Neka je hvala Allahu od koga tražimo pomoć i oprost. I utječemo se Allahu od zla naših duša i naših loših dijela. Koga Allah na pravi put uputi niko ga nemože skrenuti, a koga Allah ostavi u zabludi niko ga ne može uputiti. I nema ničega što zašlužuje ibadet osim Allaha i Muhammed je Njegov rob i poslanik.
U svojoj namjeri da nađu uzore vrijedne pažnje, ljudi se okreću ka prošlosti, u nadi da nađu primjere u ljudima ovog Ummeta, u njihovom znanju, mudrosti i hrabrosti. Neko je rekao da ljudi propadaju kad nemaju na koga da se ugledaju. Društvo se ne sastoji samo iz živih, nego i od umrlih. Najveći od naših umrlih su još uvijek živi.
Jedan od malobrojnih ljudi islamskog nasljedstva je časni šejh i hrabri mudžahid: Ahmed bin AbdelHalim ibn Tejmija. Jedan od najistinitijih u istraživanju Islama. Mnogo od ostavštine Šejha je objavljeno, i još uvijek je vrijedno spominjati vrijeme u kojem je živio, kao i razlozi pisanja njegovih pisama. Pisma su prije svega izvađena iz dvije knjige: Medžmuati fetava i Ukudu Durijja i izuzev Šejhovog pisma kafirskom kralju, sva su napisana u zatvoru.
Ibn Tejmija je rođen 10 Rebiul Evela, 661 po Hidžri, (1263) u gradu Harranu u provinciji Džezire. Porodica mu je bila veoma poznata po nauci. Njegov otac AbdelHalim je bio alim hadisa, a njegov djed Medždudin Abul Barakat je pisac Muntakha Akhbar. Kaže njegov unuk: Naš djed je bio izrstan u pamćenju hadisa, njihovom prenošenju i poznavanju ljudskog razmišljanja. Ibn Tejmija je rođen u vrijeme velikih vjerskih i političkih događanja. Samo pet godina prije njegovog rađanja, tatari su razorili i opustošili Bagdad, a njegova familija je morala da učini hidžru u Damaskus, dok je on još bio mali diječak. Divljaštvo napadača je bez sumnje ostavilo dubok uticaj na dječaka, koji je od tada duboko zamrzio tlačenje i koje ga je poticalo na hrabrost u borbi protiv neprijatelja. Život ibn Tejmije se odlikuje njegovim razvijanjem u mnogim granama nauke. Mnoge njegove knjige su čiste enciklopedije. Ibn Tejmija se učio u takvoj okolini ali on se nije zadovoljavao samo sa time. On se učio ali je zadržavao samostalnost, pa tako nije bio nikad podređen jednom šejhu ili jednom pravcu, nego je uzimao ono najbolje od svih. Vrlo mnogo je pisao o akidetima, objašnjavajući istinu i razotkrivajući šta je laž, a najviše je bio zainteresovan za tefsir. "Mogao bih čitat stotine tefsira jednog ajeta, ali bi još uvijek tražio uputu od Allaha u njegovom tumačenju riječima: O Učitelju Adema i Ibrahima, pouči me! I odlazio bih u udaljene džamije i dovio: O Učitelju Ibrahima, učini da razumim!. Njegovi savremenici su brzo shvatili njegove vrijednosti, kao što Kadi Zamalkani ga opisuje: Baš kao što je Allah učinio željezo mekano Davudu as, tako je znanje učinjeno lahkim za Ibn Tejmiju. Neko bi se zapitao: Zbog čega je Ibn Tejmija tako važan?
Prvo: Njegova stalna i neprekinta veza sa muslimanskim masama, jer im je on bio učitelj i nadzornik, koji im je rješavao probleme i štitio njihova prava pred vladarem. Pokušavao je da ih održi postojane kad su neprijatelji napadali, naređivao je dobro a zabranjivao zlo, a najviše od svega nije bio vezan za dunjalučke stvari. Cijelo vrijeme je provodio u sticanju znanja, kao i u džihadu. Ovo je učinilo da bude omiljen među stanovništvom Damaska, poštovan i cijenjen. Čak ni njegovi najzavidniji neprijatelji mu ne bi mogli tamo nauditi, nego su to učinili u Misru gdje on nije bio tako poznat. Njegova iskrena osjećanja za muslimanske probleme se vide iz njegovih riječi kad Šejh govori o politici:
"Civilizacija se gradi na pravdi i zato su posljedice tlačenja razarajuće. Zato se kaže da će Allah podržati pravednu državu, čak i ako je ne islamska, a ukinuće Svoju pomoć zemlji koja je zalimska, pa čak i ako je to muslimanska zemlja." I kaže takođe Šejhul Islam: "Ima iskrenih muslimana koji drže da se postavljanje na visoke i odgovorne dužnosti, direktno vodi ljubavi prema vlasti i bogatstvu. A neki obični muslimani drže da onaj koji prihvati ovakvu odgovornost, odstupa od "vjere milosti." Kako bilo, ispravan stav je da postavljanje odgovornoh ljudi na dužnosti Ummeta je daleko bolje od dolaska loših na ovakve položaje."
Šejh je također se bavio i ekonomskim problemima, pa je na primjer kritikovao one koji bi držali monopol na zalihama hrane:
"U vrijeme potrebe, kad cijene hrane skoče, vladaru je dozvoljeno da naredi trgovcima da prodaju namirnice po njihovim pravim cijenama."
Dok su se Tatari približavali Damaskusu, strah je obuzeo stanovništvo, mnogi su pomišljali o bježanju. Ibn Tejmija se suprotstavljao ovakvim idejama, i pozivao stanovništvo da ne bježi nego da ostane čvrsto na svojim mijestima. On bi govorio vođama vojske u cilju da ih ohrabri: Allah će nas pomoći! a oni bi mu odgovarali: InšaAllah, na što bi im on odgovara: Ja vam to tvrdim a ne govorim vam to iz nade!.
I Šejh je sam učestvovao u džihadu protiv Tatara kod Šahkaba, nakon njegovih poznatih fetvi u kojima se tatari proglašavaju kafirima, nakon njihovog ostavljanja dijelova Islama, čak iako su izgovarali šehadet. Kad bi neki alim bio zatvoren, Ibn Tejmija bi lično išao kod vladara Damaskusa i tražio puštanje alima. Jednom je Šejh čuo da neki čovjek psuje Poslanika savs pa je odmah u službi naređivanja dobra i zabranjivanja zla napisao cijelu knjigu na ovu temu.
Isto tako duboko se brinuo o stanju muslimana u drugim zemljama, njihovoj blizini ili udaljivanju od Islama. Ovo vidimo iz njegovog opisivanja stanja muslimana u Šamu i Misru gdje su tad stojali čvrsto na odbrani svoje zemlje. Iz njegovih opisa vidimo da su muslimani Misra i Šama tada bili na vrhuncu što se tiče znanja, dijela i džihada. Oni su tad održavali džihad protiv sve jačih kafira. Kaže Šejh: "Stanovništvo Jemena je slabo i ne može ili neće da vodi džihad, potčinjeni svojim vladarima. Stanovništvo Hidžaza je potonulo u novotarijama, ulema im je slaba u znanju i imanu. Ako bi stanovništvo Šama bilo pobijeđeno, a ja se utječem Allahu od toga, oni bi iz Hidžaza ostali kao najniži od Allahovih robova. Zemljama Afrike upravljaju beduini i oni su vrlo iskrivljeni i zaslužuju da budu osvojeni džihadom. Zemlje magreba su pod evropljanima, jer muslimani tamo ne čine džihad. Da su tatari tamo provalili našli bi plašljive ljude... Zato se vidi da samo stanovništvo Šama i Misra stoji na odbrani Islama, i njegov poraz je musiba za Ummet."
Ovo pokazuje Ibn Tejmijino poznavanje aktuelne situacije među muslimanima. Pored njegove povezanosti sa muslimanskim masama, njega karakteriše i njegova budnost i dubina razumijevanja. Iz njegovih knjiga saznajemo da sa kraja drugog stoljeća nakon hidžre, postoji grupa muslimana koji se inspirišu starogrčkim filozifima kao Platon i drugi, i koji pokušavaju ubaciti filozofske ideje u akidet i iskriviti ga, pa tako korisno znanje se okreće u prazne debate i diskusije. Abstraktne teorije nisu nikad bile od koristi čovječanstvu, kojem je jedina svijetlost bila poslanstvo. Zaista je Šejhul Islam bio od onih koji nisu bili zaraženi ovakvim idejama. Ova pisma pokazuju takođe jednu drugu stranu Ibn Tejmije: Većina njegovih dijela karakteriše žestoko napadanje novotara i sličnih njima, dok ovdje vidimo Šejha kako piše pismo svojoj majci, pun nježnosti.
Drugo pismo je njegovoj braći i studentima u Damasku, puno ljubavi i savjetovanja. Isto tako oprašta onima koji su radili na njegovom zatvaranju. Drugo pismo je puno mudrosti, ono koje se odnosi ka kršćanskog kralja. Ova njegova pisma su napisana za vrijeme njegovog boravka u zatvoru.
Ali zbog čega je jedan ovakav šejh zatvoren? Njega nisu zatvorili kafiri, niti tagutski vladari. Nego nažalost, na njegovom zatvaranju su radili neki alimi tog vremena zbog "njegove izraženosti u naređivanju dobra i zabranjivanju zla, zbog velike privrženosti naroda prema njemu, i zbog velikog broja njegovih sljedbenika." Kao resultat njihovig žaljenja kod vlasti, Ibn Tejmija je zatvaran u Kairu, Aleksandriji i Damasku.
Ovdje nastaje problem: Kako može jedan šejh biti zatvoren zbog idžtihada, koji se razlikovao od ostale uleme, ali koji nije nikad prelazio šerijatske granice idžtihada, a pogotovo ne Islama? Kako to da se ne dozvoljava idžtihad nekome alimu, a koji je poznat po svojoj ljubavi prema Allahu i Njegovom poslaniku? Neko će reći: Kopanje po prošlosti, je neće izmijeniti, ali baš zbog mnogih sličnosti u današnjem vremenu, vrijedno je spomenuti ove događaje. Naša srca trebaju biti velika da bi u njima se našlo mijesta za različite poglede, dok god se ne radi o novotarijama, iskrivljivanjima i dozvoljavanju harama.
Vratimo se šejhu i njgeovom vremenu u zatvoru. Stvari počinju da se dešavaju onda kad je šejh napisao zbirku tekstova poznatom pod imenom Hamavija kao odgovor na pitanja iz grada Hama u Siriji, a u vezi Allahovih sifata, 698 po hidžri. Zbog toga je morao da pojasni svoje pisanje na nekoliko javnih skupova u Damasku. Tamo je pojasnio pred predstavnikom vlasti da ono što je on napisao nije bila nikakva novela, već da je on to napisao nekoliko godina ranije u svojoj knjizi Akida Wasitija, i da su ove knjige sadržavale vijerovajnje Ahlu Sunneta vel Džemata. Niko nije mogao da mu se suprotstavi u njegovom iznošenju jer je sve imalo potporu u Kuranu i Hadisu. Predstavnik vlasti je htio da riješi ovaj problem pa je rekao da Ibn Tejmija slijedi tradiciju škole Ahmeda ibn Hanbela. Ibn Tejmija je odbio da ovako definiše svoje stavove i tvrdio je da je ovo tradicija selafa našeg ummeta a ne samo Ahmeda ibn Hanbela ra.
Šejhovi Misra su uspjeli tamo gdje su njihovi saveznici iz Damaska propali. Ibn Tejmija je bio puno poznatiji u drugom gradu halifata Damasku, a manje u prvom, Kairu. Šejhovi Kaira su uspjeli da nagovore vladara zalima po imenu Ruknudeen Bajbers Jašangir čiji lični savjetnik je bio jedan ortodoksni sufija Nasr al Manbaji. Resultat toga je bilo da je Ibn Tejmija doveden pred vlasti na ispitivanje 705 po hidžri. Uprkos savjetima predstavnika vlasti u Damasku da ne ide u Kairo, Ibn Tejmija odlazi smatrajući da će time postići korist. Njegov student Ibn AbdelHadi kaže: Na dan šejhovog odlaska iskupilo se mnogo svijeta da se poselami sa njime, i mnogi od njih su plakali. Kad je Šejhul Islam stigao u Egipt, čekao ga je istraživački sud na čelu sa Ibn Makhlufom Malikijem. Šejh je osječao da je sudija istovremeno i njegov suparnik pa je odbijao odgovoriti na pitanja. Resultat toga je bilo njegovo zatvaranje, kao i zatvaranje njegove braće Abdullaha i Abdurahmana. U to vrijeme on je poslao pismo jednom svome rođaku, u kojem kaže da je odbio poklon sultanata, ne želeći da bude ukaljan bilo čime. Proteklo je 18 mijeseci, nakon čega je on bezuslovno pušten, intervencijom jednog arapskog princa po imenu Husamudin bin Isa 707 po hidžri. I prije je bilo inicijativa da se pusti, ali bez uspjeha, jer su oni koji su ga zatvorili, cijelo vrijeme postavljali uslove na koje šejh nije mogao pristati. Nakon njegovog puštanja, Ibn Tejmija ostaje u Kairu, gdje uspostavlja halke ilma u mesdžidima, radi koristi narodu. Međutim još uvijek je postojalo onih sa zlim idejama, koji su se bojali šejhovog djelovanja među narodom. Zbog toga nastavljaju da se žale vladaru, našto on odlučuje da protjera šejha nazad u Siriju uz neke uslove, na koje je šejh pristao nakon, savjetovanja sa studentima. Kad se spremao da napusti Misir, stigla je nova naredba o ponovnom zatvaranju. Slijedi jedan opis: "Kad je šejh ušao u zatvor po drugi put, vidio je zatvorenike, zauzete sa raznim stvarima kojima su traćili vrijeme, šah i slično, i često bi izostajali od namaza zbog takvih igara. Šejh ih je opominjao i upućivao ih ka Allahu, naređivajući im namaz i traženje znanja. Učio ih je zaboravljenom sunnetu, i učvrščujući im iman. Njegovim radom čelije su postajale bolja mijesta od medresa. Neki koji su bili pušteni od zatvorenika, odbijali su da idu i radije su ostajali sa njim u zatvoru. Na kraju je cijeli zatvor postao medresa i skoro svi su postali od njegovih sljedbenika." Ovo nikako nije pasalo njegovim protivnicima, pa su ga prebacili u zatvor u Alexandriji. Skoro nakon toga, Sultan Muhamed bin Qalavun je ponovo preuzeo vlast, a on je lično poštovao Ibn Tejmiju. Pa je zatražio od šejha da ga posjeti u Kairu. Kad je stigao u sultanovu palaču u Kairu, našao je da je puna prinčeva i uleme. Sultan je ustao da dočeka šejha toplo, a zatim ga povukao u stranu i rekao mu: Ovdje ima prisutnih šejhova koji su dali zakletvu Jašangiru, mome bivšem rivalu, i koji su te optužili. Pa ga je pitao o šejhovom mišljenju da ih pobije ili pozatvara. Šejh nije na to pristao i rekao je: Ako njih nestane, nečeš naći nikoga sličnog njima poslije. A što se mene tiče i onoga što su mi učinili, ja im opraštam. Nakon toga, nastanio se u blizini džamije Al Husein gdje nastavlja sa davetskim radom. 712 po hidžri, Ibn Tejmija se vraća u Damaskus nakon sedam godina provedenih u Misru. U to vrijeme egipatska vojska je zajedno sa šejhom učestvovala u borbi protiv tatara. Nakon toga šejh se ponovo naselio u Damasku. I ponovo, njegovi suparnici su se pobunili kad je šejh došao sa fetvom koja im nije pasala. Ovaj put su u njegovj knjizi Iktida siratul mustekim, pod poglavljem "Putovanje radi posjećivanja kaburova" našli šejhovo iznošenje dokaza protiv ovakve pojave. Za to vrijeme, takva ulema je uspjela da izmijeni mišljenje sultana i on naređuje šejhovo zatvaranje u Damasku. Dok je ulazio u čeliju, proučio je sljedeći ajet: I između njih će se pregrada postaviti koja će vrata imati; unutar nje biće milost a izvana patnja.(57;13). U zatvoru šejh nastavlja da piše i radi na tefsiru, uz stalni ibadet. Ubrzo su mu zabranili pero, tintu i papir, i ubrzo nakon toga prestalo je da kuca srce ovog velikog čovjeka našeg Ummeta. Preselio je na Ahiret, u zatvoru 728 po hidžri. Da mu se Allah smiluje, i bude zadovoljan njime. Ovo je bila historija velikog imama i obnavljača.
Prvo pismo
Pismo Šejhul Islam Ibn Tejmije njegovoj majci u kojem se izvinjava zbog njegovog zadržavanja u Misru. Razlog je njegovo smataranje da je neophodano potrebno učenje tamošnjeg stanovništva.
U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.
Od Ahmeda bin Tejmije njegovoj dragoj i poštovanoj majci, Allah joj se smilovao i nagradio je mirom i blagostanjem, i učinio je Njemu najdražim robovima, Assalamu aleikum we rahmetullahi we berekatuhu.
Hvala Allahu koji je najvredniji zahvaljenja. Nema ničega vrijednog da se obožava osim Njega, i On ima moć nad svim stvarima. Molimo ga da blagoslovi pečat svih poslanika, i imama pobožnih, Muhammeda, Njegovog roba i Poslanika. Zaista su Allahove blagodati neizmjerne i Njegova pomoć ne prestaje da dolazi. Na tome mu zahvaljujemo i tražimo da poveća Svoje zadovoljstvo. Valjda si razumijela, poštovana majko, da smo mi morali ostati u Misru zbog važnog zadatka. Napuštanje takvog zadatka vodi propasti Islama i naših života. Znaj da nije naš izbor da budemo daleko od tebe. Da nas ptice mogu nositi, došli bi ti. Ali odsustvo ima svoj razlog, i ako bi pogledala u stanje muslimana, sigurno mi ne bi našla bolje mijsto od ovoga na kojem sam sada. Ja nemam nijet da se nastanim ovdje zauvijek. Naprotiv, tražim od Allaha da nas uputi na pravi izbor, i molim Allaha da si ti dobro. Molim Allaha da nas blagoslovi i ostale muslimane Svojom dobrotom i sigurnošću. Allah mi je otvorio Svoja vrata milosti i upute na način na koji nisam nikada ni pomišljao. Ali ja cijelo vrijeme razmišljam da ti dođem i stalno klanjam istiharu. Za mene je nezamislivo, da bi me neki od dunjalučkih poslova zadržao daleko od tebe. Ali trenutno se sad dešavaju stvari od velike važnosti, koje ja ne mogu napustiti, iz straha za ličnu i opštu propast, a prisutni vide ono što odsutni ne vide. Napominjem te da se iskreno obraćaš Allahu, i traži od Njega da nas uputi na najbolje staze, jer On zna a mi ne znamo, i On je kadar a mi smo slabi. Kaže Resul savs: Dragost je sinu Ademovom da klanja istiharu i bude zadovoljan sa onim što mu je Allah odredio, a gubitak sinu Ademovom je da napusti istiharu i buden nezadovoljan sa Allahovom odredbom. Zaista putujući trgovac se boji da ne izgubi svoje pare, pa se skrasi na nekom mijestu dok ne bude ponovo u stanju da putuje. Stvari u čijem središtu se mi sad nalazimo su prevelike da bi se opisale, a nema stanja niti kretanja osim od Allaha.
Na kraju poselami sve ukućane, mlade i stare, komšije, prijatelje i rođake.
We sallamu aleikum we rahmetullahi we berekatuhu. Hvala Allahu i neka je selam i salavat na Njegovog poslanika Muhammeda savs.
Drugo pismo
Ovo je prvo od dva pisma namijenjena šejhovoj braći i studentima u Damasku. Vidi se da je ovo pismo poslano nakon prvog puštanja iz zatvora, kada je odležao 18 mijeseci od početka 705 po hidžri. U vezi sa njegovim puštanjem, sultanov izaslanik je tražio od Ibn Tejmije da ostane u Kairu, što je on učinio, radeći na polju daveta. Iz ovog pisma se vidi da on oprašta svojim suparnicima, tražeći od svoje braće da im se ne svete zbog njega. Ovo su kvalitete pravog, inteligentnog alima. On kaže, nakon zahvale Allahu i salavata na Poslanika savs:
U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Zaista je Allah onaj koji je vrijedan zahvale, nagradio me je obilno i ja sam mu dužan zahvale, i dužan da budem postojan u ibadetu, i stpljiv u izvršavanju svih naredbi. Sabur je sam po sebi obaveza, naređena od Allaha u vrijeme lahkoće više nego u vrijeme teškoće. Allah kaže: Ako čovjeku milost Našu pružimo, pa mu je poslije uskratimo, on pada u očajanje i postaje nezahvalnik. A ako ga blagodatima obaspemo, poslije nevolje koja ga je zadesila, on će sigurno reći: Nevolje su me napustile! On je doista umišljen i razmetljiv, a samo strpljive i one koji dobra djela čine čeka oprost i nagrada velika.(11;9-11).
Moja braćo, vi znate da Allah, Sam u svojoj moći, me je odlikovao u ovome poslu, sa prednostima koje On obično daje kao pomoć Svojoj vojsci u cilju uzdizanja Svoje riječi, Svoje vjere, Ahlu Sunneta, i ponižavanja sljedbenika novotarija i iskrivljivanja. Uputa suneta se postiže jasnim dokazima. Rezultat ovoga je da istina pobjeđuje kod tako mnogo ljudi, i oni se vraćaju u okrilje ahlu sunneta vel džemata. Vi trebate znati da jedan od velikuh principa ove vjere je zbližavanje srca muslimana, i njihovo ujedinjenje.
Allah kaže: Zato se bojte Allaha i izgladite međusobne razmirice, i pokoravajte se Allahu i Njegovu poslaniku ako ste pravi vijernici.(8;1). Svi se čvrsto Allahova uža držite i nikako se ne razjedinjujte.(3;103).
Isto tako, jedna od osnova suneta je pokornost Poslaniku.
Pa tako kaže Poslanik savs u sahih hadisu koji prenosi Muslim od Abu Hureire: Allah je zadovoljan sa vama u tri slučaja.
Prvi: Kada ga obožavate i ne pridružujete mu druga.
Drugi: Kada se svi skupa čvrsto držite Njegovog užeta i ne razjedinjujete se, i treći kad savjetujete dobre vladare, koje vam je Allah postavio kao emire.
Dalje u hadisu od Zejida bin Sabita i Ibn Masuda, a koja su obojica bili ulema među sahabima Allahovog poslanika se prenosi da je rekao: Allah obasjao lice čovjeka koji čuje o meni, a zatim prenese onome koji nije čuo za mene. Nezamislivo je da onaj koji ima znanje bude neznalica, ili da onaj koji ima znanje prenese onome koji ima još više znanja. Tri stvari čiste srce muslimana: Iskrenost u radu na Allahovom putu, uzimanje odgovornosti savjetovanja vladara, i ne odvajanje od džemata muslimana.
Sa ciljem da sprovedem ovaj hadis na sebe samoga, ja kažem da nije moja želja, da povrijedim nekog muslimana, namjerno ili nenamjerno. Ovo se odnosi na sve muslimane, naročito naše savremenike. Ja ne želim nikoga ni da tužim ni da osuđujem, jer oni su još uvijek vrijedni poštovanja. Zaista čovjek spada u jednu od tri skupine: ispravni mudžtehid, pogrešni mudžtehid i griješnik.
Prvi je nagrađen i blagoslovljen, drugi je nagrađen i oprošten za svoju grešku. A što se tiče trečeg, ja molim Allaha da mu oprosti, meni i svim muslimanima. Zato mi treba da okrenemo novi list, onima koji su pogriješili. Ja znam one koji kažu: Taj i taj je zgriješio, ili: Taj i taj nije uradio šta je trebao, ili: Šejhu je nanijeto zlo zbog toga i toga. Ovo su riječi koje su štetile nekoj braći i ja ne opravdavam ove riječi. Vi treba da znate da mi svi učestvujemo u pomaganju jedni drugih. Dužnost nam je pomoći jedni druge, sada više nego ikad. Tako onaj ko misli da naudi drugoj braći, kao resultat onoga što smo prošli u Damasku i Egiptu je pogrešno. Istina je da je primjer vijernika kao dvije ruke, jedna čisti drugu. I istina je da se jedan dio prljavštine može oprati samo grubim trljanjem i ovakvo djelo je opravdano kad iz njega izađe uspostavljanje bratske ljubavi. Nek niko ne misli da može biti štedljiv kad se radi o pomaganju braći. Ako nas je neko od naših drugova zapostavljao, pa nam poslije dođe, njegov položaj će porasti kod nas. Vi morate isto tako znati - Allah bio sa vama Zadovoljan - da događaji kao ovaj se dešavaju često zbog različitih stavova, kao i šejtanovih spletki.
Allah kaže: Mi smo nebesima, zemlji i planinama ponudili emanet pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu ali ga je preuzeo čovjek, a on je zaista prema sebi nepravedan i lakomislen - da bi Allah licemjere i licemjerke, i mnogobošce i mnogoboške kaznio, a vjernicima i vjernicama oprostio. A Allah prašta i samilostan je.(33;72-73).
Tako se događaj koji se desio kao i svi nesporazumi, laži i potvore, postao nagrada od Allaha kao što Allah kaže: Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru. Vi ne smatrajte to nikako nekim zlom po vas, ne to je dobro po vas. Svaki od njih biće kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika.(24;11).
Oni koji su pogriješili prema meni, ja im opraštam. A što se tiče onih koji su prekršili Allahove odredbe, pa nek učine tevbu i Allah će im oprostiti. Ako to ne učine, nek Allahova odredba bude nad njima. Jer kad bi čovjeku trebalo da se zahvali za njegove greške, ja bih se zahvalio svakome odgovornome u ovome slučaju za nagradu na ovome i na onome svijetu. Ali Allah je najzaslužnij da mu se bude zahvalan, i vjernik traži dobro u svim njegovim odredbama. Isto tako, onima sa dobrim nijetima treba da se zahvali zbog toga, i oni koji čine dobro su nagrađeni za svoja dijela. A oni koji čine loša dijela, molimo Allaha da im oprosti. Ovo je ono što vam poručujem, i što ja znam o ovoj stvari, i ono što sam ja prošao je veće od onoga što ste vi prošli. Prava ljudi jednih prema drugima i Allahovo pravo nad njima, su u Njegovoj vlasti. Ne zaboravimo događaj sa Abu Bekrom u događaju o potvori o kojem su objavljeni neki ajeti u Kuranu. Tada je Abu Bekr obećeao da se neće više družiti sa Mista ibn Asasha. Razlog Abu Bekrove odluke da isključi Mista iz onih kojima je on redovno pomagao, je njegova umiješanost u širenje laži. Pa je Allah objavio:
Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj ostavili, neka im oproste i ne zamjere. Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i Samilostan je.(24;22).
Reakcija Abu Bekra, kada je čuo ovaj ajete bila je: Naravno! Želim da mi Allah oprosti!. I Abu Bekr je nastavio da pomaže ovog svog rođaka.
O vijernici, ako neko od vas od svoje vjere otpadne, pa Allah će sigurno dovesti mjesto njih ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vijenicima ponizne a prema kafirima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti, i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome On hoće, a Allah je neizmjerno dobar i zna sve. Vaši zaštitinici su samo Allah i Poslanik i vijernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju. Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Njegova poslanika i vijernike, pa Allahova strana će svakako pobijediti.(5;54-56).
Ve selamu aleikum ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu, Gospodaru svijetova i neka je selam i salavat na Muhammeda savs, njegovu porodicu i ashabe.Amin.
U svojoj namjeri da nađu uzore vrijedne pažnje, ljudi se okreću ka prošlosti, u nadi da nađu primjere u ljudima ovog Ummeta, u njihovom znanju, mudrosti i hrabrosti. Neko je rekao da ljudi propadaju kad nemaju na koga da se ugledaju. Društvo se ne sastoji samo iz živih, nego i od umrlih. Najveći od naših umrlih su još uvijek živi.
Jedan od malobrojnih ljudi islamskog nasljedstva je časni šejh i hrabri mudžahid: Ahmed bin AbdelHalim ibn Tejmija. Jedan od najistinitijih u istraživanju Islama. Mnogo od ostavštine Šejha je objavljeno, i još uvijek je vrijedno spominjati vrijeme u kojem je živio, kao i razlozi pisanja njegovih pisama. Pisma su prije svega izvađena iz dvije knjige: Medžmuati fetava i Ukudu Durijja i izuzev Šejhovog pisma kafirskom kralju, sva su napisana u zatvoru.
Ibn Tejmija je rođen 10 Rebiul Evela, 661 po Hidžri, (1263) u gradu Harranu u provinciji Džezire. Porodica mu je bila veoma poznata po nauci. Njegov otac AbdelHalim je bio alim hadisa, a njegov djed Medždudin Abul Barakat je pisac Muntakha Akhbar. Kaže njegov unuk: Naš djed je bio izrstan u pamćenju hadisa, njihovom prenošenju i poznavanju ljudskog razmišljanja. Ibn Tejmija je rođen u vrijeme velikih vjerskih i političkih događanja. Samo pet godina prije njegovog rađanja, tatari su razorili i opustošili Bagdad, a njegova familija je morala da učini hidžru u Damaskus, dok je on još bio mali diječak. Divljaštvo napadača je bez sumnje ostavilo dubok uticaj na dječaka, koji je od tada duboko zamrzio tlačenje i koje ga je poticalo na hrabrost u borbi protiv neprijatelja. Život ibn Tejmije se odlikuje njegovim razvijanjem u mnogim granama nauke. Mnoge njegove knjige su čiste enciklopedije. Ibn Tejmija se učio u takvoj okolini ali on se nije zadovoljavao samo sa time. On se učio ali je zadržavao samostalnost, pa tako nije bio nikad podređen jednom šejhu ili jednom pravcu, nego je uzimao ono najbolje od svih. Vrlo mnogo je pisao o akidetima, objašnjavajući istinu i razotkrivajući šta je laž, a najviše je bio zainteresovan za tefsir. "Mogao bih čitat stotine tefsira jednog ajeta, ali bi još uvijek tražio uputu od Allaha u njegovom tumačenju riječima: O Učitelju Adema i Ibrahima, pouči me! I odlazio bih u udaljene džamije i dovio: O Učitelju Ibrahima, učini da razumim!. Njegovi savremenici su brzo shvatili njegove vrijednosti, kao što Kadi Zamalkani ga opisuje: Baš kao što je Allah učinio željezo mekano Davudu as, tako je znanje učinjeno lahkim za Ibn Tejmiju. Neko bi se zapitao: Zbog čega je Ibn Tejmija tako važan?
Prvo: Njegova stalna i neprekinta veza sa muslimanskim masama, jer im je on bio učitelj i nadzornik, koji im je rješavao probleme i štitio njihova prava pred vladarem. Pokušavao je da ih održi postojane kad su neprijatelji napadali, naređivao je dobro a zabranjivao zlo, a najviše od svega nije bio vezan za dunjalučke stvari. Cijelo vrijeme je provodio u sticanju znanja, kao i u džihadu. Ovo je učinilo da bude omiljen među stanovništvom Damaska, poštovan i cijenjen. Čak ni njegovi najzavidniji neprijatelji mu ne bi mogli tamo nauditi, nego su to učinili u Misru gdje on nije bio tako poznat. Njegova iskrena osjećanja za muslimanske probleme se vide iz njegovih riječi kad Šejh govori o politici:
"Civilizacija se gradi na pravdi i zato su posljedice tlačenja razarajuće. Zato se kaže da će Allah podržati pravednu državu, čak i ako je ne islamska, a ukinuće Svoju pomoć zemlji koja je zalimska, pa čak i ako je to muslimanska zemlja." I kaže takođe Šejhul Islam: "Ima iskrenih muslimana koji drže da se postavljanje na visoke i odgovorne dužnosti, direktno vodi ljubavi prema vlasti i bogatstvu. A neki obični muslimani drže da onaj koji prihvati ovakvu odgovornost, odstupa od "vjere milosti." Kako bilo, ispravan stav je da postavljanje odgovornoh ljudi na dužnosti Ummeta je daleko bolje od dolaska loših na ovakve položaje."
Šejh je također se bavio i ekonomskim problemima, pa je na primjer kritikovao one koji bi držali monopol na zalihama hrane:
"U vrijeme potrebe, kad cijene hrane skoče, vladaru je dozvoljeno da naredi trgovcima da prodaju namirnice po njihovim pravim cijenama."
Dok su se Tatari približavali Damaskusu, strah je obuzeo stanovništvo, mnogi su pomišljali o bježanju. Ibn Tejmija se suprotstavljao ovakvim idejama, i pozivao stanovništvo da ne bježi nego da ostane čvrsto na svojim mijestima. On bi govorio vođama vojske u cilju da ih ohrabri: Allah će nas pomoći! a oni bi mu odgovarali: InšaAllah, na što bi im on odgovara: Ja vam to tvrdim a ne govorim vam to iz nade!.
I Šejh je sam učestvovao u džihadu protiv Tatara kod Šahkaba, nakon njegovih poznatih fetvi u kojima se tatari proglašavaju kafirima, nakon njihovog ostavljanja dijelova Islama, čak iako su izgovarali šehadet. Kad bi neki alim bio zatvoren, Ibn Tejmija bi lično išao kod vladara Damaskusa i tražio puštanje alima. Jednom je Šejh čuo da neki čovjek psuje Poslanika savs pa je odmah u službi naređivanja dobra i zabranjivanja zla napisao cijelu knjigu na ovu temu.
Isto tako duboko se brinuo o stanju muslimana u drugim zemljama, njihovoj blizini ili udaljivanju od Islama. Ovo vidimo iz njegovog opisivanja stanja muslimana u Šamu i Misru gdje su tad stojali čvrsto na odbrani svoje zemlje. Iz njegovih opisa vidimo da su muslimani Misra i Šama tada bili na vrhuncu što se tiče znanja, dijela i džihada. Oni su tad održavali džihad protiv sve jačih kafira. Kaže Šejh: "Stanovništvo Jemena je slabo i ne može ili neće da vodi džihad, potčinjeni svojim vladarima. Stanovništvo Hidžaza je potonulo u novotarijama, ulema im je slaba u znanju i imanu. Ako bi stanovništvo Šama bilo pobijeđeno, a ja se utječem Allahu od toga, oni bi iz Hidžaza ostali kao najniži od Allahovih robova. Zemljama Afrike upravljaju beduini i oni su vrlo iskrivljeni i zaslužuju da budu osvojeni džihadom. Zemlje magreba su pod evropljanima, jer muslimani tamo ne čine džihad. Da su tatari tamo provalili našli bi plašljive ljude... Zato se vidi da samo stanovništvo Šama i Misra stoji na odbrani Islama, i njegov poraz je musiba za Ummet."
Ovo pokazuje Ibn Tejmijino poznavanje aktuelne situacije među muslimanima. Pored njegove povezanosti sa muslimanskim masama, njega karakteriše i njegova budnost i dubina razumijevanja. Iz njegovih knjiga saznajemo da sa kraja drugog stoljeća nakon hidžre, postoji grupa muslimana koji se inspirišu starogrčkim filozifima kao Platon i drugi, i koji pokušavaju ubaciti filozofske ideje u akidet i iskriviti ga, pa tako korisno znanje se okreće u prazne debate i diskusije. Abstraktne teorije nisu nikad bile od koristi čovječanstvu, kojem je jedina svijetlost bila poslanstvo. Zaista je Šejhul Islam bio od onih koji nisu bili zaraženi ovakvim idejama. Ova pisma pokazuju takođe jednu drugu stranu Ibn Tejmije: Većina njegovih dijela karakteriše žestoko napadanje novotara i sličnih njima, dok ovdje vidimo Šejha kako piše pismo svojoj majci, pun nježnosti.
Drugo pismo je njegovoj braći i studentima u Damasku, puno ljubavi i savjetovanja. Isto tako oprašta onima koji su radili na njegovom zatvaranju. Drugo pismo je puno mudrosti, ono koje se odnosi ka kršćanskog kralja. Ova njegova pisma su napisana za vrijeme njegovog boravka u zatvoru.
Ali zbog čega je jedan ovakav šejh zatvoren? Njega nisu zatvorili kafiri, niti tagutski vladari. Nego nažalost, na njegovom zatvaranju su radili neki alimi tog vremena zbog "njegove izraženosti u naređivanju dobra i zabranjivanju zla, zbog velike privrženosti naroda prema njemu, i zbog velikog broja njegovih sljedbenika." Kao resultat njihovig žaljenja kod vlasti, Ibn Tejmija je zatvaran u Kairu, Aleksandriji i Damasku.
Ovdje nastaje problem: Kako može jedan šejh biti zatvoren zbog idžtihada, koji se razlikovao od ostale uleme, ali koji nije nikad prelazio šerijatske granice idžtihada, a pogotovo ne Islama? Kako to da se ne dozvoljava idžtihad nekome alimu, a koji je poznat po svojoj ljubavi prema Allahu i Njegovom poslaniku? Neko će reći: Kopanje po prošlosti, je neće izmijeniti, ali baš zbog mnogih sličnosti u današnjem vremenu, vrijedno je spomenuti ove događaje. Naša srca trebaju biti velika da bi u njima se našlo mijesta za različite poglede, dok god se ne radi o novotarijama, iskrivljivanjima i dozvoljavanju harama.
Vratimo se šejhu i njgeovom vremenu u zatvoru. Stvari počinju da se dešavaju onda kad je šejh napisao zbirku tekstova poznatom pod imenom Hamavija kao odgovor na pitanja iz grada Hama u Siriji, a u vezi Allahovih sifata, 698 po hidžri. Zbog toga je morao da pojasni svoje pisanje na nekoliko javnih skupova u Damasku. Tamo je pojasnio pred predstavnikom vlasti da ono što je on napisao nije bila nikakva novela, već da je on to napisao nekoliko godina ranije u svojoj knjizi Akida Wasitija, i da su ove knjige sadržavale vijerovajnje Ahlu Sunneta vel Džemata. Niko nije mogao da mu se suprotstavi u njegovom iznošenju jer je sve imalo potporu u Kuranu i Hadisu. Predstavnik vlasti je htio da riješi ovaj problem pa je rekao da Ibn Tejmija slijedi tradiciju škole Ahmeda ibn Hanbela. Ibn Tejmija je odbio da ovako definiše svoje stavove i tvrdio je da je ovo tradicija selafa našeg ummeta a ne samo Ahmeda ibn Hanbela ra.
Šejhovi Misra su uspjeli tamo gdje su njihovi saveznici iz Damaska propali. Ibn Tejmija je bio puno poznatiji u drugom gradu halifata Damasku, a manje u prvom, Kairu. Šejhovi Kaira su uspjeli da nagovore vladara zalima po imenu Ruknudeen Bajbers Jašangir čiji lični savjetnik je bio jedan ortodoksni sufija Nasr al Manbaji. Resultat toga je bilo da je Ibn Tejmija doveden pred vlasti na ispitivanje 705 po hidžri. Uprkos savjetima predstavnika vlasti u Damasku da ne ide u Kairo, Ibn Tejmija odlazi smatrajući da će time postići korist. Njegov student Ibn AbdelHadi kaže: Na dan šejhovog odlaska iskupilo se mnogo svijeta da se poselami sa njime, i mnogi od njih su plakali. Kad je Šejhul Islam stigao u Egipt, čekao ga je istraživački sud na čelu sa Ibn Makhlufom Malikijem. Šejh je osječao da je sudija istovremeno i njegov suparnik pa je odbijao odgovoriti na pitanja. Resultat toga je bilo njegovo zatvaranje, kao i zatvaranje njegove braće Abdullaha i Abdurahmana. U to vrijeme on je poslao pismo jednom svome rođaku, u kojem kaže da je odbio poklon sultanata, ne želeći da bude ukaljan bilo čime. Proteklo je 18 mijeseci, nakon čega je on bezuslovno pušten, intervencijom jednog arapskog princa po imenu Husamudin bin Isa 707 po hidžri. I prije je bilo inicijativa da se pusti, ali bez uspjeha, jer su oni koji su ga zatvorili, cijelo vrijeme postavljali uslove na koje šejh nije mogao pristati. Nakon njegovog puštanja, Ibn Tejmija ostaje u Kairu, gdje uspostavlja halke ilma u mesdžidima, radi koristi narodu. Međutim još uvijek je postojalo onih sa zlim idejama, koji su se bojali šejhovog djelovanja među narodom. Zbog toga nastavljaju da se žale vladaru, našto on odlučuje da protjera šejha nazad u Siriju uz neke uslove, na koje je šejh pristao nakon, savjetovanja sa studentima. Kad se spremao da napusti Misir, stigla je nova naredba o ponovnom zatvaranju. Slijedi jedan opis: "Kad je šejh ušao u zatvor po drugi put, vidio je zatvorenike, zauzete sa raznim stvarima kojima su traćili vrijeme, šah i slično, i često bi izostajali od namaza zbog takvih igara. Šejh ih je opominjao i upućivao ih ka Allahu, naređivajući im namaz i traženje znanja. Učio ih je zaboravljenom sunnetu, i učvrščujući im iman. Njegovim radom čelije su postajale bolja mijesta od medresa. Neki koji su bili pušteni od zatvorenika, odbijali su da idu i radije su ostajali sa njim u zatvoru. Na kraju je cijeli zatvor postao medresa i skoro svi su postali od njegovih sljedbenika." Ovo nikako nije pasalo njegovim protivnicima, pa su ga prebacili u zatvor u Alexandriji. Skoro nakon toga, Sultan Muhamed bin Qalavun je ponovo preuzeo vlast, a on je lično poštovao Ibn Tejmiju. Pa je zatražio od šejha da ga posjeti u Kairu. Kad je stigao u sultanovu palaču u Kairu, našao je da je puna prinčeva i uleme. Sultan je ustao da dočeka šejha toplo, a zatim ga povukao u stranu i rekao mu: Ovdje ima prisutnih šejhova koji su dali zakletvu Jašangiru, mome bivšem rivalu, i koji su te optužili. Pa ga je pitao o šejhovom mišljenju da ih pobije ili pozatvara. Šejh nije na to pristao i rekao je: Ako njih nestane, nečeš naći nikoga sličnog njima poslije. A što se mene tiče i onoga što su mi učinili, ja im opraštam. Nakon toga, nastanio se u blizini džamije Al Husein gdje nastavlja sa davetskim radom. 712 po hidžri, Ibn Tejmija se vraća u Damaskus nakon sedam godina provedenih u Misru. U to vrijeme egipatska vojska je zajedno sa šejhom učestvovala u borbi protiv tatara. Nakon toga šejh se ponovo naselio u Damasku. I ponovo, njegovi suparnici su se pobunili kad je šejh došao sa fetvom koja im nije pasala. Ovaj put su u njegovj knjizi Iktida siratul mustekim, pod poglavljem "Putovanje radi posjećivanja kaburova" našli šejhovo iznošenje dokaza protiv ovakve pojave. Za to vrijeme, takva ulema je uspjela da izmijeni mišljenje sultana i on naređuje šejhovo zatvaranje u Damasku. Dok je ulazio u čeliju, proučio je sljedeći ajet: I između njih će se pregrada postaviti koja će vrata imati; unutar nje biće milost a izvana patnja.(57;13). U zatvoru šejh nastavlja da piše i radi na tefsiru, uz stalni ibadet. Ubrzo su mu zabranili pero, tintu i papir, i ubrzo nakon toga prestalo je da kuca srce ovog velikog čovjeka našeg Ummeta. Preselio je na Ahiret, u zatvoru 728 po hidžri. Da mu se Allah smiluje, i bude zadovoljan njime. Ovo je bila historija velikog imama i obnavljača.
Prvo pismo
Pismo Šejhul Islam Ibn Tejmije njegovoj majci u kojem se izvinjava zbog njegovog zadržavanja u Misru. Razlog je njegovo smataranje da je neophodano potrebno učenje tamošnjeg stanovništva.
U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.
Od Ahmeda bin Tejmije njegovoj dragoj i poštovanoj majci, Allah joj se smilovao i nagradio je mirom i blagostanjem, i učinio je Njemu najdražim robovima, Assalamu aleikum we rahmetullahi we berekatuhu.
Hvala Allahu koji je najvredniji zahvaljenja. Nema ničega vrijednog da se obožava osim Njega, i On ima moć nad svim stvarima. Molimo ga da blagoslovi pečat svih poslanika, i imama pobožnih, Muhammeda, Njegovog roba i Poslanika. Zaista su Allahove blagodati neizmjerne i Njegova pomoć ne prestaje da dolazi. Na tome mu zahvaljujemo i tražimo da poveća Svoje zadovoljstvo. Valjda si razumijela, poštovana majko, da smo mi morali ostati u Misru zbog važnog zadatka. Napuštanje takvog zadatka vodi propasti Islama i naših života. Znaj da nije naš izbor da budemo daleko od tebe. Da nas ptice mogu nositi, došli bi ti. Ali odsustvo ima svoj razlog, i ako bi pogledala u stanje muslimana, sigurno mi ne bi našla bolje mijsto od ovoga na kojem sam sada. Ja nemam nijet da se nastanim ovdje zauvijek. Naprotiv, tražim od Allaha da nas uputi na pravi izbor, i molim Allaha da si ti dobro. Molim Allaha da nas blagoslovi i ostale muslimane Svojom dobrotom i sigurnošću. Allah mi je otvorio Svoja vrata milosti i upute na način na koji nisam nikada ni pomišljao. Ali ja cijelo vrijeme razmišljam da ti dođem i stalno klanjam istiharu. Za mene je nezamislivo, da bi me neki od dunjalučkih poslova zadržao daleko od tebe. Ali trenutno se sad dešavaju stvari od velike važnosti, koje ja ne mogu napustiti, iz straha za ličnu i opštu propast, a prisutni vide ono što odsutni ne vide. Napominjem te da se iskreno obraćaš Allahu, i traži od Njega da nas uputi na najbolje staze, jer On zna a mi ne znamo, i On je kadar a mi smo slabi. Kaže Resul savs: Dragost je sinu Ademovom da klanja istiharu i bude zadovoljan sa onim što mu je Allah odredio, a gubitak sinu Ademovom je da napusti istiharu i buden nezadovoljan sa Allahovom odredbom. Zaista putujući trgovac se boji da ne izgubi svoje pare, pa se skrasi na nekom mijestu dok ne bude ponovo u stanju da putuje. Stvari u čijem središtu se mi sad nalazimo su prevelike da bi se opisale, a nema stanja niti kretanja osim od Allaha.
Na kraju poselami sve ukućane, mlade i stare, komšije, prijatelje i rođake.
We sallamu aleikum we rahmetullahi we berekatuhu. Hvala Allahu i neka je selam i salavat na Njegovog poslanika Muhammeda savs.
Drugo pismo
Ovo je prvo od dva pisma namijenjena šejhovoj braći i studentima u Damasku. Vidi se da je ovo pismo poslano nakon prvog puštanja iz zatvora, kada je odležao 18 mijeseci od početka 705 po hidžri. U vezi sa njegovim puštanjem, sultanov izaslanik je tražio od Ibn Tejmije da ostane u Kairu, što je on učinio, radeći na polju daveta. Iz ovog pisma se vidi da on oprašta svojim suparnicima, tražeći od svoje braće da im se ne svete zbog njega. Ovo su kvalitete pravog, inteligentnog alima. On kaže, nakon zahvale Allahu i salavata na Poslanika savs:
U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Zaista je Allah onaj koji je vrijedan zahvale, nagradio me je obilno i ja sam mu dužan zahvale, i dužan da budem postojan u ibadetu, i stpljiv u izvršavanju svih naredbi. Sabur je sam po sebi obaveza, naređena od Allaha u vrijeme lahkoće više nego u vrijeme teškoće. Allah kaže: Ako čovjeku milost Našu pružimo, pa mu je poslije uskratimo, on pada u očajanje i postaje nezahvalnik. A ako ga blagodatima obaspemo, poslije nevolje koja ga je zadesila, on će sigurno reći: Nevolje su me napustile! On je doista umišljen i razmetljiv, a samo strpljive i one koji dobra djela čine čeka oprost i nagrada velika.(11;9-11).
Moja braćo, vi znate da Allah, Sam u svojoj moći, me je odlikovao u ovome poslu, sa prednostima koje On obično daje kao pomoć Svojoj vojsci u cilju uzdizanja Svoje riječi, Svoje vjere, Ahlu Sunneta, i ponižavanja sljedbenika novotarija i iskrivljivanja. Uputa suneta se postiže jasnim dokazima. Rezultat ovoga je da istina pobjeđuje kod tako mnogo ljudi, i oni se vraćaju u okrilje ahlu sunneta vel džemata. Vi trebate znati da jedan od velikuh principa ove vjere je zbližavanje srca muslimana, i njihovo ujedinjenje.
Allah kaže: Zato se bojte Allaha i izgladite međusobne razmirice, i pokoravajte se Allahu i Njegovu poslaniku ako ste pravi vijernici.(8;1). Svi se čvrsto Allahova uža držite i nikako se ne razjedinjujte.(3;103).
Isto tako, jedna od osnova suneta je pokornost Poslaniku.
Pa tako kaže Poslanik savs u sahih hadisu koji prenosi Muslim od Abu Hureire: Allah je zadovoljan sa vama u tri slučaja.
Prvi: Kada ga obožavate i ne pridružujete mu druga.
Drugi: Kada se svi skupa čvrsto držite Njegovog užeta i ne razjedinjujete se, i treći kad savjetujete dobre vladare, koje vam je Allah postavio kao emire.
Dalje u hadisu od Zejida bin Sabita i Ibn Masuda, a koja su obojica bili ulema među sahabima Allahovog poslanika se prenosi da je rekao: Allah obasjao lice čovjeka koji čuje o meni, a zatim prenese onome koji nije čuo za mene. Nezamislivo je da onaj koji ima znanje bude neznalica, ili da onaj koji ima znanje prenese onome koji ima još više znanja. Tri stvari čiste srce muslimana: Iskrenost u radu na Allahovom putu, uzimanje odgovornosti savjetovanja vladara, i ne odvajanje od džemata muslimana.
Sa ciljem da sprovedem ovaj hadis na sebe samoga, ja kažem da nije moja želja, da povrijedim nekog muslimana, namjerno ili nenamjerno. Ovo se odnosi na sve muslimane, naročito naše savremenike. Ja ne želim nikoga ni da tužim ni da osuđujem, jer oni su još uvijek vrijedni poštovanja. Zaista čovjek spada u jednu od tri skupine: ispravni mudžtehid, pogrešni mudžtehid i griješnik.
Prvi je nagrađen i blagoslovljen, drugi je nagrađen i oprošten za svoju grešku. A što se tiče trečeg, ja molim Allaha da mu oprosti, meni i svim muslimanima. Zato mi treba da okrenemo novi list, onima koji su pogriješili. Ja znam one koji kažu: Taj i taj je zgriješio, ili: Taj i taj nije uradio šta je trebao, ili: Šejhu je nanijeto zlo zbog toga i toga. Ovo su riječi koje su štetile nekoj braći i ja ne opravdavam ove riječi. Vi treba da znate da mi svi učestvujemo u pomaganju jedni drugih. Dužnost nam je pomoći jedni druge, sada više nego ikad. Tako onaj ko misli da naudi drugoj braći, kao resultat onoga što smo prošli u Damasku i Egiptu je pogrešno. Istina je da je primjer vijernika kao dvije ruke, jedna čisti drugu. I istina je da se jedan dio prljavštine može oprati samo grubim trljanjem i ovakvo djelo je opravdano kad iz njega izađe uspostavljanje bratske ljubavi. Nek niko ne misli da može biti štedljiv kad se radi o pomaganju braći. Ako nas je neko od naših drugova zapostavljao, pa nam poslije dođe, njegov položaj će porasti kod nas. Vi morate isto tako znati - Allah bio sa vama Zadovoljan - da događaji kao ovaj se dešavaju često zbog različitih stavova, kao i šejtanovih spletki.
Allah kaže: Mi smo nebesima, zemlji i planinama ponudili emanet pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu ali ga je preuzeo čovjek, a on je zaista prema sebi nepravedan i lakomislen - da bi Allah licemjere i licemjerke, i mnogobošce i mnogoboške kaznio, a vjernicima i vjernicama oprostio. A Allah prašta i samilostan je.(33;72-73).
Tako se događaj koji se desio kao i svi nesporazumi, laži i potvore, postao nagrada od Allaha kao što Allah kaže: Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru. Vi ne smatrajte to nikako nekim zlom po vas, ne to je dobro po vas. Svaki od njih biće kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika.(24;11).
Oni koji su pogriješili prema meni, ja im opraštam. A što se tiče onih koji su prekršili Allahove odredbe, pa nek učine tevbu i Allah će im oprostiti. Ako to ne učine, nek Allahova odredba bude nad njima. Jer kad bi čovjeku trebalo da se zahvali za njegove greške, ja bih se zahvalio svakome odgovornome u ovome slučaju za nagradu na ovome i na onome svijetu. Ali Allah je najzaslužnij da mu se bude zahvalan, i vjernik traži dobro u svim njegovim odredbama. Isto tako, onima sa dobrim nijetima treba da se zahvali zbog toga, i oni koji čine dobro su nagrađeni za svoja dijela. A oni koji čine loša dijela, molimo Allaha da im oprosti. Ovo je ono što vam poručujem, i što ja znam o ovoj stvari, i ono što sam ja prošao je veće od onoga što ste vi prošli. Prava ljudi jednih prema drugima i Allahovo pravo nad njima, su u Njegovoj vlasti. Ne zaboravimo događaj sa Abu Bekrom u događaju o potvori o kojem su objavljeni neki ajeti u Kuranu. Tada je Abu Bekr obećeao da se neće više družiti sa Mista ibn Asasha. Razlog Abu Bekrove odluke da isključi Mista iz onih kojima je on redovno pomagao, je njegova umiješanost u širenje laži. Pa je Allah objavio:
Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj ostavili, neka im oproste i ne zamjere. Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i Samilostan je.(24;22).
Reakcija Abu Bekra, kada je čuo ovaj ajete bila je: Naravno! Želim da mi Allah oprosti!. I Abu Bekr je nastavio da pomaže ovog svog rođaka.
O vijernici, ako neko od vas od svoje vjere otpadne, pa Allah će sigurno dovesti mjesto njih ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vijenicima ponizne a prema kafirima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti, i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome On hoće, a Allah je neizmjerno dobar i zna sve. Vaši zaštitinici su samo Allah i Poslanik i vijernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju. Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Njegova poslanika i vijernike, pa Allahova strana će svakako pobijediti.(5;54-56).
Ve selamu aleikum ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu, Gospodaru svijetova i neka je selam i salavat na Muhammeda savs, njegovu porodicu i ashabe.Amin.