Šejtan, l.a., nas navodi da pomislimo da je situacija bezizlazna i da je rješenje u prikrivanju svoje pripadnosti najodabranijoj vjeri- din islamu. Taj isti, Allahov neprijatelj, nas sprječava da prepoznamo Allahove blagodati prema nama kroz svako iskušenje i nepravdu koja nam se nanese. Ako analiziramo kakve nepravde i zulum su trpjeli poslanici i ashabi, muškarci i žene pravovjerne, odabrani Allahovi robovi, tada moramo da se postidimo svoje slabosti i kukavičluka.
Abdullah ibn Mesud prenosi: Kao da gledam Allahova Poslanika kako nam priča o poslaniku koga je narod zlostavljao i krvlju ga zalio. On je obrisao krv sa svog lica i govorio: 'Gospodaru moj, oprosti mom narodu, oni ne znaju.'?
Gdje smo mi u odnosu na ovog poslanika? Da li smo bolji od njega?
Gdje smo u odnosu na frizerku faraonove kćeri koja je strpljivo gledala kako joj zalim faraon baca malenu dječicu u usijano ulje, i njihove kosti kako isplivavaju na površinu, ali vjeru nije ostavila?! Mislimo li da ona svoju dječicu nije dovoljno voljela?
Gdje smo u odnosu na faraonovu ženu Asiju koja mu je odvažno rekla istinu u lice i uprkos svim ljepotama dunjaluka koje je posjedovala i patnjama i zlostavljanjima koja su uslijedila, nije od svoje vjere odustala, već je zatražila kuću u džennetu koju je Allahovom voljom i vidjela prije svog preseljanja. Zar mislimo da smo vrjedniji od nje?
Možda se smatramo vrjednijim i od Jusufa, a.s., kome su toliku nepravdu učinili njegovi najbliži? Možda mislimo da smo mi bezgriješni u odnosu na ove odabrane, Allahu pokorne robove?
Ne, tako mi Allaha! Mi smo zalimi sami prema sebi, jer ukoliko smo svjesni svojih grijeha i grešaka, tada će nam svako iskušenje doći kao donosilac radosne vijesti. Radovat ćemo se i nadati da nam je to Milostivi poslao svoju blagodat i šansu za oprost grijeha i otežavanje vage dobrih djela. Vidjet ćemo da nas naš Gospodar voli, jer koga On zavoli stavi ga na iskušenje, podari mu sabur, i na kraju pobjedu još na dunjaluku, a džennet Firdews na ahiretu.
Ako malo bolje analiziramo vrijednosti mazluma (onoga kome se čini nepravda), tada ćemo biti zahvalni svima onima koji nam zulum čine, jer je i taj zalim donosilac dokaza Allahove ljubavi prema nama zato što, kada On nekog zavoli, tada odredi osobu koja će mu činiti zulum kako bi povećao njegov sabur i podario Svom strpljivom robu velike blagodati na dunjaluku i ahiretu. Između Allaha i dove mazluma nema zastora, a zar to nije velika blagodat?
Da li je rješenje osamiti se i izbjegavati miješanje sa ljudima? Da, ukoliko želimo da sebi umanjimo nagradu, jer je Poslanik, s.a.w.s, to stanje jasno opisao u hadisu koji prenosi Tirmizi: Vjernik koji se miješa sa ljudima i trpi njihova zlostavljanja bolji je od vjernika koji se ne miješa s ljudima i nije izložen njihovim zlostavljanjima.
U Buharijevom Sahihu bilježi se hadis Habbaba ibn Erte: Požalili smo se Poslaniku koji je bio prilegao na svom ogrtaču u hladu Kabe: 'Zar nećeš tražiti pomoć za nas? Zar nećeš činiti dovu za nas?' On reče: 'One prije vas hvatali su, kopali bi im rupu i stavili ih u nju. Zatim bi donijeli testeru i na dva dijela im polovili glavu. Željeznim češljevima skidali bi sve do kosti. I to ih ne bi odbilo od Allahove vjere. Tako mi Allaha, ova će se stvar završiti. Jahač će od Sane do Hadremevta putovati i neće se plašiti nikog osim Allaha ili vuka da mu ne pojede ovce. Ali vi suviše žurite.'
Osjetimo li stid pred Allahom kada sebe uporedimo sa ovim divnim insanima? Zar su naša iskušenja na radnim mjestima, u društvu, komšiluku, itd. vrijedna spomena u odnosu na ove čestite uzore? Hoće li nam „zulum" nad nama biti dovoljno opravdanje za naš kukavičluk?
Ovo sve naravno ne znači da trebamo biti pasivni i u potpunosti se prepustiti saburu. Ne! Musliman treba uvijek nastojati poboljšati svoje stanje, a ako mu je nepravda nanesena, protiv toga se treba boriti u skladu sa Allahovim zadovoljstvom. No u slučajevima kada izbavljenje iz određene nedaće nije u našim rukama, onda se trebamo u potpunosti pouzdati u Gospodara i dovom Ga moliti da nam nevolju otkloni. A musliman treba uvijek biti optimističan, i imati na umu da je sa poteškoćom i olakšanje: Ta, zaista, s mukom je last, zaista, s mukom je i last! (Al-Inširah: 5-6.).
Iskreni vjernik nikada neće zapasti u depresiju. Nikada neće biti tužan niti razočaran. On nikada nije na gubitku, jer kada ga zadesi iskušenje bude strpljiv i nada se Allahovoj nagradi pa doživi pobjedu u svakoj situaciji, a kada mu Milostivi podari Svoje blagodati, bude Mu zahvalan i svjestan da to nije njegovih ruku djelo pa mu Allah još više poveća blagodati.
To je naš cilj i naš put. Ponosni smo i sretni što smo pripadnici najodabranije vjere kojoj je zagarantovan džennet. Zadovoljni smo svime što nam naš Rabb odredi i više volimo da smo mazlumi, nego zalimi. Niti jedno dunjalučko iskušenje ne može nas odvratiti od pripadnosti časnom islamu i svako iskušenje nas samo više ojačava, jer znamo i vjerujemo da je ovaj dunjaluk samo put ka džennetu ili džehennemu.
IslamBosna.ba