Preveo:Harmin Suljić
Slušam ezan i gledam omladinu oko sebe, kao da je ezan nekom drugom proučen, a ne njima, iako su muslimani. Vidim mladića po imenu Abdullah kako trese glavom i tijelom slušajući nekakvu pop rock grupu kosatih i čupavih stranaca. Pogledam u novine kad tamo drugi Abdullah, hobi i životni mu odabir muzika i ples. Gledam lijevo, gledam desno, ali stanje je sve teže i teže.
Zatim se vratim unazad četrnaest vijekova da pogledam stanje tadašnjeg Abdullaha. Historija je ispunjena imenima ovih pozitivnih ljudi, ljudi koji nisu znali ni za što drugo osim za čast i džihad. Njihov hobi bila je borba na Allahovom putu, a slogan im je bio sabur. Zato ćemo se ovaj put družiti sa jednim ashabom koji je preživio veoma velike i strašne događaje. Susreo se sa velikanima tadašnjih imperija kao što su cezar Bizantije i kralj Perzije. Istina, ovaj čovjek bio je Arap. Njega nisu zanimali protokoli niti zvanični proglasi ili zakoni. Nije poznavao ništa osim sunca koje je palilo sve pod sobom, čistog neba iznad sebe i hladovine drveta ispod kojeg je izvadio komadić hljeba da ga pojede na svojim umornim putovanjima.
Krenuo je uzdignutog lica prema dvorima kisre i cezara. Osvojio je njihove riznice i darovana mu je njihova kultura i napredak, ali je on odbio sve njihove darove. Kisra mu je ponudio svoj prijesto i vladavinu, ali nije prihvatio. Ponudio mu je svoju prelijepu kćerku, ali se okrenuo licem u stranu i nju odbio. Sve mu je ovo bilo ponuđeno samo da ostavi svoju vjeru, ali za njegovu vjeru nije bilo ništa vrijedno da bi je žrtvovao. Vjernik koji je žudio za Džennetom, ništa drugo nije primjećivao na tom putu.
Devetnaeste godine po Hidžri sa ciljem širenja islamske da’ve, Omer b. Hattab, r.a., poslao je vojsku u borbu protiv Bizantije, koju su sačinjavali velikani ovog ummeta i njeni muškarci. Kada je cezar čuo za ovaj pokret iz žedne arapske pustinje, usplahirio se. Naredio je svojim vojnicima da, ako zarobe bilo kojeg muslimana, da ga dovedu njemu da vidi protiv koga se bori. Ova čast pripala je Abdullahu b. Huzafi, r.a. Cezar je bio politička ličnost, znao je slabe tačke kod muškaraca i za čime muškarci žude. Kada ga je cezar vidio, prvo što mu je ponudio bilo je da prihvati kršćanstvo a da ga on zauzvrat oslobodi i da ga još pored toga počasti.
Nema sumnje da je ponuda bila primamljiva za zarobljenika koji očekuje smrt. Međutim, ovdje se poznaju muškarci i ono što je u njihovim srcima. Njegov brzi odgovor bio je: ‘’Daleko od toga, daleko od toga. Smrt mi je hiljadu puta draža od onoga što mi nudiš.’’
Cezar se začudi, pa opet napade sa ponudom radi koje bi mnogima potekla slina, pa mu reče: ‘’Ja vidim da si ti izuzetno razuman čovjek. Daj da ti podarim pola svoje vladavine i da te oženim svojom prelijepom kćerkom.’’
Ponuda jedna iza druge, a čovjek siromah, poderane odjeće, teških koraka, ne posjeduje ni šaku zemlje, okovan u okove, a smrt mu prijeti sa svih strana. Šta je odgovorio?
Abdullah b. Huzafe, r.a., sa potpunim ubjeđenjem i imanom u svog Gospodara, reče: ‘’Tako mi Allaha, kada bi mi ponudio sve ono što posjeduješ, i sve ono što posjeduju Arapi, da ostavim Muhammedovu vjeru koliko je treptaj oka, ja to ne bi učinio.’’
Ne samo njegovu vladavinu, ne da ostane kršćanin zauvijek, ne, nego samo koliko je treptaj oka. Ne bi to učinio!
Cezar vidje da se radi o vjerniku kojem dunjalučke ponude ne znače ništa. On ustade i povika: ‘’Onda ću te ubiti!’’ Dželat stade iznad Abdullahove glave sa isukanom sabljom očekujući cezarov znak. Cezar je očekivao odgovor od Abdullaha, a on dođe poput strijele, sa imanom i čvrstinom: ‘’Učini ono što ti je volja.’’
Cezar naredi da ga razapnu, a strijelcima reče da ga gađaju blizu ruku, i nastavi mu nuditi da prihvati kršćanstvo. Međutim, uprkos strijelama koje su se zabadale oko njega, Abdullah odbi. Zatim cezar naredi da ga gađaju oko nogu. Ali on opet odbi.
Cezar naredi da se donese veliki vrč sa ključalim uljem na vatri, a Abdullah je gledao u njega. Zatim dovedoše jednog zatvorenika muslimana, te cezar naredi da ga bace u vrč. Meso se odvoji od kostiju, a Abdullah to sve gledaše.
Nakon ove strašne slike, cezar naredi da podignu Abdullaha iznad vrča sa uljem te ga pozva u kršćanstvo. Ali, to Abdullahu još više poveća odlučnost i čvrstinu do te mjere da mu se nijedan mišić nije pomjerio od straha.
Cezar se nađe zatečen, pa reče: ‘’Kakav je ovo čovjek preda mnom? Nudim mu vlast i kćerku a on odbija. Stavim ispred njega vrč sa ključalim uljem a on odbija.’’ Njegovo zlo se pokaza pa naredi da ga bace kao i njegovog prethodnika.
Ponesoše Abdullaha, podigoše ga, i prije nego što ga baciše u vrč, neko od cezarovih ljudi primijeti suzu na njegovom licu, i sav sretan povika cezaru: ‘’On plače!’’ Pomislio je da se prepao onoga što ga čeka i strahote koju je vidio. Cezar reče: ‘’Vratite mi ga.’’
Kad su ga vratili i stavili pred cezara, on mu opet ponudi kršćanstvo, ali Abdullah odbi. Reče mu: ‘’Šta te rasplakalo?’’ Abdullah b. Huzafe, r.a., reče: ‘’Rasplakalo me to što sam u sebi rekao: ‘Sad ćeš biti bačen u vrč i duša će te napustiti’, a ja sam želio da imam duša koliko imam dlaka na tijelu pa da svaka od njih bude bačena u ovaj vrč na Allahovom putu.’’
Oholnik i prokletnik se začudi pa reče: ‘’Da li bi ti mene poljubio u glavu pa da te oslobodim?’’ Abdullah pogleda u skupinu zarobljenih muslimana, pa reče: ‘’Hoću u zamjenu za sebe i sve muslimane ovdje.’’
Cezar pristade, a Abdullah u sebi pomisli: ‘’Došao je spas za zarobljenike. Da, poljubit ću glavu nepravedniku, ali će muslimani biti oslobođeni.’’ On se časno spusti i poljubi mu glavu.
Prije nego što je Abdullah b. Huzafe, r.a., došao u Medinu, vijesti su ga prestigle. Omer b. Hattab, r.a., sav sretan zbog Abdullahove čvrstine, reče: ‘’Svaki musliman je dužan da poljubi glavu Abdullaha b. Huzafe. Ja ću prvi početi’’, pa ustade i poljubi glavu Abdullaha b. Huzafe, r.a.
Eh, moj Abdullah, dođi u ovom vremenu da ti poljubim glavu, a ti hajd’ u džamiju samo klanjaj. Daj da ti poljubim glavu nek ti iman ostane čvrst u prsima. Abdullahu, daj da ti poljubim glavu a ti se oslobodi robovanja strastima i kafanama. Daj da ti poljubimo glavu samo nemoj biti rob neprijateljima, da te vodaju kud god hoće dok mi gledamo i slušamo o tebi, tvom izgledu i tvojim postupcima.
Abdul-Melik b. Kasim
Slušam ezan i gledam omladinu oko sebe, kao da je ezan nekom drugom proučen, a ne njima, iako su muslimani. Vidim mladića po imenu Abdullah kako trese glavom i tijelom slušajući nekakvu pop rock grupu kosatih i čupavih stranaca. Pogledam u novine kad tamo drugi Abdullah, hobi i životni mu odabir muzika i ples. Gledam lijevo, gledam desno, ali stanje je sve teže i teže.
Zatim se vratim unazad četrnaest vijekova da pogledam stanje tadašnjeg Abdullaha. Historija je ispunjena imenima ovih pozitivnih ljudi, ljudi koji nisu znali ni za što drugo osim za čast i džihad. Njihov hobi bila je borba na Allahovom putu, a slogan im je bio sabur. Zato ćemo se ovaj put družiti sa jednim ashabom koji je preživio veoma velike i strašne događaje. Susreo se sa velikanima tadašnjih imperija kao što su cezar Bizantije i kralj Perzije. Istina, ovaj čovjek bio je Arap. Njega nisu zanimali protokoli niti zvanični proglasi ili zakoni. Nije poznavao ništa osim sunca koje je palilo sve pod sobom, čistog neba iznad sebe i hladovine drveta ispod kojeg je izvadio komadić hljeba da ga pojede na svojim umornim putovanjima.
Krenuo je uzdignutog lica prema dvorima kisre i cezara. Osvojio je njihove riznice i darovana mu je njihova kultura i napredak, ali je on odbio sve njihove darove. Kisra mu je ponudio svoj prijesto i vladavinu, ali nije prihvatio. Ponudio mu je svoju prelijepu kćerku, ali se okrenuo licem u stranu i nju odbio. Sve mu je ovo bilo ponuđeno samo da ostavi svoju vjeru, ali za njegovu vjeru nije bilo ništa vrijedno da bi je žrtvovao. Vjernik koji je žudio za Džennetom, ništa drugo nije primjećivao na tom putu.
Devetnaeste godine po Hidžri sa ciljem širenja islamske da’ve, Omer b. Hattab, r.a., poslao je vojsku u borbu protiv Bizantije, koju su sačinjavali velikani ovog ummeta i njeni muškarci. Kada je cezar čuo za ovaj pokret iz žedne arapske pustinje, usplahirio se. Naredio je svojim vojnicima da, ako zarobe bilo kojeg muslimana, da ga dovedu njemu da vidi protiv koga se bori. Ova čast pripala je Abdullahu b. Huzafi, r.a. Cezar je bio politička ličnost, znao je slabe tačke kod muškaraca i za čime muškarci žude. Kada ga je cezar vidio, prvo što mu je ponudio bilo je da prihvati kršćanstvo a da ga on zauzvrat oslobodi i da ga još pored toga počasti.
Nema sumnje da je ponuda bila primamljiva za zarobljenika koji očekuje smrt. Međutim, ovdje se poznaju muškarci i ono što je u njihovim srcima. Njegov brzi odgovor bio je: ‘’Daleko od toga, daleko od toga. Smrt mi je hiljadu puta draža od onoga što mi nudiš.’’
Cezar se začudi, pa opet napade sa ponudom radi koje bi mnogima potekla slina, pa mu reče: ‘’Ja vidim da si ti izuzetno razuman čovjek. Daj da ti podarim pola svoje vladavine i da te oženim svojom prelijepom kćerkom.’’
Ponuda jedna iza druge, a čovjek siromah, poderane odjeće, teških koraka, ne posjeduje ni šaku zemlje, okovan u okove, a smrt mu prijeti sa svih strana. Šta je odgovorio?
Abdullah b. Huzafe, r.a., sa potpunim ubjeđenjem i imanom u svog Gospodara, reče: ‘’Tako mi Allaha, kada bi mi ponudio sve ono što posjeduješ, i sve ono što posjeduju Arapi, da ostavim Muhammedovu vjeru koliko je treptaj oka, ja to ne bi učinio.’’
Ne samo njegovu vladavinu, ne da ostane kršćanin zauvijek, ne, nego samo koliko je treptaj oka. Ne bi to učinio!
Cezar vidje da se radi o vjerniku kojem dunjalučke ponude ne znače ništa. On ustade i povika: ‘’Onda ću te ubiti!’’ Dželat stade iznad Abdullahove glave sa isukanom sabljom očekujući cezarov znak. Cezar je očekivao odgovor od Abdullaha, a on dođe poput strijele, sa imanom i čvrstinom: ‘’Učini ono što ti je volja.’’
Cezar naredi da ga razapnu, a strijelcima reče da ga gađaju blizu ruku, i nastavi mu nuditi da prihvati kršćanstvo. Međutim, uprkos strijelama koje su se zabadale oko njega, Abdullah odbi. Zatim cezar naredi da ga gađaju oko nogu. Ali on opet odbi.
Cezar naredi da se donese veliki vrč sa ključalim uljem na vatri, a Abdullah je gledao u njega. Zatim dovedoše jednog zatvorenika muslimana, te cezar naredi da ga bace u vrč. Meso se odvoji od kostiju, a Abdullah to sve gledaše.
Nakon ove strašne slike, cezar naredi da podignu Abdullaha iznad vrča sa uljem te ga pozva u kršćanstvo. Ali, to Abdullahu još više poveća odlučnost i čvrstinu do te mjere da mu se nijedan mišić nije pomjerio od straha.
Cezar se nađe zatečen, pa reče: ‘’Kakav je ovo čovjek preda mnom? Nudim mu vlast i kćerku a on odbija. Stavim ispred njega vrč sa ključalim uljem a on odbija.’’ Njegovo zlo se pokaza pa naredi da ga bace kao i njegovog prethodnika.
Ponesoše Abdullaha, podigoše ga, i prije nego što ga baciše u vrč, neko od cezarovih ljudi primijeti suzu na njegovom licu, i sav sretan povika cezaru: ‘’On plače!’’ Pomislio je da se prepao onoga što ga čeka i strahote koju je vidio. Cezar reče: ‘’Vratite mi ga.’’
Kad su ga vratili i stavili pred cezara, on mu opet ponudi kršćanstvo, ali Abdullah odbi. Reče mu: ‘’Šta te rasplakalo?’’ Abdullah b. Huzafe, r.a., reče: ‘’Rasplakalo me to što sam u sebi rekao: ‘Sad ćeš biti bačen u vrč i duša će te napustiti’, a ja sam želio da imam duša koliko imam dlaka na tijelu pa da svaka od njih bude bačena u ovaj vrč na Allahovom putu.’’
Oholnik i prokletnik se začudi pa reče: ‘’Da li bi ti mene poljubio u glavu pa da te oslobodim?’’ Abdullah pogleda u skupinu zarobljenih muslimana, pa reče: ‘’Hoću u zamjenu za sebe i sve muslimane ovdje.’’
Cezar pristade, a Abdullah u sebi pomisli: ‘’Došao je spas za zarobljenike. Da, poljubit ću glavu nepravedniku, ali će muslimani biti oslobođeni.’’ On se časno spusti i poljubi mu glavu.
Prije nego što je Abdullah b. Huzafe, r.a., došao u Medinu, vijesti su ga prestigle. Omer b. Hattab, r.a., sav sretan zbog Abdullahove čvrstine, reče: ‘’Svaki musliman je dužan da poljubi glavu Abdullaha b. Huzafe. Ja ću prvi početi’’, pa ustade i poljubi glavu Abdullaha b. Huzafe, r.a.
Eh, moj Abdullah, dođi u ovom vremenu da ti poljubim glavu, a ti hajd’ u džamiju samo klanjaj. Daj da ti poljubim glavu nek ti iman ostane čvrst u prsima. Abdullahu, daj da ti poljubim glavu a ti se oslobodi robovanja strastima i kafanama. Daj da ti poljubimo glavu samo nemoj biti rob neprijateljima, da te vodaju kud god hoće dok mi gledamo i slušamo o tebi, tvom izgledu i tvojim postupcima.
Abdul-Melik b. Kasim