Šta živi mogu učiniti za mrtve?

Discussion in 'Pravac, Metodologija' started by GAZIJA, Sep 10, 2009.

  1. GAZIJA
    Offline

    GAZIJA Well-Known Member Staff Member

    Joined:
    Dec 4, 2007
    Messages:
    1,403
    Likes Received:
    4
    Trophy Points:
    48
    Gender:
    Male
    Occupation:
    social work
    Location:
    chicago
    Ratings Received:
    +6 / 1
    Bilo kakva (iz)gradnja na mezaru nije dozvoljena. Naročito izgradnja nadgrobnih spomenika i stavljanje slike preminule osobe. Te radnje su, po islamskom učenju, zabranjene i onaj ko to čini grješan je i odgovoran pred Allahom, dž.š. Svake godine, kada nastupi mjesec ramazan, u prilici smo vidjeti i čuti kako se po našim džamijama pred duše umrlih 'poklanjaju' hatme To 'poklanjanje' ima dvije forme: Jedni su lično proučili hatmu i onda (javno) poklanjaju sevap od tog dobrog djela svojim preminulim, dok drugi, pak, s obzirom da ne znaju arapsko pismo i ne mogu sami učiti Kur'an, hatme ili jasine 'naručuju' od svojih efendija, pa onda to zajednički, pred cijelim džematom, “poklanjaju” svojim umrlim. Kakav je stav islama o tom pitanju? Da li umrli imaju koristi od takvog učenja? I, je li živi samo to mogu učiniti za svoje mrtve? Od čega umrli, doista, imaju koristi? Ovaj prilog daje odgovor na ta i slična pitanja.

    Sasvim je prirodno da čovjek žali i tuguje, kada umre neko ko mu je drag. To je prirodni osjećaj. Po islamskom učenju smrt nije kraj, to je samo preseljenje ili selidba (intiqal ili rehil) sa ovog prolaznog svijeta (dunjaluka) u budući svijet (ahiret) koji je vječan. Smrt je povratak Allahu radi polaganja računa za ono što smo uradili za vrijeme našeg dunjalučkog života. Smrt, dakle, nije kraj puta, ona je samo faza… Iza tjelesne smrti dolazi drugi svijet koji je vječan. Duša ne umire, ona prelazi iz jednog stanja u drugo i mijenja svoj odnos spram tijela.
    Islam, kao kompletan sistem življenja, precizno je odredio kodeks ponašanja ljudi u slučaju smrti. Prije negoli odgovorimo na pitanje naznačeno u naslovu ovog priloga (Šta živi mogu učiniti za mrtve) uputno je da, ukratko, podsjetimo na to šta su živi dužni i obavezni učiniti za svoje preminule, kao i šta nije dozvoljeno, po islamu, činiti za umrle.

    Šta živi moraju učiniti za umrle?

    Postoji više propisa koji su u kategoriji obaveze (farza) koju ljudi moraju ispuniti kada umre neko njihov. Te obaveze mogu se klasificirati na sljedeći način:
    1. Prva obaveza je opremanje (tedžhiz) umrle osobe po islamskim propisima. Preminuli se mora propisno okupati (ogasuliti), uviti u kefine, ukopati u muslimansko greblje i treba mu klanjati dženaza-namaz. Opremanje je obaveza nasljednika, a troškovi opremanja i ukopa uzimaju se iz imetka preminulog. Ukoliko preminuli nema imetka tu obavezu dužni su ispuniti nasljednici iz svojih sredstava. Opremanje (tedžhiz) i ukop po islamskim propisima stroga je obaveza (farzi-'ajn) nasljednicima umrle osobe.
    Dženaza-namaz je obaveza zajednice (džemata) i u kategoriji je farzi-kifajeta, stroge vjerske dužnosti, tj. ukoliko je obavi jedna grupa vjernika, ostali nemaju tu obavezu. Ukoliko niko ne bi obavio tu dužnost, a znalo se za smrt nekog muslimana ili muslimanke – cijela muslimanska zajednica bi bila grješna i odgovorna.
    2. Druga obaveza nasljednika je vraćanje duga umrle osobe. Nasljednici su dužni vratiti dug prije raspodjele imetka koji je ostao kao nasljedstvo. U slučaju da umrla osoba nema imetka koji se nasljeđuje, a dužna je - poželjno je da nasljednici i tom slučaju vrate dug svoga preminulog zbog odgovornosti koju on ima pred Allahom, dž.š. U sahih predajama navodi se da čak ni šehid neće ući Džennet dok njegov dug ne bude vraćen.
    3. Treća obaveza nasljednika umrle osobe je sprovođenje oporuke (testamenta, vesijjeta) ukoliko je validan. Validnim se smatra testament koji je u skladu sa šerijatskim propisima, tj. ne prekoračuje jednu trećinu imetka, te da je ono što je oporučeno dozvoljeno po islamskim propisima. Ukoliko ti uvjeti nisu ispoštovani, testament preminule osobe nije validan i nasljednici nisu dužni da ga sprovedu.

    Šta nije dozvoljeno raditi za umrle?

    Za umrle nije dozvoljeno raditi ono što je, inače, zabranjeno po islamskim propisima. U našoj sredini, s obzirom da je sistemski i permanentno nekoliko desetljeća sprovođena ateizacija društva, udomaćile su se brojne pojave u vezi sa smrću, ukopom umrle osobe, uređenjem njenog mezara i onim što slijedi poslije toga. Mnogi Bošnjaci i Bošnjakinje, nažalost, prihvatili su su običaje koji, ne samo da nisu islamski, već su su izričito zabranjeni po islamskom učenju.
    Jedna od takvih pojava je izgradnja nadgrobnih spomenika i stavljanje slike preminule osobe na grobu. To je čak prisutno i po mezaristanima koji se nalaze uz samu džamiju. Znatan broj ljudi smatra da time čine dobročinstvo svojim preminulim roditeljima i prijateljima. Međutim, takve radnje potpuno su u suprotnosti sa sa duhom islama i njegovim naučavanjem. Mezar treba obilježiti na način da se zna da je tu mezar kako se ne bi po tom mjestu gazilo, jer je to haram. Ono što se može tolerisati je postavljanje nišana kod glave i nogu umrle osobe kako bi se znalo da je tu nečiji mezar. Nišani treba da budu jednostavni, ukopani u zemlju i ne previše visoki. Također, dozvoljeno je na nišanima napisati ime osobe koja je tu zakopana da bi se to mjesto lakše pronašlo.
    Bilo kakva (iz)gradnja na mezaru nije dozvoljena. Naročito izgradnja nadgrobnih spomenika i stavljanje slike preminule osobe. Te radnje su, po islamskom učenju, zabranjene i onaj ko to čini grješan je i odgovoran pred Allahom, dž.š. Također, odgovorna je cjelokupna (muslimanska) zajednica ukoliko samo posmatra te pojave i ništa ne čini na njihovom suzbijanju. Muslimani su dužni da osiguraju za ukop svojih preminulih groblja koja će biti uređena po islamskim propisima. Oni koji žele da se njihovi preminuli ukopavaju u takva groblja, moraju poštovati islamski kodeks ponašanja. Na našim prostorima, postoje i drugi običaji koji su uveliko prisutni a za koje, doista, nema osnova u islamskim izvorima. Sedmine, četerestine, polugodišnjice, godišnjice i drugi oblici sjećanja na umrle uzeli su toliko maha da su skoro poprimili formu vjerskih obreda. Ima ljudi koji ne idu u džamiju niti uopće kljanjaju namaz, ali, i pored toga, kada im neko umre obavezno prave sedmine, četerestine i ostalo.
    U relevantnoj fikhskoj i akaidskoj islamskoj literaturi, gdje se tretiraju pitanja smrti, dženaze, ukopa i sjećanja na umrle, nigdje se ne govori o tome da spomenute termine treba nečim obilježavati. To nije radio ni Poslanik, s.a.v.s., niti bilo ko u prvim generacijama islama. Taj običaj je, najvjerovatnije, preuzet iz kršćanske tradicije. Zbog toga, takvu praksu treba polahko ukidati, a ljude educirati o tome kako da se sjećaju svojih preminulih na islamski način.

    Od čega umrli imaju koristi?

    Islamski učenjaci saglasni su da umrli ima koristi i nakon dunjalučke smrti od određenih djela koja je inicirao za vrijeme života. Dokaz za to su hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., od kojih navodimo sljedeće:
    * Muslim bilježi u Sahihu od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Kada čovjek umre i njegovo djelo se prekine (tj. prestaju mu teći sevapi), osim u tri slučaja: ako je za sobom ostavio neku trajnu sadaku (sadekatun džarije), znanje kojim se ljudi koriste ('ilmun juntefe'u bihi) ili dobrog potomka koji Allahu upućuje dovu za njega (veledun salih jed'u lehu).'
    * U Ibn Madžeovom Sunenu zabilježen je hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'čovjeku i poslije njegove smrti teče nagrada od njegovih djela i dobročinstava: od znanja koje je širio i kojem je druge poučavao, od dobrog potomka kojeg je ostavio iza sebe, od mushafa koji je predao u nasljedstvo, od džamije koju je sagradio, od konačišta za putnike namjernike koje je sagradio, od kanala za navodnjavanje koji je prokopao, od sadake koju je izdvojio iz svoje imovine dok je bio zdrav i živ - sve to stiže do njega i poslije njegove smrti.'
    * U Muslimovom Sahihu zabilježen je hadis Džerira ibn 'Abdullaha, koji kaže: 'Allahov poslanik, s.a.v.s., je rekao: 'Ko u islam unese kakav lijep običaj imat će za to nagradu, kao i nagradu svih onih koji se tog običaja budu držali, s tim da njihova nagrada neće biti umanjena, a ko u islam unese kakav ružan običaj, on će za to nositi njegov grijeh kao i grijeh svih onih koji su taj običaj prakticirali, s tim da njihov grijeh neće biti umanjen!'' Poruka navedenih hadisa je jasna: čovjeku teku sevapi od djela koja su od općedruštvene koristi i značaja a koja je on inicirao za svoga života. Sve dok ta djela teku, i njemu teku sevapi. 'Dobar potomak' koji se spominje u hadisima je itekako značajan za društvo i zajednicu, jer će on biti koristan član te zajednice i neće joj nanosti štetu.
    Islamski učenjaci su, također, saglasni da umrla osoba ima koristi od sljedećeg:
    1. Kada muslimani za umrloga Allahu upućuju dove moleći za oprost njegovih grijeha
    2. Kada se za umrlu osobu dijeli sadaka
    3. Kada se za umrlog obavi hadž, s tim što su različiti pogledi u pogledu hadža za umrloga – tj. šta od njega stiže umrlome: da li sevap od potrošenih sredstava ili sevap za izvršeni obred? Većina učenjaka je na stanovištu da umrlome ide sevap izvršenog obreda, dok neki učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da sevap dolazi od od sredstava koja su utrošena za obavljanje hadža.
    Poznati islamski učenjak imam Ibn Kajjim el-Dževzijje u Knjizi o duši (Kitabu-r-ruh) kaže da ova tri pitanja postoji konsenzus svih učenjaka ehli-sunneta: fakiha, muhaddisa i mufessira - svi su saglasni da od dove, sadake i hadža umrli ima koristi. Učenjaci, međutim, imaju različita mišljenja kada su posrijedi tzv. tjelesni oblici ibadeta, kao što je post, namaz, učenje Kur'ana i zikr.

    Učenje Kur'ana za umrle

    U vjerskoj tradiciji bosanskohercegovačkih muslimana duboko je ukorijenjen običaj učenja Kur’ana za mrtve. To naročito dolazi do izražaja u ramazanu. Tada se po našim džamijama brojne hatme “poklanjaju” pred duše umrlih. Evidentno je da je manji broj onih koji lično uče Kur’an za duše svojih preminulih, jer se većina, s obzirom da ne poznaje arapsko pismo, opredjeljuje za “naručivanje”, odnosno “iznajmljivanje” onih koji će to činiti. Pitanje učenja Kur’ana za umrle spada u pitanja o kojima nema jednoglasnog stava islamskih učenjaka. O takvom učenju postoje dugačke rasprave među ulemom: jedni kažu da sevap od tog učenja dospijeva umrlom, a drugi tvde suprotno. Svaka strana navodi brojne argumente. No, svi su saglasni 'da se za takvo učenje ne može uzeti nadoknada, jer ukoliko učač uzima nadoknadu za ono što je proučio – onda nema sevapa i takav postupak je zabranjen (haram) i onome ko daje i onome ko uzima'.
    Po hanefijskom mezhebu, učenje Kur’ana za mrtve može se tolerisati jedino u slučaju da pojedinac (pro)uči Kur’an i pokloni sevape postignute od tog učenja onome kome želi od svojih preminulih, ali - bez uzimanja bilo kakve nadoknade. Poznati učenjak hanefijskog mezheba, šejhu-l-islam Ibn Ebi-l-’Izz (preselio na ahiret 792.h./1389. godine), u znamenitom Komentaru Tahavijine poslanice o akaidu (El-‘Akide et-Tahavijje) tvrdi kako sevapi od takvog učenja stižu preminulom, ali istovremeno kategorički odbija učenje uz uzimanje bilo kakve materijalne nadoknade. U vezi s tim on iznosi brojne argumente.
    U Enciklopediji fikha (El-Mevsu’atu-l-fikhijje) stoji: 'Hanefijski mezheb je kategoričan kada je riječ o učenju Kur’ana uz uzimanje nadoknade. To nije dozvoljeno (la jedžuzu) i od takvog učenja nema sevapa! Naprotiv, i onaj ko daje i ko uzima je grješan! U principu, hanefijski mezheb ne dozvoljava čak ni uzimanje nadoknade za podučavanje učenju Kur’ana, ali kasniji učenjaci tog mezheba to su dozvolili na osnovu istihsana.'
    To bi, dakle, ukratko bio stav hanefijskog mezheba o spomenutom pitanju.
    Bosanskohercegovački muslimani sljedbenici su hanefijskog mezheba, od dolaska islama na ove prostore pa do danas. čudno je da naš mezheb ima tako jasan stav u vezi s ovim pitanjem, a da se to u stvarnosti ne poštuje.

    Učenje Kur'ana umrlima u Fetvama Husein-ef. Đoze

    Husein-ef. Đozo je markantna ličnost među bošnjačkom ulemom 20. vijeka. Studirao je na čuvenom Al-Azharu, prije Drugog svjetskog rata, a radio i djelovao u izuzetno teškim okolnostima Titove komunističke Jugoslavije. Napisao je više djela od kojih je najpoznatije Fetve.
    U Fetvama je rahmetli Đozo u više navrata razmatrao pitanje učenja Kur'ana za umrle. Ineresantni su njegovi odgovori. On zastupa stav da se Kur'an može učiti umrlima i da od toga oni imaju koristi, ali učač ne smije uzimati nikakvu nadoknadu. Učenje Kur'ana za pare je – smatra Đozo - skrnavljenje Kur'ana kao Božije upute ljudima. Ta zabluda ima svoje razloge:
    1. Opća orijentacija na smrt i mrtva čovjeka koja je zadesila muslimane u vremenu dekadence. To je velika deformacija islama jer je islamskim propisima dat samo metafizičko-eshatološki smisao. Ovzemaljski smisao propisa potpuno je zanemaren. Kur'an se ne uči živima da bi im poslužio kao pravilo i putokaz u životu. On se sada uči mrtvima, iako je sasvim jasno da je došao živom čovjeku da ga pouči kako treba da živi i da kroz život na ovom svijetu zaradi vječnu sreću na ahiretu. Zbog takve pogrešne orijentacije došlo je do zloupotrebe Kur'ana, jer se on počeo koristiti za sve, samo ne za ono čemu je namijenjen - tvrdi Đozo.
    2. Drugi razlog je komercijaliziranje obreda. Mnoge novotarije (bid'ati), običaji i zablude koje su dobile obilježje vjere nastale su – smatra Đozo - iz komercijalnih razloga. Zato u jednoj od svojih fetvi, rahmetli Đozo poručuje: 'Krajnje je vrijeme da se okrenemo živima i da Kur'an počnemo učiti živima. On je došao da žive uči kako treba živjeti. On koristi mrtvima samo onoliko koliko su živjeli po njemu i koliko su u svakodnevnoj praksi primjenjivali njegove principe.'
    Rahmetli Đozo se sa velikom žarom zalagao za ispravljanje pogrešnog odnosa koji znatan broj muslimana ima prema Kur'anu. U fetvi br. 358 on kaže:
    'Stvar ispravljanja grešaka i zabluda koje su poprimile obilježje vjere nije baš tako lahka i jednostavna. Mi smo svjesni toga. Zato nas otpor nimalo ne uzbuđuje. Učenje Kur'ana mrtvima za pare samo je detalj jedne pogrešne orijentacije i pogrešnog odnosa prema Kur'anu. (...) Kur'an je prestao biti zakon života. Držimo ga u kući radi berićeta. Pišemo iz njega hamajlije i zapise, učimo ga mrtvima... Uživamo i u njegovoj muzici i dobrom mekamu. Sve je više nego ono radi čega je objavljen. Bit će mnogo poteškoća u mijenjanju ove koncepcije. Već je u toku proces mijenjanja ali će on dugo trajati. Za hator istine, htjeli bismo reći da se u vjerodostojnim i priznatim fikhskim djelima i kod priznatih fakiha i autora, uopće ne posatvalja pitanje učenja Kur'ana mrtvima za novac. Jedino se postavlja pitanje sevapa i ispravnosti učenja Kur'ana mrtvima bez novca: da li od takvog učenja ima koristi umrlom ili nema. Učenje Kur'ana mrtvima dozvoljava se, isključivo, pod uvjetom da učač ne naplaćuje to učenje.' (Fetve, I, 335)
    Na pitanje 'da li se mogu gotove hatme prodavati kao što to neki čine', rahmetli Đozo je odgovorio: 'Treba jedanput zauvijek znati da se sa Kur'anom ne može ni u kojem vidu trgovati. Trgovina sa kur'anskim ajetima predstavlja težak grijeh. Na mnogo mjesta u Kur'anu najoštrije se osuđuje takva prljava rabota. Nesumnjivo je da prodaja «gotovih hatmi» spada u zabranjenu trgovinu. Zaista je veliko poniženje i uvreda za Kur'an da ga upletemo u naše špekulacije i pretvorimo u sredstvo za postizanje naših sebičnih materijalnih interesa.' (Fetve, I, str. 98) Na pitanje 'da li se za učenje Kur'ana mrtvima mogu uzimati hedije, bez pogađanja o cijeni', rahmetli Đozo je odgovorio:
    'Mi smo nebrojeno puta ponovili stav islama prema učenju Kur'ana mrtvima za pare. Promjena naziva i pretvaranje plaća u hedije je najobičnija priča i nedopustiva špekulacija. Gledali smo sličnu špekulaciju i vrlo prozirnu hilei-šer'ijju kod prodaje Kur'ana u Turskoj. Umjesto riječi cijena, piše hedija 800 lira. Ova igra, koliko je odraz jednog naivno formalističkog i primitivnog shvaćanja, ona istodobno predstavlja grubu špekulaciju. I iskati-salat (namaz koji se klanja za umrle s ciljem njihovog oslobađanja od odgovornosti za namaze koje nisu klanjali) u vidu devra počiva na istoj špekulativnoj osnovi. Mi forsiramo i preporučujemo da se umjesto hatmi i tevhida šalju prilozi medresi sa uvjetom da sevap od tih priloga ide za dušu umrloga, u čije se ime šalje, ne zahtijevajući od medrese učenje hatmi. Ovo je u potpunom skladu sa učenjem islama. Od ovog priloga umrli će zaista imati veliki sevap. Njemu će trajno teći dio sevapa od svih dobrih djela medrese i učenika, koja su omogućena ovim prilozima.' (Fetve, II, 83)
    U fetvi br. 437, na pitanje 'da li se može mrtvima pokloniti Jasin na gramofonskoj ploči', rahmetli Đozo kaže:
    'Ne može se mrtvima učiti Kur'an na gramofonskoj ploči. Mrtvima se poklanja sevap od učenja. Naime, taj sevap poklanja učač, jer ga je on zaradio i jer je njegov. On ga samo može pokloniti. Ploča nema sevapa od učenja, niti ga može drugom pokloniti. Ploča ne uči sa namjerom niti svjesno. Otuda ispravnost tvrdnje da se Kur'an ne može učiti mrtvima za pare. Rekli smo da samo učač može pokloniti umrlome svoj sevap od učenja. Ako on taj sevap proda ili naplati, on ga više ne može poklanjati, jer ga je prodao i on nije više njegovo vlasnik. Taj sevap nije postao vlasništvo kupca, jer se izgubio i bio poništen u jednoj nedozvoljenoj kupoprodaji. Također je, iz istog razloga, iznos dat kao naknada za učenje izgubio svojstvo sadake, jer nije dat kao sadaka nego kao protuvrijednost za učenje pa zbog toga mrtvome nema ništa ni od tog iznosa. Učenje Kur'ana mrtvima za pare predstavlja nedozvoljeni kupoprodajni akt u kojemu se, usljed toga, poništava sevab i od učenja i od novca. Mrtvome od svega toga neće biti koristi.' (Fetve, I, str. 409)
    U fetvi br. 557 rahmetli Đozo pojašnjava šta je to što koristi umrlima i šta živi mogu učiniti za svoje merhume. U tom pogledu on kaže: 'O pitanju učenja Kur'ana mrtvima za pare pisano je nebrojeno puta. Kada bi se save sakupilo na jedno mjesto izašla bi čitava knjiga. U svim tim pisanjima rečeno je jasno i određeno da, prema propisima islama, nije dozvoljeno učiti Kur'an za pare mrtvima. Mrtvima može svako proučiti ono što zna i pokloniti im sevap od toga. Ali je najvažnije i najsevapnije da se pijetet prema mrtvima iskazuje putem dobrih dijela, pomaganjem živih i doprinosom za opće, zajedničko dobro.' (Fetve, II, str. 69-70)

    * * *

    Na kraju, kao zaključak, kažimo:
    Kur'an se može učiti pred duše umrlih na način da svako uči svome preminulom i za to ne uzima bilo kakvu materijalnu nadoknadu. Učenje Kur'ana za pare nije ispravno. Pogrešno je, također, shvaćanje da umrli imaju koristi isključivo od učenja Kur'ana. Prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka mrtvi imaju koristi od: 1. Dove koja se upućuje Allahu za oprost njihovih grijeha, 2. Sadake koja se za njih dijeli i 3. Hadža (i umre) koji se za njih obave. Ostali oblici sjećanja na umrle su diskutabilni.
    Zato upućujmo dove Svevišnjem Allahu da se u ovim mubarek danima smiluje našim preminulim, oprosti im grijehe, pređe preko njihovih hrđavih djela i uvede ih u Džennet. Dijelimo za njih sadaku! činimo djela koja su od opće koristi za društvo pa onda poklanjajmo sevape od tih dijela pred duše naših merhuma. Ako smo u mogućnosti, obavimo za njih hadž i umru. Od toga, naše rahmetlije, zasigurno, imaju koristi.
    Allahu, smiluj se nama i našim umrlim i podari nam Svoju milost i okrilje! Amin!

    Preuzeto iz časopisa Novi horizonti
    Priredio: dr. hfz. Safvet Halilović

Share This Page