Preveo i prilagodio: Haris Hećimović, ASUQ (Asocijacija studenata Ummul-Qura, Mekka)
Preporuka roditeljima: Svaku riječ, rečenicu ili dio teksta koji je obilježen na bilo koji način (podebljan, podvučen ili ukošen), pojasnite svojoj djeci! U svakom označenom dijelu krije se neka mudrost koja će, objasnite li je svome djetetu, umnogome utjecati na lijep odgoj, ahlak, pa i znanje vašeg djeteta, inšallah!
Sjedili su mališani oko svog dragog šejha i s nestrpljenjem čekali da čuju novu korisnu priču. Poželjevši toplim osmijehom dobrodošlicu svojim učenicima, šejh zapazi da je Hassan jako tužan. Upita ga začuđeno: “Šta ti je, o Hassane? Danas si nešto tužan.”
Uzdahnu Hassan i reče: “Stigla nam je tužna vijest iz Palestine…”
Vail: “A imaš li familiju u Palestini?”
Hassan odgovori, a na njegovom licu se primijetila tuga i bol: “Da, brate moj… Imam amidže i daidže.”
“A jesu li uznemiravali nekog od tvojih bližnjih, o Hassane?”, upita Ahmed.
Hassan klimnu glavom i reče: “Židovi su srušili kuću mog amidže Imrana, a zatim su uhapsili njega i njegova tri sina…”
Čuvši sve ovo, mališani se rastužiše…
Poznati šejh reče: “Ne tuguj, sinčiću, oni su spremni, inšallah.”
Zatim šejh pogleda u mališane i reče: “A znate li šta znači da su spremni?”
Sa’d reče: “Znam ja, to je spremnost na određenom prostoru za čuvanje i odbranu, te čvrstinu protiv muslimanskih neprijatelja!!!”
Ozari se lice šejha kad je ovo čuo i reče: “Bravo Sa’de! A naše porodice u Palestini su stalno spremne, jer ih židovi uvijek izazivaju i napadaju. Zato je Palestina nazvana okupiranom zemljom.’’
Potom šejh uzdahnu i reče: “U redu… zaista je Hassanova porodica upala u teškoću trenutno… pa šta je naša obaveza u vezi s tim?”
Ahmed uzviknu: “Dovit ćemo za njih!”
Šejh reče: “Da, dova je jako oružje. Može da pomogne isto kao što pomaže i drugo oružje.”
Hemmam će iznenađeno: “A kako je to moguće, o šejhu?”
“Saznat ćete iz priče koju ću vam ispričati. Zar ste zaboravili da ću vam ispričati priču?”, reče šejh, a zatim skrušeno nastavi da priča, tužan zbog teškoće u kojoj su se našla naša braća muslimani u Palestini:
“Nekada davno, desila se bitka između muslimana i Rimljana u Endelusu. U toj bitki, nekoliko muslimana je palo u teškoću, tj. bili su zarobljeni. Jedan od njih zvao se Muhammed i bio je jedini koji je imao oba živa roditelja u poodmaklim godinama. Tugovali su roditelji za njim mnogo. Otišli su stari roditelji vladaru i pitali ga da pošalje otkup za njihovog sina od kafira. Ali, vladar se izvinio starim roditeljima, rekavši da nema dovoljno imetka za otkup svih muslimana koji su zarobljeni.”
Ahmed:“Allah ih pomogao, kako će živjeti bez svog sina?”
Šejh: “Zaista, Allah je milostiv prema Svojim robovima! Kada su se vratili svojoj kući, plakali su i tugovali mnogo. Jedan čovjek ih je vidio u takvom stanju i pitao šta im je, pa su ga obavijestili o svojoj nevolji. Čovjek ih je razvedrio i rekao da odu do dobrog šejha zvanog Bakij ibn Muhalled, rahimehullah, a on je bio jedan od najboljih alima u Endelusu. Napisao je mnogo knjiga tefsira i hadisa. I tako, otišli su stari roditelji ovom šejhu i obavijestili ga o svom sinu. Kada su stigli, ispričali su mu šta se dogodilo. Zabolilo je šejha kada je to čuo, a zatim je zatražio od njih da što više upućuju dove Allahu, a posebno između ikindijskog i akšamskog namaza, jer je to vrijeme kada Allah prima dove.”
Vail reče: “Znači, ovo vrijeme sada je od onih vremena kada Allah prima dove?”
Šejh se osmijehnu i nastavi: “Da, dijete moje, Kur’an te podstiče na povećanje spominjanja Allaha u ovakvim teškim stanjima. Kaže Uzvišeni u u suri Taha: ‘Zato otrpi njihove riječi i obavljaj namaz, hvaleći Gospodara svoga, prije izlaska Sunca i prije zalaska njegova, i obavljaj ga u noćnim časovima, i na krajevima dana – da bi bio zadovoljan.’
Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podstiče nas da povećamo spominjanje Allaha u ovom vremenu.”
S’ad reče: “A šta se desilo sa zarobljenikom Muhammedom?”
Šejh nastavi: “Šejh Bekij ibn Muhallid bio je poznat po tome da mu je Allah uslišavao dove, pa je on dovio za Muhammeda, a i Muhammedova majka i otac, dok je u isto vrijeme on bio zarobljen i vezan lancima kod kršćana, a morao je nositi sa ostalim zarobljenicima teško kamenje za izgradnju utvrde. Dok je on to radio, a čuvari bili svuda oko njega, okovi su spali s njegovih ruku. Kad su to vidjeli čuvari, mislili su da Muhammed želi pobjeći, te su počeli da ga udaraju bičem. On im reče: ‘Ništa nisam uradio, zaista su sami spali s mojih ruku… pogledajte!’
Pregledaše čuvari okove i primijetiše da nisu slomljeni. Stadoše se čuditi, kako to da su sami spali s ruku. Pokušaše da vrate okove na Muhammedove ruke, ali bili su uski i ruke nisu mogle proći kroz njih. Na kraju, otvoriše okove i okovaše mu ruke ponovo. Sljedećeg dana ponovo spadoše okovi sa ruku, a čuvari se još više začudiše. Vratiše okove ponovo, ali oni opet spadoše. Počeše da se dogovoraju šta da rade. Utom dođe njihov vođa i s njim veliki kršćanski svećenik.”
Pogleda šejh dječaka Ahmeda i upita ga: “Znaš li šta je to svećenik?”
Razmisli Ahmed nakratko, pa reče: “Je li to neki vojni oficir?”
Nasmija se šejh i reče: “Nije, sinčiću, svećenik je čovjek koji radi i boravi u crkvi kod kršćana.”
Hemmam: “Šta se desilo poslije toga?”
Šejh: “Kada su obavijestili svog vođu i svećenika o tome što se dogodilo, i oni se mnogo začudiše. Zamoli svećenik vojskovođu da popriča sa Muhammedom. Vojskovođa ga upita zašto to želi, a svećenik reče: ‘Mora biti neki razlog zbog kojeg okovi spadaju sa njegovih ruku, a mi moramo znati taj razlog. U suprotnom, ovaj događaj može ponukati tvoje vojnike da prihvate islam.’ Pokretom glave, vojskovođa dozvoli svećeniku da popriča sa Muhammedom.
Kada je svećenik ugledao Muhammeda, počeo je da razmišlja na koji način će saznati od njega tajnu spadanja okova sa njegovih ruku. Priđe mu i upita: ‘Jesi li napustio vjeru islam i prihvatio kršćanstvo?’
Muhammed odgovori: ‘Nisam, niti će se to ikada desiti! Ja sam musliman, koji ispovijeda čistu i ispravnu vjeru u jedinog Allaha Uzvišenog!’
Svećenik, zatim, reče: ‘U redu, u redu… A, jesi li bio jetim kad si bio mali?’
Muhammed reče: ‘Nisam, moji roditelji su živi i zdravi, ali su stari i nemaju djece osim mene.’
Kad to ču svećenik, lice mu se ozari, te on reče: ‘Zaista sam sada shvatio tajnu spadanja okova sa tvojih ruku’, zatim ode do vojskovođe i reče: ‘Gospodine, zaista je ovaj mladić sin jedinac kod svojih roditelja i njihov smiraj, i oni mnogo tuguju za njim. To je i razlog spadanja okova sa njegovih ruku. Bog nam je to poslao kao znak. I zbog toga, ja te molim da ga pustiš da se vrati starim roditeljima.’”
Hemmam upita: “Pa jesu li ga pustili?”
Šejh reče: “Da, sinčiću moj. Poslali su ga sa svojim konjanicima do granice sa muslimanima, a zatim su ga pustili da ide svojim roditeljima.”
Sultan: “Pa je li im se vratio?”
Šejh se nasmija i reče: “Naravno, sinčiću. Vratio im se i zatekao ih uplakane kako dove Allahu da ga oslobodi okova.”
S’ad: “A šta je sa uvaženim alimom Bekij ibn Muhallidom?”
Šejh reče: “Otišli su svi zajedno kod njega i obavijestili ga što se dogodilo. On je upitao mladića kada se desilo da su mu spali okovi s ruku, a on je odgovorio da mu se to desilo u zadnjem satu prije zalaska sunca. Kad je to čuo alim, potvrdio je da je on baš tada dovio.”
Uzdahnu Vail i reče: “Prelijepa priča… Allah ti dao svaki hajr, naš šejhu.”
Šejh reče smješkajući se: “Zato, djeco moja, moramo doviti za muslimane koji su u teškoćama, a posebno za one koji su u židovskim zatvorima u Palestini, kao što je Hassanov amidža i njegova trojica sinova. Ovo je vrijeme za upućivanje dove Allahu, pa dovimo da oslobodi našu braću iz zatvora u Palestini i svim drugim mjestima. Okrenuše se svi prema Kibli i počeše doviti Allahu...
Preporuka roditeljima: Svaku riječ, rečenicu ili dio teksta koji je obilježen na bilo koji način (podebljan, podvučen ili ukošen), pojasnite svojoj djeci! U svakom označenom dijelu krije se neka mudrost koja će, objasnite li je svome djetetu, umnogome utjecati na lijep odgoj, ahlak, pa i znanje vašeg djeteta, inšallah!
Preporuka roditeljima: Svaku riječ, rečenicu ili dio teksta koji je obilježen na bilo koji način (podebljan, podvučen ili ukošen), pojasnite svojoj djeci! U svakom označenom dijelu krije se neka mudrost koja će, objasnite li je svome djetetu, umnogome utjecati na lijep odgoj, ahlak, pa i znanje vašeg djeteta, inšallah!
Sjedili su mališani oko svog dragog šejha i s nestrpljenjem čekali da čuju novu korisnu priču. Poželjevši toplim osmijehom dobrodošlicu svojim učenicima, šejh zapazi da je Hassan jako tužan. Upita ga začuđeno: “Šta ti je, o Hassane? Danas si nešto tužan.”
Uzdahnu Hassan i reče: “Stigla nam je tužna vijest iz Palestine…”
Vail: “A imaš li familiju u Palestini?”
Hassan odgovori, a na njegovom licu se primijetila tuga i bol: “Da, brate moj… Imam amidže i daidže.”
“A jesu li uznemiravali nekog od tvojih bližnjih, o Hassane?”, upita Ahmed.
Hassan klimnu glavom i reče: “Židovi su srušili kuću mog amidže Imrana, a zatim su uhapsili njega i njegova tri sina…”
Čuvši sve ovo, mališani se rastužiše…
Poznati šejh reče: “Ne tuguj, sinčiću, oni su spremni, inšallah.”
Zatim šejh pogleda u mališane i reče: “A znate li šta znači da su spremni?”
Sa’d reče: “Znam ja, to je spremnost na određenom prostoru za čuvanje i odbranu, te čvrstinu protiv muslimanskih neprijatelja!!!”
Ozari se lice šejha kad je ovo čuo i reče: “Bravo Sa’de! A naše porodice u Palestini su stalno spremne, jer ih židovi uvijek izazivaju i napadaju. Zato je Palestina nazvana okupiranom zemljom.’’
Potom šejh uzdahnu i reče: “U redu… zaista je Hassanova porodica upala u teškoću trenutno… pa šta je naša obaveza u vezi s tim?”
Ahmed uzviknu: “Dovit ćemo za njih!”
Šejh reče: “Da, dova je jako oružje. Može da pomogne isto kao što pomaže i drugo oružje.”
Hemmam će iznenađeno: “A kako je to moguće, o šejhu?”
“Saznat ćete iz priče koju ću vam ispričati. Zar ste zaboravili da ću vam ispričati priču?”, reče šejh, a zatim skrušeno nastavi da priča, tužan zbog teškoće u kojoj su se našla naša braća muslimani u Palestini:
“Nekada davno, desila se bitka između muslimana i Rimljana u Endelusu. U toj bitki, nekoliko muslimana je palo u teškoću, tj. bili su zarobljeni. Jedan od njih zvao se Muhammed i bio je jedini koji je imao oba živa roditelja u poodmaklim godinama. Tugovali su roditelji za njim mnogo. Otišli su stari roditelji vladaru i pitali ga da pošalje otkup za njihovog sina od kafira. Ali, vladar se izvinio starim roditeljima, rekavši da nema dovoljno imetka za otkup svih muslimana koji su zarobljeni.”
Ahmed:“Allah ih pomogao, kako će živjeti bez svog sina?”
Šejh: “Zaista, Allah je milostiv prema Svojim robovima! Kada su se vratili svojoj kući, plakali su i tugovali mnogo. Jedan čovjek ih je vidio u takvom stanju i pitao šta im je, pa su ga obavijestili o svojoj nevolji. Čovjek ih je razvedrio i rekao da odu do dobrog šejha zvanog Bakij ibn Muhalled, rahimehullah, a on je bio jedan od najboljih alima u Endelusu. Napisao je mnogo knjiga tefsira i hadisa. I tako, otišli su stari roditelji ovom šejhu i obavijestili ga o svom sinu. Kada su stigli, ispričali su mu šta se dogodilo. Zabolilo je šejha kada je to čuo, a zatim je zatražio od njih da što više upućuju dove Allahu, a posebno između ikindijskog i akšamskog namaza, jer je to vrijeme kada Allah prima dove.”
Vail reče: “Znači, ovo vrijeme sada je od onih vremena kada Allah prima dove?”
Šejh se osmijehnu i nastavi: “Da, dijete moje, Kur’an te podstiče na povećanje spominjanja Allaha u ovakvim teškim stanjima. Kaže Uzvišeni u u suri Taha: ‘Zato otrpi njihove riječi i obavljaj namaz, hvaleći Gospodara svoga, prije izlaska Sunca i prije zalaska njegova, i obavljaj ga u noćnim časovima, i na krajevima dana – da bi bio zadovoljan.’
Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podstiče nas da povećamo spominjanje Allaha u ovom vremenu.”
S’ad reče: “A šta se desilo sa zarobljenikom Muhammedom?”
Šejh nastavi: “Šejh Bekij ibn Muhallid bio je poznat po tome da mu je Allah uslišavao dove, pa je on dovio za Muhammeda, a i Muhammedova majka i otac, dok je u isto vrijeme on bio zarobljen i vezan lancima kod kršćana, a morao je nositi sa ostalim zarobljenicima teško kamenje za izgradnju utvrde. Dok je on to radio, a čuvari bili svuda oko njega, okovi su spali s njegovih ruku. Kad su to vidjeli čuvari, mislili su da Muhammed želi pobjeći, te su počeli da ga udaraju bičem. On im reče: ‘Ništa nisam uradio, zaista su sami spali s mojih ruku… pogledajte!’
Pregledaše čuvari okove i primijetiše da nisu slomljeni. Stadoše se čuditi, kako to da su sami spali s ruku. Pokušaše da vrate okove na Muhammedove ruke, ali bili su uski i ruke nisu mogle proći kroz njih. Na kraju, otvoriše okove i okovaše mu ruke ponovo. Sljedećeg dana ponovo spadoše okovi sa ruku, a čuvari se još više začudiše. Vratiše okove ponovo, ali oni opet spadoše. Počeše da se dogovoraju šta da rade. Utom dođe njihov vođa i s njim veliki kršćanski svećenik.”
Pogleda šejh dječaka Ahmeda i upita ga: “Znaš li šta je to svećenik?”
Razmisli Ahmed nakratko, pa reče: “Je li to neki vojni oficir?”
Nasmija se šejh i reče: “Nije, sinčiću, svećenik je čovjek koji radi i boravi u crkvi kod kršćana.”
Hemmam: “Šta se desilo poslije toga?”
Šejh: “Kada su obavijestili svog vođu i svećenika o tome što se dogodilo, i oni se mnogo začudiše. Zamoli svećenik vojskovođu da popriča sa Muhammedom. Vojskovođa ga upita zašto to želi, a svećenik reče: ‘Mora biti neki razlog zbog kojeg okovi spadaju sa njegovih ruku, a mi moramo znati taj razlog. U suprotnom, ovaj događaj može ponukati tvoje vojnike da prihvate islam.’ Pokretom glave, vojskovođa dozvoli svećeniku da popriča sa Muhammedom.
Kada je svećenik ugledao Muhammeda, počeo je da razmišlja na koji način će saznati od njega tajnu spadanja okova sa njegovih ruku. Priđe mu i upita: ‘Jesi li napustio vjeru islam i prihvatio kršćanstvo?’
Muhammed odgovori: ‘Nisam, niti će se to ikada desiti! Ja sam musliman, koji ispovijeda čistu i ispravnu vjeru u jedinog Allaha Uzvišenog!’
Svećenik, zatim, reče: ‘U redu, u redu… A, jesi li bio jetim kad si bio mali?’
Muhammed reče: ‘Nisam, moji roditelji su živi i zdravi, ali su stari i nemaju djece osim mene.’
Kad to ču svećenik, lice mu se ozari, te on reče: ‘Zaista sam sada shvatio tajnu spadanja okova sa tvojih ruku’, zatim ode do vojskovođe i reče: ‘Gospodine, zaista je ovaj mladić sin jedinac kod svojih roditelja i njihov smiraj, i oni mnogo tuguju za njim. To je i razlog spadanja okova sa njegovih ruku. Bog nam je to poslao kao znak. I zbog toga, ja te molim da ga pustiš da se vrati starim roditeljima.’”
Hemmam upita: “Pa jesu li ga pustili?”
Šejh reče: “Da, sinčiću moj. Poslali su ga sa svojim konjanicima do granice sa muslimanima, a zatim su ga pustili da ide svojim roditeljima.”
Sultan: “Pa je li im se vratio?”
Šejh se nasmija i reče: “Naravno, sinčiću. Vratio im se i zatekao ih uplakane kako dove Allahu da ga oslobodi okova.”
S’ad: “A šta je sa uvaženim alimom Bekij ibn Muhallidom?”
Šejh reče: “Otišli su svi zajedno kod njega i obavijestili ga što se dogodilo. On je upitao mladića kada se desilo da su mu spali okovi s ruku, a on je odgovorio da mu se to desilo u zadnjem satu prije zalaska sunca. Kad je to čuo alim, potvrdio je da je on baš tada dovio.”
Uzdahnu Vail i reče: “Prelijepa priča… Allah ti dao svaki hajr, naš šejhu.”
Šejh reče smješkajući se: “Zato, djeco moja, moramo doviti za muslimane koji su u teškoćama, a posebno za one koji su u židovskim zatvorima u Palestini, kao što je Hassanov amidža i njegova trojica sinova. Ovo je vrijeme za upućivanje dove Allahu, pa dovimo da oslobodi našu braću iz zatvora u Palestini i svim drugim mjestima. Okrenuše se svi prema Kibli i počeše doviti Allahu...
Preporuka roditeljima: Svaku riječ, rečenicu ili dio teksta koji je obilježen na bilo koji način (podebljan, podvučen ili ukošen), pojasnite svojoj djeci! U svakom označenom dijelu krije se neka mudrost koja će, objasnite li je svome djetetu, umnogome utjecati na lijep odgoj, ahlak, pa i znanje vašeg djeteta, inšallah!