DUG JEZIK

[GAZIJA]

Činjenica je da većinu današnjih sijela sasvim sigurno možemo opisati kao sijela ogovaranja, potvaranja, rekla-kazala. Ako uporedimo današnja sijela sa sijelima naših dobrih prethodnika, vidjet ćemo da je razlika među njima kao razlika između dana i noći. Zašto je dug jezik teško skratiti i ima li za to lijeka?
Rekao je Ibn Hadžer, rahimehullah: ‘’Ogovaranje je spominjanje osobe po onome što ona mrzi, svejedno bilo to vezano za tijelo dotične osobe ili njenu vjeru, dunjaluk, njenu osobenost, ahlak ili imetak.’’

A Ibn Esir, rahimehullah, definirao je ogovaranje na sljedeći način: ‘’Ogovaranje je spominjanje osobe u njenoj odsutnosti po lošem, iako je to što se kaže istina.’’
Rekao je Uzvišeni: ’’O vi koji vjerujete, klonite se mnogih sumnjičenja, neka su sumnjičenja zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso mrtvog brata svoga, a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha – Allah, zaista, prima pokajanje i Milostiv je.’’

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Znate li šta je ogovaranje?’’ Rekli su: ‘’Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’’ Rekao je: ‘’Da spomeneš svoga brata po onome što on ne voli.’’ Neko upita: ‘’A šta ako o svome bratu reknem ono što je istina?’’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu odgovori: ‘’Ako rekneš o njemu ono što je istina, tada si ga ogovorio, a ako rekneš o njemu ono što nije istina, onda si ga potvorio".

Postavlja se pitanje šta je to što čovjeka navodi da ogovara drugog? Ono što nekoga navodi na ogovaranje jeste sljedeće: loše mišljenje o drugima, svoje uzdizanje nad drugima isticanjem njihovih mahana, zavist zbog dobrog položaja drugih, ismijavanje i ponižavanje drugih, čuvanje dobrih odnosa s prijateljima saučestvujući s njima u ogovaranju. Ibn Hadžer svrstao je ogovaranje u velike grijehe, a na to ukazuju mnogi hadisi, kao što je hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Svakom muslimanu zabranjeni su krv, imetak i čast drugog muslimana.


Analizirajući hadis dolazimo do zaključka da je zabranjeno skrnaviti čast muslimana isto kao što je zabranjeno proliti njegovu krv i pokrasti ga. Neskrnavljenje časti muslimana jeste da ga ne ogovaraš, niti potvaraš u njegovom odsustvu, jer si mu time uskratio pravo na odbranu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije napravio razliku između krvi, imetka i časti muslimana – što ukazuje koliko je bitno sve troje i da se ne smije potcjenjivati ni jedno. Ako neko uistinu ima šta da kaže nekoj osobi, da joj ukaže na neku grešku, i za to islam ima rješenje kao što u hadisu stoji: "Vjera je savjet", ali savjet treba biti ‘’oči u oči’’, nasamo, kako bi se izbjeglo njeno potcjenjivanje pred drugima


Ogovaranje je bolest koja nije nimalo bezazlena, naprotiv izuzetno je opasna. Nije rijedak slučaj da neko ogovara vjernika koji poziva u Allahovu vjeru samo zato što se s njim razilazi u mišljenju, i to u onome u čemu je dozvoljeno razilaženje, te širi vijest da je ta osoba ostavila neki od sunneta, zaboravljajući i ne spominjući ono što je ta osoba doprinijela islamu u svom radu na pozivanju u Allahovu vjeru. Onaj koji ogovara traći svoje vrijeme u ogovaranju drugih ljudi, a posebno onih koji pozivaju u Allahovu vjeru, a da se uopće i ne zapita da li je on doprinio vjeri i djelić onoga što je doprinio onaj koga ogovara.

Rekao je Uzvišeni: ‘’On ne izusti nijednu riječ a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije’’, i rekao je: ‘’Ne govori ono što ne znaš! I sluh i vid, i razum – za sve to će se zaista odgovarati.’’

Ko se upusti u ovaj grijeh treba da zna da se izložio Allahovom gnjevu na Sudnjem danu, kažnjavanju u kaburu i u vatri, kao i gubitku svojih djela kako bi nadoknadio štetu onom koga je ogovorio ili potvorio, ukoliko mu dotična osoba ne halali


Od Ebi Berzete el-Eslemija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘’O skupino koja je povjerovala svojim jezikom, a kojoj iman još nije ušao u srce, ne ogovarajte muslimane i ne istražujte njihove mahane, jer ko bude istraživao njihove mahane, Allah će istraživati njegove mahane, a čije mahane Allah bude istraživao, osramotit će ga pa makar i u njegovoj kući."

Prenosi se od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao:" Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘’Kada sam bio na Miradžu (tj. kada sam bio uzdignut na nebo) prošao sam pored naroda koji noktima od bakra grebe svoja lica i prsa pa sam upitao: ‘Džibrile, ko su ovi?’ Odgovorio mi je: ‘Ovo su oni koji jedu ljudska mesa i kaljaju njihove časti.’" (Hadis sahih)

Također se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: "Prošao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pored dva kabura pa je rekao: ‘Njih dvojica se kažnjavaju, ali se ne kažnjavaju zbog velikih stvari. Jedan od njih kažnjava se zbog toga što se nije čuvao mokraće, a drugi zbog ogovaranja.’


Ovo su samo neki od hadisa koji ukazuju na ogavnost pošasti ogovaranja, koja je, nažalost, sve raširenija u našem društvu. Iako mnogi znaju da je ogovaranje veliki grijeh i da je Allah za njega pripremio žestoku vatru, ipak nekad njihova sklonost prema ogovaranju bude jača i nadvlada svjesnost o grijehu. Ali, ipak postoji efikasan način da čovjek otkloni od sebe ovu pogubnu bolest, o čemu govori Abdullah bin Vehb, rahimehullah: "Zavjetovao sam se da ću postiti jedan dan kada god ogovorim nekog, pa me je to umorilo: ogovorio bih nekog pa postio, ogovorio pa postio, sve dok nisam odlučio da ću udijeliti jedan dirhem kada god nekog ogovorim, pa ko voli dirheme ostavit će ogovaranje."

Ove riječi ukazuju nam da se duša može odgajati i popravljati, samo je naš izbor hoćemo li je ukrotiti ili pustiti da radi šta hoće, ali ćemo na kraju ipak vidjeti ko je gubitnik – mi ili duša, ili smo gubitnici oboje


Veoma je bitno istaći i da ogovaranjem činimo uslugu osobi koju ogovaramo. Naime, kada nam neko nepravdu nanese sasvim sigurno ga nećemo kazniti ogovaranjem, naprotiv, ako ga budemo ogovarali učinit ćemo mu uslugu, jer će zbog ogovaranja dio naših dobrih djela pripasti na Sudnjem danu onome koga ogovaramo ili će se dio loših djela osobe koju ogovaramo pripisati nama.

Hasan el-Basri, rahimehullah, udijelio bi poklon onome ko bi ga ogovorio, jer je bio svjestan da je time dobio dio njegovih dobrih djela, pa bi mu na taj način zahvalio.

Ukoliko nismo u stanju biti poput Hasana el-Basrija pa osobi koja nas je ogovorila udijeliti poklon, trebamo barem biti u stanju obuzdati jezik i ne pružati ga tamo gdje sebi možemo veću štetu nanijeti.

Poslušaj riječi Buharije, rahimehullah: "Želim sresti Allaha i položiti Mu račun a da nisam ogovorio niti jednu osobu." Ovakvi su bili naši dobri prethodnici, a zapitajmo se gdje smo mi u odnosu na njih


Molim Uzvišenog da očisti naša sijela od zabranjenog govora


Pripremila: Ummu Muhammed, studentica Islamskog fakulteta u Rijadu

 

[GAZIJA]

Šutnja i čuvanje jezika

U savršenost islam svakako ulazi i njegova briga o čuvanju ljudskog jezika i govora od laži i bestidnog govora, jer je jezik, iako malen, veliki zločinac. Otuda islam naređuje muslimanu da govori dobro, a ako nema ništa dobro da kaže, neka se suzdrži od govora, jer se sa ličnom sigurnošću ne može ništa porediti. Rekao je Resul, s.a.v.s.: „Onaj ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, nek a govori dobro ili neka šuti.“ (Buhari i Muslim)


Allah Uzvišeni nas obavještava u Kur'anu da sav govor kojeg izgovori čovjek biva zapisan i zabilježen i za njega će polagati račun.


Rekao je Uzvišeni: „On ne izusti ni jednu riječ a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije“

Islam s pravom pridaje veliki značaj čuvanju jezika, jer koliko je samo razilaženja, neprijateljstva, izazivanja mržnje, pa čak i ratova, u kojima se krv prolijeva, dogodilo radi jedne neodmjerne riječi koja je rečena gdje joj nije bilo mjesto. Tako stav islama o neophodnosti čuvanja jezika rađa plodove sigurnosti i mira u imetku, časti i samom životu čovjeka.


Islam upozorava i na upošljavanje jezika sa govorom koji ne priliči. Zaranio je laž, zabranio je ogovaranje (gibet), tj. spominjanje grešaka muslimana u njegovom odsustvu, jer ono presijeca ljubav između muslimana, a donosi sporenje i razilaženje i dokaz je pokvarenosti i duševne niskosti onoga ko se ogovaranjem bavi.


Rekao je Resul, s.a.v.s.: „Znate li šta je ogovaranje?“ Rekoše: „Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.“ Reče: „Da spomeneš svog brata po onome što on ne voli.“ Rečeno je: „Šta misliš ako pri njemu bude ono što kažem?“ Reče: „Ako pri njemu bude to što kažeš, ti si ga ogovorio, a ako ne bude to pri njemu, ti si ga potvorio.“ (Muslim)


Zabranio je nemimet, a to je prenošenje govora ljudi jednih drugima s namjerom kvarenje njihovih odnosa što raspiruje vatru neprijateljstva između onih koji su bili zajedno uklanjajući svu ljubav. A nemimet, također, upućuje na pokvarenost i niskost onoga ko se time bavi.


Radi toga je rekao Resul, s.a.v.s.: „U Džennet neće ući nemmam (osoba koja prenosi tuđe riječi).“ (Buhari i Muslim)


Islam je također zabranio i ismijavanje, jer je to kršenje prava muslimana i vodi kidanju društvenih veza i osveti i uzvraćanju istom mjerom od strane onog ko je bio ismijavan.


Rekao je Uzvišeni: „O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge, i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi nepravdu čine.“ (El Hudžurat, 11)


Zabranio je i lažno svjedočenje, a to je lažno zaklinjanje kojim se postiže neistina kojom se postižu razni ciljevi, poput otimanja imetka ili uništenje nečijeg života, otuđivanje prava ljudi i nanošenje nepravde i zatiranje znakova pravde i pravednosti, što rezultira društvenim neredom koji sputav zajednicu i uništava je., potkopavajući temelje sigurnosti i mira i poljuljavajući postojeću stabilnost.


Rekao je Resul, s.a.v.s.: „Hoćete li da vas obavijestim o najvećim grijesima?“ Ponovivši to tri puta. Rekoše: „Svakako Allahov Poslaniče.“ Poslanik, s.a.v.s., reče: „Činjenje širka Allahu i neposlušnost roditeljima“, pa je sjeo, a bio je naslonjen i rekao: „i lažno svjedočenje.“ Rekao je prenosilac: „I neprestano je to ponavljao tako da smo pomislili: da hoće ušutjeti.“ (Buhari i Muslim)


Također, zabranio je beskorisnu raspravu i parničenje, jer to vodi ka mržnji, a rijetko vodi istini onog čija je svakodnevnica rasprava.


Rekao je Uzvišeni: „I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljpši način, - ne sa onim među njima koji su nepravedni -, i recite: 'Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se njemu pokoravamo.“ (El Ankebut, 46)