Piše: Muhammed Ikanović, prof.
Pune dvadeset i tri godine traje proces objave i odgoja prve generacije muslimana, „zlatne generacije", koja je riječima i djelom pokazala iskrenu pokornost i privrženost islamu. Svaka stvar u našoj, zlatnim slovima ispisanoj, istoriji prve generacije je pouka za onoga ko razmišlja i iz toga želi izvući pouku. Nije uzaludno bilo dvadeset tri godine odgoja i sigurno je bilo za tim velike potrebe i pokazalo se da je to baš tako i trebalo, za razliku od nas koji želimo da se odgojimo za nekoliko dana, a potom nosimo emanet vjere kojeg su odbacila gorostasna brda kad im je ponuđen.
Trebao je da se upotpuni cijeli jedan proces da bi izašla generacija koja će za još svoga vijeka napraviti velike promjene planetarnog razmjera. Nakon što se proces upotpunio, objava se završava, na osnovu mišljenja jednog dijela mufessira, kratkim ajetom velikog značenja, „Danas Sam vam vašu vjeru upotpunio..." (Prijevod značenja, al-Maide, 3.). Pouka je da je sistem islamskog života upotpunjen i da za bilo čim što je potrebno jednom muslimanu i njegovoj zajednici rješenje postoji u islamu, samo je potrebno potražiti ga na ispravan način.
Vadžibom biva i ono bez čega se ne može upotpunit jasni vadžib...
Fikhsko pravilo glasi: važibom biva sve ono bez čega se ne može upotpuniti vadžib. Pa tako onaj ko je dužan da izdvoji zekat, da bi znao koliko iznosi njegovih 2,5% obaveza mu je da obračuna imetak koji ima i izračuna koliko iznosi 2,5%, iako te operacije u osnovi nisu vadžib. Ako je tema odgoj onda ćemo ovo pravilo pojasniti primjerom islamskog odgoja generacija. Društevni poredak u kojem danas živimo nalaže školovanje djeteta što je u mnogim država i regulisano zakonskom regulativom i ko god ne želi da ispuni tu društvenu obavezu bit će sankcionisan. Mi kao muslimani znamo da je naša vjerska i moralna obaveza da opismenjujemo svoju djecu i učimo ih svakoj korisnoj nauci, kako onoj koja se tiče naše vjere tako i onoj koja donosi ovosvjetske koristi. Zato islamski učenjaci kažu da ukoliko islamsko društvo ima potrebu za doktorima medicine, ispunjavanje te obaveze biva fardi-kifaje na zajednicu muslimana, sve dok se ta potreba ne zadovolji. Mi se ovdje želimo koncentrisati na obrazovni sistem i školovanje. Sve iz razloga što je to naša obaveza, a i takođe zato što je to vrlo bitan period u formiranju ličnosti. Zato je i nastala izreka 'od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba'. Da li to zbog toga što je to najrahatniji dio života kojeg čovjek proživi ili zbog nečega drugog nije bitno. Nas interesuje kako da ga kvalitetno iskoristimo u odgoju novih generacija. Važno je spomenuti da se djeca uveliko ugledaju na učitelje, nastavnike i profesore i da te ličnosti na njih ostvaljaju velikog traga. O važnosti brige o odgoju djeteta, najbolje govori primjer koje su izrekli učitelji generacija prije nas tj. da je dijete poput spužve, a spužva upija i čistu i prljavu vodu, sve ovisi od toga u koju vodu ćeš da staviš spužvu.
Aktivni samo u nuždi
Naša istorija i lični moj dugogodišnji rad sa muslimasnkim masama me podučio da muslimani, na veliku žalost, reaguju samo u nevolji i da nikako nisu spremni na preventivna djelovanja. Prije nekoliko godina posjetio sam jedan džem'at u dijaspori gdje nas je jednog dana zijaretio brat musliman koji živi u Italiji. Cilj njegove posjete je bio da tom džem'atu prenese iskustva muslimana u Italiji po pitanju obrazovnog sistema za muslimane. Poznato je da u Italiji živi veliki broj muslimana arapskog porijekla. Veći dio njih je došao u tu zemlju kao već odrasla osoba sa izgrađenom vizijom života i nije bilo velikih problema. Ti problemi su nastali kada su tamo počela da se rađaju djeca. U svojim kućama su učili šehadet, a u školama nešto drugo. Naravno mnogi u tome nisu vidjeli prijetnju sve dok se ona nije pojavila.
Pa su tako muslimanske kćerke bježale od kuće sa svojim „prijateljima" i sa njima provodili po nekoliko dana, jer su u školi učili da na to imaju pravo. U nekim muslimanskim kućama djeca su počela da se krste prije jela umjesto da izgovore riječi bismille. Bilo je i muslimanske djece koja su počela da se drogiraju i tako do nedgoled sa primjerima. Iz toga su stariji naučili da moraju da se organizuju i otvaraju škole u kojima će odgajati djecu na islamskim principima. Ali, za neku djecu je to bilo kasno jer su njihovi roditelji bili direktni uzročnici moralnog ubistva svoje djece. A koliko je ajeta koji se završavaju sa riječima da se pouke uzimaju od onih prije, što znači da ne čekamo da se nama desi da bi djelovali.
Neiskrene želje
U poslijeratnom periodu tačnije 1996. godine u časnom ramazanu kao da'ija otišao sam u jedan grad u Bosni, a još sam bio na šerijatskom kursu kojeg su vodili naši muderisi, braća arapi, jer nije bilo bosanaca sposobnih za to. Sa ovog stanovišta, na jednu ruku žalosno, vrlo skromno znanje uz nepoznavanje arapskog jezika, a nije bilo sposobnijih da'ija ili svi mi koji smo bili u da'vi naše znanje je bilo veće ili manje za nijansu. Sjećam se tog vremena da se svaki novi propis i svako predavanje načisto upijalo. Svi su svoje slobodno vrijeme željeli provesti s nekim ko bi im mogao bilo šta o islamu reći. I sve je to bilo popraćeno laganim uzdasima kad bi imali priliku da nam dođe neko ko zna arapski jezik, ko je završio neki od islamskih fakulteta itd.
Nakon deset godina na desetine da'ija se vratilo sa islamskih fakulteta, godine provodeći sjedeći pred ulemom ovog ummeta, ali imamo drugi problem; malo je onih koji sada žele to znanje. Danas se uglavnom o da'ijama govori kada se žele ogovoriti i spominjati njihove manjkavosti i slabosti. Danas ništa nije dobro!!! Ali svako će pred Allaha stati. Željeli smo da imamo imetka da ga trošimo za islam, danas ga imamo, a malo je onih koji ga troše. Željeli smo da imamo ljude koji će nam prevoditi djela s arapskog da i mi osjetimo riječi ibnul-Kajjima, ibn-Tejmijje i drugih alima, a danas je malo onih koji žele da ih čitaju, a još manje koji žele po njima da postupaju. Zato slobodno možemo reći da su te želje bile neiskrene, na veliku žalost!
Islamski projekti
Pored toga što sami pojedinci nisu baš dobri i bilo kakav projekat koji se pokrene na udaru je kritika muslimanskih masa. Krenimo od mekteba: jedan da'ija treba skoro da moli braću da svoju djecu šalju da bi ih podučio ajetima i hadisima. A ako se i nađe neko ko je spreman da pokrene islamsku školu mali broj se odaziva da upiše svoje dijete u nju. Na sramotu vam muslimani! Šta čekamo?! Mehdiju!!! Da uz kahvu gledamo na dnevniku kako je on preko noći izmijenio stanje ljudi i popravio na bolje. Dokle nemarnost i nezainteresovanost?! Jel ponovo treba muslimanska kći da se oda zinaluku i drogama da bi muslimani shvatili da treba da imaju svoj vrtić, svoje škole i svoje fakultete. Obaveza nam je da se organizujemo kako bi naš život bio u svakom pogledu islamski i onako kako to Svevišnji Allah traži od nas. Molimo Gospodara Svemogućeg da popravi naše stanje.
studio-din.com
Pune dvadeset i tri godine traje proces objave i odgoja prve generacije muslimana, „zlatne generacije", koja je riječima i djelom pokazala iskrenu pokornost i privrženost islamu. Svaka stvar u našoj, zlatnim slovima ispisanoj, istoriji prve generacije je pouka za onoga ko razmišlja i iz toga želi izvući pouku. Nije uzaludno bilo dvadeset tri godine odgoja i sigurno je bilo za tim velike potrebe i pokazalo se da je to baš tako i trebalo, za razliku od nas koji želimo da se odgojimo za nekoliko dana, a potom nosimo emanet vjere kojeg su odbacila gorostasna brda kad im je ponuđen.
Trebao je da se upotpuni cijeli jedan proces da bi izašla generacija koja će za još svoga vijeka napraviti velike promjene planetarnog razmjera. Nakon što se proces upotpunio, objava se završava, na osnovu mišljenja jednog dijela mufessira, kratkim ajetom velikog značenja, „Danas Sam vam vašu vjeru upotpunio..." (Prijevod značenja, al-Maide, 3.). Pouka je da je sistem islamskog života upotpunjen i da za bilo čim što je potrebno jednom muslimanu i njegovoj zajednici rješenje postoji u islamu, samo je potrebno potražiti ga na ispravan način.
Vadžibom biva i ono bez čega se ne može upotpunit jasni vadžib...
Fikhsko pravilo glasi: važibom biva sve ono bez čega se ne može upotpuniti vadžib. Pa tako onaj ko je dužan da izdvoji zekat, da bi znao koliko iznosi njegovih 2,5% obaveza mu je da obračuna imetak koji ima i izračuna koliko iznosi 2,5%, iako te operacije u osnovi nisu vadžib. Ako je tema odgoj onda ćemo ovo pravilo pojasniti primjerom islamskog odgoja generacija. Društevni poredak u kojem danas živimo nalaže školovanje djeteta što je u mnogim država i regulisano zakonskom regulativom i ko god ne želi da ispuni tu društvenu obavezu bit će sankcionisan. Mi kao muslimani znamo da je naša vjerska i moralna obaveza da opismenjujemo svoju djecu i učimo ih svakoj korisnoj nauci, kako onoj koja se tiče naše vjere tako i onoj koja donosi ovosvjetske koristi. Zato islamski učenjaci kažu da ukoliko islamsko društvo ima potrebu za doktorima medicine, ispunjavanje te obaveze biva fardi-kifaje na zajednicu muslimana, sve dok se ta potreba ne zadovolji. Mi se ovdje želimo koncentrisati na obrazovni sistem i školovanje. Sve iz razloga što je to naša obaveza, a i takođe zato što je to vrlo bitan period u formiranju ličnosti. Zato je i nastala izreka 'od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba'. Da li to zbog toga što je to najrahatniji dio života kojeg čovjek proživi ili zbog nečega drugog nije bitno. Nas interesuje kako da ga kvalitetno iskoristimo u odgoju novih generacija. Važno je spomenuti da se djeca uveliko ugledaju na učitelje, nastavnike i profesore i da te ličnosti na njih ostvaljaju velikog traga. O važnosti brige o odgoju djeteta, najbolje govori primjer koje su izrekli učitelji generacija prije nas tj. da je dijete poput spužve, a spužva upija i čistu i prljavu vodu, sve ovisi od toga u koju vodu ćeš da staviš spužvu.
Aktivni samo u nuždi
Naša istorija i lični moj dugogodišnji rad sa muslimasnkim masama me podučio da muslimani, na veliku žalost, reaguju samo u nevolji i da nikako nisu spremni na preventivna djelovanja. Prije nekoliko godina posjetio sam jedan džem'at u dijaspori gdje nas je jednog dana zijaretio brat musliman koji živi u Italiji. Cilj njegove posjete je bio da tom džem'atu prenese iskustva muslimana u Italiji po pitanju obrazovnog sistema za muslimane. Poznato je da u Italiji živi veliki broj muslimana arapskog porijekla. Veći dio njih je došao u tu zemlju kao već odrasla osoba sa izgrađenom vizijom života i nije bilo velikih problema. Ti problemi su nastali kada su tamo počela da se rađaju djeca. U svojim kućama su učili šehadet, a u školama nešto drugo. Naravno mnogi u tome nisu vidjeli prijetnju sve dok se ona nije pojavila.
Pa su tako muslimanske kćerke bježale od kuće sa svojim „prijateljima" i sa njima provodili po nekoliko dana, jer su u školi učili da na to imaju pravo. U nekim muslimanskim kućama djeca su počela da se krste prije jela umjesto da izgovore riječi bismille. Bilo je i muslimanske djece koja su počela da se drogiraju i tako do nedgoled sa primjerima. Iz toga su stariji naučili da moraju da se organizuju i otvaraju škole u kojima će odgajati djecu na islamskim principima. Ali, za neku djecu je to bilo kasno jer su njihovi roditelji bili direktni uzročnici moralnog ubistva svoje djece. A koliko je ajeta koji se završavaju sa riječima da se pouke uzimaju od onih prije, što znači da ne čekamo da se nama desi da bi djelovali.
Neiskrene želje
U poslijeratnom periodu tačnije 1996. godine u časnom ramazanu kao da'ija otišao sam u jedan grad u Bosni, a još sam bio na šerijatskom kursu kojeg su vodili naši muderisi, braća arapi, jer nije bilo bosanaca sposobnih za to. Sa ovog stanovišta, na jednu ruku žalosno, vrlo skromno znanje uz nepoznavanje arapskog jezika, a nije bilo sposobnijih da'ija ili svi mi koji smo bili u da'vi naše znanje je bilo veće ili manje za nijansu. Sjećam se tog vremena da se svaki novi propis i svako predavanje načisto upijalo. Svi su svoje slobodno vrijeme željeli provesti s nekim ko bi im mogao bilo šta o islamu reći. I sve je to bilo popraćeno laganim uzdasima kad bi imali priliku da nam dođe neko ko zna arapski jezik, ko je završio neki od islamskih fakulteta itd.
Nakon deset godina na desetine da'ija se vratilo sa islamskih fakulteta, godine provodeći sjedeći pred ulemom ovog ummeta, ali imamo drugi problem; malo je onih koji sada žele to znanje. Danas se uglavnom o da'ijama govori kada se žele ogovoriti i spominjati njihove manjkavosti i slabosti. Danas ništa nije dobro!!! Ali svako će pred Allaha stati. Željeli smo da imamo imetka da ga trošimo za islam, danas ga imamo, a malo je onih koji ga troše. Željeli smo da imamo ljude koji će nam prevoditi djela s arapskog da i mi osjetimo riječi ibnul-Kajjima, ibn-Tejmijje i drugih alima, a danas je malo onih koji žele da ih čitaju, a još manje koji žele po njima da postupaju. Zato slobodno možemo reći da su te želje bile neiskrene, na veliku žalost!
Islamski projekti
Pored toga što sami pojedinci nisu baš dobri i bilo kakav projekat koji se pokrene na udaru je kritika muslimanskih masa. Krenimo od mekteba: jedan da'ija treba skoro da moli braću da svoju djecu šalju da bi ih podučio ajetima i hadisima. A ako se i nađe neko ko je spreman da pokrene islamsku školu mali broj se odaziva da upiše svoje dijete u nju. Na sramotu vam muslimani! Šta čekamo?! Mehdiju!!! Da uz kahvu gledamo na dnevniku kako je on preko noći izmijenio stanje ljudi i popravio na bolje. Dokle nemarnost i nezainteresovanost?! Jel ponovo treba muslimanska kći da se oda zinaluku i drogama da bi muslimani shvatili da treba da imaju svoj vrtić, svoje škole i svoje fakultete. Obaveza nam je da se organizujemo kako bi naš život bio u svakom pogledu islamski i onako kako to Svevišnji Allah traži od nas. Molimo Gospodara Svemogućeg da popravi naše stanje.
studio-din.com