Piše: Ummu Mu’az Smajlović
Živimo u vremenu prepoznatljivom po fesadu i razvratu. Svaka poročnost je u njemu dobrodošla, svaka dobra i lijepa osobina je nazadna i omražena. Zbog toga nas raduje kada susretnemo one koje govore o islamu, ljude poučavaju šerijatskim propisima, a ovakvih je, uistinu, malo. Malo je ovakvih muškaraca, a žena još manje.
Manjina naspram velikog broja muslimana kojima je potreban onaj koji ih upozorava i podučava. Na svakom koraku nailazimo na one koji krše islamske propise, bilo sa akaidske ili šerijatske strane. Mnogi ljudi ne znaju kako da obožavaju Allaha, subhanehu ve te`ala, osim da Mu pripišu sudruga. Kod drugih je akida ispravna, međutim griješe prilikom obavljanja svih vrsta ibadeta, pa i onih koje obavljamo svakodnevno po nekoliko puta, iz neznanja. Mnogi će reći da primjećuju ove greške kod drugih, ali često ništa ne poduzmu kako bi ih ispravili, ili uopće ne ukažu osobi koja ih čini šta je ustvari ispravno, osim što te greške poreknu svojim srcem, a to je "najslabiji vid vjerovanja (imana)". (Muslim, 70)
Kada bi nas neko upitao: Da li želiš biti daijka? Naređivati dobro i odvraćati od zla? Podučavati ljude vjeri i propisima? – nema sumnje da bi naš odgovor bio pozitivan. I kada bi nas upitali ponovno: Zbog čega to ne radiš? – odgovor bi bio različit, zavisno od ličnosti upitane osobe: "Ne znam", "Ja nemam puno znanja", "Stidim se", "Danas svako nečemu poziva", "Ima ko je preči od mene da to radi", "Bojim se da kažem istinu"…..
Zbog čega ova bojazan i strah kada ljudima govorimo o vjerskim propisima, a nema straha i bojazni kada im govorimo o dunjalučkim stvarima?
Trebamo znati da su ovakvi odgovori posljedica slabog imana kod osobe, a ponekad budu i od šejtana. Pokušajmo da obnovimo naš iman kako bismo od sebe napravile istinske pozivatelje u Allahovu vjeru.
Da li smo ikada razmislile o značenju jedne malene sure koju svakodnevno učimo u našim namazima: "Tako mi vremena, čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje" (Al-Asr, 1-3)?
Tri ajeta koja smo kao djeca naučili, a za njih je imam Šafija, Allah mu se smilovao, rekao: "Da je samo ova sura objavljena ummetu, bila bi mu dovoljna", zbog njenih veličanstvenih značenja. Allah, subhanehu ve te`ala, zaklinje se u ovoj suri vremenom da je svaki insan na gubitku, a zatim izdvaja određenu skupinu ljudi, a to su oni koji su spojili vjerovanje u Allaha i činjenje dobrih djela. Ovi su na dobitku jer su radili za ahiret i nisu ih dunjalučki poslovi odvratili da rade za ahiret. (Tefsir Ibn Kesir)
Ne sumnjam da ćeš se složiti sa mnom da je da`va nešto što će nam svima, ako Bog da, koristiti na ahiretu. "Ashabi, Allah s njima bio zadovoljan, kada bi se sastali, ne bi se rastali dok jedni drugima ne bi proučili suru Al-Asr, a zatim bi se poselamili." (Tefsir Ibn Kesir)
Riječi Allaha, subhanehu ve te`ala: "A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: Ja sam doista musliman!’’(Fussilet, 33), znače da nema ljepšeg govora od govora kojim se poziva Allahu, jer daija poziva Allahove robove Njemu, a istovremeno je i sam upućen u ono što govori, pa to koristi samome njemu, a koristi i ostalim ljudima, i nije on od onih koji naređuju dobro, a sami ga ne rade, niti od onih koji zabranjuju zlo, a sami ga rade. On naređuje dobro i ostavlja zlo, poziva stvorenja Njihovom Stvoritelju, subhanehu ve te`ala. (Tefsir Ibn Kesir kod spomenutog ajeta) Ovaj ajet trebao bi da u nama makar malo probudi želju za da’vetskom funkcijom.
Također, ono što pojačava iman i želju da se ljudi pozivaju u Allahovu vjeru svakako su riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućene Aliji, radijallahu anhu: "Tako mi Allaha, da Allah preko tebe uputi samo jednog čovjeka bolje ti je od najboljeg blaga" (Buharija, 2724, Muslim, 4422); i riječi " Prenesite i dostavite od mene pa makar jedan ajet" (Buharija, 3202). Rekao je Ibn Hadžer el-Askalani: "Ajet, tj. jednu rečenicu kako bi svaki slušalac požurio u prenošenju onoga što je čuo, pa makar to bilo i malo, kako bi se sa tim povezalo prenošenje svega što je došlo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem." (Fethul-Bari)
Stoga se zapitajmo koliko mi znamo i pamtimo Poslanikovih hadisa? Kada bismo ustale i prenijele samo te hadise, nema sumnje da bismo bile od onih koje pozivaju u Allahovu vjeru i sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Međutim, neophodno je istaći da put da’ve nije posut samo cvijećem i olakšicama nego i trnjem i poteškoćama. Onaj ko krene putem da’ve, morat će se suočiti sa neznalicama, oholima i prkosnima. Zbog toga moramo sa sobom ponijeti "opskrbu" kako bismo se potpomogle na da`vetskom putu, a najbolja "opskrba", poslije korisnog znanja, je – strpljenje. Naime, na ovom putu naići ćemo na uznemiravanja, govorom ili fizičkim nasrtajima, a možda će nas zadesiti i oboje, stoga moramo imati strpljenja kako bismo to sve podnijele i ustrajale. Naš uzor u tome je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jer je on osjetio obje vrste uznemiravanja. Upućivali su mu svakakve riječi, npr. rečeno mu je da je "sihirbaz", "čarobnjak", "pjesnik", "luđak", "lažljivac"…, a također je i fizički napadan, npr. ranjen je u svoje plemenito lice, slomljeni su mu zubi, na njegova leđa bacana je hajvanska utroba, djeca su ga gađala kamenjem, pa mu je Allah objavio: "I otrpi ono što oni govore" (Al-Muzzammil, 10). I pohvalio je Uzvišeni strpljive: "Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovjedi Našoj, na pravi put upućivali, jer su strpljivi bili." (As-Sedžda, 24.)
Znaj, sestro, šta god te zadesilo na putu širenja ove uzvišene vjere, to povećava tvoju nagradu i tvoju vrijednost kod Allaha, subhanehu ve te`ala.
Na putu pozivanja u Allahovu vjeru trebamo se osloniti na Onoga Koji je ovu vjeru objavio, subhanehu ve te`ala, i od Njega trebamo tražiti pomoć, potom iskrenost i samo iskrenost, jer će posrnuti onaj ko ne bude iskren.
Nemojmo se žalostiti ukoliko nam se ne odazovu, neka nam na ovom putu bude uzor Allahov poslanik Nuh, alejhis-selam, koji je svoj narod pozivao: "Hiljadu, manje pedeset godina" (Al-`Ankabut, 14).
I na kraju, trebamo se podsjetiti na nešto što nam često nedostaje na putu da’ve, a to je
pozivanje s mudrošću i lijepom riječju, a ne sa grubošću i oštrinom. Rekao je Uzvišeni: "Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima se na naljepši način raspravljaj." (An-Nahl, 125.) Rekao je šejh Sa`di, Allah mu smilovao: "Neka tvoje pozivanje bude pozivanje stvorenja, muslimana i kjafira, Allahovom ispravnom putu, obuhvaćeno korisnim znanjem i dobrim djelima." Mudro pozivanje odnosi se na pozivanje sa znanjem, ne sa neznanjem. Onome ko se poziva predočavaju se dokazi koji su bliži njegovom razumu i shvatanju, što će doprinijeti da njegovo prihvatanje bude potpuno. Ukoliko ne prihvati poziv upućen na ovaj način – mudrošću, onda mu poziv treba uputiti lijepom opomenom, a to je naredba i zabrana propraćena podsticanjem i zastrašivanjem." (Tefsir Sa`di kod spomenutog ajeta)
Živimo u vremenu prepoznatljivom po fesadu i razvratu. Svaka poročnost je u njemu dobrodošla, svaka dobra i lijepa osobina je nazadna i omražena. Zbog toga nas raduje kada susretnemo one koje govore o islamu, ljude poučavaju šerijatskim propisima, a ovakvih je, uistinu, malo. Malo je ovakvih muškaraca, a žena još manje.
Manjina naspram velikog broja muslimana kojima je potreban onaj koji ih upozorava i podučava. Na svakom koraku nailazimo na one koji krše islamske propise, bilo sa akaidske ili šerijatske strane. Mnogi ljudi ne znaju kako da obožavaju Allaha, subhanehu ve te`ala, osim da Mu pripišu sudruga. Kod drugih je akida ispravna, međutim griješe prilikom obavljanja svih vrsta ibadeta, pa i onih koje obavljamo svakodnevno po nekoliko puta, iz neznanja. Mnogi će reći da primjećuju ove greške kod drugih, ali često ništa ne poduzmu kako bi ih ispravili, ili uopće ne ukažu osobi koja ih čini šta je ustvari ispravno, osim što te greške poreknu svojim srcem, a to je "najslabiji vid vjerovanja (imana)". (Muslim, 70)
Kada bi nas neko upitao: Da li želiš biti daijka? Naređivati dobro i odvraćati od zla? Podučavati ljude vjeri i propisima? – nema sumnje da bi naš odgovor bio pozitivan. I kada bi nas upitali ponovno: Zbog čega to ne radiš? – odgovor bi bio različit, zavisno od ličnosti upitane osobe: "Ne znam", "Ja nemam puno znanja", "Stidim se", "Danas svako nečemu poziva", "Ima ko je preči od mene da to radi", "Bojim se da kažem istinu"…..
Zbog čega ova bojazan i strah kada ljudima govorimo o vjerskim propisima, a nema straha i bojazni kada im govorimo o dunjalučkim stvarima?
Trebamo znati da su ovakvi odgovori posljedica slabog imana kod osobe, a ponekad budu i od šejtana. Pokušajmo da obnovimo naš iman kako bismo od sebe napravile istinske pozivatelje u Allahovu vjeru.
Da li smo ikada razmislile o značenju jedne malene sure koju svakodnevno učimo u našim namazima: "Tako mi vremena, čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje" (Al-Asr, 1-3)?
Tri ajeta koja smo kao djeca naučili, a za njih je imam Šafija, Allah mu se smilovao, rekao: "Da je samo ova sura objavljena ummetu, bila bi mu dovoljna", zbog njenih veličanstvenih značenja. Allah, subhanehu ve te`ala, zaklinje se u ovoj suri vremenom da je svaki insan na gubitku, a zatim izdvaja određenu skupinu ljudi, a to su oni koji su spojili vjerovanje u Allaha i činjenje dobrih djela. Ovi su na dobitku jer su radili za ahiret i nisu ih dunjalučki poslovi odvratili da rade za ahiret. (Tefsir Ibn Kesir)
Ne sumnjam da ćeš se složiti sa mnom da je da`va nešto što će nam svima, ako Bog da, koristiti na ahiretu. "Ashabi, Allah s njima bio zadovoljan, kada bi se sastali, ne bi se rastali dok jedni drugima ne bi proučili suru Al-Asr, a zatim bi se poselamili." (Tefsir Ibn Kesir)
Riječi Allaha, subhanehu ve te`ala: "A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: Ja sam doista musliman!’’(Fussilet, 33), znače da nema ljepšeg govora od govora kojim se poziva Allahu, jer daija poziva Allahove robove Njemu, a istovremeno je i sam upućen u ono što govori, pa to koristi samome njemu, a koristi i ostalim ljudima, i nije on od onih koji naređuju dobro, a sami ga ne rade, niti od onih koji zabranjuju zlo, a sami ga rade. On naređuje dobro i ostavlja zlo, poziva stvorenja Njihovom Stvoritelju, subhanehu ve te`ala. (Tefsir Ibn Kesir kod spomenutog ajeta) Ovaj ajet trebao bi da u nama makar malo probudi želju za da’vetskom funkcijom.
Također, ono što pojačava iman i želju da se ljudi pozivaju u Allahovu vjeru svakako su riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućene Aliji, radijallahu anhu: "Tako mi Allaha, da Allah preko tebe uputi samo jednog čovjeka bolje ti je od najboljeg blaga" (Buharija, 2724, Muslim, 4422); i riječi " Prenesite i dostavite od mene pa makar jedan ajet" (Buharija, 3202). Rekao je Ibn Hadžer el-Askalani: "Ajet, tj. jednu rečenicu kako bi svaki slušalac požurio u prenošenju onoga što je čuo, pa makar to bilo i malo, kako bi se sa tim povezalo prenošenje svega što je došlo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem." (Fethul-Bari)
Stoga se zapitajmo koliko mi znamo i pamtimo Poslanikovih hadisa? Kada bismo ustale i prenijele samo te hadise, nema sumnje da bismo bile od onih koje pozivaju u Allahovu vjeru i sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Međutim, neophodno je istaći da put da’ve nije posut samo cvijećem i olakšicama nego i trnjem i poteškoćama. Onaj ko krene putem da’ve, morat će se suočiti sa neznalicama, oholima i prkosnima. Zbog toga moramo sa sobom ponijeti "opskrbu" kako bismo se potpomogle na da`vetskom putu, a najbolja "opskrba", poslije korisnog znanja, je – strpljenje. Naime, na ovom putu naići ćemo na uznemiravanja, govorom ili fizičkim nasrtajima, a možda će nas zadesiti i oboje, stoga moramo imati strpljenja kako bismo to sve podnijele i ustrajale. Naš uzor u tome je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jer je on osjetio obje vrste uznemiravanja. Upućivali su mu svakakve riječi, npr. rečeno mu je da je "sihirbaz", "čarobnjak", "pjesnik", "luđak", "lažljivac"…, a također je i fizički napadan, npr. ranjen je u svoje plemenito lice, slomljeni su mu zubi, na njegova leđa bacana je hajvanska utroba, djeca su ga gađala kamenjem, pa mu je Allah objavio: "I otrpi ono što oni govore" (Al-Muzzammil, 10). I pohvalio je Uzvišeni strpljive: "Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovjedi Našoj, na pravi put upućivali, jer su strpljivi bili." (As-Sedžda, 24.)
Znaj, sestro, šta god te zadesilo na putu širenja ove uzvišene vjere, to povećava tvoju nagradu i tvoju vrijednost kod Allaha, subhanehu ve te`ala.
Na putu pozivanja u Allahovu vjeru trebamo se osloniti na Onoga Koji je ovu vjeru objavio, subhanehu ve te`ala, i od Njega trebamo tražiti pomoć, potom iskrenost i samo iskrenost, jer će posrnuti onaj ko ne bude iskren.
Nemojmo se žalostiti ukoliko nam se ne odazovu, neka nam na ovom putu bude uzor Allahov poslanik Nuh, alejhis-selam, koji je svoj narod pozivao: "Hiljadu, manje pedeset godina" (Al-`Ankabut, 14).
I na kraju, trebamo se podsjetiti na nešto što nam često nedostaje na putu da’ve, a to je
pozivanje s mudrošću i lijepom riječju, a ne sa grubošću i oštrinom. Rekao je Uzvišeni: "Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima se na naljepši način raspravljaj." (An-Nahl, 125.) Rekao je šejh Sa`di, Allah mu smilovao: "Neka tvoje pozivanje bude pozivanje stvorenja, muslimana i kjafira, Allahovom ispravnom putu, obuhvaćeno korisnim znanjem i dobrim djelima." Mudro pozivanje odnosi se na pozivanje sa znanjem, ne sa neznanjem. Onome ko se poziva predočavaju se dokazi koji su bliži njegovom razumu i shvatanju, što će doprinijeti da njegovo prihvatanje bude potpuno. Ukoliko ne prihvati poziv upućen na ovaj način – mudrošću, onda mu poziv treba uputiti lijepom opomenom, a to je naredba i zabrana propraćena podsticanjem i zastrašivanjem." (Tefsir Sa`di kod spomenutog ajeta)
?
, zato pitam. Ako su ti izvori potrebni samo me napomenu u buducnosti, inshAllah pa su ti dati