Od Huzejfe, r.a., se prenosi da je čuo da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao „U Džennet nece ući onaj ko prenosi tuđe riječi.“ Od Ibn 'Abasa, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., naišao pored dva kabura i rekao: „Njih dvojica se muče, a ne muče se zbog velikog grijeha. Jedan od njih išao je i prenosio tuđe riječi, a drugi se nije pazio od mokraće.“
Neki učenjaci hadisa kažu da se pod riječima: ¨a ne muče se zbog velikog grijeha¨ misli da su oni mislili da nije veliki grijeh, a jeste, dok drugi kažu da se misli da im ih se bilo teško proći.
Allahov Poslanik, s.a.v.s, je također rekao: „Hoćete li da vam kažem koji su među vama najgori?“ „Hoćemo“-odgovorili su, pa im je rekao: „Oni koji tuđe riječi prenose, oni koji voljene rastavljaju i oni koji nedužne potvaraju.“
Od Ibn Mes'uda, r.a., se prenosi da je rekao: „Hoćete li da vam kažem šta je laž i neistina? To je prenošenje tuđih riječi koje potpiruju razdor među ljudima.“
Prenošenje tuđih riječi i njihovo širenje među...
svijetom sa ciljem unošenje nereda, razdora i mržnje, jedna je od najružnijih osobina koju čovjek može imati, jer ono potpiruje smutnju, trga veze, sije mržnju , razbija zajednicu, prijatelje čini neprijeteljima i braću strancima. Onaj ko to čini je kao muha koja prenosi zarazne bolesti.
U jezičkom smislu „En-Nemimeh“ prenošenje tudjih riječi¨“ znači čuti od nekog da je o nekom nešto ružno rekao, pa požuriti da se to ovome prenese npr. riječima: „Taj i taj o tebi priča to i to.“ Prenošenje tuđih riječi ne tiče se samo onoga o kome jer rečeno, ili onaj ko je to čuo, svejedno bilo to riječima, pismom, davanje znakova ili mimikom. To znači, da sve što čovjek kod drugih nevaljalo vidi treba sakriti i dalje ne širiti, izuzev ako je u njegovom obznanjivanju korist po muslimane ili suzbijanje još većeg zla.
Motivi za prenošenje tuđih riječi najčešće su: priželjkivanje zla onome ko je ono što se prenosi rekao, pokazivanje naklonosti prema onomo o kome se reklo ili radoznalosti i uživanje u pričanju i zadiranju u ono što ga se ne tiče.
Onaj do čijih ušiju dopre prenošenje tuđih riječi dužan je sljedećih šest stvari:
1. Ne povjeravati onome ko ih prenosi jer je dotični nepošten čovjek. Potvrda za to su riječi Uzvišenog Allaha: „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekom zlo ne učinite!“ (El-Hudzurat, 6).
2. Spriječiti onoga ko to čini, posavjetovati ga i ukazati mu na pogubnost toga što radi.
3. Prezirati ga u ime Allaha, jer je i kod Allaha prezren.
4. Ne sumnjičiti svoga odsutnog brata, jer je to grijeh, kao što stoji u riječima Uzvišenog: ...klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjčenja su, doista grijeh. (El-Hudzurat, 12).
5. To što se čulo ne smije navesti na uhođenje u traganju za potvrdom rečenog i to zato što je to zabranjeno riječima Uzvišenog: ...i ne uhodite jedni druge! (El-Hudzurat, 12).
6. Ne osjećati nikakvo posebno zadovoljstvo zato što se onaj ko prenosi tuđe riječi spriječio da ih dalje prenosi. Zatim, ne pričati o tom nikome, kako na taj način i sam ne bi postao klevetnik i prenosilac tuđih riječi. Neka se zato, oni sa oštrim jezikom pripaze i neka govore samo ono što je za Allahova stvorenja dobro! Zato su im dovoljne Vjerovjesnikove, s.a.v.s., riječi: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori samo dobro ili neka šuti!“
Islamsko predanje:
El-Hasan je rekao : “ Ko tebi prenosi riječi o drugom, znaj da će ih i drugima prenositi o tebi!“
Nekakav čovjek je 'Amru b. 'Ubejdu rekao: „El-Esvari te, u svojim pričama, ne prestaje spominjati po zlu“ –pa mu je 'Amr rekao: „Čuj, ti niti poštuješ društvo čovjeka s kojim si sjedio, jer si nam prenio njegove riječi, niti mene, jer si o mome bratu otkrio ono što mi nije drago. Ja znam jedino da će nam smrt svima doći, da ćemo svi u kabur leći, da ćemo se svi na Sudnjem danu iskupiti i da će nam svima Uzvišeni Allah- Najpravedniji Sudija presuditi.“
Pripovijeda se da je Sulejman b. 'Abdulmelik jednom prilikom sjedio u društvu sa Ez-Zuhrijem kada mu je došao jedan čovjek koga je Sulejman upitao: „Čuo sam da si me klevetao i za mene rekao to i to“ –pa je čovjek odgovorio: „Niti sam to učinio, niti rekao“ –na što je Sulejman dodao: „Onaj ko mi je to rekao je pouzdan čovjek.“ -pa se Ez- Zuhri uključio i rekao: „Onaj ko prenosi tuđe riječi ne može biti pouzdan!“ Na to je Sulejman rekao: „Istinu si rekao.“ Zatim je čovjeku rekao da može mirno ići.
Neko drugi je rekao: „Kada bi ono što ti prenosilac tuđih riječi prenosi bilo tačno i sam bi smogao hrabrosti da te izgrdi. Onaj od koga ti se riječi prenose više od ovoga zaslužuje tvoju milost, jer te ne dočekuje sa grdnjom.“
Pripovijeda se da je kod Omera b. 'Abdulaziza došao neki čovjek i pred njim spomenuo klevetanje drugug čovjeka, pa mu je Omer rekao: „Ako hoćeš provjerićemo to što kazeš i utvrditi je li istina to što si za njega rekao. Ako budeš slagao, od onih si na koje se upozorava u ovom ajetu.“ ...ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite“ (El-Hudzurat, 6), a ako budeš istinu rekao, onda si od onih za koje se u ovom ajetu kaze da su: ...klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi. (El.Kalem, 11), ili, ćeš da ti oprostimo?“ – pa je rekao: „Da mi oprostiš, vladaru pravovjernih! Nikada to više neću učiniti!“
Odlomak je iz knjige "Bistro more pobožnosti i supstilnosti"
Autor: Ahmed Ferid