svijetu rezultat su ljubavi prema Gospodaru. Ovaj odnos bi se mogao usporediti sa kupoprodajom, gdje prodavač želi uzeti od kupca novac zaponuđenu robu, a što podrazumijeva slobodnu volju prodavca za njenom prodajom. Kupac, pak, želi robu, a što podrazumijeva njegovo slaganje sa utvrđenom cijenom.
Allah voli da Mu iskazuju ljubav. Put za postizanje istinskih vrijednosti ibadeta je iskazivanje ljubavi Njemu Jedinome. Čovjek teži za onim što mu je potrebno za život i onim gdje korist ostvaruje a iz čega onda proističe njegova ljubav prema ibadetu.
U domen Allahovih prava prema robovima Njegovim i dužnosti robova prema Allahu, te kao prava manifestacija istinske vjere, ubraja se obožavanje samo Allaha i činjenje dobročinstva prema ljudima. Onaj ko bude činio dobro prema ljudima očekujući od njih zauzvrat zahvalu, dovu ili nešto slično, pa on, onda to nije učinio iskreno i u ime Allaha. Ko bude imao strah od Allaha u svojim postupcima prema ljudima, a ne bude imao straha od njih, onda čini dobro svim stvorenjima i sebi samome. Strah od Allaha navodi ga da prema ljudima njihovo pravo ispuni i prestane činiti nasilje prema njima. A onaj, pak ko se bude bojao stvorenja mimo Allaha, čini nasilje prema sebi samome i prema svim drugim ljudima, jer se boji nekoga mimo Allaha i očekuje od nekoga drugoga pored Allaha.
Ukoliko se čovjek bude ljudi mimo Allaha bojao, onda će biti primoran pod svaku cijenu otkloniti od njih svaku vrstu zla i onoga sa čime oni nisu zadovoljni. On će to biti primoran uraditi varanjem, licemjernim odnosom, ili pak nekom većom nesrečom od one u kojoj se nalaze oni kojih se on plaši i od kojih strahuje. Ukoliko bude tražio od ljudi, onda neće biti pravedan u sudu prema njima. A ako se ne bude Allaha bojao, neće imati drugog izbora do napada na one kojih se boji, jer po svojoj prirodi čovjek je čak nasilan i prema onome ko mu ne čini nasilje, a šta tek reći za onoga ko mu već čini nasilje?
Brojni su primjeri ovakvih kraraktera ljudi. Velike manifestacije nepravde naći ćemo u tom svijetu ljudi, gdje se uzdiže i veliča neko ko vlada represijom i silom. On se sam plaši ljudi, jer pribjegava nasilju i zastrašivanju, a što stvara smutnju i nered među ljudima.
Čovjek kada nešto moli od ljudi i oni mu ne izlaze u susret, kao rezultat toga pojavljuje se mržnja i ispoljavanje nasilja prema njima. Sve se ovo dešava usljed odsustva straha od Allaha. Mnogo je primjera u svijetu gdje ljudi strahuju jedan od drugih i gdje traže jedni od drugih izvršenje nekih svojih potreba. Svako od njih se žali na učinjenu nepravdu od strane drugoga. A oni čine nasilje jedni prema drugima, neizvršavajući obavezu prema Allahu, jer se boje nekoga drugoga i traže pomoć od nekoga, mimo Allaha.
Čineći ove grijehe čovjek radi nešto zbog čega pati njegova duša i zbog čega će biti kažnjen na drugome svijetu. On onda ne preza počiniti i tako ozbiljne prijestupe kao što su širk i blud. Kada god kod čovjeka nestane straha od Boga, onda on slijedi svoju strast. Posebno je to slučaj kada čovjek teži ostvarenju nečega što ranije nije nikada ostvario. Njegova duša je u stalnoj potrazi za onim gdje nalazi svoj smiraj i što odagnava njenu tugu i neraspoloženje. Ta duša ne nalazi mir i spokoj u spominjanju Allaha i prakticiranju ibadeta, već u činjenju loših, zabranjenih stvari, konzumiranju opojnih pića, lažnoga govora, iznošenja u javnost onoga što je djelo duše koja zlu naginje, igri, zabavi, druženju sa lošim ljudima i drugim stvarima. Srce svoju potpunu neovisnost postiže preko prakticiranja ibadeta Allahu Jedinome.
Fetwe Šejhul-Islam Ibn Tejmijje
-----------------------------------------------------------------------------------
*a - Ova predaja kao riječi Božijeg Poslanika s.a.v.s. ne navodi se u osnovnim hadiskim izvorima
*b - Dio je ovo slabog hadisa kojeg bilježi Ebu Nu'ajm, u El-Hil'ji i El-Bejheki u Šu'abul-imamu
*c - Hadis navodi Et-tirmizi i kaže da je hasen-garib (dobra usamljena) predaja, En-Nesai i Ahmed ibn Hanbel
*d - Hadis bilježe Et-Tirmizi, Ebu-Nu'ajm i El-Bejheki u Kitabuz-Zuhdi el-Kebiru
*e - Ovu predaju ashaba bilježi Et-Tirmizi
*f - Hadis-kudsijju navode Muslim, Et-Tirmizi, En-Nesai, Ebu-Davud, Ibn Madže, Ahmed i Malik
*g - Ovakav tekst hadisa se nalazi u osnovnim hadiskim zbirkama
sehur.net
"Traži od Allaha dobro ljudima, a ne traži od ljudi dobro Allahu, plaši se Allaha zbog tvog odnosa prema ljudima, a nemoj se plašiti ljudi zbog tvog odnosa prema Allahu" *a
Značenje ove predaje bilo bi da ne činiš ništa zbog zadovoljstva stvorenja a što je vezano za ibadete i puteve približavanja Bogu. To ti nije dozvoljeno činiti, očekujući njihovu pohvalu, ili strahujući od njihove kritike. Pomoć i podršku očekuj od Allaha i nikoga od stvorenja se ne plaši zbog onoga što si preuzeo kao emanet i obavezu od Allaha. Radi ono što ti je naređeno, makar to ljudima ne bilo po volji.
Poslanik s.a.v.s. je kazao i sljedeće: " Doista je znak slabosti vjere i to, da izazivajući srdžbu Allahovu, pokušavaš udovoljiti ljudima..." *b
Sigurnost ili znak pouzdanosti u vjeri predstavlja izvršavanje onoga što je Allah naredio, iskrenu ubjeđenost u ispunjavanje Njegovog obećanja koje je dao Svojim pokornim robovima i potpunu vjeru u Njegovo određenje i stvaranje i uređenje.
Pa ako ljude budeš nastojao zadovoljiti, izazivajući pri tom sržbu Allahovu na sebe, onda je to znak nepouzdanosti u vjeri. Ta nepouzdanost se onda očituje i prema Njegovom obećanju i obilju koje daruje. A to što čovjeka navodi na takav postupak je želja za ostvarenjem onoga što drugi ljudi imaju a on nema, pa onda napušta ono čime ga Allah zadužuje i traži ostvarenje toga moleći ljude. Također, možda ga na takav postupak navodi nepostojanje osobne, istinske pouzdanosti u istinitost Allahovog obećanja za pokorne robove, a koje se ogleda u Njegovoj pomoći, podršci i nagradi na ovome i na budućem svijetu. Ako budeš nastojao svojim postupcima postići Allahovo zadovoljstvo, On će te onda pomoći, pružiti obskrbu i sačuvati od toga da pomoć moliš od ljudi.
Nastojanje da se udovolji ljudima pridobijanjem Božije srdžbe na sebe, posljedica je straha od ljudi i traženja od njih. A to je sve znak slabosti i nepouzdanosti u vjeri. A, ako ti ne bude suđeno da budeš mogao proniknuti u ono što ljudi namjeravaju stobom učiniti, znaj dobro da je stvar u Allahovim Rukama, a ne u njihovim. Pa, ono što je On htio, desilo ti se, a ono što je odredio da te mimoiđe, mimoišlo te je.
Ako ljudima budeš upućivao prijekor za ono što nije suđeno, pa to ukazuje na tvoju slabu pouzdanost u vjeri. Nemoj se plašiti ljudi, moliti od njih, ali ni kritiku im, po svome nahođenju, bez argumenata upućivati. Znaj da onaj na koga se odnosi Božija i Poslanikova pohvala, on je istinski pohvaljen, a onaj koga Allah i Njegov Poslanik pokude, on je uistinu pokuđen.
Jedan od članova delegacije Benu Temim, koja je došla Božijem Poslaniku s.a.v.s., rekao je: "O Muhammede, pokloni mi, jer moja je hvala zaista visoka, a moja je kritika uistinu teška", Poslanik mu odgovori: "To jedino Allah Uzvišeni može."*c
Hazreti Aiša r.a. je napisala poruku sljedeće sadržine Muaviji, a za koju se prenosi da je riječ o Poslanikovim s.a.v.s. riječima: "Onaj ko bude težio postizanju Allahovog zadovoljstva, ne težeći pri tom da odobrovolji ljude, bit će mu to najbolja zaštita od svijeta. A onaj ko bude nastojao da postigne zadovoljstvo ljudi, izazivajući pri tom na sebe Allahovu srdžbu, to mu neće nimalo pomoći." *d
Ovo su riječi Božijeg Poslanika s.a.v.s. a u riječima ashaba se kaže: "Ko bude težio postizanju Allahovog zadovoljstva, ne mareći pri tome da ljude odobrovolji, steći će Allahovu ljubav i ljubav svih drugih ljudi. A ako bude nastojao postići da ljudi budu zadovoljni sa njim, čineći pri tom ono sčim Allah nije zadovoljan, doći će u situaciju da će onaj koji ga je hvalio postati njegov kritizer." *e
Ove riječi predstavljaju veliku poruku u razumijevanju vjere. A ovaj tekst koji je sa lancem prenosilaca sve do Božijeg Poslanika (tj. merfu') je vjerodostojniji. Doista, onaj ko bude težio postizanju Allahovog zadovoljstva, ne težeći pri tome da udovolji ljudima, to će mu biti najbolja zaštita. Tada je čovjek Njegov iskreni rob, a On je zaštitnik Svojih čestitih robova, i dovoljan mu je samo On kao zaštitnik.
...a onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći i obskrbit će ga odakle se i ne nada... (Et-Talak,2)
Nema sumnje da će mu Allah biti dovoljan i da će mu uštedjeti trud oko priskrbljivanja zadovoljstva i ljubavi drugih ljudi. A nikada i nije moguće ostvariti da svi ljudi budu stobom zadovoljni. Ljudi će biti zadovoljni ukoliko se solobode vlastitih ambicija i koristi u pogledu prijateljevanja sa nama i budu sa jasnim , čistim namjerama prijateljavali sa nama. A onaj ko bude nastojao postići zadovoljstvo ljudi, čineći ono sa čim Allah nije zadovoljan, to mu kod Allaha neće pružiti nikakvu zaštitu.
Kao što će se naslilnik pokajati zbog svog naopakog života i reći: "Kamo sreće da sam se uz Poslanika Pravog puta držao, kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo." (El-Furkan, 27-28)
A što se tiče pak pretvaranja hvale u prijekor, pa to se danas veoma često dešava, a posebno će se to na koncu dešavati. Konačni ishod pripada Bogobojaznima, a ne onima koji se za svojim strastima povode. A Allah je Taj Koji najbolje zna.
Tevhid stoji nasuprot širku. Pa ako čovjek ustvrdi Allahovu jednoću, a što spada u domen Allahovih prava nad Njegovim robovima, onda Mu on ništa ne pridružuje, i istinski manifestira vjeru u Jednoga Boga. U domen tevhida i iskazivanja ibadeta Allahu spada i to da se samo na Allaha oslanjamo, samo Njega za pomoć molimo i samo pred Njim strah osjećamo. Na ovaj način čovjek se čisti od širka, uči se ljudima davati njihova prava i ne čini nasilje prema njima.
Tevhidom se čovjek čuva nasilja od ljudi i njihovog izjednačavanja sa Bogom. Iskazivanjem pokornosti Bogu i izbjegavanjem neposlušnosti prema Njemu čovjek se štiti od iskazivanja nasilja prema samome sebi.
Uzvišeni u hadisu-kudsiji kaže: "Namaz sam podijelio između Mene i Moga roba na dva jednaka dijela." Sadržaj ova oba dijela donosi čovjeku korist. također u ovom kontekstu se spominje i hadis kojeg bilježi Taberani: "O robe Moj, od četiri stvari Meni pripada jedna, tebi druga, treću dijelimo Ja i ti, dok četvrtu dijeliš ti sa drugim robovima Mojim. Ono što Meni pripada je da nikog drugog ne obožavaš i neizjednačavaš nikoga sa Mnom. Ono na što samo ti polažeš pravo je da budeš nagrađen za djelo koje si počinio. Ono što je između Mene i tebe je to da ti uputiš dovu a Meni pripada da tu dovu uslišam, a ono što je između tebe i svih drugih stvorenja, je da im činiš ono što bi želio da oni tebi čine."*f
A Allah zaista voli obje polovine namaza, i voli kada Mu se ibadet čini. Ono što On, Uzvišeni, daruje čovjeku u pogledu upute i pomoći izraz je Njegove neizmjerne Dobrote i Vrijednosti koju samo On posjeduje.
Uputa i pomoć su samo sredstva približavanja Voljenome, a On ih voli zato što vode do Njega. Čovjek, pak, prvo moli za pomoć, jer mu je ona potrebna da bi došao do upute koja će ga onda dovesti na Pravi put. Čovjek, dakle, moli za ono što će ga odvesti do Gospodara, gdje će naći smiraj i svoje zadovoljstvo. U tom kontekstu su i sljedeće Poslanikove s.a.v.s. riječi: "Djelo za koje ćeš dobiti nagradu je tvoja prijeka potreba."*g
Allah voli darovati nagradu, a koja je konac dobroga djela. A čovjek radi ono što ide u njegovu korist ili protiv njega. Uzvišeni je rekao: "...u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi..." (El-Bekare,286)
Čovjek i kada ibadetu pribjegava, pa on to radi zbog toga što u tome prepoznaje vlastitu korist, izvor sreće i zadovoljstva, i zaštitu od kazne Gospodara svoga. On nikada neće tražiti nešto u čemu ne visi svoju vlastitu sreću i korist, pa ako se poistovjeti njegova želja sa Božijim zadovoljstvom, on njeno ostvarenje želi samo zbog toga što to njemu ide u prilog. Onaj ko bude iskreno samo Allaha obožavao, ne čineći širka prema Njemu, Allah će takvoga zavoljeti i za Svoga prijatelja uzeti. Blagodati koje uživa na ovom svijetu rezultat su ljubavi prema Gospodaru. Ovaj odnos bi se mogao usporediti sa kupoprodajom, gdje prodavač želi uzeti od kupca novac zaponuđenu robu, a što podrazumijeva slobodnu volju prodavca za njenom prodajom. Kupac, pak, želi robu, a što podrazumijeva njegovo slaganje sa utvrđenom cijenom.
Allah voli da Mu iskazuju ljubav. Put za postizanje istinskih vrijednosti ibadeta je iskazivanje ljubavi Njemu Jedinome. Čovjek teži za onim što mu je potrebno za život i onim gdje korist ostvaruje a iz čega onda proističe njegova ljubav prema ibadetu.
U domen Allahovih prava prema robovima Njegovim i dužnosti robova prema Allahu, te kao prava manifestacija istinske vjere, ubraja se obožavanje samo Allaha i činjenje dobročinstva prema ljudima. Onaj ko bude činio dobro prema ljudima očekujući od njih zauzvrat zahvalu, dovu ili nešto slično, pa on, onda to nije učinio iskreno i u ime Allaha. Ko bude imao strah od Allaha u svojim postupcima prema ljudima, a ne bude imao straha od njih, onda čini dobro svim stvorenjima i sebi samome. Strah od Allaha navodi ga da prema ljudima njihovo pravo ispuni i prestane činiti nasilje prema njima. A onaj, pak ko se bude bojao stvorenja mimo Allaha, čini nasilje prema sebi samome i prema svim drugim ljudima, jer se boji nekoga mimo Allaha i očekuje od nekoga drugoga pored Allaha.
Ukoliko se čovjek bude ljudi mimo Allaha bojao, onda će biti primoran pod svaku cijenu otkloniti od njih svaku vrstu zla i onoga sa čime oni nisu zadovoljni. On će to biti primoran uraditi varanjem, licemjernim odnosom, ili pak nekom većom nesrečom od one u kojoj se nalaze oni kojih se on plaši i od kojih strahuje. Ukoliko bude tražio od ljudi, onda neće biti pravedan u sudu prema njima. A ako se ne bude Allaha bojao, neće imati drugog izbora do napada na one kojih se boji, jer po svojoj prirodi čovjek je čak nasilan i prema onome ko mu ne čini nasilje, a šta tek reći za onoga ko mu već čini nasilje?
Brojni su primjeri ovakvih kraraktera ljudi. Velike manifestacije nepravde naći ćemo u tom svijetu ljudi, gdje se uzdiže i veliča neko ko vlada represijom i silom. On se sam plaši ljudi, jer pribjegava nasilju i zastrašivanju, a što stvara smutnju i nered među ljudima.
Čovjek kada nešto moli od ljudi i oni mu ne izlaze u susret, kao rezultat toga pojavljuje se mržnja i ispoljavanje nasilja prema njima. Sve se ovo dešava usljed odsustva straha od Allaha. Mnogo je primjera u svijetu gdje ljudi strahuju jedan od drugih i gdje traže jedni od drugih izvršenje nekih svojih potreba. Svako od njih se žali na učinjenu nepravdu od strane drugoga. A oni čine nasilje jedni prema drugima, neizvršavajući obavezu prema Allahu, jer se boje nekoga drugoga i traže pomoć od nekoga, mimo Allaha.
Čineći ove grijehe čovjek radi nešto zbog čega pati njegova duša i zbog čega će biti kažnjen na drugome svijetu. On onda ne preza počiniti i tako ozbiljne prijestupe kao što su širk i blud. Kada god kod čovjeka nestane straha od Boga, onda on slijedi svoju strast. Posebno je to slučaj kada čovjek teži ostvarenju nečega što ranije nije nikada ostvario. Njegova duša je u stalnoj potrazi za onim gdje nalazi svoj smiraj i što odagnava njenu tugu i neraspoloženje. Ta duša ne nalazi mir i spokoj u spominjanju Allaha i prakticiranju ibadeta, već u činjenju loših, zabranjenih stvari, konzumiranju opojnih pića, lažnoga govora, iznošenja u javnost onoga što je djelo duše koja zlu naginje, igri, zabavi, druženju sa lošim ljudima i drugim stvarima. Srce svoju potpunu neovisnost postiže preko prakticiranja ibadeta Allahu Jedinome.
Fetwe Šejhul-Islam Ibn Tejmijje
-----------------------------------------------------------------------------------
*a - Ova predaja kao riječi Božijeg Poslanika s.a.v.s. ne navodi se u osnovnim hadiskim izvorima
*b - Dio je ovo slabog hadisa kojeg bilježi Ebu Nu'ajm, u El-Hil'ji i El-Bejheki u Šu'abul-imamu
*c - Hadis navodi Et-tirmizi i kaže da je hasen-garib (dobra usamljena) predaja, En-Nesai i Ahmed ibn Hanbel
*d - Hadis bilježe Et-Tirmizi, Ebu-Nu'ajm i El-Bejheki u Kitabuz-Zuhdi el-Kebiru
*e - Ovu predaju ashaba bilježi Et-Tirmizi
*f - Hadis-kudsijju navode Muslim, Et-Tirmizi, En-Nesai, Ebu-Davud, Ibn Madže, Ahmed i Malik
*g - Ovakav tekst hadisa se nalazi u osnovnim hadiskim zbirkama
sehur.net
