Zlocini cionosticke vojne vlasti naspram palestinskog naroda eskalirali su minulih dana i ne prode niti jedan dan a da se ne desi novi pokolj Palestinaca. Svakome ko želi vidjeti postaje jasno da se ovdje radi o združenom nasilju koje sprovode cionisti uz jasnu i neskrivenu podršku Amerike: cionisticka strana ubija, uništava, razara, zatvara i muci, dok je americka strana podržava i finansijski i materijalno i medijski, a izjava zamjenika americkog predsjednika, Dika cejnija, da je cionisticka politika obmanjivanja opravdana, prevršila je svaku mjeru. Americka strana je, medutim, i prije ovakvih izjava u cjelosti podržavala cionisticki stav koji ima za cilj da se Palestincima zabrani bilo kakva aktivnost koje bi se suprostavila okupaciji.
Zaštita palestinskog naroda od cionistickih i americkih nasrtaja istinska je dužnost i odgovornost svih arapskih i islamskih zemalja pred kojom ne treba uzmicati i od koje se ne smije odustajati.
Prvo, to je šerijatska dužnost koju propisuje islam, pa kada tudin napadne neku islamsku zemalju, svi muslimani su dužni ukljuciti se u borbu protiv njega. U toj dužnosti izjednaceni su muslimani te države sa ostalim muslimanima. Ova dužnost još je veca ako se nasilje dešava na zemlji koju je Uzvišeni Allah blagoslovio, na zemlji na kojoj je džamija Al-Aksa, zemlji isra'a Allahovog Poslanika s.a.v.s. i odakle je zapoceo njegov Mi'radž.
Drugo, to je dužnost na koju pozivaju cast, hrabrost i ponos – osobine koje su proslavile Arape i koje je islam utkao u svoje temelje. Zato ne smijemo dopustiti da se s jednim muslimanskim narodom, koji s nama dijeli vjeru, jezik, susjedstvo i historiju, postupa na ovakav nacin i o tome šutjeti. Islam štiti od nasilja svakog covjeka, makar on i ne bio musliman.
Trece, to je dužnost na koju poziva potreba za postojanjem kolektivne nacionalne sigurnosti svake države ponaosob, buduci da su cionisticke ambicije prema ovoj oblasti neskrivene. Štaviše, one su javno proklamovane na zidu Kneseta i njihovoj uzurpatorskoj zastavi s porukom da se, tobože, «njihova zemlja» proteže od Nila do Eufrata, da su oni bacili oko cak i na Medinu i Hajber, te da imaju plan uspostaviti svoju vlast u ovoj oblasti i porobiti je.
cetvrto, to je dužnost na koju pozivaju svi državni zakoni i povelje kojima se odbacuje mogucnost nasilne uzurpacije tudih zemalja i koji pozivaju na brigu o životima ljudi pod okupacijom.
Svako od ovih nacela smatra se valjanim opravdanjem trenutacnog pokretanja inicijative suocavanja s teškom situacijom koju proživljavaju naša braca Palestinci, narocito ako arapske i islamske zemlje raspolažu ljudskim i materijalnim potencijalom koji im pruža efikasniju ukljucenost. Kada bi Sjedinjene americke države – kao najveca podrška cionistima – spoznale ispravnost arapsko-islamske orijentacije i energicno odlucile stati na stranu arapsko-islamskog prava u Palestini, one bi brzo iskoristile svoj veliki autoritet i sprijecile ovakvo stanje.
Arapsko-islamske države se ne bi smjele pravdati svojim unutrašnjim problemima ili konstatacijom da djeluju u interesu svojih naroda, jer upravo one moraju biti najspremnije za žrtve na putu ponovnog zaživljavanja arapsko-islamskog prava i oslobodenja Mesdžidul-l-Aksa.
Jedna anketa koju je sproveo dr. Š. Talhami, profesor sa americkog univerziteta Meriland, pokazala je da 79% Egipcana i 60% žitelja cetiri arpske države, medu kojima je i Kuvajt, smatra da je palestinski problem najvažniji problem uopce, a da 80% od ukupnog broja ispitanika ovaj problem smatra jednim od tri najvažnija problema današnjice. Ovakav ishod ankete odražava svijest arapskog naroda, kao i njihovu želju da uzmu ucešce u iznalaženju rješenja za pomoc palestinskom narodu kada se tome ne bi protivili mnogi iz arapsko-islamskih vlada.
cudno je da se u i ovoj, krajnje ozbiljnoj situaciji, može naci neko ko se protivi sazivanju Arapske lige u cilju rasprave o zajednickoj arapskoj akciji, pravdajuce se da je nepromišljeno zasijedati kad god se nešto dogodi, kad se istovremeno zna da je Generalni sekretar Lige arapskih država, Amr Musa, izjavio da u ozbiljnim prilikama Arapska liga može biti od velike pomoci.
Ako Arapska liga u ovako kriticnim trenucima ne zasijeda i ako konferencije arapskih ministara vanjskih poslova nisu u stanju usvojiti nove rezolucije pod izgovorom da se oni drže odluka koje ratificira Arapska liga, kada ce onda i kako doci do arapske inicijative? Da li se ceka da cionisti pomocu americkog oružja iskorijene palestinski narod pa da se Arapi tek onda okupe kako bi palestinskom narodu i njegovom problemu klanjali dženazu?!
Taj borbeni, strpljivi i na kušnju stavljeni narod odupire se ovom jevrejsko-kršcanskom napadu golim grudima svojih sinova, koji se poslije krstaških i tatarskih pohoda smatra najžešcim napadom.
Bilo bi protivno vjeri, casti, muškosti, plemenitosti, protivno odredbi o nacionalnoj sigurnosti, kao i državnim zakonima i poveljama – na što smo vec ukazali – ovaj narod ostaviti same na bojnom polju pa da budemo kao Israilovi potomci koji su Musau, a.s, rekli: «Hajde ti i Gospodar tvoj pa se borite, mi cemo ovdje ostati» (El-Maida, 24). Mi moramo biti poput vjernicke grupe ljudi koji su Poslaniku s.a.v.s. rekli: «Hajde ti i Gospodar tvoj pa se borite, mi cemo se zaista s vama zajedno boriti».
Istorija koja nam rasvjetljava djela slavnih junaka i u tom smislu govori o Nuruddinu Zenkiju i Salahudinu, upisala je u svoje crne stranice, takoder, i djela nekih koji nisu marili za odbranom svoga naroda, ostavivši ga krstašima i Tatarima kao plijen. Neki su, zarad ovozemaljskih interesa, s njima cak i saveze sklapali.
Neka svako razborit izabere stranicu na kojoj želi ispisati svoje ime, a da ne govorimo o sudnjemu casu, džennetu ili džehennemskom ognju
Zaštita palestinskog naroda od cionistickih i americkih nasrtaja istinska je dužnost i odgovornost svih arapskih i islamskih zemalja pred kojom ne treba uzmicati i od koje se ne smije odustajati.
Prvo, to je šerijatska dužnost koju propisuje islam, pa kada tudin napadne neku islamsku zemalju, svi muslimani su dužni ukljuciti se u borbu protiv njega. U toj dužnosti izjednaceni su muslimani te države sa ostalim muslimanima. Ova dužnost još je veca ako se nasilje dešava na zemlji koju je Uzvišeni Allah blagoslovio, na zemlji na kojoj je džamija Al-Aksa, zemlji isra'a Allahovog Poslanika s.a.v.s. i odakle je zapoceo njegov Mi'radž.
Drugo, to je dužnost na koju pozivaju cast, hrabrost i ponos – osobine koje su proslavile Arape i koje je islam utkao u svoje temelje. Zato ne smijemo dopustiti da se s jednim muslimanskim narodom, koji s nama dijeli vjeru, jezik, susjedstvo i historiju, postupa na ovakav nacin i o tome šutjeti. Islam štiti od nasilja svakog covjeka, makar on i ne bio musliman.
Trece, to je dužnost na koju poziva potreba za postojanjem kolektivne nacionalne sigurnosti svake države ponaosob, buduci da su cionisticke ambicije prema ovoj oblasti neskrivene. Štaviše, one su javno proklamovane na zidu Kneseta i njihovoj uzurpatorskoj zastavi s porukom da se, tobože, «njihova zemlja» proteže od Nila do Eufrata, da su oni bacili oko cak i na Medinu i Hajber, te da imaju plan uspostaviti svoju vlast u ovoj oblasti i porobiti je.
cetvrto, to je dužnost na koju pozivaju svi državni zakoni i povelje kojima se odbacuje mogucnost nasilne uzurpacije tudih zemalja i koji pozivaju na brigu o životima ljudi pod okupacijom.
Svako od ovih nacela smatra se valjanim opravdanjem trenutacnog pokretanja inicijative suocavanja s teškom situacijom koju proživljavaju naša braca Palestinci, narocito ako arapske i islamske zemlje raspolažu ljudskim i materijalnim potencijalom koji im pruža efikasniju ukljucenost. Kada bi Sjedinjene americke države – kao najveca podrška cionistima – spoznale ispravnost arapsko-islamske orijentacije i energicno odlucile stati na stranu arapsko-islamskog prava u Palestini, one bi brzo iskoristile svoj veliki autoritet i sprijecile ovakvo stanje.
Arapsko-islamske države se ne bi smjele pravdati svojim unutrašnjim problemima ili konstatacijom da djeluju u interesu svojih naroda, jer upravo one moraju biti najspremnije za žrtve na putu ponovnog zaživljavanja arapsko-islamskog prava i oslobodenja Mesdžidul-l-Aksa.
Jedna anketa koju je sproveo dr. Š. Talhami, profesor sa americkog univerziteta Meriland, pokazala je da 79% Egipcana i 60% žitelja cetiri arpske države, medu kojima je i Kuvajt, smatra da je palestinski problem najvažniji problem uopce, a da 80% od ukupnog broja ispitanika ovaj problem smatra jednim od tri najvažnija problema današnjice. Ovakav ishod ankete odražava svijest arapskog naroda, kao i njihovu želju da uzmu ucešce u iznalaženju rješenja za pomoc palestinskom narodu kada se tome ne bi protivili mnogi iz arapsko-islamskih vlada.
cudno je da se u i ovoj, krajnje ozbiljnoj situaciji, može naci neko ko se protivi sazivanju Arapske lige u cilju rasprave o zajednickoj arapskoj akciji, pravdajuce se da je nepromišljeno zasijedati kad god se nešto dogodi, kad se istovremeno zna da je Generalni sekretar Lige arapskih država, Amr Musa, izjavio da u ozbiljnim prilikama Arapska liga može biti od velike pomoci.
Ako Arapska liga u ovako kriticnim trenucima ne zasijeda i ako konferencije arapskih ministara vanjskih poslova nisu u stanju usvojiti nove rezolucije pod izgovorom da se oni drže odluka koje ratificira Arapska liga, kada ce onda i kako doci do arapske inicijative? Da li se ceka da cionisti pomocu americkog oružja iskorijene palestinski narod pa da se Arapi tek onda okupe kako bi palestinskom narodu i njegovom problemu klanjali dženazu?!
Taj borbeni, strpljivi i na kušnju stavljeni narod odupire se ovom jevrejsko-kršcanskom napadu golim grudima svojih sinova, koji se poslije krstaških i tatarskih pohoda smatra najžešcim napadom.
Bilo bi protivno vjeri, casti, muškosti, plemenitosti, protivno odredbi o nacionalnoj sigurnosti, kao i državnim zakonima i poveljama – na što smo vec ukazali – ovaj narod ostaviti same na bojnom polju pa da budemo kao Israilovi potomci koji su Musau, a.s, rekli: «Hajde ti i Gospodar tvoj pa se borite, mi cemo ovdje ostati» (El-Maida, 24). Mi moramo biti poput vjernicke grupe ljudi koji su Poslaniku s.a.v.s. rekli: «Hajde ti i Gospodar tvoj pa se borite, mi cemo se zaista s vama zajedno boriti».
Istorija koja nam rasvjetljava djela slavnih junaka i u tom smislu govori o Nuruddinu Zenkiju i Salahudinu, upisala je u svoje crne stranice, takoder, i djela nekih koji nisu marili za odbranom svoga naroda, ostavivši ga krstašima i Tatarima kao plijen. Neki su, zarad ovozemaljskih interesa, s njima cak i saveze sklapali.
Neka svako razborit izabere stranicu na kojoj želi ispisati svoje ime, a da ne govorimo o sudnjemu casu, džennetu ili džehennemskom ognju
