Priredio: Sadik Turković
Izučavanje životopisa islamskih velikana, alima, mudžahida, plemenitih ljudi, jedna je od bitnih stvari koja daje čovjeku elana i snage da ustraje na putu do željenog cilja, a to je Džennet. Stranice islamske historije prepune su lijepih primjera koji govore o poznatim ličnostima, kako na polju znanja, ibadeta, džihada, pozivanja u Allahovu vjeru, tako i na polju plemenitosti i potpomaganja.
Nećemo govoriti o životopisu Allahovog Poslanika, alejhis-selam, kako neko ne bi rekao da je Allahov Poslanik odgajan putem (vahja) objave, koja mu je dolazila od Uzvišenog Allaha. Nije riječ ni o ashabima (drugovima Allahovog Poslanika), kako neko ne bi rekao oni su odgajani u medresi Allahovog Poslanika, alejhis-selam, i bili su prisutni dok je objava sa nebesa dolazila Poslaniku, alejhis-selam. Riječ je o čovjeku koji je živio mnogo kasnije nakon Poslanika, alejhis-selam i njegovih ashaba, i pored toga dostigao je visok stepen u vjeri i sve pohvale ovoga svijeta, nakon što je očistio svoju dušu od grijeha, živeći potpuno predan Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika. Njegovo ime je Nuruddin Mahmud Zenki. Porijeklom je iz Šama, poznati vojskovođa, jedan od pravednih vladara, lav islama. O njemu Ibn Kesir kaže: ``Rođen je u nedjelju, 17. ševala 511. godine po Hidžri, u mjestu Haleb. Odrastao je u kući svoga oca koji je bio namjesnik Haleba, Mosula i drugih većih gradova u to vrijeme. Naučio je Kur’an, jahanje, gađanje, bio je poznat po hrabrosti, imao je velike ciljeve, lijepu namjeru, a sve to bilo je protkano jakom vjerom u Allaha. Pojava Nuruddina dogodila se u vrijeme podjele islamskog svijeta, njegovog slabljenja i okupacije od strane nevjernika. Islamski vladari bili su međusobno podijeljeni, svaki od njih razmišljao je samo o mjestu u kojem on vlada. Kada bi kršćani zauzeli neka područja kojima su prethodno vladali muslimani, u njima bi širili razne vrste fesada (nereda). Zastava novotarije bila je visoko podignuta, a zastava sunneta neprimjetna, što je iziskivalo potrebu, čak štaviše bila je neophodna pojava nekoga ko će ujediniti islamski ummet i spriječiti neprijatelja u njegovoj nakani da zavlada islamskom državom. Nuruddin Zenki bio je jedan od najhrabrijih ratnika u kršćansko-islamskim ratovima u to vrijeme. Njegovom pojavom mijenja se i historija ratova, koji su vođeni između muslimana i kršćana. Bio je svjetiljka koja se pojavila u tminama koje su zahvatile islamski svijet. Nanio je mnoge poraze neprijatelju i nije prestao da se bori sve dok mu smrt nije zakucala na vrata. Poznavanje životopisa ovog plemenitog čovjeka veoma je bitno, jer stanje u kojem je on živio slično je našem stanju, kao da se historija ponavlja i kako bi se okoristili uzimajući pouku iz problema koji su bili u prošlosti, liječeći time probleme današnjice. Allah je Nuruddinu podario mnoge stvari, kojima je dostigao visoko mjesto u historiji islamskog ummeta.
BOGOBOJAZNOST
Bio je pobožan, mnogo se bojao Uzvišenog Allaha. Bio je poznat po mnoštvu ibadeta, veoma ponizan pred Uzvišenim Allahom, puno je spominjao Allaha, noću je klanjao, mnogo se obraćao Allahu dovom tražeći utočište kod Njega. Kaže Ibn Kesir: ``Nuruddin je bio poznat po skromnosti, mnoštvu ibadeta, znanju. Hranu i odjeću kupovao je od imetka koji bi dobio kao ratni plijen. Jedne prilike požalila mu se njegova žena na stanje u kojem žive, te joj on dade tri dućana u Himsu koja je posjedovao, od njih je godišnje imao zaradu 20 dinara, a zatim reče: ‘’Ovo je što imam, a ostalo što se nalazi u mojoj vlasti ja čuvam za muslimane i ne želim da uđem u Vatru zbog tebe.’’ Kao što je Nuruddin bio poznat po pobožnosti, tako je i njegova žena po imenu Ismetuddin bila poznata po mnoštvu ibadeta, noću je mnogo klanjala. Jedne noći je zaspala, a nije proučila ono što uči svaku noć, i kada je osvanula bila je veoma ljuta zbog toga. Nuruddin ju je upitao zašto je ljuta, a ona odgovori da je zaspala sinoć a da nije proučila ono što uči svaku noć. To bi razlogom da Nuruddin naredi da se svaku noć pred zoru koristi top za buđenje stanovništva, kako bi oni koji spavaju ustali na noćni namaz. Onima koji su bili zaduženi za ovaj plemeniti posao odredio je platu. Kaže fakih Ebu el-Feth el-Ešari: ‘’Nuruddin je obavljao namaze u njihovo vrijeme ne propuštajući džemat, upotpunjavajući šartove (uvjete za namaz), obavljajući namaz sa svim njegovim ruknovima uz potpunu predanost i smirenost na ruku`u i sedždi.’’ Kršćani su govorili: ‘’Nuruddin nas ne pobjeđuje sa mnoštvom vojske, nego pobjeđuje dovama i noćnim namazom, on klanja noću i prilikom namaza diže ruke prema nebu moleći Allaha. Allah mu uslišava njegove dove i daje ono što traži.’’ Kaže Ibn Kesir: ‘’Nuruddin je imao lijep rukopis, mnogo je iščitavao islamske knjige, slijedio je predaje koje se prenose od Poslanika, alejhis-selam, prakticirao je namaz u džematu, mnogo je učio Kur`an, uživao je u činjenju dobročinstva drugima, čuvao je svoj stomak od harama, bio je čestit, malo je trošio na sebe i svoju porodicu, te se tako prenosi da je i najsiromašniji čovjek u to doba bio bogatiji od njega.’’
Od njega se nije mogla čuti loša riječ, čak ni u ljutnji, bio je šutljiv i dostojanstven. O njemu El-Muwefak Abdul-Latif kaže: ‘’Jeo je od onoga što zaradi svojim rukama, nekada bi prepisivao knjige, nekada bi pravio omote za knjige, oblačio je vunenu odjeću i mnogo je bio vezan za postećiju i Mushaf. U jednoj od bitaka koje je vodio protiv neprijatelja, Nuruddin se pobojao za muslimane i islam, te se odvojio od vojske, spustio na zemlju, stavio svoje lice u prašinu, a zatim rekao: ‘’O Gospodaru, obraća Ti se Mahmud!!! Ova vjera je Tvoja vjera, ova vojska je Tvoja vojska, pa učini danas ono što dolikuje Tvojoj Plemenitosti’’, i nemalo nakon toga Allah im je podario pobjedu.
PRAVEDNOST
Bio je, Allah mu se smilovao, pravedan u svim stvarima, tako da je postao primjerom pravednosti, te je dobio nadimak pravedni vladar. Ibnul-Esir kaže: ‘’Čitao sam životopis prijašnjih vladara i nisam našao, nakon četverice halifa i Omera b. Abdul-Aziza, nikoga da je bolji i pravedniji od Nuruddina. Sagradio je kuću ‘pravednosti’ u mjestu boravka, u nju bi dolazio svaki dan zajedno sa sudijom, dijeleći pravdu među ljudima, dajući pravo onome kome je učinjena nepravda pa makar on bio i židov, bez obzira da li je zulumćar njegov sin ili najveći zapovjednik u njegovoj vlasti. Poznavao je fikh hanefijskog mezheba, ali nije bio pristrasan, nego pravedan prema svima. Bio je nosilac zastave pravednosti zajedno sa zastavom džihada, oko nije moglo vidjeti sličnog njemu.’’ Kaže Ibn Kesir: ‘’Primjenjivao je šerijatske propise, postupajući lijepo i pravedno, slijedeći ispravnu vjeru. Na njegovim sastancima bili su prisutni: sudije, islamski pravnici i muftije iz ostalih mezhepskih škola. Utorak je bio dan koji je Nuruddin provodio u mesdžidu, kako bi do njega mogao da dođe svaki musliman i zimmija (štićenik), tražeći svoje pravo.’’
ISTINSKA LJUBOMORA
Osjećao je veliku ljubomoru prema ovoj vjeri, Allah mu se smilovao. Stanje muslimana u njegovo vrijeme bilo je veoma loše, porazi od strane kršćana redali su se jedan za drugim, što je cijepalo njegovo srce i ispunjavalo ga bolom. Ta bol izbrisala je osmijeh sa njegovog lica. Kada mu je jedan od učenjaka rekao: ‘’Osmijeh je od sunneta’’, rekao je: `Nemoj mi zamjeriti, o šejh! Kako da se smijem a na hiljade muslimanki je zarobljeno kod nevjernika koji se ne boje Boga i koji nemaju milosti? Kako da se smijem a Mesdžidul-Aksa je uprljan od strane neprijatelja???’’
VELIKE ŽELJE
Odlikovao se, Allah mu se smilovao, velikim težnjama i velikodušnošću. Iako je odrastao gledajući kakve su sve slabosti i podjele zadesile muslimane, to ga nije spriječilo u njegovim nakanama, nego mu je dalo snagu da ustraje u nakani da otkloni od muslimana belaje koji su ih zadesili i da povrati ummetu slavu i ponos. Njegova želja bila je da oslobodi Kuds i da ga očisti od onoga čime su ga uprljali kršćani. Živeći u nadi da će osloboditi Kuds, počeo je u Halebu praviti veliki minber, koji je ukrasio i uljepšao, govoreći: ‘’Ovo pravimo kako bismo ga postavili u Kudsu.’’ Ljudi su se ismijavali sa njim i smatrali su neostvarivim ono što je zamislio Nuruddin, ali on se nije osvrtao na njihove priče, nego je nastavio sa dizajniranjem minbera; njegovo stanje bilo je kao stanje Nuha, alejhis-selam, kada je pravio lađu: kada bi god pored njega prolazili velikani iz njegovog ummeta, ismijavali su se sa Nuhom, alejhis-selam. Gradnjom minbera Nuruddin je želio da pobudi kod ljudi osjećaje i želju, a potisne od njih bezvoljnost koja se ugnijezdila u mnogim ljudskim srcima. Allah mu je ispunio njegovu želju, oslobođen je Kuds, ali ne rukom Nuruddina, nego od strane njegovog učenika Salahuddina Ejjubija. U Kudsu je postavljen minber koji je sagradio Nuruddin, 20 godina nakon što je napravljen, kako bi podsjećao ljude na džihad koji je vodio, Allah bio zadovoljan njime.
HRABROST
Kaže Ibnul-Esir: ‘’Što se tiče hrabrosti, Nuruddin je dostigao vrhunac u tome.’’
Kaže Zehebi: ‘’Nuruddin je bio junačina, hrabar, izrazitog strahopoštovanja, precizan prilikom gađanja, lijepog izgleda, pobožan, bio je od onih koji žude za šehadetom (pogibijom na Allahovom putu).’’ Govorio je: ‘’Koliko sam samo puta želio šehadet, ali ga nisam postigao.’’ Ljubav prema džihadu ispunila je njegovo srce, većinu svoga života proveo je boreći se na Allahovom putu, osvajajući neprijateljske utvrde i gradove. Kaže Zehebi: ‘’Postigao je šehadet na postelji i na jezicima ljudi, koji su govorili: ‘’Nuruddin je šehid.’’ Svoju hrabrost dokazao je u mnogim bitkama i pohodima koje je vodio. I pored velike želje za šehadetom, odredba je bila da smrt dočeka na postelji. Na ahiret je preselio u 58. godini života, 569. godine po Hidžri. Neka mu se Uzvišeni Allah smiluje i nagradi ga najboljom nagradom AMIN!!
Izučavanje životopisa islamskih velikana, alima, mudžahida, plemenitih ljudi, jedna je od bitnih stvari koja daje čovjeku elana i snage da ustraje na putu do željenog cilja, a to je Džennet. Stranice islamske historije prepune su lijepih primjera koji govore o poznatim ličnostima, kako na polju znanja, ibadeta, džihada, pozivanja u Allahovu vjeru, tako i na polju plemenitosti i potpomaganja.
Nećemo govoriti o životopisu Allahovog Poslanika, alejhis-selam, kako neko ne bi rekao da je Allahov Poslanik odgajan putem (vahja) objave, koja mu je dolazila od Uzvišenog Allaha. Nije riječ ni o ashabima (drugovima Allahovog Poslanika), kako neko ne bi rekao oni su odgajani u medresi Allahovog Poslanika, alejhis-selam, i bili su prisutni dok je objava sa nebesa dolazila Poslaniku, alejhis-selam. Riječ je o čovjeku koji je živio mnogo kasnije nakon Poslanika, alejhis-selam i njegovih ashaba, i pored toga dostigao je visok stepen u vjeri i sve pohvale ovoga svijeta, nakon što je očistio svoju dušu od grijeha, živeći potpuno predan Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika. Njegovo ime je Nuruddin Mahmud Zenki. Porijeklom je iz Šama, poznati vojskovođa, jedan od pravednih vladara, lav islama. O njemu Ibn Kesir kaže: ``Rođen je u nedjelju, 17. ševala 511. godine po Hidžri, u mjestu Haleb. Odrastao je u kući svoga oca koji je bio namjesnik Haleba, Mosula i drugih većih gradova u to vrijeme. Naučio je Kur’an, jahanje, gađanje, bio je poznat po hrabrosti, imao je velike ciljeve, lijepu namjeru, a sve to bilo je protkano jakom vjerom u Allaha. Pojava Nuruddina dogodila se u vrijeme podjele islamskog svijeta, njegovog slabljenja i okupacije od strane nevjernika. Islamski vladari bili su međusobno podijeljeni, svaki od njih razmišljao je samo o mjestu u kojem on vlada. Kada bi kršćani zauzeli neka područja kojima su prethodno vladali muslimani, u njima bi širili razne vrste fesada (nereda). Zastava novotarije bila je visoko podignuta, a zastava sunneta neprimjetna, što je iziskivalo potrebu, čak štaviše bila je neophodna pojava nekoga ko će ujediniti islamski ummet i spriječiti neprijatelja u njegovoj nakani da zavlada islamskom državom. Nuruddin Zenki bio je jedan od najhrabrijih ratnika u kršćansko-islamskim ratovima u to vrijeme. Njegovom pojavom mijenja se i historija ratova, koji su vođeni između muslimana i kršćana. Bio je svjetiljka koja se pojavila u tminama koje su zahvatile islamski svijet. Nanio je mnoge poraze neprijatelju i nije prestao da se bori sve dok mu smrt nije zakucala na vrata. Poznavanje životopisa ovog plemenitog čovjeka veoma je bitno, jer stanje u kojem je on živio slično je našem stanju, kao da se historija ponavlja i kako bi se okoristili uzimajući pouku iz problema koji su bili u prošlosti, liječeći time probleme današnjice. Allah je Nuruddinu podario mnoge stvari, kojima je dostigao visoko mjesto u historiji islamskog ummeta.
BOGOBOJAZNOST
Bio je pobožan, mnogo se bojao Uzvišenog Allaha. Bio je poznat po mnoštvu ibadeta, veoma ponizan pred Uzvišenim Allahom, puno je spominjao Allaha, noću je klanjao, mnogo se obraćao Allahu dovom tražeći utočište kod Njega. Kaže Ibn Kesir: ``Nuruddin je bio poznat po skromnosti, mnoštvu ibadeta, znanju. Hranu i odjeću kupovao je od imetka koji bi dobio kao ratni plijen. Jedne prilike požalila mu se njegova žena na stanje u kojem žive, te joj on dade tri dućana u Himsu koja je posjedovao, od njih je godišnje imao zaradu 20 dinara, a zatim reče: ‘’Ovo je što imam, a ostalo što se nalazi u mojoj vlasti ja čuvam za muslimane i ne želim da uđem u Vatru zbog tebe.’’ Kao što je Nuruddin bio poznat po pobožnosti, tako je i njegova žena po imenu Ismetuddin bila poznata po mnoštvu ibadeta, noću je mnogo klanjala. Jedne noći je zaspala, a nije proučila ono što uči svaku noć, i kada je osvanula bila je veoma ljuta zbog toga. Nuruddin ju je upitao zašto je ljuta, a ona odgovori da je zaspala sinoć a da nije proučila ono što uči svaku noć. To bi razlogom da Nuruddin naredi da se svaku noć pred zoru koristi top za buđenje stanovništva, kako bi oni koji spavaju ustali na noćni namaz. Onima koji su bili zaduženi za ovaj plemeniti posao odredio je platu. Kaže fakih Ebu el-Feth el-Ešari: ‘’Nuruddin je obavljao namaze u njihovo vrijeme ne propuštajući džemat, upotpunjavajući šartove (uvjete za namaz), obavljajući namaz sa svim njegovim ruknovima uz potpunu predanost i smirenost na ruku`u i sedždi.’’ Kršćani su govorili: ‘’Nuruddin nas ne pobjeđuje sa mnoštvom vojske, nego pobjeđuje dovama i noćnim namazom, on klanja noću i prilikom namaza diže ruke prema nebu moleći Allaha. Allah mu uslišava njegove dove i daje ono što traži.’’ Kaže Ibn Kesir: ‘’Nuruddin je imao lijep rukopis, mnogo je iščitavao islamske knjige, slijedio je predaje koje se prenose od Poslanika, alejhis-selam, prakticirao je namaz u džematu, mnogo je učio Kur`an, uživao je u činjenju dobročinstva drugima, čuvao je svoj stomak od harama, bio je čestit, malo je trošio na sebe i svoju porodicu, te se tako prenosi da je i najsiromašniji čovjek u to doba bio bogatiji od njega.’’
Od njega se nije mogla čuti loša riječ, čak ni u ljutnji, bio je šutljiv i dostojanstven. O njemu El-Muwefak Abdul-Latif kaže: ‘’Jeo je od onoga što zaradi svojim rukama, nekada bi prepisivao knjige, nekada bi pravio omote za knjige, oblačio je vunenu odjeću i mnogo je bio vezan za postećiju i Mushaf. U jednoj od bitaka koje je vodio protiv neprijatelja, Nuruddin se pobojao za muslimane i islam, te se odvojio od vojske, spustio na zemlju, stavio svoje lice u prašinu, a zatim rekao: ‘’O Gospodaru, obraća Ti se Mahmud!!! Ova vjera je Tvoja vjera, ova vojska je Tvoja vojska, pa učini danas ono što dolikuje Tvojoj Plemenitosti’’, i nemalo nakon toga Allah im je podario pobjedu.
PRAVEDNOST
Bio je, Allah mu se smilovao, pravedan u svim stvarima, tako da je postao primjerom pravednosti, te je dobio nadimak pravedni vladar. Ibnul-Esir kaže: ‘’Čitao sam životopis prijašnjih vladara i nisam našao, nakon četverice halifa i Omera b. Abdul-Aziza, nikoga da je bolji i pravedniji od Nuruddina. Sagradio je kuću ‘pravednosti’ u mjestu boravka, u nju bi dolazio svaki dan zajedno sa sudijom, dijeleći pravdu među ljudima, dajući pravo onome kome je učinjena nepravda pa makar on bio i židov, bez obzira da li je zulumćar njegov sin ili najveći zapovjednik u njegovoj vlasti. Poznavao je fikh hanefijskog mezheba, ali nije bio pristrasan, nego pravedan prema svima. Bio je nosilac zastave pravednosti zajedno sa zastavom džihada, oko nije moglo vidjeti sličnog njemu.’’ Kaže Ibn Kesir: ‘’Primjenjivao je šerijatske propise, postupajući lijepo i pravedno, slijedeći ispravnu vjeru. Na njegovim sastancima bili su prisutni: sudije, islamski pravnici i muftije iz ostalih mezhepskih škola. Utorak je bio dan koji je Nuruddin provodio u mesdžidu, kako bi do njega mogao da dođe svaki musliman i zimmija (štićenik), tražeći svoje pravo.’’
ISTINSKA LJUBOMORA
Osjećao je veliku ljubomoru prema ovoj vjeri, Allah mu se smilovao. Stanje muslimana u njegovo vrijeme bilo je veoma loše, porazi od strane kršćana redali su se jedan za drugim, što je cijepalo njegovo srce i ispunjavalo ga bolom. Ta bol izbrisala je osmijeh sa njegovog lica. Kada mu je jedan od učenjaka rekao: ‘’Osmijeh je od sunneta’’, rekao je: `Nemoj mi zamjeriti, o šejh! Kako da se smijem a na hiljade muslimanki je zarobljeno kod nevjernika koji se ne boje Boga i koji nemaju milosti? Kako da se smijem a Mesdžidul-Aksa je uprljan od strane neprijatelja???’’
VELIKE ŽELJE
Odlikovao se, Allah mu se smilovao, velikim težnjama i velikodušnošću. Iako je odrastao gledajući kakve su sve slabosti i podjele zadesile muslimane, to ga nije spriječilo u njegovim nakanama, nego mu je dalo snagu da ustraje u nakani da otkloni od muslimana belaje koji su ih zadesili i da povrati ummetu slavu i ponos. Njegova želja bila je da oslobodi Kuds i da ga očisti od onoga čime su ga uprljali kršćani. Živeći u nadi da će osloboditi Kuds, počeo je u Halebu praviti veliki minber, koji je ukrasio i uljepšao, govoreći: ‘’Ovo pravimo kako bismo ga postavili u Kudsu.’’ Ljudi su se ismijavali sa njim i smatrali su neostvarivim ono što je zamislio Nuruddin, ali on se nije osvrtao na njihove priče, nego je nastavio sa dizajniranjem minbera; njegovo stanje bilo je kao stanje Nuha, alejhis-selam, kada je pravio lađu: kada bi god pored njega prolazili velikani iz njegovog ummeta, ismijavali su se sa Nuhom, alejhis-selam. Gradnjom minbera Nuruddin je želio da pobudi kod ljudi osjećaje i želju, a potisne od njih bezvoljnost koja se ugnijezdila u mnogim ljudskim srcima. Allah mu je ispunio njegovu želju, oslobođen je Kuds, ali ne rukom Nuruddina, nego od strane njegovog učenika Salahuddina Ejjubija. U Kudsu je postavljen minber koji je sagradio Nuruddin, 20 godina nakon što je napravljen, kako bi podsjećao ljude na džihad koji je vodio, Allah bio zadovoljan njime.
HRABROST
Kaže Ibnul-Esir: ‘’Što se tiče hrabrosti, Nuruddin je dostigao vrhunac u tome.’’
Kaže Zehebi: ‘’Nuruddin je bio junačina, hrabar, izrazitog strahopoštovanja, precizan prilikom gađanja, lijepog izgleda, pobožan, bio je od onih koji žude za šehadetom (pogibijom na Allahovom putu).’’ Govorio je: ‘’Koliko sam samo puta želio šehadet, ali ga nisam postigao.’’ Ljubav prema džihadu ispunila je njegovo srce, većinu svoga života proveo je boreći se na Allahovom putu, osvajajući neprijateljske utvrde i gradove. Kaže Zehebi: ‘’Postigao je šehadet na postelji i na jezicima ljudi, koji su govorili: ‘’Nuruddin je šehid.’’ Svoju hrabrost dokazao je u mnogim bitkama i pohodima koje je vodio. I pored velike želje za šehadetom, odredba je bila da smrt dočeka na postelji. Na ahiret je preselio u 58. godini života, 569. godine po Hidžri. Neka mu se Uzvišeni Allah smiluje i nagradi ga najboljom nagradom AMIN!!