Piše: Irfan Kasumović
U noći kad se sve smiri i kada san lagano tvoje oči obuzima, a misli se motaju poput vjetra među krošnjama drveća, iz dubine dopire glas duše tvoje, glas nečujni koji tvoje tijelo obuzima. I dok svi spavaju, vaš dijalog započinje:
"Dušo moja, zastani, razmisli i povrati se Zaštitniku svome.
Cijeli život si u griješenju provela, dosta je!
Zašto ibadete izbjegavaš i hidžru od vjere činiš, a strasti slijediš?!"
Duša: Prođi se takvih savjeta, ta život je, kao što vidiš, okrutan i surov.
A trka za životom je ibadet, tako sam čula da ljudi govore.
"Nije trka za životom samo ibadet.
Polahko, pogrešnim smjerom si se zaputila.
Doista je dunjaluk prolazno uživanje, i ma koliko imetka da sakupiš, on će te utopiti."
Duša: Zar misliš da život tek tako prođe? Mene ne dotiče to što tebe muči.
Zašto o uputi razmišljaš, šta od mene želiš?
"Želim ti dobro, i tužnim me čini kada griješiš jer u tome je zla kob i na horizontu pojava bolnog kraja."
Duša: Prođi se savjeta i uživaj u ovom životu punom draži i naslada.
"Zar nisi bila siromašna i prazna iznutra, pa te je On iz dobrote Svoje učinio bogatom?!
A ti činiš grijehe u onome čime si opskrbljena, pa razmisli o onome što ti je dato!"
Duša: Taj imetak sam sama stekla. Sav svoj trud uložila. Nije mi došao dok sam u kući sjedila, već sam za njime trčala i glavu gubila.
"Zar nisi jednog dana legla bolesna, nemoćna, iskušana, ispunjena tugom, bez ijednog pokreta?!
Doktori su bili nemoćni, u takvom tvom stanju, da bilo šta učine, pa ko ti je ozdravljenje podario ako ne On?!"
Duša: Normalno je da svaki čovjek ponekad bolestan bude.
U životu se smjenjuju zdravlje i bolest, ta tome su svi ljudi izloženi, i o tome drugi ne sude.
"Razmisli o blagodatima kojima si obasuta i neka te prolaznost ne zavara.
A šta je život do njiva na kojoj si ti samo ratar.
I tako ćeš kružiti ovim dunjalukom, životom punim bola, a već sutra ćeš sa njega otputovati ostavljajući sve za sobom.
Odaberi prije svoje smrti mjesto na onom svijetu, a ovaj svijet je samo ono što dopire do tvojih ušiju."
Duša: Polahko, čovječe, tako ti Allaha, zaboljelo me je to. Ja se davim u moru strasti pa pruži mi ruku svoju.
Izvedi me na obalu upute i neka moje oči svjetlo njeno ugledaju...
"Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je." (Jusuf, 53.)
U noći kad se sve smiri i kada san lagano tvoje oči obuzima, a misli se motaju poput vjetra među krošnjama drveća, iz dubine dopire glas duše tvoje, glas nečujni koji tvoje tijelo obuzima. I dok svi spavaju, vaš dijalog započinje:
"Dušo moja, zastani, razmisli i povrati se Zaštitniku svome.
Cijeli život si u griješenju provela, dosta je!
Zašto ibadete izbjegavaš i hidžru od vjere činiš, a strasti slijediš?!"
Duša: Prođi se takvih savjeta, ta život je, kao što vidiš, okrutan i surov.
A trka za životom je ibadet, tako sam čula da ljudi govore.
"Nije trka za životom samo ibadet.
Polahko, pogrešnim smjerom si se zaputila.
Doista je dunjaluk prolazno uživanje, i ma koliko imetka da sakupiš, on će te utopiti."
Duša: Zar misliš da život tek tako prođe? Mene ne dotiče to što tebe muči.
Zašto o uputi razmišljaš, šta od mene želiš?
"Želim ti dobro, i tužnim me čini kada griješiš jer u tome je zla kob i na horizontu pojava bolnog kraja."
Duša: Prođi se savjeta i uživaj u ovom životu punom draži i naslada.
"Zar nisi bila siromašna i prazna iznutra, pa te je On iz dobrote Svoje učinio bogatom?!
A ti činiš grijehe u onome čime si opskrbljena, pa razmisli o onome što ti je dato!"
Duša: Taj imetak sam sama stekla. Sav svoj trud uložila. Nije mi došao dok sam u kući sjedila, već sam za njime trčala i glavu gubila.
"Zar nisi jednog dana legla bolesna, nemoćna, iskušana, ispunjena tugom, bez ijednog pokreta?!
Doktori su bili nemoćni, u takvom tvom stanju, da bilo šta učine, pa ko ti je ozdravljenje podario ako ne On?!"
Duša: Normalno je da svaki čovjek ponekad bolestan bude.
U životu se smjenjuju zdravlje i bolest, ta tome su svi ljudi izloženi, i o tome drugi ne sude.
"Razmisli o blagodatima kojima si obasuta i neka te prolaznost ne zavara.
A šta je život do njiva na kojoj si ti samo ratar.
I tako ćeš kružiti ovim dunjalukom, životom punim bola, a već sutra ćeš sa njega otputovati ostavljajući sve za sobom.
Odaberi prije svoje smrti mjesto na onom svijetu, a ovaj svijet je samo ono što dopire do tvojih ušiju."
Duša: Polahko, čovječe, tako ti Allaha, zaboljelo me je to. Ja se davim u moru strasti pa pruži mi ruku svoju.
Izvedi me na obalu upute i neka moje oči svjetlo njeno ugledaju...
"Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je." (Jusuf, 53.)
